USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 86/07
OBRAZLOŽENJE
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Usvaja se apelacija Todora Mikića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-297/05 od 19. januara 2006. godine i Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-374/04 od 13. maja 2005. godine.
Na osnovu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda predmet se vraća na ponovni postupak Općinskom sudu u Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Todor Mikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, Republika Srbija, kojeg zastupa Dragan Mićunović, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-297/05 od 19. januara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-374/04 od 13. maja 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i učesnika u postupku, Faruka Mekića (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 26. aprila 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Općinski sud je dostavio odgovor 8. juna 2006. godine, tuženi 18. maja 2006. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 17. augusta 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj Ps-374/04 od 13. maja 2005. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Kantonalnog suda broj Pž-297/05 od 19. januara 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi povrijedio apelantova autorska prava tako što je bez njegovog znanja i saglasnosti prepisao naučni članak "Stanje sjemenskih sastojina nekih četinara u BiH" (u daljnjem tekstu: sporni članak) objavljen u stručnom časopisu "Šumarstvo i prerada drveta" broj 7-9 iz 1986. godine i proglasio ga svojim u svojoj knjizi "Sjemenarstvo u šumarstvu" iz 1997. godine, te da mu tuženi naknadi štetu u iznosu od 5.000 KM, kao i da je tuženi dužan trpjeti da se na njegov račun sadržaj presude objavi u listu "Dnevni avaz". Apelant je obavezan tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 900 KM.
- 7.Općinski sud je naveo da je iz provedenog dokaznog postupka nesporno da je apelant 1986. godine objavio sporni članak u stručnom časopisu "Šumarstvo i prerada drveta" broj 7-9, a da je tuženi 1997. godine objavio knjigu "Sjemenarstvo u šumarstvu". Upoređivanjem teksta spornog članka i dijela teksta knjige (str. 37-46) prvostepeni sud je utvrdio da se radi o tekstu istog sadržaja s tim što je apelantov tekst napisan ekavicom, a tekst tuženog ijekavicom. Međutim, prvostepeni sud je zaključio da je sporno apelantovo autorstvo nad spornim člankom, budući da taj isti članak u skraćenoj verziji čini i sastavni dio projekta Šumarskog fakulteta u Sarajevu pod nazivom "Revizija postojećih i izdvajanje novih sjemenskih sastojina i proučavanje bioloških karakteristika smrče, jele, bijelog i crnog bora u funkciji proizvodnje kvalitetnog sjemena za potrebe šumarstva BiH" (u daljnjem tekstu: Revizija), a koji je rezultat timskog rada stručnjaka među kojima su bili i apelant i tužilac. Prema navodima iz apelacije Revizija je objavljena 1987. godine, a prvostepeni sud je utvrdio da se radilo o naučnom projektu u kojem je kao autor označen Šumarski fakultet od kojeg je tadašnji SIZ za kulturu BiH naručio izradu Revizije, a na osnovu zaključenog ugovora iz 1986. godine. Sud je zaključio da je Revizija, kao rezultat timskog rada, postala vlasništvo Šumarskog fakulteta. Nadalje, prvostepeni sud je zaključio da apelant nije izvorni autor spornog dijela teksta u Reviziji, zato što to nije eksplicitno navedeno, već je naveden kao učesnik u realizaciji radova na istraživanjima. Također, prvostepeni sud je zaključio da "iz teksta kao cjeline proizlazi da je on proizvod dugogodišnjeg istraživačkog timskog rada, a ne rezultat istraživanja samo jednog autora".
