USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 12/08
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1781/07, rješavajući apelaciju D.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se kao neosnovana apelacija D.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.D. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa advokat Dušan Marjanović, podnio je 14. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine. Apelant je tražio da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presuda redovnih sudova ili apelaciju riješio po hitnom postupku. Apelant je dopunio apelaciju 21. i 25. juna, 4, 9, 11, 14. i 19. jula, 20. augusta, 26. i 27. septembra, te 9. oktobra 2007. godine. Podneskom od 3. novembra 2007. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da povlači prijedlog za određivanje privremene mjere.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 20. juna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 3. jula, a Okružno tužilaštvo 17. jula 2007. godine. Okružni sud je 23. oktobra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu spis broj K-64/05 na uvid.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 4. decembra 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Presudom Okružnog suda broj K-64/05 od 15. maja 2006. godine, donesenom u krivičnom predmetu protiv apelanta i B.S., apelant je kao vlasnik i odgovorno lice DOO "Olimpik sport" Bijeljina i postupajući u ime i za račun, a po usmenom ovlaštenju kao odgovorno lice u DOO "Akapulko" Bijeljina, te STR "Top sport" Prijedor, STR "City sport" Bijeljina, STR "Tref" Banja Luka, STR "Zenit tref" Banja Luka, STR "Tref pasaž" Banja Luka i STR "Roma" Bijeljina, koje su u toku 2003. i 2004. godine preregistrirane u poslovne jedinice DOO "Olimpik sport" Bijeljina, proglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u tački jedan izreke presude izbjegao da plati poreze propisane poreznim zakonodavstvom Republike Srpske, ne dajući podatke o svom stečenom oporezivom prihodu, a iznos obaveze prelazi 150.000,00 KM, čime je počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u vremenskom trajanju od pet godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 1. juna do 1. augusta 2005. godine. Apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 2.822,00 KM, te na ime paušala iznos od 500,00 KM. Od apelanta je oduzet novčani iznos od 735.914,24 KM kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Tačkom dva izreke presude optuženi B. S. je oslobođen optužbe da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude kao saizvršilac počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS.
- 7.U obrazloženju presude je navedeno da je optužba u vezi sa okolnostima načina, mjesta i vremena činjenja krivičnog djela izvela dokaze saslušanjem šesnaest svjedoka i vještaka Laze Đurđevića i izvela niz materijalnih dokaza (zapisnika o prikupljanju izjave, o pretresu pokretnih stvari, o dobrovoljnoj predaji predmeta, o pretresu stana i drugih prostorija, o pretresu automobila, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, službenih zabilješki, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, katastarskoknjižni uložak, izvod iz kriminalističke evidencije, pregled isporučene robe, analitičke kartice po kontima, kartice poreznih obveznika, fakture, finansijske kartice, blagajna preduzeća, izvodi sa žiroračuna, blagajnička dokumentacija, izvodi preduzeća, otpremnice...). Odbrana je izvela dokaze saslušanjem triju svjedoka, te vještaka finansijske struke Milivoja Peće i materijalne dokaze (krivičnu prijavu koju je podnijelo DOO "Olimpik sport", prijavu o krivičnom djelu koju je podnio jedan od svjedoka Tužilaštva, zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu o određivanju obaveza iskazanih poreznim prijavama, pismeni nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Milivoja Peće, te osam fotografija o šteti na poslovnom objektu). Sud je prihvatio tužiočeve materijalne dokaze u odnosu na apelantove radnje iz kojih je utvrdio da je nesporno da apelant u periodu od 1. januara 