Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 28. septembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 86/07
OBRAZLOŽENJE

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

David Feldman, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija "AC Quatro" d.o.o. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Pž-06-000 083 od 10. aprila 2006. godine.

Predmet se u skladu s članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku, kao sud pune jurisdikcije, donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH".

I. Uvod

  • 1.
    "AC Quatro" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kojeg zastupa Šemso Temin, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-06-000 083 od 10. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-1683/05-1 od 27. decembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 1783/06 od 29. septembra 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te učesnika u postupku, "Savremene administracije" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 23. aprila 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 4.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. maja 2007. godine, Općinski sud 14. maja 2007. godine, a tužilac 8. maja 2007. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 11. juna 2007. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelant i tužilac su 23. jula 1997. godine zaključili ugovor o dugoročnoj poslovnoj saradnji i zajedničkom ulaganju s ciljem sanacije ratom oštećenih objekata i opreme na kojima tuženi ima pravo raspolaganja i korištenja, a radi ostvarivanja zajedničkih ekonomskih interesa. Apelant je tužio tužioca, u tom postupku kao tuženog, i tražio raskid navedenog ugovora o poslovnoj saradnji i povrat uloženih sredstava u iznosu od 533.145,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
  • 8.
    Tužiočev direktor, Hamdija Trbić, je 30. oktobra 2000. godine Ministarstvu privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) uputio zahtjev za davanje saglasnosti za zaključenje sudskog poravnanja obaveza prema osnovu apelantovih uloženih sredstava u sanacije i adaptacije prostora preduzeća, te sredstava za rad preduzeća. U zahtjevu se traži saglasnost Ministarstva za sudsko poravnanje obaveza i potraživanja davanjem apelantu dijela nekretnine, odnosno dijela poslovnog prostora u tužiočevom vlasništvu.
  • 9.
    Tužiočev Upravni odbor je na sjednici od 18. decembra 2000. godine na kojoj su prisustvovali njezin direktor Hamdija Trbić i apelantov predstavnik, donio zaključak za davanje saglasnosti pravnim zastupnicima za zaključenje sudske nagodbe, a u skladu s odlukama Upravnog odbora preduzeća. Na drugoj sjednici tužiočevog Upravnog odbora, održanoj 21. decembra 2000. godine, donesena je odluka o prihvaćanju prijedloga sudske nagodbe između apelanta kao povjerioca, i tužioca kao dužnika. Prijedlog sudske nagodbe potpisali su direktor Hamdija Trbić i apelantov direktor, te ga ovjerili pečatima oba preduzeća. Odluku Upravnog odbora od 21. decembra 2000. godine potpisao je predsjednik Upravnog odbora Alija Ćurović, te je ovjerena pečatom preduzeća.
  • 10.
    Ministarstvo je 19. januara 2001. godine obavijestilo tužioca da je neophodno izvršiti imenovanje vršioca dužnosti tužiočevog direktora do izbora direktora konkursom, a što je u ingerenciji Upravnog odbora. Kako je dotadašnjem tužiočevom direktoru Hamdiji Trbiću istekao mandat i u firmi nije bilo direktora, Ministarstvo je smatralo da je neophodno da tužiočev Upravni odbor po hitnom postupku postavi vršioca dužnosti direktora iz sredine firme, ukoliko prema zakonu postoji adekvatna ličnost. U slučaju da tužilac trenutno nema zaposlenu adekvatnu ličnost koja bi mogla obavljati dužnost vršioca dužnosti direktora, Ministarstvo je, kao predstavnik državnog kapitala, tražilo od Upravnog odbora preuzimanje odgovornosti upravljanja firmom do izbora direktora uz pomoć konkursa.
  • 11.
    Predsjednik Upravnog odbora tuženog je 31. januara 2001. godine u nedostatku direktora, a u skladu s dopisom Ministarstva od 19. januara 2001. godine, potpisao punomoć advokatu Amiru Salihagiću da može zastupati preduzeće pred nadležnim sudom u Sarajevu u predmetu apelantove tužbe, te prihvatiti sudsku nagodbu prema prijedlogu sudske nagodbe i odluci Upravnog odbora preduzeća o prihvaćanju sudske nagodbe. Ova punomoć sadrži potpis predsjednika Upravnog odbora Alije Čurovića i nije ovjerena pečatom preduzeća, a u vezi s čim je apelant naveo da direktor Hamdija Trbić, nakon što je bio razriješen, nije predao pečat Upravnom odboru, iako ga je Ministarstvo na to upozorilo.
  • 12.
    Ministarstvo je pismom broj 07-05-20-132 od 1. februara 2001. godine poslalo upozorenje dotadašnjem direktoru Hamdiji Trbiću da je dužan odmah dozvoliti pristup tužiočevom Upravnom odboru u zgradu preduzeća i omogućiti im nesmetan rad, budući da je on razriješen dužnosti vršioca dužnosti tužiočevog direktora 31. januara 2001. godine. U protivnom, Ministarstvo je zaprijetilo da će biti primorano preduzeti odgovarajuće zakonske mjere i Upravni odbor uvesti u zgradu preduzeća i mimo volje dotadašnjeg direktora. Također je u pismu navedeno da je Ministarstvo naložilo tužiočevom Upravnom odboru preuzimanje odgovornosti i upravljanje preduzećem do izbora direktora po konkursu.
