Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 28. septembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 86/07
OBRAZLOŽENJE

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

David Feldman, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Safeta Busuladžića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1079/05 od 9. maja 2006. godine.

Ostavljaju se na snazi Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-92/05 od 29. marta 2005. godine i Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj P-1962/03 od 16. augusta 2004. godine.

Odluka o privremenoj mjeri Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2189/06 od 16. januara 2007. godine prestaje proizvoditi pravno djelovanje.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Safet Busuladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1079/05 od 9. maja 2006. godine. U dopuni apelacije od 27. novembra 2006. godine apelant je, također, zatražio da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da obustavi reizvršenje u ovom predmetu koji se vodi pod brojem I-3036/05 po prijedlogu Envera i Jasmine Tihić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi vraćanja u stan do okončanja postupka povodom apelacije.
  • 2.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2189/06 od 16. januara 2007. godine, kojom je usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i obustavio postupak protivizvršenja u izvršnom postupku broj I-3036/05 radi vraćanja Jasmine Tihić u posjed i mirno korištenje stana koji se nalazi u Sarajevu, u Ul. Patriotske lige broj 31.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 26. septembra 2006. godine, Kantonalnog suda i Općinskog suda, Federalnog pravobranilaštva Sarajevo, te Jasmine Tihić (u daljnjem tekstu: drugotužena - tražiteljica protivizvršenja) 11. novembra 2006. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. oktobra 2006. godine, Kantonalni sud 6. februara 2007. godine, Općinski sud 29. januara 2007. godine, a drugotužena 16. januara 2007. godine. Federalno ministarstvo odbrane je 22. januara 2007. godine obavijestilo Ustavni sud da je u Federalnom pravobranilaštvu u toku primopredaja predmeta Federalnog ministarstva odbrane koja još nije okončana, te da Federalno pravobranilaštvo nije preuzelo spis i zbog toga nije u mogućnosti da se izjasni o navodima iz apelacije.
  • 5.
    Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine i Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo zatraženo je da dostave podatak da li se dvosoban stan u Ulici Patriotske lige broj 31, apelantovo vlasništvo, vodi u evidenciji Vojnostambenog fonda, odnosno Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo, te da li je i kome plaćena stanarina za navedeni stan.
  • 6.
    Kantonalni stambeni fond je 6. jula 2007. godine Ustavnom sudu dostavio obavijest da se navedeni stan ne vodi u evidenciji Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo. Ministarstvo odbrane na zahtjev Ustavnog suda nije dostavilo odgovor.
  • 7.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. marta 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 8.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 9.
    Apelant je 23. decembra 1996. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Armije Bosne i Hercegovine - pravnog prednika Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: prvotužena) i drugotužene kojom je zatražio da se utvrdi da je ništavo Rješenje Komande Garnizona Sarajevo broj 602 od 2. septembra 1967. godine, kojim je Enveru Tihiću, pokojnom suprugu drugotužene, dodijeljen dvosoban stan koji se nalazi u prizemlju kuće u Sarajevu, u Ulici Patriotske lige br. 31, te da se iseli iz stana koji je apelantovo vlasništvo i da ga preda slobodnog od ljudi i stvari uz naknadu troškova parničnog postupka pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju tužbe apelant je naveo da je vlasnik stana u kome stanuje drugotužena - tražiteljica protivizvršenja, te da je prilikom kupovine kuće utvrdio da u jednom stanu kuće stanuje drugotužena, na osnovu rješenja pravnog prednika prvotužene, te da je kuća uvijek bila isključivo vlasništvo privatnog lica.
  • 10.
    Presudom Općinskog suda broj P-1963/03 od 16. augusta 2004. godine utvrđeno je da je ništavo Rješenje Komande Garnizona u Sarajevu broj 602 od 2. septembra 1967. godine, kojim je pravni prednik prvotužene dodijelio Enveru Tihiću, pokojnom suprugu drugotužene, dvosoban stan koji se nalazi u prizemlju kuće u Sarajevu, u Ulici Patriotske lige br. 31. Istom presudom je naloženo drugotuženoj, supruzi umrlog Envera Tihića, da se iseli iz predmetnog stana i preda ga apelantu slobodnog od ljudi i stvari u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tuženi su obavezani da apelantu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.330,00 KM. Općinski sud je utvrdio da se drugotužena sa svojim mužem, pokojnim Enverom Tihićem, u predmetni stan uselila na osnovu rješenja Komande Garnizona Sarajevo, a koji nije bio vlasnik stana, pa je, prema tome, njihovo useljenje bilo nezakonito na osnovu ništavog rješenja, jer nije postojao valjan pravni osnov za dodjelu privatnih stanova od vojske građanskim licima na službi u JNA u tom periodu. U toku dokaznog postupka prvotužena nije dokazala na osnovu koje je valjane dokumentacije bivša JNA, čiji je stambeni fond naslijedila prvotužena, donijela rješenje i Enveru Tihiću dodijelila sporni stan u privatno vlasništvo, odnosno na osnovu čega je prednik prvotužene raspolagao predmetnim stanom koji je privatno vlasništvo, pa prvotužena nije mogla prenijeti više prava na drugotuženu nego je i sama imala, zbog čega je navedeno rješenje ništavo, a drugotužena je bespravni korisnik predmetnog stana. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je nesporno da predmetni stan nije bio vlasništvo Vojnostambenog fonda da bi on mogao njime raspolagati i dodjeljivati ga, već je predmetni stan privatno vlasništvo i njime se nije moglo raspolagati bez izričite saglasnosti vlasnika stana. Također, Općinski sud je utvrdio da nije zaključen pismeni ugovor o korištenju stana između korisnika stana i vlasnika stana, u smislu tačke 2. rješenja Komande Garnizona od 2. septembra 1967. godine, na osnovu kojeg je Enver Tihić bio obavezan zaključiti ugovor o korištenju stana koji bi predstavljao pravni osnov za zakonito useljenje u stan. Imajući u vidu činjenicu da je sporni stan uvijek bio privatno vlasništvo i da je, prema tada važećem Zakonu o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOS) (član 42. stav 2), pravo na davanje na korištenje stana kao posebnog dijela zgrade imao samo vlasnik tog stana a nosiocu stanarskog prava nije bilo dopušteno useljenje prije zaključenja ugovora o korištenju stana, drugotužena i Enver Tihić smatraju se nezakonitim - bespravnim korisnicima predmetnog stana. S obzirom na to da pravni osnov za zakonito useljenje u stan u konkretnom slučaju ne postoji, stekli su se uvjeti za iseljenje iz predmetnog stana drugotužene kao bespravnog korisnika. S obzirom na to da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da Enver Tihić nije nikada zaključio ugovor o korištenju stana koji bi predstavljao valjan pravni osnov za useljenje, a niti je drugotužena tražila rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, Sud je zaključio da drugotužena nema pravnog osnova za korištenje predmetnog stana.
  • 11.
    Navodi drugotužene da je 1. februara 2002. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv apelanta i prvotužene radi utvrđenja u kojoj je zatražila da sud, nakon provedenog postupka, utvrdi da je njen muž Enver Tihić stekao stanarsko pravo na dvosobnom stanu danom zakonitog useljenja u njega, te da se utvrdi da je njegova supruga - drugotužena od momenta njegove smrti nositeljica stanarskog prava na istom stanu, te da joj pripadaju sva prava i obaveze u odnosu na predmetni stan u skladu sa ZOS-om, kao i prijedlog da se postupak koji se vodi pred ovim sudom pod brojem P-156/02 pripoji ovom predmetu radi vođenja jedinstvenog postupka ili da se postupak u ovom predmetu prekine do pravosnažnog okončanja postupka u kojem je drugotužena podnijela tužbu radi utvrđenja, apelant je osporio i protivio se prijedlogu da se spoje predmeti i prijedlogu da se prekine postupak navodeći da bi to vodilo samo odugovlačenju postupka, što je mišljenje i ovog suda. Općinski sud je ocijenio da je osnov za rješavanje spornog odnosa između parničnih stranaka upravo u ovom postupku, pa je odbio prijedlog da se spoje predmeti i vodi jedinstveni postupak a samim tim nije ni prekinuo vođenje ovog postupka, nego je postupak nastavio.
  • 12.
    Presudom Kantonalnog suda broj Gž-92/05 od 29. marta 2005. godine žalbe prvotužene i drugotuženog podnesene na presudu Općinskog suda su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant kupio kuću koja se nalazi u Sarajevu u Ul. Patriotske lige broj 31 i koja je sve vrijeme bila privatno vlasništvo, te da je, također, pravilno utvrđeno da drugotužena od 1977. godine stanuje u spornom stanu i da je njen suprug Enver Tihić predmetni stan dobio kao građansko lice na službi u bivšoj JNA na osnovu Rješenja Komande Garnizona od 2. septembra 1967. godine.
  • 13.
    Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalne propise, i to član 14. ZOSO kojim je predviđeno da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan na osnovu ugovora o korištenju stana a koji se, u smislu člana 50. spomenutog zakona, zaključuje u pismenom obliku i koji, ukoliko nije zaključen u pismenom obliku, nema pravno djelovanje. Prema navedenom članu, nosilac stanarskog prava može se useliti u stan tek po zaključenju ugovora o korištenju stana, u smislu člana 56. ZOS-a. Također, pravilno je primijenjen i član 57. ZOS-a prema kojem lice koje je ušlo u stan koji pripada vojnostambenom fondu samo na osnovu rješenja nadležne vojne komande a prije nego što je zaključilo ugovor o korištenju stana sa vlasnikom stana smatra se bespravno useljenim licem, te se protiv takvog lica može podnijeti zahtjev za iseljenje. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da se drugotužena sa svojim mužem Enverom Tihićem u predmetni stan uselila na osnovu rješenja Komande Garnizona Sarajevo koji nije bio vlasnik stana, te da je njihovo useljenje bilo nezakonito na osnovu ništavog rješenja, jer nije postojao valjan pravni osnov da vojska dodijeli privatne stanove građanskim licima na službi u JNA u tom periodu, te da je drugotužena bespravna korisnica predmetnog stana. Također, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da nije zaključen pismeni ugovor o korištenju stana između korisnika stana i vlasnika stana, u smislu tačke 2. Rješenja Komande Garnizona od 2. septembra 1967. godine. Kantonalni sud je konstatirao da bi tako zaključen ugovor predstavljao pravni osnov za zakonito useljenje u stan, međutim, kako njega nije bilo, smatra se da se Enver Tihić bespravno uselio u sporni stan. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije postojao pravni osnov za zakonito useljenje u stan, prema ocjeni Kantonalnog suda, stekli su se uvjeti za iseljenje iz predmetnog stana drugotužene kao bespravne korisnice.
