Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 86/07
OBRAZLOŽENJE

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija "Jadroagent Sarajevo" Međunarodne pomorske agencije sa o.o. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu.

Nalaže se Općinskom sudu u Travniku da bez daljnjeg odlaganja provede izvršenje Rješenja broj IP-41/03 od 3. aprila 2003. godine u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Travniku da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Jadroagent Sarajevo" Međunarodna pomorska agencija sa o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 23. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Novom Travniku čiju je nadležnost preuzeo Općinski sud u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ip-41/03 od 3. aprila 2003. godine. Apelant je u apelaciji naveo i da traži donošenje privremene mjere ne precizirajući pri tome kakvu privremenu mjeru traži.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 27. jula 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. augusta 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 3. septembra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda Novi Travnik broj Ps-74/00 od 27. novembra 2002. godine, koja je postala pravosnažna i izvršna 20. februara 2003. godine, obavezan je tuženi BNT "Kovačnica" d.d. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: dužnik) apelantu isplatiti 24.535,00 KM sa zateznim kamatama od 18% počevši od 13. maja 1999. godine pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 3.344,80 KM.
  • 7.
    Rješenjem o izvršenju Općinskog suda Novi Travnik broj Ip-41/03 od 3. aprila 2003. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje.
  • 8.
    Zaključkom Općinskog suda Novi Travnik br. Ip-136/02 i Ip-41/03 od 07. jula 2003. godine odlučeno je da će se provesti jedinstven postupak radi provođenja rješenja o izvršenju u predmetu Ip-136/02 od 18. novembra 2002. godine kojim je protiv istog dužnika dozvoljeno izvršenje na prijedlog tražioca izvršenja "Nada" d.o.o. Derventa i Rješenja o izvršenju broj Ip-41/03 od 3. aprila 2003. godine donesenog na apelantov prijedlog, popisom i procjenom dužnikovih pokretnih stvari. Sud je odredio da će se ova radnja provesti 17. jula 2003. godine s početkom u 10:00 sati. Također je ovim zaključkom određeno vještačenje vještaka iz oblasti mašinstva kojem je naloženo da izvrši procjenu dužnikovih popisanih stvari uz davanje mišljenja o neophodnosti popisanih stvari za obavljanje djelatnosti dužnika, te je povjeriocima "Nada" d.o.o. Derventa i apelantu naloženo da izvrše uplatu troškova za provođenje ove radnje.
  • 9.
    Uz apelantovo prisustvo sudski izvršilac je, prema ovlaštenju suda, 24. jula 2003. godine proveo radnju izlaska na lice mjesta. U zapisniku je konstatirano da nije prisutan vještak, te da je svoj izostanak opravdao, nakon čega je konstatirano da se popis stvari nije mogao izvršiti bez prisustva vještaka. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme.
  • 10.
