USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 12/08
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1766/06, rješavajući apelaciju Sulejmana Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Sulejmana Hadžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj K-29/05 od 20. juna 2005. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Sulejman Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 13. juna 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj K-29/05 od 20. juna 2005. godine (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Kantonalnog suda broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je Odlukom broj AP 1766/06 od 27. juna 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 30. juna 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 4.Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 6. jula i 7. septembra 2006. godine. Kantonalno tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 19. jula 2006. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 19. oktobra 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Općinski sud je Presudom broj K-29/05 od 20. juna 2005. godine proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelant je istom presudom obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 254,00 KM, te paušala u iznosu od 250,00 KM.
- 8.Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u toku postupka apelanta zastupao branilac po vlastitom izboru, i to Zuhdija Muminović, advokat iz Cazina. S obzirom na to da se apelant izjasnio da nije kriv za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, sud je na osnovu člana 353. stav 1. KZ FBiH zakazao glavni pretres. Na glavnom pretresu apelant je posredstvom svog punomoćnika iznio svoju odbranu s ponuđenim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu. Sud je proveo dokazni postupak saslušanjem oštećenog kao svjedoka, saslušanjem apelanta, saslušanjem ostalih svjedoka optužbe i odbrane i vještaka, te uvidom u materijalne dokaze optužbe i odbrane. Sud je odbio prijedlog odbrane za pribavljanje od Policijske uprave fotodokumentacije o apelantovim ozljedama, obrazlažući to time da je navedeni dokaz irelevantan sa aspekta predmetnog krivičnog postupka jer se u postupku ne sudi oštećenom zbog nanošenja teških tjelesnih povreda apelantu, te bi izvođenje takvog dokaza samo odugovlačilo postupak, a dokaz ne bi imao nikakvu snagu u smislu utvrđivanja činjenica bitnih za predmetno krivično djelo.
- 9.Nakon završenog dokaznog postupka završne riječi su dali zastupnik optužbe, apelantov branilac i apelant. Sud je obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio činjenično stanje, te kojim dokazima je vjerovao, a kojima nije. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u uzajamnoj vezi, sud smatra da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 363. stav 2. KZ FBiH. Sud je naveo da očigledno proizlazi da je apelant izvršio spomenuto krivično djelo i to tako što je kao izvršilac radnji koje su se manifestirale u udaranju oštećenog, oštećenom Ćazimu Mehagiću nanio laku tjelesnu povredu, a kako je to potvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka dr. Miroslava Rakočevića, specijaliste sudske medicine i patologije.
- 10.Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine djelimično uvažio i preinačio Presudu Općinskog suda u odluci o izrečenoj kazni tako da je apelant za predmetno krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim primjenom istog zakonskog propisa, te odredaba člana 50. stav 1. tačka b) i člana 51. stav 1. tačka e) KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
- 11.Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je drugostepeni sud razmatrao apelantove žalbene navode u odnosu na povredu njegovog prava na odbranu koji su se odnosili na to da je prvostepeni sud na pretresu održanom 17. juna 2005. godine odbio prijedlog odbrane za odlaganje pretresa s ciljem pripremanja završnih riječi stranaka. S tim u vezi, drugostepeni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima iz raspravnog zapisnika, proizlazi da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka nastavio glavni pretres iznošenjem završnih riječi stranaka, te da tom prilikom nije bilo prijedloga odbrane za odlaganje glavnog pretresa kako bi se odbrana mogla pripremiti na iznošenje završnih riječi. Stoga je drugostepeni sud utvrdio da je apelantov prigovor o suštinskoj povredi odredaba krivičnog postupka koju je učinio prvostepeni sud proizvoljan i neosnovan.
- 12.U pogledu razmatranja apelantovih žalbenih prigovora u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, drugostepeni sud smatra da je prvostepeni sud svoju odluku osnovao na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu kako je predviđeno odredbom člana 296. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), te da je pri tome cijenio svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima i sa apelantovom odbranom. Prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je dao valjane razloge zašto nije prihvatio apelantovu odbranu, te iskaze svjedoka Ismeta i Đule Mušić na okolnost da je oštećeni prvi napao apelanta i udario ga mobitelom u predio glave. Drugostepeni sud je naveo da je tokom dokaznog postupka prvostepeni sud na nesporan način utvrdio da je i apelant u kritičnom događaju zadobio određene povrede, ali da ga to ne oslobađa krivične odgovornosti.
- 13.Nadalje, prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kada je apelanta proglasio krivim za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Prema mišljenju drugostepenog suda, u apelantovim radnjama su se, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu, ostvarili svi suštinski elementi bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim, jer je apelant bez ikakvog povoda na javnom mjestu napao oštećenog Ćazima Mehagića dok je na parkingu pored svog vozila razgovarao mobitelom, da je tom prilikom pokazao naročitu upornost i drskost kada je sustigao oštećenog koji je bježao ispred njega i zvao u pomoć, te ga oborio na zemlju, nastavljajući ga udarati šakama u predio tijela.