  • 13.
    Kantonalni sud je 2. februara 2001. godine u predmetu broj Ps-351/00 u apelantovoj pravnoj stvari protiv tužioca kao tuženog u toj parnici, zbog raskida ugovora i povrata sredstava, donio sudsku nagodbu kojom je advokat Amir Salihagić kao tužiočev punomoćnik priznao apelantu potraživanje od 481.911,01 KM na ime glavnog duga s kamatama, te je umjesto isplate ove naknade ustupio tužiocu na trajno korištenje i raspolaganje (vlasništvo) dio poslovnog objekta zgrade "Savremene administracije" u ulici Zmaja od Bosne broj 16 Sarajevo, s pripadajućim zemljištem ispod zgrade i ekonomskim dvorištem, a sve u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka građevinske i finansijske struke.
  • 14.
    Direktor tuženog, Hamdija Trbić, koji je ponovo imenovan za direktora 6. aprila 2001. godine, je 17. jula 2001. godine od Imovinsko-pravne službe općine Novo Sarajevo tražio etažiranje nekretnina prema predmetnoj sudskoj nagodbi. Nakon izvršenog etažiranja predmetnog prostora apelant je upisan kao vlasnik dijela poslovnog prostora na osnovu sudske nagodbe od 2. februara 2001. godine u zemljišno-knjižnom ulošku broj LIII/1057, katastarska općina Sarajevo.
  • 15.
    Poreska uprava - Kantonalni ured Sarajevo, Ispostava Novo Sarajevo, donijela je tužiocu kao obvezniku 19. jula 2001. godine rješenje o porezu na promet nepokretnosti u iznosu od 39.671,52 KM. Međutim, apelant je 2. augusta 2001. godine s Poreskom upravom Kantona Sarajevo - Ispostava Novo Sarajevo, zaključio ugovor o preuzimanju tužiočevog duga u iznosu od 39.671,52 KM prema osnovu poreza na promet nepokretnosti, s čime je bio saglasan i tužiočev direktor.
  • 16.
    Općinski sud je u ponovnom postupku Presudom broj Ps-1683/05-I od 27. decembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Pž-06-000 083 od 10. aprila 2006. godine, utvrdio da je ništava sudska nagodba zaključena 2. februara 2001. godine između tužioca i apelanta, kojom je tužilac kao tuženi u ranijem sudskom postupku priznao apelantu potraživanja u iznosu od 481.911,91 KM na ime glavnog duga s kamatama, te mu umjesto isplate te sume ustupio na trajno korištenje i raspolaganje (vlasništvo) dio poslovnog objekta koji se nalazi u ulici Zmaja od Bosne broj 16 u Sarajevu. Redovni sudovi su zaključili da je sudska nagodba ništava, jer tužiočev punomoćnik nije imao urednu punomoć za tužiočevo zastupanje, odnosno punomoć je dostavljena naknadno, a potpisalo ju je lice koje nije ovlašteno za tužiočevo zastupanje i predstavljanje, te tužiočev Upravni odbor nije naknadno odobrio zaključenje predmetne sudske nagodbe. Naposljetku, sudovi su zaključili da su ispunjeni uvjeti predviđeni odredbama člana 88. Zakona o obligacionim odnosima koji se odnose na elemente za isticanje ništavosti sudske nagodbe.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant je naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da iz materijalne dokumentacije proističe da je tužiočev Upravni odbor donio odluku o sudskoj nagodbi, da se o ovoj nagodbi tražila i dobila saglasnost Ministarstva, te da je sve te radnje lično obavljao i u njima učestvovao tadašnji direktor Hamdija Trbić koji se sada pojavljuje kao ovlašteno lice u tužiočevo ime. Isto tako, apelant smatra da su neprihvatljivi navodi redovnih sudova u osporenim presudama o nepostojanju ovlaštenja za Amira Salihagića, odnosno ovlaštenja za prihvaćanje nagodbe u sudskom postupku. Nije sporno da Hamdija Trbić nije bio direktor od 31. januara 2001. godine, da je prema zakonu i uputstvu Ministarstva tu dužnost obavljao Upravni odbor, te da je ovlašteno lice - predsjednik Upravnog odbora, bio onaj koji je zastupao tužioca, a sve u skladu s ranijom odlukom Upravnog odbora. Nebitno je, prema apelantovom mišljenju, što je Amiru Salihagiću ovlaštenje dostavljeno poslije zaključenja sudske nagodbe, jer su sve odluke o pristupanju sudskoj nagodbi ranije donijeli nadležni organi (direktor i Upravni odbor), tužilac i Ministarstvo privrede. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o proizvoljnoj, arbitrarnoj primjeni zakona, što je dovelo do povrede ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije na pravično suđenje. Apelant je naveo da, stoga, nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu odredaba o ništavosti iz čl. 88. i 91. Zakona o obligacionim odnosima, kao ni uvjeti iz čl. 103. i 109. tog zakona. Posebno je istakao da je odluka Općinskog suda od 27. decembra 2005. godine u svom dispozitivu nerazumljiva i teško provediva. Apelant smatra da, ako je eventualno čak nešto i sporno u sudskoj nagodbi, da je onda trebalo doći do raskidanja sudske nagodbe, a ne njezinog poništenja.
  • 18.
    Budući da je na osnovu sudske nagodbe uknjižen u vlasnički list dijela objekta kao vlasnik predmetne imovine, apelant smatra da je osporenim odlukama Općinskog i Kantonalnog suda došlo i do uplitanja u zagarantirano pravo na imovinu. Naime, apelant navodi da niti jedan osnov za ovo uplitanje ne postoji, jer se ne radi o višem interesu koji bi eventualno opravdao uplitanje, niti se radi o pravnim poslovima koji bi bili suprotni moralu društva i prinudnim propisima.