  • 14.
    Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1079/05 od 9. maja 2006. godine revizije prvotužene i drugotužene su uvažene, presude Kantonalnog i Općinskog suda preinačene i apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su revizije dopuštene i osnovane, te da je primjenom člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud ocijenio da reviziju treba dopustiti bez obzira na to što vrijednost spora ne prelazi 10.000,00 KM (član 237. stav 2. ZPP), jer bi odlučivanje u ovoj pravnoj stvari moglo biti značajno za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je konstatirao da iz utvrđenja nižestepenih presuda slijedi da se sporni stan nalazi u prizemlju kuće u Sarajevu, u Ulici Patriotske lige br. 31 i da je sve vrijeme bila privatno vlasništvo prema historijatu zk. izvoda - B lista broj 774 Koševo, koju je apelant kupio na osnovu kupoprodajnog ugovora od 30. oktobra 1996. godine i uknjižio se u zemljišnoj knjizi kao njen vlasnik sa dijelom 1/1. U tom stanu od 1967. godine stanovao je suprug drugotužene Enver Tihić, i to na osnovu Rješenja pravnog prednika prvotužene - Komande Garnizona Sarajevo broj 602 od 2. septembra 1967. godine o dodjeli stana na korištenje. Enver Tihić umro je 20. decembra 1996. godine a u stanu je ostala drugotužena koja se u njemu nalazila od zaključenja braka sa Enverom Tihićem 17. juna 1977. godine.
  • 15.
    Vrhovni sud je naglasio da je apelant u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu Općinskom sudu za iseljenje 23. decembra 1996. godine, tvrdeći da drugotužena u spornom stanu stanuje bez pravnog osnova, jer njen pokojni suprug nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana sa Preduzećem za gazdovanje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, a rješenje o dodjeli stana apelant smatra ništavim, jer je stan i u vrijeme dodjele bio privatno vlasništvo pa njegov davalac na korištenje nije mogla biti Vojna komanda, tj. pravni prednik prvotužene. Vrhovni sud je, dalje, konstatirao da su nižestepeni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu prihvatajući da se pokojni Enver Tihić, suprug drugotužene, u stan uselio bespravno, te da sa vlasnikom stana nije zaključio pismeni ugovor o korištenju stana, pa su Rješenje Komande Garnizona Sarajevo broj 602 od 2. septembra 1967. godine ocijenili kao nezakonito zbog toga što Komanda Garnizona nije bila vlasnica stana.
  • 16.
    Vrhovni sud je istakao da je u vrijeme donošenja spomenutog rješenja bio na snazi ZOS - prečišćeni tekst ("Službeni list SFRJ" broj 11/66) u kojem je u članu 122. bilo propisano da nadležna vojna komanda ima, do kraja 1970. godine, isključivo pravo da daje na korištenje one stanove u kojima 18. marta 1965. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZOS-a ("Službeni list SFRJ" broj 10/65), stanuju kao nosioci stanarskog prava vojna lica ili građanska lica na službi u JNA. Vrhovni sud je konstatirao da je u nižestepenom postupku utvrđeno da je Enver Tihić, suprug drugotužene, u vrijeme dodjele stana bio građansko lice u službi JNA, te da je prije njega u istom svojstvu u spornom stanu stanovao Branko Đurković, i to od 1. augusta 1965. godine, a prije njega još jedno lice.
  • 17.
    Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je Rješenje Komande Garnizona Sarajevo broj 602 od 2. septembra 1967. godine nezakonito, jer je ono u cijelosti doneseno u skladu sa odredbom člana 122. tada važećeg ZOSO. Vrhovni sud je konstatirao da je tačno da suprug drugotužene nije zaključio pismeni ugovor o korištenju stana sa Preduzećem za gazdovanje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, kako je to predviđeno u tački 2. spornog rješenja Komande Garnizona Sarajevo o dodjeli stana, a takav ugovor nije nikada zaključio ni sa privatnim vlasnicima stana. Vrhovni sud se pozvao na svoju praksu (Bilten Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 1/05-19) prema kojoj se usmeni ugovor o korištenju valjanog zakonskog akta (rješenja o dodjeli stana na korištenje) koji je u cijelosti izvršavan (stan predat na korištenje, a nosilac stanarskog prava plaćao stanarinu), iako nije zaključen u pismenom obliku, smatra punovažnim. Prema dokazima provedenim u nižestepenom postupku - priznanicama o plaćenoj stanarini, poštanskim uplatnicama, pismenoj prepisci prijašnjih vlasnika stana i njihovih nasljednika sa drugostepenim - nedvojbeno slijedi da je ugovor o korištenju stana u cijelosti izvršavan niz godina, sve od 1967. godine pa do 1996. godine, kada je stan kupio apelant.
  • 18.