- 14.Drugostepeni sud smatra da je prvostepeni sud apelantu prestrogo odmjerio kaznu, te da nije uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani. Stoga je u tom dijelu apelantova žalba djelimično uvažena i utvrđeno je da kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca u svemu odgovara težini počinjenog krivičnog djela, njegovoj društvenoj opasnosti i apelantovoj krivičnoj odgovornosti kao izvršioca, te da je ona dovoljna, ali i neophodna da bi se postigla svrha kažnjavanja u vidu opće i specijalne prevencije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Žali se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da se u obrazloženju presude Općinskog suda ne daje logičko obrazloženje zašto sud ne vjeruje iskazima svjedoka Ismeta i Đule Mušić, koji su pred sudom položili zakletvu i za koje je nesporno da su bili na licu mjesta. Navodi da su spomenuti svjedoci bili svjedoci početka fizičkog sukoba između apelanta i oštećenog, te da je prema njihovim iskazima nesporno da je fizički sukob započeo oštećeni, a ne apelant. Prema apelantovom mišljenju, za predmetni postupak je odlučna činjenica ko je započeo fizički sukob jer o toj činjenici ovisi i pravna kvalifikacija djela, te apelantovo pravo na odbranu od protivpravnog neskrivljenog napada oštećenog s obzirom na to da je neophodna odbrana neotuđivo pravo i sastavni dio čovjekove slobode. Imajući ovo u vidu, apelant smatra da je prvostepeni sud favorizirao Kantonalno tužilaštvo u postupku i dokaze koje je ono predložilo, jer je prihvatio kao istinite jedino njihove dokaze.
- 16.Nadalje, apelant navodi da mu je Općinski sud odbio prijedlog za izvođenje dokaza pribavljanjem fotodokumentacije o njegovim ozljedama, navodeći da je to irelevantno za predmetni postupak, mada se u presudi Kantonalnog suda navodi da je izvršen uvid u fotodokumentaciju. Ističe da je Kantonalni sud u svojoj presudi naveo da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakšavajuće okolnosti za apelanta, a nije dao nikakav zaključak u pogledu otežavajućih okolnosti. Stoga je, prema apelantovom mišljenju, i Kantonalni sud prihvatio ocjenu prvostepenog suda da apelant pokazuje tendenciju sklonosti agresivnom i nasilničkom ponašanju, iako je krivičnim zakonom precizno regulirano kada se povrat smatra otežavajućom okolnosti prilikom odmjeravanja kazne.
- 17.Smatra da su sudovi u toku postupka bez valjanog razloga odbili izvođenje dokaza odbrane i onemogućili apelanta da izvođenjem dokaza utvrdi činjenice koje su značajne za utvrđivanje njegove krivične odgovornosti, odnosno postojanja samog krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret i činjenica koje bi isključivale protupravnost, a čime su mu sudovi povrijedili pravo na odbranu i presumpciju nevinosti. Također, smatra da nije imao pravo na pravično suđenje pred nepristranim sudom, te da su sudovi favorizirali dokaze jedne strane u postupku, odnosno dokaze kantonalnog tužioca.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u predmetnom krivičnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant želi dokazati da se u konkretnom slučaju radi o neophodnoj odbrani koja je razmjerna napadu i koja isključuje postojanje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Predlaže da se apelacija odbije jer postoji djelo koje je apelantu stavljeno na teret.
- 19.U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih prava, te da je uskraćivanje izvođenja dokaza osnovano na zakonu i obrazloženo u presudi.
- 20.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo navodi da su apelantovi navodi neosnovani, te da su Općinski i Kantonalni sud pravilno cijenili i ocijenili svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi s ostalim dokazima i apelantovom odbranom, te da nije bilo povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije jer je apelant imao pravično suđenje pred nepristranim sudom.
V. Relevantni propisi
- 21.U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase:
"Član 362.
(1) Ko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom, izazivanjem tuče ili naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana počini u sastavu grupe ljudi, ili ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovano teško poniženje više lica, ili je neko lice lako tjelesno ozlijeđeno, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina."
- 22.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07) relevantne odredbe glase:
"Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima."
VI. Dopustivost
- 23.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-115/05 od 10. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantov branilac je primio 26. aprila 2006. godine, a apelant 3. maja 2006. godine. Apelacija je podnesena 13. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelant navodi da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije.
- 28.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom."