b) Odgovori na apelaciju

  • 19.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da je kao drugostepeni sud, ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na povredu postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, svojom Odlukom broj 009-0-Pž-06-000083 od 10. aprila 2006. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Pri tome su u obrazloženju odluke navedeni razlozi za njezino donošenje.
  • 20.
    Općinski sud je u svom odgovoru istakao da smatra neosnovanom apelantovu tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer je Općinski sud postupao i odluku donio pravilno i zakonito na osnovu svih dokaza koje su predložile i izvele parnične stranke.
  • 21.
    Tužilac, kao učesnik u postupku, u svom odgovoru koji je potpisao direktor Hamdija Trbić ističe da su navodi apelacije proizvoljni, paušalni i ničim dokazani. Nadalje, navodi da tužiočev Upravni odbor nije donio odluku o sklapanju sudske nagodbe, te da je predsjednik Upravnog odbora kao neovlašteno lice potpisao sudsku nagodbu i tako apelantu ustupio tuđi objekt vrijedan milione KM. Direktora Hamdiju Trbića je Ministarstvo smijenilo na dva mjeseca, ali ne i u sudskom registru, tako da predsjednik tužiočevog Upravnog odbora nije imao zakonsko ovlaštenje za zastupanje preduzeća, zbog čega je napravio krivično djelo falsificiranja i prevare. Prvostepeni sud je imao u vidu sve činjenice koje su bile relevantne za odluku u ovoj pravnoj stvari u postupku koji je vođen, pa je nejasno zašto apelant u apelaciji navodi poslovni odnos između stranaka oko nadoknade eventualnih ulaganja, a koji može biti predmet nekog drugog postupka, a za što apelant uvijek ima mogućnost pokrenuti postupak. Prema tužiočevom mišljenju, to nisu činjenice koje bi ukazivale na osnovanost navoda apelacije i povrede prava zagarantiranih Ustavom i Evropskom konvencijom. Nadalje je tužilac naveo da tokom vođenja sudskog postupka apelantova prava na pravično suđenje nisu dovedena u pitanje niti jednog momenta, niti je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na protivnu stranu, jer je sud proveo sve dokaze koje je apelant predlagao, a što je rezultiralo donesenim odlukama.

V. Relevantni propisi

  • 22.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list SRBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase:

"Član 70.

(1) Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo, ukoliko iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizlazi što drugo.