- 8.Nadalje, prvostepeni sud je proveo i dokaz uvidom u izvještaj komisije Nastavno-naučnog vijeća Šumarskog fakulteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: komisija) od 29. novembra 2000. godine, u kojem je navedeno da je tekst knjige tuženog na stranicama 37-46 ustvari apelantov prepisani izvorni rad koji je pod istim naslovom objavljen 1986. godine u stručnom časopisu, a da apelant kao izvorni autor nije naveden ni u popisu literature u knjizi tuženog. Međutim, prvostepeni sud navodi da "ostaje nejasno" je li Nastavno-naučno vijeće prihvatilo izvještaj navedene komisije, kao i je li zaključak komisije proizveo kakve posljedice za tuženog, kao i da izvještaj te komisije nisu potpisali svi njezini članovi. Također, prvostepeni sud navodi da komisija nije upoređivala knjigu tuženog u odnosu na Reviziju u kojoj se sporni tekst nalazi, a osim toga navodi i da apelant nije pristupio po pozivu suda radi saslušanja u svojstvu parnične stranke. Na osnovu svega izloženog, prvostepeni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je on izvorni autor spornog članka koji je objavljen u časopisu "Šumarstvo i prerada drveta", jer je sud utvrdio da postoji drugo djelo, Revizija, u kojem je objavljen isti tekst i u kojem ŠapelantovoĆ autorstvo nije izričito navedeno, "jer se radi o djelu koje je očigledno rezultat timskog istraživačkog rada". Iz ovoga, prema zaključku prvostepenog suda, proizlazi da su se i apelant i tuženi koristili rezultatima rada istraživača na projektu u kojem su i sami učestvovali, a da nisu pri tome navodili izvor zbog čega je prvostepeni sud zaključio da apelant nema pravo na zaštitu na osnovu odredaba čl. 111, 112. i 114. Zakona o autorskom i srodnim pravima u BiH.
- 9.Kantonalni sud je u osporenoj presudi zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda da apelantov zahtjev nije osnovan zato što apelant nije dokazao da je izvorni autor spornog članka objavljenog u stručnom časopisu "Šumarstvo i prerada drveta" iz 1986. godine. Osim toga, Kantonalni sud navodi da je nesporno da je Revizija projekt koji su zajednički radili Šumarski fakultet i tadašnji Institut za istraživanje i projektiranje u šumarstvu OOUR-a "Silva", kao i da su u ime Šumarskog fakulteta u istraživanju, odnosno realizaciji projekta učestvovali i profesori i asistenti tog fakulteta. Iz navedenog Kantonalni sud zaključuje da se radi o naučnom istraživanju koje je nastalo kao rezultat preuzetih radnih obaveza zaposlenika Šumarskog fakulteta, a koje je rezultiralo Revizijom. Kantonalni sud je također naveo da se profesorski kadar na univerzitetima bavi naučnim istraživanjima, ali da se "na radovima koji su proizvod radnih obaveza ne stječu autorska prava". Također, Kantonalni sud je naveo da je "notorno da ŠapelantovĆ tekst objavljen u časopisu "Šumarstvo i prerada drveta" broj 7-9 iz 1986. godine Š...Ć predstavlja sastavni dio projekta Revizija u izmijenjenom nazivu teksta i malo skraćenom tekstu, što znači da je nastao istovremeno kada je nastajala i Revizija". Budući da su, kako zaključuje Kantonalni sud, univerziteti dužni u okviru svog rada baviti se naučnom djelatnošću "samim tim su i zaposlenici univerziteta dužni u izvršavanju svojih radnih obaveza baviti se naučnim radom čiji rezultat je nastajanje određenih stručnih izvještaja, referata i sl.". Kantonalni sud smatra da Revizija ne predstavlja autorsko djelo, "pa samim tim ni njezini sastavni dijelovi koji su neovisno o Reviziji publicirani kao neovisne cjeline, kao ŠapelantovĆ sporni tekst, te se ni na ŠRevizijiĆ, ni na njezinim pojedinim dijelovima ne mogu steći autorska prava". Kantonalni sud je na osnovu navedenog zaključio da je apelant mogao svoj sporni rad objaviti u stručnom časopisu i potpisati ga svojim imenom, ali se "on ne može smatrati njegovim autorom u smislu čl. 12. i 13. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima" zbog čega mu ne pripada autorska zaštita.
- 10.Nadalje, Kantonalni sud navodi da bi se apelant smatrao autorom spornog teksta pod uvjetom da je "sam za sebe (ili prema vlastitoj ideji zajedno s nekim) vršio predmetna ili određena druga istraživanja i to pretočio u naučni rad". Međutim, kako je u konkretnom slučaju apelantov sporni rad nastao kao realizacija tuđe ideje, Kantonalni sud zaključuje da tom radu "nedostaje jedan od osnovnih elemenata, a to je originalnost i individualnost djela koja se u konkretnom slučaju ne može u potpunosti iskristalizirati". Osim toga, Kantonalni sud navodi da se u konkretnom slučaju "ne radi o autorskoj tvorevini s područja književnosti, nauke, umjetnosti i drugih područja stvaralaštva, jer je ŠapelantĆ u svom istraživačkom radu očigledno koristio od ranije poznate metode istraživanja". Na osnovu svega navedenog, Kantonalni sud zaključuje da se apelantov sporni tekst ne može smatrati autorskim djelom, zbog čega mu ne pripada pravo na sudsku zaštitu "ne ulazeći u korektnost i moralnost postupka tuženog".