2003. godine do 15. aprila 2005. godine, u svojstvu navedenom u izreci presude, s namjerom da izbjegne plaćanje poreza propisanog poreznim zakonodavstvom RS, suprotno odredbama čl. 52. i 53. a u vezi sa članom 23. stav 1. tačka 8. Zakona o akcizama i porezu na promet i čl. 4. i 5. Zakona o osiguranju sredstava za redovno i sigurno odvijanje željezničkog saobraćaja, nije u cijelosti prijavljivao osnovice i obaveze za plaćanje poreza na promet sportske obuće i odjeće tako što je formirao paralelno knjigovodstvo (sveske, dnevnik blagajne, tabele sadržane u računarima o stvarno ostvarenim dnevnim pazarima, specifikacija naloga za otpremu unesena u računare i vanknjigovodstvena evidencija obilježena na formatima od sveske i papirićima) uz napomenu da vanknjigovodstvena evidencija nije bila dostupna kontrolnim organima. Putem vanknjigovodstvene evidencije apelant je prikazao stvaran promet ostvaren prodajom raznim preduzećima i prodavnicama u iznosu od 8.059.064,71 KM, što nije iskazao u zvaničnim poslovnim knjigama, tako da je na navedeni način, ne prijavljujući nadležnom poreznom organu ostvareni prihod i ne obračunavajući plaćanje poreza na promet, oštetio budžet RS za iznos od 735.914,24 KM. U ocjeni dokaza sud se posebno osvrnuo na izjavu svjedokinje S.A. koja je u cijelosti potvrdila način vođenja vanknjigovodstvene evidencije, kao i činjenicu ko je naložio da se vodi ta evidencija, te je sud, imajući u vidu krivičnu prijavu koju je protiv svjedokinje podnio apelant, kao i prijavu koju je ona podnijela protiv njega, naveo da je na ovu svjedokinju vršen pritisak i da je zastrašivana. Sud je, dalje, naveo da je Okružno tužilaštvo u saradnji sa SJB Bijeljina, na osnovu naredbe o pretresanju stana i prostorija, izvršilo uvid u dokumentaciju preduzeća i radnji čiji je vlasnik apelant, koja je bila pohranjena u kompjuterima koji su oduzeti od apelanta, o čemu je sačinjena službena zabilješka. Tom prilikom je dokumentacija iz računara u prisustvu stručnog lica odštampana, kako je i naloženo u naredbi za pretres, te je predata Okružnom tužilaštvu, a takvo postupanje je u skladu sa članom 134. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Da je apelant na način naveden u izreci presude izvršio navedeno krivično djelo, sud je zaključio i iz ostalih provedenih dokaza: nalaza i mišljenja vještaka koji su potvrđeni uvidom u fakture i otpremnice, kao i drugu privremeno oduzetu finansijsku i blagajničku dokumentaciju navedenih DOO, te četiri računara sa kućištem preduzeća "Olimpik sport", koje je ocijenio u vezi sa iskazom svjedokinje S.A. Ovakav zaključak su potvrdili iskazi još četiri svjedoka, djelimično i iskaz svjedoka S.K., a iskaze trojice svjedoka, budući da su na glavnom pretresu izmijenili svoje izjave ranije date u CJB, sud nije prihvatio kao realne, te je zaključio da su usmjereni na umanjenje apelantove krivične odgovornosti, budući da su navedena lica zaposlena kod apelanta. Sud je, dalje, naveo da je šest svjedoka svojim iskazom potvrdilo da je vodilo lažne pazare pravdajući to apelantovim zahtjevom, a s namjerom da stranim dobavljačima prikaže veći promet. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Laze Đurđevića, prema kojem obračunati porez na manje prikazani promet iznosi 735.914,24 KM. Svoj nalaz vještak je pojasnio i na glavnom pretresu, smatrajući da je nalaz dat stručno i objektivno i u skladu sa pravilima struke, te da je zasnovan na materijalnim dokazima. Za prihvatanje ovog nalaza sud je u obrazloženju presude dao vrlo iscrpno obrazloženje, smatrajući da ovaj dokaz doveden u vezu sa materijalnim dokazima i iskazima saslušanih svjedoka nesumnjivo potvrđuje da je apelant počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa i da je imao namjeru da izbjegne djelimično plaćanje poreza tokom više godina, te da je apelant kao direktor i odgovorno lice dao lažne podatke o činjenicama koje utječu na utvrđivanje poreza. Sud je, konačno, zaključio da je iz provedenih dokaza izvan razumne sumnje dokazano da je apelant počinio navedeno krivično djelo sa direktnim umišljajem.