- 29.Član 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 29.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;
b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti za pripremanje odbrane;
c. da se brani sam ili uz pomoć branioca, kojeg sam izabere, ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kako to nalažu interesi pravde;
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka optužbe;
e. da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu."
- 30.Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
- 31.Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da su mu sudovi povrijedili pravo na odbranu i presumpciju nevinosti, te da je u postupku došlo do povrede ravnopravnosti strana u postupku zbog toga što su sudovi "favorizirali" dokaze optužbe zbog čega nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom.
- 32.Ustavni sud prije svega naglašava da je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
- 33.Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud ima zadatak procijeniti je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
- 34.U odnosu na apelantove navode da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, Ustavni sud podsjeća da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Ne može dopustiti da u sudnici bude pod utjecajem vanjskih informacija, bilo to zbog stava javnosti ili kakvog drugog pritiska, i svoje mišljenje zasniva isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. U predmetu Piersack protiv Belgije Evropski sud za ljudska prava je zaključio da: "Dok nepristranost obično označava nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njezino postojanje ili nešto slično može se, prema članu 6. stav 1. Konvencije, testirati na različite načine. U tom smislu može se napraviti razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje lično uvjerenje određenog sudije u datom predmetu, i objektivnog pristupa, koji utvrđuje je li sudija ponudio garancije dovoljne da se isključi svaka legitimna sumnja u tom pogledu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30).
- 35.Da bi se dokazala subjektivna nepristranost, Evropski sud za ljudska prava zahtijeva dokaze konkretne pristranosti. Lična nepristranost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati ličnu pristranost.
- 36.Kada je riječ o objektivnom testu, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: "U okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokažljivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim." (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fay protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30).
- 37.Evropski sud za ljudska prava je sasvim jasno dao do znanja da se svaki sudija za kojeg postoji legitiman razlog za bojazan da nije nepristran mora povući (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30). Postojanje domaćih procedura kojima se osigurava nepristranost je, također, relevantno. Iako Konvencija ne propisuje izričito da moraju postojati mehanizmi pomoću kojih strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti, vjerovatnije je da će se naći kršenje člana 6. Evropske konvencije ukoliko takvi mehanizmi ne postoje. Ako optuženi postavi pitanje nepristranosti, onda se ono mora ispitati, izuzev ako takvo pitanje nije "očigledno bez ikakve osnove" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Remli protiv Francuske, presuda od 23. aprila 1996. godine, st. 43-48).
- 38.Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud konstatira da apelant osim svojih navoda u vezi sa pristranošću redovnih sudova ne dostavlja dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je sudija prvostepenog suda, odnosno sudije drugostepenog vijeća, bio pristran u predmetnom postupku. Apelantovi navodi, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o sudijinoj pristranosti. Uzimajući u obzir i objektivni kriterij, Ustavni sud konstatira da osporene presude ne ostavljaju dojam o pristranosti redovnih sudova. Nadalje, apelant nije Ustavnom sudu dokazao da je podnosio formalan zahtjev za izuzeće sudije prvostepenog suda, kao ni sudija koji su bili u sastavu drugostepenog vijeća, a što u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nepristranosti suda neosnovani.
- 39.U odnosu na apelantove navode da je u konkretnom postupku povrijeđen princip presumpcije nevinosti, kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da se treba primijeniti princip in dubio pro reo, dakle da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih sudovi ocijenili i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti.
- 40.U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što su sudovi bez valjanog razloga odbili izvođenje dokaza odbrane, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3.d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Također, prema članu 6. stav 3.d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Nadalje, član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne provoditi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima apelacije, Općinski sud u svojoj odluci dao jasno obrazloženje zašto nije vjerovao iskazima saslušanih svjedoka Ismeta i Đule Mušić, te zašto je odbio izvođenje dokaza pribavljanjem fotodokumantacije o apelantovoj povredi. Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnom postupku povrijeđene ni druge garancije iz stava 3. člana 6. Evropske konvencije.
- 41.Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka koji je važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Princip jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u onoj mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mc Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54). Ustavni sud, stoga, smatra da je u predmetnom postupku apelant imao mogućnost izložiti svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te da se sa svojim argumentima suprotstavi argumentima optužbe. Pri tome je sud na osnovu svog diskrecijskog prava odlučivao koje dokaze će izvesti i kojim dokazima će vjerovati, a kojima ne.
- 42.Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 43.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije, jer osporene presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Također se ne može zaključiti da je procjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila očigledno proizvoljna, kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da apelant nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, kao i da je u bilo kojoj fazi postupka tretiran na način koji bi vodio kršenju principa apsolutne ravnopravnosti strana u postupku, principa presumpcije nevinosti, kao i garancija iz stava 3. člana 6. Evropske konvencije.
- 44.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 45.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.