Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 86/07
OBRAZLOŽENJE

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Dejana Mališa.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka dostavlja se Vladi Republike Srpske da bi se osigurala apelantova ustavna prava u skladu s ovom odlukom.

Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu s članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Dejan Mališ (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Vasilije Novović, advokat iz Foče, podnio je 3. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršavanja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-1557/05 od 6. jula 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i učesnika u postupku, Vlade Republike Srpske - Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, zatraženo je 2. aprila 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. Od Osnovnog suda je 3. maja 2007. godine zatraženo dostavljanje na uvid spisa broj I-1557/05.
  • 3.
    Osnovni sud je 28. maja 2007. godine dostavio na uvid spis broj I-1557/05, dok odgovor na apelaciju nije dostavio. Odgovor na apelaciju Vlada Republike Srpske - Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite je dostavilo 26. aprila 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vlade Republike Srpske -Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite je 6. augusta 2007. godine dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Pravosnažnim i izvršnim Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Sarajevo (u daljnjem tekstu: Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje) broj 1087525694 od 29. novembra 2001. godine, apelantu je priznato pravo na dodatak uz penziju u mjesečnom iznosu od 39,78 KM počevši od 6. septembra 2001. godine, koji je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske - Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: izvršenik).
  • 7.
    U obrazloženju rješenja Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje navodi da je apelant bio pripadnik oružanih snaga Republike Srpske u zoni borbenih dejstava 43 mjeseca, a izvan zone borbenih dejstava sedam mjeseci, te mu pripada dodatak uz penziju u visini od 22,90% od iznosa penzije na dan 6. septembra 2001. godine, odnosno 22,90% od 173,72 KM što iznosi 39,78 KM, a prema članu 22. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 35/99; u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca).
  • 8.
    Apelant je 8. jula 2005. godine Osnovnom sudu predložio da se na osnovu pravosnažnog i izvršnog Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 1087525694 od 29. novembra 2001. godine odredi izvršenje protiv izvršenika radi naplate glavnog duga za period od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2004. godine, u iznosu od 954,72 KM zakonske zatezne kamate na glavni dug počevši od 1. juna 2005. godine, pa sve do konačne isplate i troškova izvršnog postupka.
  • 9.
    Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj I-1557/05 od 6. jula 2005. godine odredio predloženo izvršenje i dosudio apelantu na ime troškova izvršnog postupka iznos od 237,50 KM.
  • 10.
    Navedeno rješenje o dozvoli izvršenja Osnovni sud je 6. jula 2005. godine dostavio Ministarstvu finansija Republike Srpske. Ovo ministarstvo je Dopisom broj 04-09-4376/05 od 25. jula 2005. godine vratilo rješenje o dozvoli izvršenja Osnovnom sud u skladu s članom 170. Zakona o izvršnom postupku. U navedenom dopisu Ministarstvu finansija Republike Srpske poziva se na član 152. st. 1. i 2. Zakona o pravima boraca, te na Odluku Vlade Republike Srpske broj 02/1-020-2465/01 od 20. decembra 2001. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/02) kojim se određuju prioriteti i isplate prema Zakonu o pravima boraca. Osnovni sud je Dopisom broj I-1557/05 od 18. oktobra 2005. godine obavijestio apelanta da je Ministarstvo finansija Republike Srpske vratilo rješenje o dozvoli izvršenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i to pravo na "pristup sudu", jer Vlada Republike Srpske odbija izvršiti pravosnažnu i izvršnu Odluku Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 1087525694 od 29. novembra 2001. godine i pravosnažno Rješenje Osnovnog suda broj I-1557/05 od 5. jula 2005. godine kojim je dozvoljeno izvršenje tog rješenja. Na taj način, kako apelant dalje navodi, Vlada Republike Srpske se "nezakonito umiješala", a samim tim mu je povrijedila pravo na imovinu koje mu je zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i naloži Vladi Republike Srpske da izvrši pravosnažno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-1557/05 od 6. jula 2007. godine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju izvršenik navodi da je apelantu dodatak uz penziju utvrđen na osnovu Zakona o pravima boraca, međutim da je članom 152. st. 1. i 2. tog zakona bilo propisano da u nedostatku sredstava prava utvrđena ovim zakonom ostvaruju se prema prioritetu koji utvrđuje Vlada Republike Srpske svojim odlukama. Izvršenik također ističe da isplata mjesečnog primanja na ime dodatka prema tim odlukama nije bila prioritet, jer nisu bila osigurana sredstva za te namjene, a da je članom 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 20/07) koji je stupio na snagu 1. aprila 2007. godine utvrđeno da će Vlada donijeti propis o postupku, uvjetima i prioritetima za ostvarivanja prava na borački dodatak i dodatak na penziju u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