- 8.Dalje je navedeno da sud nije mogao prihvatiti navode odbrane da su dokazi koji su odštampani iz oduzetih kompjutera, na osnovu naredbe Osnovnog suda u Bijeljini, nezakonito pribavljeni, budući da su od apelanta oduzeta četiri računara koja su se nalazila u kancelariji, da su računari predati Tužilaštvu, da su deponirani u SJB Bijeljina, da su sve vrijeme bili pod nadzorom Tužilaštva, te da su 27. maja 2005. godine u prisustvu apelantovog branioca otvoreni računari i da se ušlo u zaštićeni sistem uz pomoć stručnog lica i da ta lica nemaju nikakvog razloga niti motiva da ubacuju druge podatke. Sud je naveo da ovi dokazi dovedeni u vezu sa drugim dokazima koje je sud prihvatio u cijelosti potvrđuju činjenično stanje. Sud nije prihvatio ni navode odbrane u vezi sa kredibilitetom svjedoka S.A. i N.A pri čemu je u obrazloženju presude za takav svoj zaključak dao detaljno obrazloženje, kao i razloge zašto nije prihvatio nalaz vještaka odbrane Milivoja Peće, navodeći da je dat samo na osnovu relevantne dokumentacije i da je suprotan nalazu vještaka Laze Đurđevića. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti ocijenio njegove lične i porodične prilike i da do sada nije krivično odgovarao, a kao otežavajuće okolnosti sud je ocijenio da apelant u vrijeme donošenja presude nije izmirio ni dio svojih obaveza u pogledu stečene protivpravne koristi.
- 9.Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba Okružnog tužilaštva, a djelimično uvažena žalba apelantovih branilaca i prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelantu za krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS za koje je proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, od 1. juna do 1. augusta 2005. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je navedeno da u prvostepenoj presudi nisu nađene bitne povrede odredaba krivičnog postupka i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) na koje je ukazivala apelantova žalba. U vezi sa navodima žalbe da sud nije pouzdano utvrdio odlučne činjenice koje čine obilježje krivičnog djela, te da je trebalo da primijeni princip in dubio pro reo, sud je naveo da je prvostepeni sud prihvatio samo one činjenice koje su pouzdano utvrđene izvedenim dokazima, te da je na osnovu njih formirao svoj zaključak o elementima bića krivičnog djela, dajući sveobuhvatnu analizu i jasne razloge. Sud je zaključio da je pravilan stav žalbe u vezi sa korištenjem neodgovarajućeg termina za definiranje promjena u statusu STR, ali da korištenje neodgovarajuće terminologije ne čini izreku presude nerazumljivom. Dalje je navedeno da je odbrana imala mogućnost da aktivno učestvuje u toku cijelog postupka, da se iskaz svjedoka P.B., suprotno tvrdnjama žalbe, ubraja u pravno valjane dokaze za šta je Vrhovni sud naveo razloge, kao i za primjedbe u vezi sa saslušanjem svjedokinje S.A. Sud je obrazložio zašto nisu osnovani navodi žalbe u vezi sa postupkom sa privremeno oduzetim kompjuterima, njihovim čuvanjem i otvaranjem, zaključivši da u konkretnom slučaju nije postupano suprotno propisima iz člana 127. st. 3. i 4. i člana 129. stav 1. ZKP, te da se ne radi o predmetima iz člana 132. stav 2. ZKP na koje se primjenjuju odredbe o otvaranju iz člana 135. tog zakona. Dalje je navedeno da izreka prvostepene presude sadrži sve elemente objektivnog i subjektivnog karaktera od kojih zavisi postojanje krivičnog djela i primjenjivanje ostalih odredaba krivičnog zakonodavstva, te da je sud izreku presude prilagodio utvrđenom činjeničnom stanju ne dirajući u identitet optužbe. U vezi sa činjeničnim stanjem utvrđenim u prvostepenoj presudi Vrhovni sud je naveo da suštinsko pitanje predstavlja vrijednost podataka pribavljenih analizom zapisa iz izuzetih kompjutera i sporednog knjigovodstva koje je predala svjedokinja S.A., koja je vodila knjigovodstvo kod apelanta, kao i njenog iskaza koji je dala u SJB Bijeljina na osnovu kojeg se pouzdano može prihvatiti zaključak suda o apelantovom načinu poslovanja. To je potvrđeno i iskazima svjedoka na koje se sud poziva i nalazom vještaka Laze Đurđevića, te je navedeno da je apelant imao ovlaštenje da zastupa DOO "Olimpik sport", budući da ima svojstvo odgovornog lica, a radnje koje je preduzimao u upravljanju poslovanjem DOO "Akapulko" su u skladu sa izjavom svjedokinje