    Prema ocjeni Vrhovnog suda, nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da se drugotužena bespravno uselila u sporni stan i da kao bračni drug pokojnog Envera Tihića nema stanarsko pravo na spornom stanu. Sud je konstatirao da, prema odredbama člana 2. stav 2. važećeg ZOS-a, građanin koji je do stupanja na snagu ZOS-a ("Službeni list SRBiH" broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno na posebnom dijelu zgrade (stan u vlasništvu građana), ima sva prava i obaveze koji su tim zakonom predviđeni za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva, odnosno korisnika stana, ako tim zakonom nije drugačije određeno. Vrhovni sud je naglasio da, prema odredbama člana 2. stav 3. sada važećeg ZOS-a ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99), stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji je predviđen zakonom. Zbog toga, apelant nema pravnog osnova da traži iseljenje drugotužene iz spornog stana samo zato što je on njegov vlasnik. Na spornom stanu drugotužena je stekla stanarsko pravo, pa apelantu kao vlasniku stana pripadaju samo prava iz čl. 55, 56. i 57. stav 2. citiranog ZOS-a.
  • 19.
    Prema informaciji Općinskog suda broj I-3036/05 od 22. januara 2007. godine, koja je dostavljena na zahtjev Ustavnog suda od 12. januara 2007. godine, Općinski sud je Rješenjem broj I-3036/05 od 4. augusta 2005. godine dopustio izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda broj P-1962/03 od 16. augusta 2004. godine i drugotužena je 14. marta 2006. godine iseljena iz stana a apelant je uveden u posjed stana. Zaključkom tog suda od 4. aprila 2006. godine je konstatirano da je Rješenje o izvršenju broj I-3036/05 od 4. augusta 2005. godine provedeno u djelo, te da je drugotužena iseljena iz stana.
  • 20.
    Drugotužena je 12. juna 2006. godine, tj. nakon donošenja presude Vrhovnog suda, Općinskom sudu podnijela prijedlog za protivizvršenje u izvršnom postupku broj I-3036/05, kojim je zahtijevala od Općinskog suda da se u izvršnom postupku naloži apelantu da je vrati u posjed i mirno korištenje spornog stana iz kojeg je iseljena 14. marta 2006. godine na osnovu Rješenja Općinskog suda broj I-3036/05 od 4. augusta 2005. godine, koje je doneseno na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda broj P-1962/03 od 16. augusta 2004. godine. Rješenjem Općinskog suda broj I-3036/05 od 26. januara 2007. godine obustavljen je postupak protivizvršenja u izvršnom postupku broj I-3036/05 radi vraćanja Jasmine Tihić - drugotužene u posjed i mirno korištenje stana u Sarajevu, u Ul. Patriotske lige br. 31, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 21.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija ), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja u vezi sa postupkom okončanim osporenim presudama, ističe da je u pitanju privatna imovina koju je nezakonito okupirala bivša JNA, te da je, stoga, Vrhovni sud očigledno proizvoljno primijenio materijalno pravo pogrešno tumačeći odredbe člana 122. ZOS-a iz 1966. godine ("Službeni list SFRJ" broj 11/66), što je dovelo do povrede njegovog prava na pravično suđenje. Apelant, također, navodi da je revizija prvotužene izjavljena na Presudu Kantonalnog suda broj Gž-92/05 od 29. marta 2005. godine nepravovremena. U dopuni apelacije od 27. novembra 2006. godine apelant je zatražio da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da obustavi postupak protivizvršenja u izvršnom postupku broj I-3036/05 radi vraćanja drugotužene u posjed i mirno korištenje stana koji se nalazi u Sarajevu, u Ul. Patriotske lige broj 31. Apelant je, dalje, naveo da je drugotužena ušla u posjed svoje kuće koja se nalazi u Počitelju i čiji je vlasnik dijelom 1/1, koja predstavlja njen dom, te da posjeduje stan u Ilijašu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 22.
    Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju je istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se apelant žali u apelaciji.
  • 23.
    Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju je istakao da je u ovom predmetnom slučaju donio pravilnu i zakonitu odluku.
  • 24.
    Općinski sud u odgovoru na apelaciju je istakao da apelant nema primjedaba na odluku koju je donio ovaj sud, jer je u potpunosti udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, a nakon pravilne i brižljive ocjene provedenih dokaza u smislu čl. 8. i 123. ZPP.
  • 25.
    Jasmina Tihić u odgovoru na apelaciju je navela da ne smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio ZOS, jer apelant ne ukazuje u kojim segmentima je pogrešno primijenjen ovaj propis. Smatra da apelant ne navodi u čemu se to ogleda "pravo na imovinu", odnosno da je došlo do povrede ovog prava. Dalje, drugotužena ističe da je apelant prilikom kupovine stambene zgrade trebao da vodi računa da se u zgradi nalazi tužena kao nositeljica stanarskog prava, pa da odluči da li će zgradu kupiti zajedno sa nosiocem stanarskog prava i ograničenjima koja takvo pravo ima u odnosu na "pravo na imovinu". Drugotužena ističe da ničim ne ometa apelanta da koristi svoju imovinu kako je to propisano zakonom. Drugotužena, dalje, navodi da apelant ima nesmetanu mogućnost da koristi drugi stan u zgradi na način kako on to želi pri čemu ne smije, niti može ugrožavati stečena prava drugotužene. Dalje ističe da su navodi apelacije o povredi "prava na imovinu" samo paušalno navedeni i predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