13. V. Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 35/99)

"Član 22.

Borački dodatak je pravo na dodatak uz zaradu ostvarenu na osnovu radnog odnosa, odnosno dodatak uz naknadu koju zaposleni borac ostvaruje prema propisima o radnim odnosima i penzijsko-invalidskom i zdravstvenom osiguranju.

Član 152. st. 2. i 3.

U slučaju nedostatka finansijskih sredstava prava utvrđena ovim zakonom ostvaruju se prema sljedećem prioritetu:

Š...Ć

  • 7)
    stalna mjesečna primanja boraca i borački dodatak.

Vlada Republike Srpske utvrđuje do kojeg se nivoa prioriteta mogu osigurati finansijska sredstva za utvrđivanje prava iz ovog zakona."

  • 15.
    Odluka o utvrđivanju prioriteta u isplatama prema Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/02)

"Š...Ć

Mjesečna primanja utvrđena u čl. 22. do 27. kao i prava utvrđena Š...Ć neće se isplaćivati, odnosno plaćati.

Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku Republike Srpske, a primjenjivat će se za budžetsku 2001. godinu i dalje, dok se ne stvore uvjeti za osiguranje sredstava za finansiranje svih prava utvrđenih zakonom."

  • 16.
    Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 46/04)

"Član 129.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 35/99), izuzev odredaba čl. 20, 49, 53, 56, 60 i 63 koje će se primjenjivati do 31. decembra 2004. godine.

Odluka o utvrđivanju prioriteta u isplatama prema Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/02) primjenjivat će se do 31. decembra 2004. godine."

  • 17.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 20/07)

"Član 49.

Vlada će donijeti propis o postupku, uvjetima i prioritetima za ostvarivanje prava na borački dodatak u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 51.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske".

  • 18.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 59/03)

Član 23.

(1) Izvršne isprave su

Š...Ć

  • 2.
    izvršna odluka donesena u upravnom postupku i Š...Ć

Š...Ć

"Član 170.

(1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje prema odredbama glave XII ovog zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu izvršenikovih sredstava i o smetnjama obavijestiti sud.

(2) Ako se radi o smetnjama trajne prirode sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju".