da je imao usmeno ovlaštenje B. S., te činjenica da su STR navedene u izreci prvostepene presude, nakon što su prestale da rade, registrirane kao poslovne jedinice u sastavu apelantovog preduzeća u potpunosti razjašnjavaju apelantovu ulogu u poslovanju STR. Ocjenjujući nalaz vještaka Laze Đurđevića, sud je konstatirao da vještak nije ocjenjivao da li je promet stvarno izvršen, već je, analizirajući podatke koje je imao na raspolaganju, došao do iznosa poreza koji nije obračunat i uplaćen, ako se podaci da je promet izvršen prihvate kao tačni, te je sud konstatirao da ni nalaz vještaka Milivoja Paće u bitnom nije suprotan ovom nalazu. Imajući u vidu činjenicu da iznos koji je nastao neplaćenjem poreza nije ni unesen u prihod preduzeća, te da je taj iznos apelant sukcesivno preuzimao od svjedokinje S.A., potpisujući joj internu priznanicu umjesto da svjedokinja taj novac preda na račun preduzeća, sud je zaključio da je dobit koja je ostvarena neplaćanjem porezne obaveze direktno prisvojio apelant. Konačno, navedeno je da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, smatrajući da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Međutim, sud je našao da je kazna izrečena prvostepenom presudom prestrogo odmjerena, pa je, navodeći da okolnost da apelant nije platio ni dio svojih obaveza prije okončanja krivičnog postupka ne može imati takav utjecaj na odmjeravanje kazne, budući da su olakšavajuće okolnosti dominantnije, apelantu izrekao kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci smatrajući da će se tom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja. Dalje je navedeno, budući da apelant utvrđeni iznos poreza nije platio, već ga je prisvojio, da je prvostepeni sud pravilno na osnovu relevantnih zakonskih odredaba donio odluku o oduzimanju imovinske koristi.
IV. Apelacija
b) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske kovencije. Apelant navodi da "pravično suđenje podrazumijeva princip istine sadržan u članu 14. ZKP", te ukazuje na odredbe člana 287. stav 2. i člana 296. stav 7. ZKPRS, smatra "da pravično suđenje između ostalih garancija u sebi duboko inkorporira pravo na ocjenu dokaza", te navodi da je "u momentu donošenja odluke sud dužan uvažavati i princip in dubio pro reo sadržan kako u Evropskoj konvenciji, tako i u članu 3. ZKPRS". U daljem tekstu apelacije (29. strana) apelant se bavi analizom presude i dokaza provedenih u toku postupka, navodi da nije mogao biti odgovoran za rad DOO "Akapulko" i STR i da niko od svjedoka nije potvrdio da postoje dvojne cijene. Apelant, dalje, analizira iskaz svjedokinje S.A. i nalaz i mišljenje vještaka Đurđevića, navodi da su jedini osnov osude dokazi koje je sačinila svjedokinja S.A., ističe da Tužilaštvo nije dokazalo da je navedeni promet stvarno ostvaren, te da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje što ga je dovelo do pogrešnog zaključka o apelantovoj odgovornosti, koji se pita "u kojoj mjeri postoji pravo sudova na slobodnu ocjenu dokaza, a da površnost ili pak zloupotreba slobodne ocjene dokaza ne dovede do kršenja temeljnog prava na pravično suđenje i principa in dubio pro reo". Dalje se navodi da je obaveza Tužilaštva da dokaže iznos imovinske koristi pribavljen izvršenjem krivičnog djela što, prema apelantovom mišljenju, bez obzira na zaključak redovnih sudova, u njegovom slučaju nije dokazano. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, sam odluči o meritumu i oslobodi apelanta, te da "istovremeno svojom odlukom uspostavi pravne standarde i mehanizme zaštite prava na pravično suđenje, a alternativno da presude redovnih sudova poništi i vrati ih na ponovni postupak".
b) Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da se apelacija u pretežnom dijelu bavi pravilnošću i potpunošću činjeničnog stanja koje je utvrđeno osporenim presudama tako da apelant iznosi svoje viđenje odlučnih činjenica procjenjujući ih, pri čemu ne daje valjane argumente koji bi potvrdili njegove navode. Dalje se ističe da su apelantovi navodi u vezi sa povredom odredaba krivičnog postupka bili predmet ocjene u žalbenom postupku, te da je navedeno da Vrhovni sud nije našao da postoje te povrede, što je obrazložio u drugostepenoj presudi. Stoga, Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se kao takva odbije.