  • 26.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 11/66)

"Član 14.

Stanarsko pravo stječe se danom zakonitog useljenja u stan na osnovu ugovora o korišćenju stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 42. stav 2.

Pravo davanja na korišćenje stana kao posebnog dijela zgrade ima vlasnik tog stana.

Član 50.

(1) Ugovor o korišćenju stana zaključuje se u pismenom obliku.

(2) Ugovor o korišćenju stana koji nije zaključen u pismenom obliku nema pravno djelovanje.

(3) Odredbe st. 1. i 2. ovog člana važe i za izmjene ugovora o korišćenju stana.

Član 56.

Nosilac stanarskog prava može se useliti u stan tek po zaključenju ugovora o korišćenju stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 57.

(1) Ako se neko lice useli u stan protivno odredbama člana 56. ovog zakona, svako zainteresirano lice može u roku od 15 dana od dana bespravnog useljenja predložiti stambenom organu skupštine općine da donese rješenje o ispražnjenju stana.

Član 122.

Nadležna vojna komanda ima, do kraja 1970. godine, isključivo pravo davanja na korišćenje onih stanova u kojima na dan 18. marta 1965. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 10/65) stanuju kao nosioci stanarskog prava vojna lica ili građanska lica na službi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji."

  • 27.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, "Službeni list RBiH" broj 2/93 i "Službene novine FBiH" br. 11/98 i 19/99)

"Član 2. st. 2. i 3. u relevantnom dijelu glasi:

...

Građanin koji je do stupanja na snagu ZOS ("Službeni list SBiH" broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljnjem tekstu: stan u vlasništvu građana) ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i člana njegovog porodičnog domaćinstva, odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni zakonom.

...

Član 55.

Po prestanku stanarskog prava na stan u vlasništvu građana vlasnik stana ima pravo da se useli u taj stan.

Član 56.

Vlasnik stana može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu odgovarajući stan.

Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan koji odgovara njegovim stvarnim potrebama.

Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može tražiti od stambenog organa useljenje u svoj stan ili dio svoga stana u slučaju kada nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan po veličini i opremi razmjerno dijelu stana koji stvarno koristi nosilac stanarskog prava sa članovima porodičnog domaćinstva, ako izdaje dio stana podstanarima ili izdaje dio stana za vršenje poslovne djelatnosti.

...

Član 57.

...

Vlasnik, odnosno suvlasnik stana može ostvariti prava propisana odredbama čl. 55. i 56. ovog zakona i radi useljenja svoga punoljetnog djeteta ili svoga roditelja."

VI. Dopustivost

  • 28.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 29.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 30.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1079/05 od 9. maja 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. juna 2006. godine a apelacija je podnesena 18. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 31.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 32.
    Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 33.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. "