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je objavio sporni članak u stručnom časopisu 1986. godine, a da je u Reviziji koja je objavljena 1987. godine objavljen kraći članak pod istim naslovom. Iako u Reviziji nije iznad samog članka navedeno apelantovo ime, na str. 205, 244. i 287. navedeno je da je apelant obavio istraživanja koja se tiču suštine tog teksta. Apelant navodi da je tuženi u knjizi koju je objavio 1997. godine u suštini prepisao apelantov rad koji je objavljen u stručnom časopisu, a ne onaj koji je objavljen u Reviziji. Ovo je konstatirala i komisija Nastavno-naučnog vijeća u svom izvještaju, a ovo nije dovedeno u pitanje bilo kakvim drugim dokazima. Tuženi je posebno tvrdio da je prepisao djelo iz Revizije, ali je i prvostepeni sud konstatirao da je prepisano djelo iz stručnog časopisa koje je objavljeno pod apelantovim imenom. Apelant nadalje vrlo iscrpno osporava zaključke Kantonalnog suda navodeći prije svega da se prema članu 13. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima autorom smatra lice čije je ime i prezime ili pseudonim označeno na djelu dok se suprotno ne dokaže. Osim toga, Revizija jeste rezultat zajedničkog istraživanja, ali je prema istom zakonu ona po svojoj prirodi kolektivno autorsko djelo u čijem je stvaranju učestvovalo više lica, a koristilo se pod imenom naručioca. Nadalje, apelant navodi da je Revizija po svojoj prirodi zbirka radova, odnosno skup individualnih duhovnih tvorevina iz oblasti nauke, zbog čega apelant osporava i zaključak Kantonalnog suda da Revizija ne predstavlja "djelo iz oblasti nauke", naročito zato što ovo djelo ne može napraviti bilo ko nego samo kvalificirano lice. U vezi s navodima Kantonalnog suda o tome da apelantovom djelu nedostaje originalnost i individualnost, apelant navodi da je njegovo djelo nastalo na osnovu njegovog istraživanja na terenu, a da Kantonalni sud veoma strogo cijeni originalnost u vezi s čim apelant navodi da ne mora svako djelo biti "toliko originalno da dobije Nobelovu nagradu". Međutim, radi se o rezultatu istraživanja specifičnog pitanja koji su stručnjaci smatrali djelom koje ima naučnu vrijednost kada su taj rad objavili u stručnom časopisu, a i kasnije kada je ekspertna komisija ocijenila da je tuženi prepisao apelantov članak iz stručnog časopisa.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Općinski sud u svom odgovoru navodi da apelant nije u apelaciji naveo zašto podnosi apelaciju i o kojim se kršenjima prava radi, već je samo naveo odredbe Ustava BiH za koje smatra da su prekršene. Zbog toga Općinski sud navodi da odredbe koje apelant citira nisu prekršene, te da je postupak vođen u skladu sa Zakonom o parničnom postupku. Također, Općinski sud ističe da je postupak okončan u razumnom roku, naročito ako se uzme u obzir opterećenost brojem predmeta u vrijeme kada je postupak vođen. Općinski sud navodi i da je tuženi predložio da apelant bude saslušan kao parnična stranka, ali da se apelant nije odazvao pozivu suda. Nadalje, Općinski sud navodi da je prvostepena odluka nakon žalbe bila razmatrana i na Kantonalnom sudu, te da je Kantonalni sud prvostepenu presudu potvrdio o čemu je dao odgovarajuće razloge.
- 13.Tuženi u svom odgovoru navodi da se apelant žali na kršenje prava na imovinu, a da je "diskutabilno predstavlja li autorsko pravo, pravo na imovinu" i je li svrha zaštite autorskog prava ta da autor dobije materijalnu štetu za nematerijalni vid oštećenja. Tuženi naročito ističe da ni jednom njegovom radnjom nije prekršeno neko od apelantovih prava, pa dakle ni pravo na imovinu. Tuženi smatra da su Općinski i Kantonalni sud dali jasne i uvjerljive razloge zbog kojih su odbili apelantov tužbeni zahtjev, a ti su razlozi u cijelosti u skladu s pozitivno-pravnim propisima. Na osnovu navedenog, tuženi predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
V. Relevantni propisi
- 14.U Zakonu o autorskom i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 7/02) relevantne odredbe glase:
"Član 1.