- 12.U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u svemu ostaje pri razlozima datim u prvostepenoj presudi, ističe da apelant u apelaciji ponavlja navode koji su bili predmet ocjene u žalbenom postupku, te da oni nisu uvaženi zbog razloga navedenih u presudi Vrhovnog suda. S obzirom na navedeno, Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana.
- 13.Okružno tužilaštvo smatra da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da sud u prvostepenom i drugostepenom postupku nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, te da je prihvatio samo one činjenice koje su na pouzdan način utvrđene na osnovu izvedenih dokaza koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa drugim dokazima, da je data i ocjena protivrječnih dokaza i da je odbrana aktivno učestvovala u toku cijelog postupka. Stoga, Tužilaštvo predlaže, imajući u vidu razloge iznesene u obrazloženju presude Vrhovnog suda, da se apelacija odbije u cijelosti.
V. Relevantni propisi
- 14.U Krivičnom zakonu Republike Srpske - posebni dio ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) relevantna odredba glasi:
"Član 287.
Utaja poreza i doprinosa
(1) Ko izbjegne plaćanje poreza propisanih poreznim zakonodavstvom Republike Srpske ili doprinosa zdravstvenog ili penzijskog osiguranja propisanih u Republici Srpskoj ne dajući tražene podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveza čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM,
kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(3) Ko počini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 150.000 KM,
kaznit će se kaznom zatvora od tri do petnaest godina."
U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04 i 115/05) relevantne odredbe glase:
"Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Princip istine
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 286.
Vezanost presude za optužbu
(1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici...
Član 287.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 296.
Sadržaj presude
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo..."
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 169 od 29. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. maja 2007. godine a apelacija je podnesena 14. juna 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže."
- 20.Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku protiv apelanta koji je okončan osporenim presudama, kojima je apelant proglašen krivim za krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. a u vezi sa stavom 1. KZRS - posebni dio i osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je odlučujuće značajan za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, budući da apelant smatra da je izostala pravilna ocjena dokaza od redovnih sudova, kao i argumentacija zaključaka povodom ocjene tih dokaza.
- 21.Budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u, navodno, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
- 22.U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto apelantovi prigovori nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, smatrajući da je apelant, na način naveden u izreci presude, počinio predmetno krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je prvostepeni sud za svaki dokaz kojem je poklonio vjeru, kao i onaj kojem nije poklonio vjeru, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Također je evidentno da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi prigovori u vezi sa navodno nezakonito pribavljenim dokazima (privremeno oduzeti kompjuteri, njihovo čuvanje i otvaranje), kao i apelantove tvrdnje da su jedini osnov osude dokazi koje je sačinila svjedokinja S.A. i nalaz vještaka, te tvrdnje da nije dokazan iznos imovinske koristi pribavljen izvršenjem krivičnog djela, smatrajući da prvostepeni sud nije presudu zasnovao isključivo na ovim dokazima. Naime, sud je naveo da vještak Lazo Đurđević nije ocjenjivao da li je promet stvarno izvršen, već je, analizirajući podatke koje je imao na raspolaganju, došao do iznosa poreza od 735.914,24 KM koji nije obračunat i uplaćen a sud je, dakle, na osnovu ostalih provedenih dokaza, prvenstveno materijalnih, utvrdio da je promet stvarno i izvršen. U takvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, budući da su redovni sudovi razmotrili i apelantovu odbranu i ocijenili je u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dali razloge zašto apelantova odbrana i dokazi na kojima se ona zasniva nisu mogli utjecati na donošenje drugačije odluke. Stoga se apelantovi navodi u vezi sa proizvoljnom primjenom prava preko navodne povrede čl. 14. i 287. stav 2. i člana 296. stav 7. ZKPRS u cijelosti pokazuju neosnovanim.