  • 34.
    Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Osim toga što ishod postupka treba biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U predmetnom slučaju se radi o sporu radi utvrđenja i iseljenja iz stana, dakle, odnosi se na predmet građansko-pravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 35.
    Ustavni sud zapaža da se apelant žali da je revizija prvotužene bila nepravovremena, a da se apelantova žalba u vezi sa povredom prava na pravično suđenje u cijelosti odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku pred Vrhovnim sudom.
  • 36.
    U vezi sa apelantovim navodima o nedopustivosti revizije izjavljene na presudu Kantonalnog suda u odnosu na prvotuženu, Ustavni sud zapaža da je ona izjavljena nepravovremeno (sa zakašnjenjem od jednog dana). Međutim, s obzirom na to da je revizija drugotužene bila pravovremena, činjenica da je Vrhovni sud razmatrao reviziju prvotužene nije mogla utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari pošto je Vrhovni sud odlučivao o istim činjeničnim i pravnim pitanjima koja se ističu kako u reviziji prvotužene, tako i u reviziji drugotužene.
  • 37.
    Ustavni sud ukazuje, prije svega, na svoj prije usvojen stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 38.
    Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada ocijeni da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). Apelant se žali na nepravičnost postupka pred Vrhovnim sudom zbog pogrešne primjene materijalnog prava koja je dovela do povrede njegovog prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu. Ustavni sud će u prvom redu provjeriti da li je odluka Vrhovnog suda u ovom predmetu zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava na štetu apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje.
  • 39.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 40.
    Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju presudu temeljio na odredbama člana 122. tad važećeg ZOS-a ("Službeni list SFRJ" broj 11/66), polazeći od toga da, iako prednik drugotužene nije zaključio pismeni ugovor o korištenju stana sa Preduzećem za gazdovanje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, kako je to bilo predviđeno u tački 2. Rješenja Komande Garnizona o dodjeli stana broj 602 od 2. septembra 1967. godine, i da takav ugovor nije nikad zaključen ni sa privatnim vlasnicima stana, ne znači da drugotužena kao bračna supruga pokojnog Envera Tihića nema stanarsko pravo na spornom stanu. Vrhovni sud se pri tome pozvao na sudsku praksu (Bilten Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 1/05-19) prema kojoj se i usmeni ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu valjanog zakonskog akta (rješenja o dodjeli stana na korištenje) koji je u cijelosti izvršavan (stan predat na korištenje, a nosilac stanarskog prava plaćao stanarinu), iako nije zaključen u pismenom obliku, smatra punovažnim. Vrhovni sud je ocijenio kao relevantnu činjenicu da je plaćanjem stanarine ugovor o korištenju stana u cijelosti izvršavan niz godina, sve od 1967. godine, pa do 1996. godine, kada je apelant kupio kuću u kojoj se nalazi i sporni stan, te da apelant nema pravnog osnova da traži iseljenje drugotužene iz spornog stana samo zato što je on njegov vlasnik.
  • 41.
    Za razliku od Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi (Presuda Općinskog suda broj P-1962/03 od 16. augusta 2004. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-92/05 od 29. marta 2005. godine), usvajajući apelantov tužbeni zahtjev, ocjenu o zakonitosti useljenja prednika drugotužene u sporni stan temeljili su na relevantnim odredbama člana 14. ZOS-a ("Službeni list SFRJ" broj 11/66) prema kojima se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan a na osnovu ugovora o korištenju stana, koji se, u smislu člana 50. ZOS-a, zaključuje u pismenom obliku i koji, ukoliko nije zaključen u pismenom obliku, nema pravno djelovanje, te na odredbama člana 42. stav 2. ZOS-a prema kojima pravo na korištenje stana kao posebnog dijela zgrade ima vlasnik tog stana. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud, nakon što je pribavio i ocijenio veliki broj dokaza, donio odluku kojom je proglasio ništavim Rješenje Komande Garnizona Sarajevo broj 602 od 2. septembra 1967. godine, te naložio drugotuženoj da se iseli iz stana koji je apelantovo vlasništvo a koju je, kao pravilnu na zakonu zasnovanu, potvrdio i Kantonalni sud. Dalje, Kantonalni i Općinski sud, obrazlažući svoje odluke, dali su jasna i precizna obrazloženja na kojima temelje svoju pravnu ocjenu za primjenu materijalnog prava na konkretnu pravnu situaciju, odnosno zadovoljili su standarde propisane članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 42.
    Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da se sporni stan nalazi u prizemlju kuće u Sarajevu, u Ul. Patriotske lige broj 31, koja je sve vrijeme bila privatno vlasništvo, kako to proizlazi iz historijata zk. izvoda - B lista broj 774 Koševo, te da predmetni stan nije bio vlasništvo Vojnostambenog fonda, nego privatno vlasništvo na kojem prvotužena nije imala zakonsko pravo raspolaganja na predmetnom stanu, te da prednik drugotužene, prema članu 14. ZOS-a, nije zaključio pismeni ugovor o korištenju stana sa Preduzećem za gazdovanje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, kako je to i bilo predviđeno tačkom 2. Rješenja Komande Garnizona Sarajevo broj 602 od 2. septembra 1967. godine, koji bi predstavljao valjan pravni osnov za zakonito useljenje u stan. Stoga je, prema ocjeni nižestepenih sudova, useljenje u stan drugotužene i njenog pokojnog supruga, kojem je dodijeljen sporni stan na korištenje, bilo nezakonito na osnovu ništavog rješenja s obzirom na to da nije postojao valjan pravni osnov da vojska dodijeli privatne stanove građanskim licima na službi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (u daljnjem tekstu: JNA) u tom periodu. Iz utvrđenja nižestepenih sudova, također, proizlazi da prvotužena u toku dokaznog postupka nije dokazala na osnovu koje valjane dokumentacije je bivša JNA, čiji je stambeni fond naslijedila prvotužena, donijela rješenje i predniku drugotužene dodijelila sporni stan u privatnom vlasništvu, odnosno na osnovu čega je prednik prvotužene raspolagao predmetnim stanom koji je privatno vlasništvo.