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 21.
    Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
  • 22.
    Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima žaliti se zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažne odluke. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine ili zahtjeva i garancija iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine i AP 464-04 od 17. februara 2005. godine, tačka 22).
  • 23.
    Ustavni sud također ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 24.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o nemogućnosti izvršenja rješenja o dozvoli izvršenja pravosnažne odluke, te da apelant nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.
  • 25.
    Osim toga, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima faciae) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelant smatra da mu je neprovođenjem rješenja o izvršenju pravosnažne odluke povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 28.
    Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne provodi pravosnažno Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-1557/05 od 6. jula 2005. godine kojim je određeno izvršenje protiv izvršenika radi naplate glavnog duga i kamata na osnovu pravosnažne odluke Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje.
  • 29.
    U pogledu apelantovih citiranih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo iznijeti pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, a to obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokrenuti postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410. i 1411, st. 16-20).
  • 30.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom da se on, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažne odluke donesene u upravnom postupku koja se u smislu člana 23. stav 2. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku smatra izvršnim naslovom. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby također naglasio da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude.
  • 31.
    Ustavni sud podsjeća i na vlastitu praksu kad je u analognoj situaciji u Republici Srpskoj našao povredu prava na pravično suđenje zbog toga što je Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske stavljen "pretjeran teret na pojedince", jer je "u članu 21. stav 1. tačka 1. ovog zakona propisano da će potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena emitiranjem obveznica s rokom dospijeća do 50 godina, uslijed čega se opravdano postavlja pitanje hoće li iko od građana koji će posjedovati takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost naplate obveznica i tako djelotvorno ostvarenje svojih prava" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/05). Također, Ustavni sud podsjeća na Odluku broj AP 774/04 u kojoj zaključuje da se "primjenom odredaba Zakona o unutrašnjem dugu i Zakona o ratnoj šteti, onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka na način i u obimu utvrđenim pravosnažnim sudskim odlukama. Ustavni sud smatra da se ovo čini mjerama koje krše princip "proporcionalnosti" između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, a što je u suprotnosti s pravom na pristup sudu koje je sadržano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije", (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 744/04 od 20. decembra 2005. godine objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 12/06).
  • 32.
    Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, postoji i dosta odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koje se tiču nepoštivanja odluka sudova u Bosni i Hercegovini. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) našao povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) je našao povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu više od dvije godine izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Također, Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu A.O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku koju je donijela komisija osnovana prema Aneksu 7 u korist podnosioca žalbe". Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje.
  • 33.
    S druge strane, Ustavni sud također naglašava da pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo, već da država može ovo pravo ograničiti. Ovo pravo po svojoj prirodi traži da ga država regulira na način koji će ovisiti o "potrebi i resursima zajednice i pojedinaca" (vidi Evropski sud za ljudska prava, već citirana odluka Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, tačka 38). Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može donositi zakone ili propise kojima će onemogućiti izvršenje pravosnažnih odluka, jer bi to bilo u suprotnosti s principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim i s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, država može to pravo u određenoj mjeri ograničiti (vidi Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/01/3615 od 9. novembra 2005 godine, stav 237). Kod odlučivanja o ograničenjima koja smatra potrebnim nametnuti, država uživa izvjesnu "slobodu procjene". Međutim, tim ograničenjima država ne smije narušiti samu suštinu prava zaštićenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Kako je Evropski sud zaključio, "apelant ne smije biti spriječen uživati koristi iz uspješno okončanog postupka zbog finansijskih problema države" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Shiljajev protiv Rusije, presuda od 6. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9647/02, stav 33. i već citirana presuda Burdov protiv Rusije, stav 35).