- 23.Ustavni sud podsjeća da je članom 15. ZKPRS propisano da pravo suda, tužioca, drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Budući da je sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, kako onih koji su teretili apelanta, tako i onih koji su mu išli u prilog, utvrdio da se u apelantovim radnjama nalaze sva obilježja krivičnog djela utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno i procesno pravo proizvoljno primijenjeno. Ovo naročito imajući u vidu da je prvostepeni sud s ciljem utvrđivanja pravog činjeničnog stanja izveo mnogobrojne dokaze (koji su detaljno pobrojani na više od dvije stranice prvostepene presude) koje je, suprotno apelantovim tvrdnjama, i ocijenio prilikom donošenja osporene odluke. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koji će dokaz prihvatiti, a koji ne. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Stoga su apelantovi navodi o "zloupotrebi slobodne ocjene dokaza" u situaciji kada su redovni sudovi, nakon obimnog dokaznog postupka, donijeli presude u kojim su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja neosnovani.
- 24.Dalje, u vezi s apelantovim navodima da on nije vlasnik preduzeća DOO "Akapulko", Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi utvrdili da je, između ostalog, "apelant postupajući u ime i za račun a po usmenom ovlaštenju kao odgovorno lice u DOO 'Akapulko' Bijeljina" učinio navedeno krivično djelo. Ovaj zaključak redovnih sudova proizlazi iz provedenih dokaza. Naime, optužnicom Okružnog tužilaštva stavljeno je na teret apelantu i njegovom bratu B. S. da su zajedno, prema prethodnom dogovoru, kao vlasnici preduzeća i STR, navedenih u izreci prvostepene presude, na način naveden u izreci presude kao saizvršioci počinili krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. a u vezi sa članom 23. KZRS. Međutim, po provedenom dokaznom postupku sud je apelantovog brata oslobodio optužbe, budući da su svi saslušani svjedoci optužbe i odbrane potvrdili da se apelantov brat B. S. krajem 2003. godine sa porodicom preselio u Beograd a da je sve poslove za ime i račun DOO "Akapulko" Bijeljina obavljao apelant (iako u zvaničnim dokumentima nije izvršena promjena odgovornog lica), što je potvrdio i apelantov brat B.S. (str. 12. prvostepene presude), koji je saslušan kao svjedok odbrane. Stoga, u konkretnom slučaju ne postoji povreda identiteta optužbe, niti u subjektivnom niti u objektivnom pogledu, budući da je nesporno da je apelantu optužnicom Okružnog tužilaštva stavljeno na teret da je počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. a u vezi sa članom 23. KZRS za koje je nakon provedenog postupka apelant i osuđen.
- 25.Dalje, tačno je da sud nije prihvatio iskaze trojice svjedoka optužbe date na glavnom pretresu, budući da su izmijenili svoje iskaze date u SJB Bijeljina, a svi su zaposleni kod apelanta (str. 9. presude), a da je prihvatio iskaz svjedokinje S.A. koja je ranije bila zaposlena kod apelanta. Međutim, sud je u obrazloženju svoje odluke dao detaljne razloge za takve zaključke (str. 7. i str. 11. i 12. presude) i iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključak da je apelant, na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret zasnovali ne samo na iskazu svjedokinje S.A. već na nizu materijalnih dokaza, nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, iskazima dvadesetak svjedoka, između ostalog i svjedoka odbrane, a ocjenjujući sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi.
- 26.Ustavni sud, također, konstatira da je prvostepeni sud dao detaljne razloge zašto je prihvatio nalaz vještaka optužbe Đurđevića (str. 9. i 10. presude), konstatirajući da na taj nalaz nije bilo primjedaba, odnosno zašto nije prihvatio nalaz vještaka odbrane Milivoja Peće (str. 12. presude). S obzirom na to da se vještak odbrane bavio samo relevantnom dokumentacijom (zvaničnom), a vještak optužbe, osim zvanične dokumentacije, i sporednom evidencijom, Ustavni sud smatra da ne postoji protivrječnost prvostepenog i drugostepenog suda u ocjeni ovih dokaza.