- 1.Ovim zakonom uređuju se:
Š...Ć e) zaštita autorskog prava i srodnih prava.
Član 2.
- 1.Objavljivanje, u skladu s ovim zakonom, znači da je autorsko djelo ili predmet srodnog prava postao dostupan javnosti. Š...Ć
Član 3.
Izraz "javan" ili "dostupan javnosti" u smislu ovog zakona, znači dostupnost djela neodređenog broja ljudi (pojedinaca), koji nisu povezani rodbinskim ili nekim drugim vezama, i koji imaju slobodan pristup djelu kroz njegovu javnu prezentaciju.
Član 6.
- 1.Autorskim djelom smatra se individualna duhovna tvorevina iz oblasti književnosti, nauke, umjetnosti i drugih oblasti stvaralaštva, bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja, ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
- 2.Autorskim djelom smatraju se naročito:
- a)pisana djela (knjige, brošure, književni tekstovi, članci i ostali napisi i kompjuterski programi) Š...Ć
- a)
Član 7.
- 1.Autorskim djelom smatraju se i zbirke autorskih djela, kao što su: enciklopedije, zbornici, antologije, muzičke zbirke, fotografske zbirke i sl, kao i baze podataka bilo da su čitke mašinski ili u drugoj formi, koje, s obzirom na izbor ili raspored građe, predstavljaju samostalne individualne duhovne tvorevine.
Š...Ć
- 3.Odredba stava 1. ne utječe na prava autora pojedinih djela od kojih su zbirke sastavljene.
Član 12.
- 1.Autor djela je fizičko lice koje je stvorilo djelo.
- 2.Autorska prava pripadaju autoru od trenutka stvaranja autorskog djela i nisu uvjetovana ispunjavanjem bilo kakvih formalnosti.
Član 13.
Autorom se smatra lice čije je ime i prezime ili pseudonim označeno na djelu, dok se suprotno ne dokaže.
Član 15.
- 1.Ako autorsko djelo, stvoreno saradnjom dva ili više lica, čini nedjeljivu cjelinu, svim koautorima na stvaranju tog djela pripada nedjeljivo autorsko pravo.
Š...Ć
- 4.Ako autorsko djelo, stvoreno saradnjom dva ili više lica, ne čini nedjeljivu cjelinu, svaki koautor ima autorsko pravo na svoj doprinos.
Član 24.
Smatra se da je pravo na iskorištavanje autorskog djela, koje je stvorio posloprimac u izvršavanju svojih obaveza ili prema uputstvima poslodavca, preneseno na poslodavca u trajanju od pet godina, od dana završetka djela, ukoliko ugovorom nije drugačije predviđeno.
Član 25.
Š...Ć2. Nakon proteka roka od pet godina od dana završetka djela stvorenog u radnom odnosu prava na iskorištavanje djela pripadaju isključivo autoru.
Član 28.
- 1.Djelo stvoreno na poticaj i u organizaciji fizičkog ili pravnog lica, u čijem stvaranju je učestvovao veći broj lica i koje se koristi pod imenom naručioca, smatra se kolektivnim autorskim djelom (enciklopedije, zbornici, računarski programi, baze podataka).
- 2.Koautori su nosioci zajedničkog autorskog prava na koautorskom djelu, ako ovim zakonom ili ugovorom kojim se uređuju njihovi međusobni odnosi nije drugačije predviđeno.
- a)Za ostvarivanje koautorskih prava i prenošenje tog prava neophodna je saglasnost svih koautora. Koautor ne smije koristiti svoju saglasnost protivno principu savjesnosti i poštenja, niti činiti bilo šta što škodi interesima ostalih koautora.
- b)Svaki koautor ovlašten je da podnosi tužbe za zaštitu autorskih prava na koautorskom djelu, s tim da može postavljati tužbene zahtjeve samo u svoje ime i za svoj račun.
- a)
Š...Ć
- 3.Ukoliko ugovorom nije drugačije predviđeno nosilac autorskog imovinskog prava na djelu je naručilac.
- 4.Naručilac kolektivnog autorskog djela dužan je pri iskorištavanju djela na svakom primjerku navesti listu autora čije priloge sadrži kolektivno autorsko djelo."