  • 43.
    Prema članu 14. ZOS-a ("Službeni list SFRJ" broj 11/66), stanarsko pravo se stječe danom zakonitog useljenja u stan a na osnovu ugovora o korištenju stana, koji se, prema članu 50. citiranog ZOS-a, zaključuje u pismenom obliku i koji, ukoliko nije zaključen u pismenom obliku, nema pravno djelovanje. Prema članu 42. stav 2. citiranog zakona, pravo na davanje na korištenje stana kao posebnog dijela zgrade ima samo vlasnik tog stana. Prema članu 122. citiranog zakona, nadležna vojna komanda ima, do kraja 1970. godine, isključivo pravo da daje na korištenje one stanove u kojima 18. marta 1965. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZOS-a ("Službeni list SFRJ" broj 10/65) stanuju kao nosioci stanarskog prava vojna lica ili građanska lica na službi u JNA.
  • 44.
    Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud ocijenio da je Rješenje Komande Garnizona Sarajevo broj 602 od 2. septembra 1967. godine zasnovano na zakonu, tj. doneseno u cijelosti u skladu sa odredbama člana 122. tada važećeg ZOS-a, a da su Kantonalni i Općinski sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je navedeno rješenje nezakonito zbog čega je i uvažio reviziju prvotužene i drugotužene i preinačio nižestepene presude a apelantov tužbeni zahtjev odbio. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude nije naveo jasne i precizne razloge za pozivanje na odredbe člana 122. tada važećeg ZOS-a. Naime, Vrhovni sud nije obrazložio razloge koji su ga opredijelili da donese navedenu odluku. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući presudu Vrhovnog suda, kao i relevantne propise na kojima su nižestepeni sudovi zasnovali svoju odluku. Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) proizlazi da Vrhovni sud može presudom preinačiti osporenu presudu ako smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Iz prakse Evropskog suda za ljudska prava proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje od suštinske važnosti za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima temelji svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
  • 45.
    Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u revizionom postupku nije dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, ocjenjujući da je Rješenje Komande Garnizona Sarajevo broj 602 od 2. septembra 1967. godine doneseno u cijelosti u skladu sa odredbama člana 122. ZOS-a, te nije dao razloge u vezi sa utvrđenjem nižestepenih sudova koji su zaključili da je rješenje Komande Garnizona Sarajevo, koja nije bila vlasnik stana, ništavo zbog toga što nije postojao valjan pravni osnov da vojska dodijeli privatne stanove građanskim licima u službi JNA u tom periodu, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa, prema tome, i na povredu prava na pravično suđenje.
  • 46.
    Osim navedenog, Vrhovni sud se u ovom predmetnom slučaju pozvao na svoju praksu prema kojoj i usmeni ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu valjanog zakonskog akta (rješenje o dodjeli stana na korištenje) koji je u cijelosti izvršen (stan predat na korištenje), a nosilac stanarskog prava plaćao stanarinu, smatra punovažnim iako nije zaključen u pismenom obliku (Bilten Vrhovnog suda broj 1/05-19). Ustavni sud zapaža da se praksa koju Vrhovni sud navodi odnosi na Presudu Vrhovnog suda broj Rev-531/04 od 5. maja 2005. godine. Međutim, iz obrazloženja navedene presude Vrhovnog suda vidljivo je da se radi o različitim pravnim situacijama, kako to i proizlazi iz obrazloženja navedene presude Vrhovnog suda, u kojoj se navodi da je "Prema utvrđenju nižestepenih sudova, tužitelj uselio u sporni stan na temelju valjanog zakonskog akta i time stekao trajno pravo njegova korištenja, dakle, pravo koje u suštini predstavlja stanarsko pravo. Tužitelj nije odbio zaključiti pismeni ugovor. Do nezaključivanja ugovora nije došlo ni krivnjom druge strane, već zbog uzroka koji su izvan volje i utjecaja ugovornih strana, među kojima svakako dominira nastalo ratno stanje koje je nedvojbeno bilo nesavladiva prepreka cjelovitom pravnom uobličenju odnosa koji su već nastali tužiteljevim zakonitim useljenjem ...". Iz citirane presude Vrhovnog suda, na koju se u konkretnom slučaju pozvao Vrhovni sud, vidljivo je da je do nezaključivanja ugovora u ovom predmetnom slučaju došlo zbog uzroka koji su izvan volje i utjecaja ugovornih strana, te da je ratno stanje bilo nesavladiva prepreka za pravno reguliranje odnosa, što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu, s obzirom na to da je Rješenje Komande Garnizona Sarajevo broj 602 od 2. septembra 1967. godine doneseno u mirnodopsko vrijeme, što znači da nije postojao uzrok takve prirode koji bi sprečavao ugovorne strane da zaključe pismeni ugovor. Stoga, Ustavni sud smatra da je pozivanje Vrhovnog suda na navedenu sudsku praksu u konkretnom slučaju paušalno, jer se ne radi o identičnim situacijama.
  • 47.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud, donoseći osporenu presudu, povrijedio odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