- 27.Dalje, budući da se značajan dio apelantovih navoda odnosi na kredibilitet svjedokinje S.A., koja je vodila knjigovodstvo za navedena pravna lica, Ustavni sud podsjeća da je iskaz svjedokinje ocijenjen u vezi sa drugim materijalnim dokazima. Stoga, okolnost da je svjedokinja vodila dvojno knjigovodstvo za apelanta, s čime su bili upoznati redovni sudovi, kao i s time da je apelant protiv svjedokinje, kao i ona protiv njega, podnio krivičnu prijavu, u situaciji kada postoje drugi materijalni dokazi koji potvrđuju da je apelant počinio navedeno krivično djelo, ne dovodi u pitanje valjanost iskaza saslušane svjedokinje. Ovo tim prije što iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je dvojno knjigovodstvo vođeno i putem računara kojim su bila zadužena druga lica u čiju dokumentaciju je izvršen uvid u prisustvu stručnog lica i koja je odštampana, o čemu je sačinjena službena zabilješka, te da je šest svjedoka svojim iskazima potvrdilo da je na papirićima vodilo lažne pazare, što im je apelant obrazložio kao potrebu da stranim dobavljačima robe prikaže veći promet.
- 28.Konačno, Ustavni sud konstatira da je u apelantovom slučaju pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu, da je, dakle, pred prvostepenim sudom saslušan značajan broj svjedoka i proveden niz drugih materijalnih dokaza, da je izvršeno finansijsko vještačenje poslovanja navedenih pravnih lica, da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima se zasnivaju presude koje se osporavaju apelacijom, da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, zatim, apelant je tokom postupka imao branioca (apelanta su zastupala dva advokata), mogao je izjaviti žalbu, što je i učinio, a sud je provedene dokaze ocijenio i u vezi sa apelantovom odbranom, te dao razloge zašto ona nije prihvaćena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je u apelantovom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, budući da je princip kontradiktornosti postojao u svim fazama krivičnog postupka, te da ništa ne ukazuje na to da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Okružno tužilaštvo, odnosno da je sud narušio princip nepristranosti.
- 29.Imajući u vidu navedeno, a budući da su redovni sudovi, u smislu člana 296. stav 7. u vezi sa članom 15. ZKP, dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka, pa Ustavni sud zaključuje da osporene presude suštinski ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su donesene u skladu sa relevantnim odredbama KZRS i ZKPRS.
- 30.Apelant, također, navodi da je povrijeđeno njegovo pravo da se smatra nevinim, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, prema kojem se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Prema praksi Evropskog suda, član 6. stav 2. Evropske konvencije se tumači tako da sud ne bi trebalo da polazi od preduvjerenja da je optuženi izvršio predmetno krivično djelo, da je teret dokazivanja na optužbi, te da postoji kršenje ovog principa ukoliko se teret dokazivanja prebacuje na odbranu (vidi, Evropski sud, Muray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. februara 1996. godine). U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je apelantova odbrana predložila da se izvedu dokazi saslušanjem triju svjedoka, te vještaka finansijske struke Milivoja Peće, kao i materijalne dokaze (krivičnu prijavu koju je podnijelo DOO "Olimpik sport", prijavu o krivičnom djelu koju je podnio jedan od svjedoka Tužilaštva, zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu o određivanju obaveza iskazanih poreznim prijavama, pismeni nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Milivoja Peće, te osam fotografija o šteti na poslovnom objektu), a da je sve ostale dokaze, za koje je u prethodnim tačkama odluke konstatirano da se radi o veoma obimnom dokaznom materijalu (vidi tačku 7. odluke), izvelo Tužilaštvo.
- 31.S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama već naveo da su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza, pri čemu su prihvatili samo one činjenice koje su pouzdano utvrđene, utvrdili da je nesporno da je apelant na način i u vrijeme navedeno u izreci prvostepene presude izvršio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, za šta su dali detaljna obrazloženja koja ni u jednom segmentu ne djeluju proizvoljno, a budući da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji potvrđuju da je povreda ovog prava u konkretnom slučaju moguća, i apelantovi navodi o kršenju principa in dubio pro reo pokazuju se proizvoljnim, te Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava da se smatra nevinim iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije u cijelosti neosnovani.
VIII. Zaključak
- 32.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u situaciji kada su osporene presude donesene u skladu sa ovlaštenjem suda da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.