VI. Dopustivost
- 15.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Pž-297/05 od 19. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 21. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je njom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 20.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
- k)Pravo na imovinu."
- 21.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 21.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 22.Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi je li apelant titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 23.Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji zauzeo stav da pojam "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu, već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Također, bivša Evropska komisija za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) zauzela je stav da se pojam "imovina" odnosi i na sva "dodijeljena prava" koja pojedinac može ustanoviti, uključujući i dionice (vidi bivša Evropska komisija, Bramelid i Malmström protiv Švedske, aplikacije br. 8588/79 i 8589/79, Odluke i izvještaji broj 29, 1982. godina) i patente (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, Smith Kline i French Laboratories protiv Holandije, aplikacija broj 12633/87, Odluke i izvještaji broj 66, 1990. godina). S druge strane, sama činjenica da domaći zakon ne priznaje određene interese kao zakonom definirano pravo, ili da to čini na način koji ne rezultira priznavanjem tog interesa kao imovinskog prava, nije odlučujuća da bi se taj interes smatrao "imovinom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, pojam "imovina" ima autonomno značenje, pa je nekada dovoljno pokazati da postoji utvrđen ekonomski interes kako bi se utvrdilo da se radi o pravu iz navedenog člana. Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi Evropski sud, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godina, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem ona imovina za koju apelant ima "legitimno očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godina, serija A, broj 332, tačka 31).
- 24.U konkretnom slučaju, apelant je osporio presude kojima se odlučivalo o zaštiti apelantovog autorskog prava. Prema svojoj pravnoj prirodi, autorsko pravo predstavlja oblik intelektualnog vlasništva koje nije neko konkretno, materijalno vlasništvo nad nekim predmetom, već pravo, odnosno skup ovlaštenja koje pravni poredak države priznaje nosiocu intelektualnog vlasništva. Osim toga, prema Zakonu o autorskom i srodnim pravima u BiH, autorsko pravo štiti moralne i materijalne interese autora u vezi s njegovim djelom, pa imajući u vidu principe iznesene u prethodnoj tački, Ustavni sud smatra da autorsko pravo predstavlja "imovinu" koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 25.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 26.Osporene presude Općinskog i Kantonalnog suda nesumnjivo predstavljaju "miješanje" u apelantovu imovinu i lišavanje apelantovog prava na mirno uživanje imovine, budući da se njima odriče apelantovo pravo da se smatra autorom svog naučnog rada, tj. spornog članka objavljenog u stručnom časopisu "Šumarstvo i prerada drveta" broj 7-9 iz 1986. godine, a samim tim i da uživa autorska moralna i imovinska prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje regulira uvjete pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. Zbog toga je neophodno ispitati je li miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti (vidi ranije citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 26/00).
- 27.Prvo pitanje na koje treba dati odgovor je je li u konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu predviđeno zakonom. Prema odredbama Zakona o autorskom i srodnim pravima u BiH autorom se smatra lice čije je ime i prezime ili pseudonim označeno na djelu dok se suprotno ne dokaže (član 13), a autorska prava pripadaju autoru od trenutka stvaranja autorskog djela i nisu uvjetovana ispunjenjem bilo kakvih formalnosti (član 12. stav 2). Također, autorskim djelom se smatra, prema članu 6. navedenog zakona, individualna duhovna tvorevina iz oblasti književnosti, nauke, umjetnosti i drugih oblasti stvaralaštva, bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja, pa između ostalog i pisana djela, tj. članci, ali i zbirke autorskih djela kao što su enciklopedije, zbornici i sl. (član 7. stav 1).
- 28.U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant tražio da se utvrdi da je tuženi povrijedio njegovo autorsko pravo na sporni članak objavljen u stručnom časopisu "Šumarstvo i prerada drveta" broj 7-9 iz 1986. godine tako što je taj članak prepisao i objavio u svojoj knjizi iz 1997. godine, a da nije naveo apelanta kao izvornog autora. Iako je upoređivanjem utvrdio da se radi o tekstu istog sadržaja, Općinski sud je zaključio da apelant nema pravo na zaštitu autorskog prava, jer sporni članak čini i sastavni dio Revizije, tj. zbornika stručnih radova koji je nastao kao rezultat timskog istraživačkog rada na projektu koji je naručio Šumarski fakultet, a u kojem su učestvovali i apelant i tuženi i u kojem je sporni članak objavljen u skraćenoj verziji. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije tražio zaštitu u odnosu na ovaj skraćeni članak objavljen u zborniku radova, tj. Reviziji, već u odnosu na članak objavljen pod njegovim imenom u stručnom časopisu. Dalje, iako navodi da je uzeo u obzir odredbe čl. 6. i 12. Zakona, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da je izvorni autor spornog članka "iako je ŠapelantovoĆ ime napisano na djelu koje je objavljeno u časopisu".