    Apelant je bezuspješno podnescima od 17. maja 2005. godine, 19. maja i 3. oktobra 2006. godine od suda tražio provođenje postupka izvršenja Rješenja Općinskog suda Novi Travnik broj Ip-41/03 od 3. aprila 2003. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu Općinski sud zbog svog nemara i nerada nije osigurao djelotvoran pristup sudu kao element prava na pravično suđenje u postupku izvršenja i naplate potraživanja od dužnika koji se vodi pod brojem IP-41/03, čime je povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je Presuda Općinskog suda Novi Travnik broj Ps-74/00 od 27. novembra 2002. godine postala pravosnažna i izvršna 20. februara 2003. godine, a sud je usvojio prijedlog za prinudno izvršenje navedene presude 3. aprila 2003. godine, dakle prije više od četiri godine. Smatra da mu je neprovođenjem rješenja o izvršenju sud onemogućio djelotvoran pristup sudu, jer nije dovoljno da je sud dozvolio predloženo izvršenje kada je nakon toga preduzeo samo jednu radnju u postupku, koju nije doveo do kraja, a koja se odnosi na pokušaj popisa stvari od 24. jula 2003. godine. Navodi da više od četiri godine sud nije preduzeo niti jednu radnju kako bi proveo predmetno rješenje o izvršenju, ali je u međuvremenu proveo na desetine postupaka prema prijedlogu drugih tražilaca izvršenja protiv istog dužnika, od kojih su mnogi podnijeti poslije apelantovog prijedloga i prodao sve pokretne stvari, a da ni u jednoj prodaji apelant nije mogao učestvovati. Također navodi da je, bez obzira na uporna i opravdana apelantova traženja, sud izvršio prodaju svih pokretnih stvari koje su bile u dužnikovom vlasništvu, a zatim je izvršio prodaju većeg dijela dužnikovih nekretnina, ignorirajući apelantov predmet i sve njegove podneske i urgencije, tako da apelant navodi da "postoji sumnja da je sud zagubio apelantov predmet, te da sud očekuje da će apelant protekom vremena prestati tražiti namirenje dosuđenog potraživanja". Apelant je istakao da navode ove apelacije u cijelosti zasniva na Odluci Ustavnog suda broj AP 2676/05 od 16. januara 2007. godine kojom je usvojena apelacija apelanta "Nada" d.o.o. Derventa zbog neprovođenja rješenja o izvršenju. Smatra da se opravdano poziva na navedenu odluku, jer je isti sud apelantov predmet i predmet "Nada" d.o.o. u izvršnom postupku rješavao jedinstveno. Ustavni sud je u predmetu AP 2676/05 zauzeo stanovište da neizvršenje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Stoga, apelant traži da Ustavni sud utvrdi povredu njegovog prava na pravično suđenje zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažne sudske presude, te naloži Općinskom sudu provođenje izvršenja u apelantovom predmetu broj Ip-41/03 bez daljnjeg odgađanja, a sve u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant predlaže da Ustavni sud naloži Vladi Srednjobosanskog kantona da, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu isplati iznos od 750,00 KM na ime nematerijalne štete zbog neprovođenja odluke suda u periodu od pet godina.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Općinski sud u odgovoru na apelaciju ističe da je apelantova punomoćnica na ročištu od 24. jula 2003. godine izjavila da je u potpunosti saglasna s izvršenikovim prijedlogom o načinu izmirenja duga, te da se izvršenje odgodi na neodređeno vrijeme, a da nakon toga sve do 26. jula 2007. godine apelant nije podnio prijedlog za nastavak izvršnog postupka, te će taj sud nakon što je 26. jula 2007. godine primio apelantov prijedlog za nastavak postupka izvršenja preduzeti izvršne radnje radi namirenja apelanta i nastaviti izvršni postupak.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/03) relevantne odredbe glase:

"Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja

(1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati hitno.

(2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije."

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 16.
    Kako su i Evropski sud za ljudska prava a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s pitanjem iscrpljivanja pravnih lijekova ukazali, pravilo iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda se mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34. i Odluka Ustavnog suda, broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
  • 17.
    Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu žaliti se zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 18.
    Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima povinovati se zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
  • 19.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju izvršenja pravosnažnog rješenja o izvršenju, kao i da apelant nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodio provođenje rješenja o izvršenju.
  • 20.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant smatra da mu je neizvršenjem rješenja o izvršenju sudske presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 22.
    Ustavni sud konstatira da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne provodi rješenje o izvršenju pravosnažne sudske odluke kojom je apelantu dosuđeno potraživanje protiv tuženog u iznosu od 24.535,00 KM sa zateznim kamatama, te troškovi postupka. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo iznijeti pred sud ili tribunal zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokrenuti postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
  • 23.
    Ustavni sud je podržavajući navedenu praksu izgradio i vlastitu praksu prema kojoj je izvršavanje pravosnažne sudske presude sastavni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine i AP 981/04 od 20. decembra 2005. godine). Navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda može se primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudske odluke. Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenim predmetima Ustavni sud zaključio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale obavezu izvršenja sudske presude.
  • 24.
    Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, postoji i niz odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koje se tiču nepoštivanja odluka sudova u Bosni i Hercegovini. Na primjer, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) je našao povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B.Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) je našao povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Također, Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu A.O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku koju je donijela komisija osnovana prema Aneksu 7 u korist podnosioca žalbe".
  • 25.
    Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju nije sporno da apelant posjeduje pravosnažnu izvršnu presudu čije je prinudno izvršenje dozvoljeno rješenjem koje je donio sud prema njegovom prijedlogu. Također, nije sporno da se predmetno rješenje ne izvršava u vremenskom periodu dužem od četiri godine. Od donošenja rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje na izvršenikovim pokretnim stvarima Općinski sud je preduzeo samo jednu procesnu radnju 24. jula 2003. godine kad je provedena radnja izlaska na lice mjesta, ali nije izvršen popis dužnikovih pokretnih stvari. Od tada je proteklo više od četiri godine, a da Općinski sud usprkos brojnim apelantovim urgencijama nije preduzeo više ni jednu radnju u postupku. Postupak još uvijek nije okončan, a potpuno je neizvjesno i kada će biti. Općinski sud u cilju opravdanja svog nepostupanja navodi da je apelantova punomoćnica na ročištu od 24. jula 2003. godine izjavila da je u potpunosti saglasna da se izvršenje odgodi na neodređeno vrijeme, a da nakon toga sve do 26. jula 2007. godine apelant nije podnio prijedlog za nastavak izvršnog postupka.
  • 26.
    Ustavni sud konstatira, nasuprot ovim navodima, da je uz apelaciju apelant dostavio fotokopije dopisa s prijemnim pečatom Općinskog suda od 17. maja 2005. godine kojim je apelant tražio nastavak postupka izvršenja, odnosno urgenciju s prijemnim pečatom pošte na preporučenoj pošiljci od 19. maja 2006. godine i urgenciju s prijemnim pečatom Općinskog suda od 3. oktobra 2006. godine kojim je apelant urgirao nastavak postupka izvršenja. Prema tome, sve i da se prihvati da u periodu od 24. jula 2003. godine do 17. maja 2005. godine, odnosno godinu i devet mjeseci Općinski sud opravdano nije postupao u predmetu, slijedi da od 17. maja 2005. godine do donošenja odluke o ovoj apelaciji, dakle u periodu od skoro dvije i pol godine za to nepostupanje nema objektivnog opravdanja. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da navodi iz odgovora na apelaciju upućuju na zaključak da sud ne postupa s odgovarajućom ažurnošću kad nema uložene u spis brojne podneske kojim je apelant tražio nastavak postupka izvršenja, a koji su predočeni Ustavnom sudu. Stoga ovakvo postupanje Općinskog suda nije u skladu s članom 5. Zakona o izvršnom postupku koji nalaže sudu obavezu hitnog postupanja u postupku izvršenja.
  • 27.
    Iz navedenog se može zaključiti da apelant u apelaciji osnovano ističe da je u konkretnom slučaju upravo postupanjem suda koji je nadležan za provođenje rješenja o izvršenju apelantu onemogućen djelotvoran pristup sudu. Pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok obim slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine).
  • 28.
    Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud neprovođenjem Rješenja o izvršenju broj Ip-41/03 od 3. aprila 2003. godine, u periodu dužem od dvije godine, povrijedio apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

  • 29.
    Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja pravosnažne sudske presude u visini od 750 KM, pozivajući se na praksu Ustavnog suda u sličnim slučajevima u kojima je apelantima dosuđivana naknada nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja postupaka pred redovnim sudovima. U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno na apelantov zahtjev može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je samo utvrđivanje povrede apelantovog ustavnog prava na djelotvoran pristup sudu dovoljna satisfakcija za apelanta.

VIII. Zaključak

  • 30.
    Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom izvršnom postupku Općinski sud prekršio apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje. Nemogućnost da apelant naplati svoje potraživanje po pravosnažnom rješenju o izvršenju može se u konkretnom slučaju staviti na teret Općinskog suda, zbog čega je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 33.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.