S druge strane, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu donio Presudu broj P-1962/03 od 16. augusta 2004. godine, nakon što je pribavio i ocijenio veliki broj dokaza, te je ocjenjujući ih pojedinačno i u međusobnoj vezi udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu. Općinski sud je, obrazlažući svoju presudu, dao odgovor na svaki prigovor prvotužene i drugotužene u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ocjenu provedenih dokaza zasnovao na odredbama čl. 8. i 123. ZPP, a u pogledu primjene materijalnog prava dao jasno i precizno obrazloženje, kako to i nalažu standardi propisani članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud konstatira da je ocjena Kantonalnog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava od Općinskog suda u ovom predmetnom slučaju saglasna ocjeni Općinskog suda, kako je to i vidljivo iz obrazloženja presude Kantonalnog suda. Također, Kantonalni sud je, obrazlažući svoju odluku, dao jasno i precizno obrazloženje na kojem temelji svoju pravnu ocjenu za primjenu materijalnog prava na konkretnu pravnu situaciju, odnosno zadovoljio je standarde propisane članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ostaju na snazi Presuda Kantonalnog suda broj Gž-92/05 od 29. marta 2005. godine i Presuda Općinskog suda broj P-1962/03 od 16. augusta 2004. godine.

Pravo na imovinu

  • 48.
    Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 49.
    Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu, kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, opće je prirode i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
  • 50.
    Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede navedenog apelantovog prava, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li je apelant titular prava koja potpadaju pod obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da je predmet spora vraćanje stana u posjed koji se nalazi u kući koja je apelantovo vlasništvo i koja predstavlja njegovu imovinu, proizlazi da je apelant titular, odnosno nosilac prava koja su zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 51.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da odluka Vrhovnog suda, kojom se apelantu osporava pravo na povrat stana na kojem je stečeno stanarsko pravo u posjed, a koji se nalazi u kući koja je apelantovo vlasništvo, nesumnjivo predstavlja miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje njegove imovine. U konkretnom slučaju primjenjivo je prvo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 52.
    Ustavni sud mora, dalje, ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu, na način čiji je rezultat osporena odluka Vrhovnog suda, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje u pravo na imovinu (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa načelom proporcionalnosti.
  • 53.
    Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu predviđeno zakonom, odnosno da li je Vrhovni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno-pravne propise tako da ne vrijeđa apelantovo pravo na imovinu.
  • 54.
    Razmatrajući da li je odluka Vrhovnog suda zasnovana na zakonu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je Rješenje Komande Garnizona Sarajevo broj 602 od 2. septembra 1967. godine zasnovano na zakonu, tj. doneseno u cijelosti u skladu sa odredbama člana 122. ZOS-a, koje su primijenjene u konkretnom slučaju. Vrhovni sud se u obrazloženju svoje presude pozvao na odredbe člana 122. ZOS-a ("Sl. list SFRJ" broj 11/66) prema kojima je nadležna vojna komanda imala do kraja 1970. godine isključivo pravo da daje na korištenje one stanove u kojima 18. marta 1965. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZOS-a ("Sl. list SFRJ" broj 10/65), stanuju kao nosioci stanarskog prava vojna lica ili građanska lica na službi u JNA. Vrhovni sud nije negirao da drugotuženi Enver Tihić nije zaključio pismeni ugovor o korištenju spornog stana sa Preduzećem za gazdovanje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, kako je to predviđeno u tački 2. rješenja o dodjeli stana, te da takav ugovor nije zaključio ni sa privatnim vlasnicima. Prema članu 14. ZOS-a ("Službeni list SFRJ" broj 11/66), stanarsko pravo stječe se danom zakonitog useljenja u stan a na osnovu ugovora o korištenju stana, koji se, prema članu 50. citiranog ZOS-a, zaključuje u pismenom obliku i koji, ukoliko nije zaključen u pismenom obliku, nema pravno djelovanje. Iz utvrđenja nižestepenih sudova nesporno je da prednik drugotužene nije zaključio pismeni ugovor o korištenju stana sa Preduzećem za gazdovanje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu, kako je to i bilo predviđeno tačkom 2. Rješenja Komande Garnizona Sarajevo broj 602 od 2. septembra 1967. godine, koji bi predstavljao valjan pravni osnov za zakonito useljenje u stan prema članu 14. ZOS-a. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u revizionom postupku nije dao valjane razloge na kojima temelji svoju odluku da je Rješenje Komande Garnizona Sarajevo broj 602 od 2. septembra 1967. godine doneseno u cijelosti u skladu sa odredbama člana 122. ZOS-a. Također, Vrhovni sud nije dao jasne i precizne razloge za svoju pravnu ocjenu u odnosu na utvrđenje nižestepenih sudova koji su zaključili da je rješenje Komande Garnizona Sarajevo, koja nije bila vlasnica stana, ništavo zbog toga što nije postojao valjan pravni osnov da vojska dodijeli privatne stanove građanskim licima na službi u JNA u tom periodu, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije bilo u skladu sa zakonom.
  • 55.
    Osim toga, nesporno je da ne postoji javni interes na osnovu kojega bi Vrhovni sud apelantu onemogućio neometano uživanje njegove imovine s obzirom na činjenicu da je on vlasnik kuće u kojoj se nalazi sporni stan koji je opterećen stanarskim pravom koje nije stečeno na zakonit način. Stoga, osporavanje i onemogućavanje apelantu da uživa u svojoj imovini morali bi biti zasnovani na relevantnim odredbama člana 122. ZOS-a koje su primijenjene u konkretnom slučaju, a prema kojima se štite samo građani koji su "stekli stanarsko pravo" na stan u vlasništvu građana.
  • 56.
    Dalje, osim navedenog, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije vodio dovoljno računa niti o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, niti cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelant mora nositi "lični i neumjeren teret" (vidi, naprimjer, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, sup. cit. paragraf 46-50). Ustavni sud, stoga, mora konstatirati da je u ovoj situaciji, s obzirom na to da ne postoji javni interes, na apelanta prenesen neprimjereno obiman teret u odnosu na drugotužene. Ujedno, sasvim neosnovano je očekivati da apelant nosi ovaj teret u situaciji kada Vrhovni sud za svoju pravnu ocjenu nije dao jasne i precizne razloge za pozivanje na odredbe člana 122. ZOS-a iz kojih crpi pravo na kojem temelji zaštitu korisnika stana kojeg smatra nosiocem stanarskog prava na stanu što se nalazi u kući koja je apelantovo vlasništvo.
  • 57.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 58.
    Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode iz apelacije o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 59.
    Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer Vrhovni sud u presudi donesenoj povodom revizije nije dao jasne i precizne razloge koji su ga opredijelili da u konkretnom slučaju primijeni odredbe člana 122. ZOS-a.
  • 60.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 61.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.