- 29.Ustavni sud smatra da je ovakav zaključak Općinskog suda protivan eksplicitnoj zakonskoj normi prema kojoj se autorsko pravo pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže i to od trenutka nastanka djela, a ne njegovog objavljivanja. Ovo znači da apelant nije ni morao dokazivati da je autor spornog članka koji je objavljen pod njegovim imenom, jer je to zakonska pretpostavka. Tuženi je ovu činjenicu osporio samo zato što je sporni članak, u skraćenom obliku, objavljen i u zbirci radova koja je nastala kao rad grupe stručnjaka, ali nije utvrđeno ni dokazano da apelant nije izvorni autor članka objavljenog pod njegovim imenom u stručnom časopisu. Ustavni sud smatra da objavljivanje skraćenog članka u zbirci radova, samo po sebi, ne oduzima apelantu autorstvo nad spornim člankom objavljenim u stručnom časopisu, bez obzira je li u toj zbirci naveden kao autor ili kako je regulirao odnose s naručiocem istraživanja. Osim toga, ako je Općinski sud i uzeo u obzir Reviziju kao zbornik stručnih radova tima stručnjaka, iz ovakvog zaključka se ne vidi je li i na koji način Općinski sud uzeo u obzir i primijenio odredbe člana 28. Zakona koji regulira pitanje kolektivnog autorskog prava, odnosno koautorstva.
- 30.S druge strane, Kantonalni sud je zaključio da je ispravan stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je izvorni autor spornog članka objavljenog u stručnom časopisu. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju uopće ne radi o autorskom djelu, budući da je i sporni članak, pa dakle i njegova skraćena verzija objavljena u zborniku radova, rezultat naučnog istraživanja koje je opet rezultat radnih obaveza zaposlenih na univerzitetu, dakle i apelanta. Zbog toga, prema zaključku Kantonalnog suda, ni Revizija kao zbornik stručnih radova, ni njezini sastavni dijelovi koji su neovisno o njoj publicirani, ne predstavljaju autorsko djelo, već izvršavanje radnih obaveza. Ustavni sud smatra da je ovakav zaključak Kantonalnog suda proizvoljan, odnosno da je u suprotnosti s odredbom čl. 24. i 25. Zakona, a iz presude se i ne vidi da je Kantonalni sud uzeo u obzir navedene članove koji reguliraju pitanje stvaranja djela u okviru radnog odnosa, odnosno autorstva na tako stvorenom djelu.
- 31.Dalje, u suprotnosti sa zakonom su i zaključci Kantonalnog suda da se sporni članak ne može smatrati autorskim djelom, jer mu nedostaje "originalnost i individualnost", te zato što je rađen na poticaj naručioca posla i zato što je apelant u istraživanju koristio od ranije poznate metode istraživanja. Prije svega, "originalnost i individualnost" nisu, kako to Kantonalni sud pogrešno zaključuje, "osnovni elementi" koji jedno djelo čine autorskim djelom, zato što zakon ove kriterije i ne predviđa kao uvjet da se neko djelo smatra autorskim djelom, niti se daje ovlaštenje sudu da samostalno procjenjuje "originalnost i individualnost" nekog stručnog rada iz naučne oblasti koja sudu nije poznata, kao što je u konkretnom slučaju šumarstvo. Što se tiče toga da istraživanje koje je rezultiralo spornim člankom u stručnom časopisu i njegovom skraćenom verzijom u Reviziji nije apelantova ideja, već da je rađeno u timu i na poticaj naručioca, Kantonalni sud je u potpunosti zanemario odredbe člana 28. Zakona koje reguliraju upravo tu situaciju, odnosno odlučio je suprotno toj odredbi.
- 32.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, pa ostali aspekti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu relevantni, te ih Ustavni sud nije razmatrao.
- 33.Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 34.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije u skladu sa zakonom, te kada je do takvog miješanja došlo proizvoljnim tumačenjem Zakona o autorskom i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini.
- 35.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.