Član 88.

(1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugog, bez njegovog ovlaštenja, obavezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

Član 91.

(4) Punomoćnik ne može bez posebnog ovlaštenja za svaki pojedini slučaj Š...Ć zaključiti ugovor o poravnanju Š...Ć.

Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima, te moralu društva, ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi prema službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresirano lice."

  • 23.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:

"Član 2. stav 1.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 305.

Ako je stranka izdala advokatu punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, advokat je ovlašten na osnovu takve punomoći:

  • 1.
    obavljati sve radnje u postupku, a naročito Š...Ćzaključiti nagodbu Š...Ć."
  • 24.
    U Zakonu o preduzećima ("Službene novine FBiH" br. 2/95, 8/96, 2/96 i 14/97) relevantne odredbe glase:

"Član 127.

Preduzeće zastupa i predstavlja poslovodni organ.

Član 133.

Preduzeće predstavljaju pored lica iz člana 127. ovog zakona i Š...Ć predsjednik upravnog odbora Š...Ć.

Predstavnik preduzeća je ovlašten istupati u ime preduzeća, a pravne radnje može preduzimati samo ako je ovlašten i za zastupanje."

  • 25.
    U Zakonu o privrednim društvima ("Službene novine FBiH" broj 23/99) relevantne odredbe glase:

"Član 23.

Društvo zastupa uprava.

Uprava organizira rad i rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja društvo i odgovara za zakonitost poslovanja društva.

Upravu čine lica koja su osnivačkim aktom ili statutom društva u skladu sa zakonom ovlaštena voditi poslovanje društva.

Društvo mogu zastupati i druga lica određena osnivačkim aktom ili statutom u skladu sa zakonom."

  • 26.
    U Zakonu o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78 i 29/80) koji je primjenjivan u konkretnom slučaju relevantne odredbe glase:

"Član 9.

(2) Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

(3) Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

(4) Izuzetno, od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva, proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju Š...Ć."

VI. Dopustivost

  • 27.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 29.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Pž-06-000 083 od 10. aprila 2006. godine protiv koje nema djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 29. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. juna 2006. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 30.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 31.
    Apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a. Pravo na pravično suđenje

  • 32.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."
    • 33.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza Š...Ć svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć".