  • 34.
    U konkretnom slučaju, apelantu je na osnovu Zakona o pravima boraca priznato pravo na dodatak uz penziju. Istim zakonom bilo je propisano da se u slučaju nedostatka sredstava prava ostvarena ovim zakonom ostvaruju prema prioritetu koji je određivala Vlada Republike Srpske. Odlukom o utvrđivanju prioriteta u isplatama prema Zakonu o pravima boraca od 20. decembra 2001. godine određeni su prioriteti za isplatu, a prema kojoj se dodatak uz penziju neće isplaćivati, odnosno plaćati. Navedena odluka je prestala važiti 31. decembra 2004. godine. Novim Zakonom o pravima boraca koji je stupio na snagu 29. maja 2004. godine prestao je važiti raniji Zakon o pravima boraca, a u članu 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca utvrđeno je da će Vlada Republike Srpske donijeti propis o postupku, uvjetima i prioritetima za ostvarivanje prava na borački dodatak i dodatak uz penziju u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Navedeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca objavljen je u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 20/07 od 22. marta 2007. godine, a stupio je na snagu osmog dana od dana objavljivanja, dakle 30. marta 2007. godine.
  • 35.
    U konkretnom slučaju nije sporno da apelant posjeduje pravosnažnu odluku čije je izvršenje dozvoljeno rješenjem Osnovnog suda. Također, nije sporno ni da se predmetna odluka ne izvršava s tim što se neizvršenje pravda odredbom Zakona o pravima boraca i odlukama Vlade Republike Srpske prema kojim su se utvrđivali prioriteti u isplatama mjesečnih primanja, a isplata mjesečnog primanja na ime boračkog dodatka prema tim odlukama Vlade Republike Srpske nije bila prioritet, jer nisu bila osigurana sredstva za te namjene. Ustavni sud također zapaža da je Osnovni sud obavijestio apelanta o razlozima neizvršenja sudskog izvršnog rješenja, međutim članom 170. stav 2. Zakona o izvršnom postupku propisano je da "ako se radi o smetnjama trajne prirode sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju". Dakle, Osnovni sud nije postupio prema navedenoj zakonskoj odredbi, odnosno nije obavijestio apelanta - tražioca izvršenja i u ovom slučaju Ministarstvo finansija Republike Srpske o daljnjem postupanju, već je spis arhivirao. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nalog Osnovnom sudu da postupi u skladu s navedenim članom Zakona o izvršnom postupku ne bi bio efikasan pravni lijek za apelanta. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu (već citirana Odluka Ustavnog suda broj AP 288/03, stav 30. odluke) kada je također zapazio da sud nije postupio u skladu s članom 170. Zakona o izvršnom postupku i nije naložio sudu postupanje u skladu s navedenim propisom, već je naložio Vladi Republike Srpske da osigura ustavna prava apelanata u skladu s odlukom.
  • 36.
    Ustavni sud primjećuje da je apelantu pravo na borački dodatak priznato članom 22. Zakona o pravima boraca, međutim članom 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima boraca propisano je da će Vlada Republike Srpske donijeti propis o postupku, uvjetima i prioritetima za ostvarivanje prava na borački dodatak u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Navedeni zakon je stupio na snagu 30. marta 2007. godine i krajnji rok u kojem je Vlada Republike Srpske trebala donijeti propise o postupku, uvjetima i prioritetima za ostvarivanje boračkog dodatka bio je 30. maj 2007. godine. Navedene propise u roku predviđenim zakonom, a ni nakon isteka roka Vlada Republike Srpske, koja je odgovorna za donošenje propisa, nije donijela, dakle nije ispunila svoju zakonsku obavezu. Stoga se apelant još uvijek nalazi u neizvjesnoj situaciji, jer ne može realizirati svoja potraživanja na osnovu pravosnažne odluke, niti je izvjesno kada će i na koji način moći ostvariti svoja prava iz te odluke. Ustavni sud podsjeća i na vlastitu praksu kad je našao povredu prava na pravično suđenje zbog nepostojanja propisa, a s obzirom na pozitivnu obavezu države, odnosno nadležnog državnog organa da donese propis (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 301/004 od 23. septembra 2005. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 80/05). Također, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci o dopustivosti i meritumu, AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene prava redovnog suda kada se nedostatak pratećih propisa protumači tako da se izgubi neko pravo zasnovano u zakonu.
  • 37.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji pozitivna obaveza države, odnosno nadležnog državnog organa da donese navedene propise i da je nepostupanje Vlade Republike Srpske dovelo do štetnog utjecaja na ostvarivanje apelantovih prava i do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je s ciljem podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine Vlada Republika Srpska obavezna osigurati apelantu ustavna prava u skladu s ovom odlukom.

Ostali navodi

  • 38.
    Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmotriti apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ako Vlada Republike Srpske nije u zakonu propisanom roku, a ni nakon isteka roka, donijela propis o postupku, uvjetima i prioritetima za ostvarivanje prava na borački dodatak i na taj način onemogućila izvršenje pravosnažne odluke.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.