  • 34.
    U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na spor o pravnoj valjanosti sudske nagodbe prema kojoj se apelantu umjesto isplate duga ustupa na korištenje i raspolaganje određeni poslovni prostor, dakle postupak se tiče predmeta građansko-pravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 35.
    Apelantovi navodi iz apelacije u vezi s pravom na pravično suđenje se u cijelosti odnose na navode da je sud u ponovnom postupku proizvoljno ocijenio izvedene dokaze i očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo.
  • 36.
    Ustavni sud podsjeća da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje pozitivno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Međutim, kako apelant ukazuje upravo na to da je u konkretnom slučaju bila proizvoljna primjena zakona, što je za posljedicu imalo kršenje njegovih ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ima nadležnost i zadatak ispitati pravilnost primjene materijalnog prava u ovom slučaju.
  • 37.
    Ustavni sud uočava da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na tvrdnji da je predmetna sudska nagodba ništava, jer tužiočev punomoćnik nije imao punomoć za zastupanje, odnosno punomoć je dostavljena naknadno i zbog toga što je punomoć potpisalo lice koje nije ovlašteno za tužiočevo zastupanje i predstavljanje.
  • 38.
    Ustavni sud konstatira da je u provedenom sudskom postupku utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno da direktor Hamdija Trbić, kao tužiočev zakonski zastupnik, nije vršio funkciju direktora preduzeća u periodu od 31. januara 2001. godine do 6. aprila 2001. godine. U tom interregnumu funkciju direktora preduzeća obavljao je Upravni odbor, odnosno predsjednik Upravnog odbora, prema izričitom ovlaštenju koje mu je dalo Ministarstvo kao predstavnik državnog kapitala. Sudovi su, nadalje, nesumnjivim utvrdili da je prijedlog predmetne sudske nagodbe potpisao tužiočev direktor, a nakon toga Upravni odbor ju je jednoglasno prihvatio svojom odlukom od 21. decembra 2000. godine, te je, zatim, predsjednik Upravnog odbora potpisao dvije punomoći za advokata Amira Salihagića, punomoć od 31. januara 2001. godine koja nije bila ovjerena tužiočevim pečatom, i punomoć od 2. februara 2001. godine koja je sadržavala pečat i koja je naknadno dostavljena sudu pred kojim je nagodba zaključena.
  • 39.
    Ustavni sud zapaža da su tekst predmetne sudske nagodbe prihvatili direktor i tužiočev Upravni odbor, odnosno obje strane ovog ugovora koje su i prije samog zaključenja sporne nagodbe iskazale volju za njezino zaključenje. U redovnom sudskom postupku je utvrđeno da su prema odluci o osnivanju preduzeća od 24. jula 1992. godine ovlaštenja Upravnog odbora bila takva da on postavlja i razrješava direktora, da mu daje uputstva i pravac rada, donosi odluke o povećanju i smanjenju osnovne glavnice društva, dok direktor preduzeća provodi odluke Upravnog odbora i zastupa društvo pred trećim licima. Funkciju zakonskog zastupnika u spornom periodu obavljao je Upravni odbor, a prema tužiočevim aktima to je činio predsjednik Upravnog odbora. Predsjednik Upravnog odbora je mogao zastupati i predstavljati tužioca u skladu s odlukama Upravnog odbora, odnosno predsjednik Upravnog odbora je mogao ovlastiti advokata koji će zastupati tužioca u sudskom postupku. U vezi s naknadnim dostavljanjem punomoći, odnosno odluke Upravnog odbora od 6. februara 2001. godine prema kojoj će advokat Amir Salihagić zastupati tužioca u sudskim sporovima, pa i u sporovima s apelantom, Ustavni sud smatra da punomoć koja je naknadno dostavljena, kao i odluka Upravnog odbora o angažmanu određenog advokata, kao i sve faktičke radnje koje je tužilac preuzeo s ciljem realizacije spornog poravnanja, predstavljaju naknadno odobrenje u smislu člana 88. ZOO-a.
  • 40.
    Naime, Ustavni sud zapaža da je predmetna sudska nagodba u potpunosti realizirana. Apelant se nalazi u posjedu predmetnog poslovnog prostora, upisan je kao vlasnik u zemljišnoj knjizi i pristao je umjesto tužioca platiti porez na promet nepokretnosti. Tužiočev zakonski zastupnik, direktor Hamdija Trbić, je nakon zaključenja sudske nagodbe tražio od nadležne općinske službe etažiranje predmetnog poslovnog prostora u smislu zaključene sudske nagodbe. Pored toga, prethodno je dostavio sudsku nagodbu nadležnoj poreskoj upravi radi plaćanja poreza na promet nepokretnosti, u smislu Zakona o porezu na promet nepokretnosti. Ustavni sud zaključuje da je tužilac, preduzimajući navedene radnje, omogućio u potpunosti realizaciju sporne sudske nagodbe. Ustavni sud podsjeća da prema članu 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti ugovor kojim se prenosi pravo vlasništva, proizvodit će pravno dejstvo ukoliko je sačinjen u pisanoj formi i ukoliko je u cijelosti ili u pretežnom dijelu izvršen.
  • 41.
    Nadalje, Ustavni sud ističe da je tužilac svoj tužbeni zahtjev precizirao tako što je tražio od suda utvrđenje da se predmetna sudska nagodba smatra raskinutom. Kantonalni sud je, razmatrajući apelantovu žalbu, zaključio da, iako je tužbeni zahtjev opredijeljen tako da se sudska nagodba smatra ništavom, u historijatu tužbe tužilac ukazuje na činjenicu prekoračenja ovlaštenja u tužiočevom zastupanju, što sve ukazuje na pravne posljedice ništavosti sudske nagodbe. Ustavni sud smatra da sudovi u redovnom sudskom postupku nisu utvrdili elemente ništavosti ugovora koje propisuje član 103. ZOO-a, tj. da je ugovor protivan "Ustavu RBiH, prinudnim propisima, ili moralu društva". Također, iz utvrđenih činjenica ne proističe da je sudska nagodba ništava u smislu člana 88. ZOO-a, te je, stoga, zaključak redovnih sudova u tom smislu u cijelosti proizvoljan, jer se u konkretnoj stvari ne radi o ugovoru zaključenom u ime drugog bez njegovog ovlaštenja i bez naknadno datog odobrenja.
  • 42.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, donoseći osporene presude, proizvoljno primijenili materijalno pravo na štetu apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje, te zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 43.
    Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Ustavni sud je nadležan izvršiti provjeru načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalni zakon kada okolnosti ukazuju da je primjena zakona bila arbitrarna. Arbitrarna primjena materijalnog zakona predstavlja kršenje prava na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 45.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.