Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 8. novembra 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 12/08
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2516/05, rješavajući apelaciju Anđelka Samardžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Seada Palavrić, sutkinja

Djelimično se usvaja apelacija Anđelka Samardžića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Anđelka Samardžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-136/03 od 14. aprila 2004. godine u odnosu na pravo pristupa sudu, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. i člana 7. (a), (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Anđelko Samardžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, koga zastupa Emina Začiragić, advokat iz Jajca, podnio je 6. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-136/03 od 14. aprila 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Javnog preduzeća Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne d.d. Mostar - Radna jedinica Hidroelektrana Jajce (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je 24. februara 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužena je dostavila odgovor na apelaciju 27. februara 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 4. oktobra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Presudom Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-108/02 od 14. novembra 2002. godine (koja je donesena u četvrtom ponovljenom prvostepenom postupku) utvrđeno je da tužena nije raskinula radni odnos sa apelantom, te da ne postoje zakonski razlozi za prestanak apelantovog radnog odnosa kod tužene, pa je, stoga, tužena dužna vratiti apelanta na posao. Dosljedno tome, tužena je dužna isplatiti apelantu lični dohodak za period od 1. januara 1996. godine pa do dana vraćanja na posao, i to za 1996. godinu iznos od 3.474,00 KM, za 1997. godinu iznos od 4.212,00 KM, za 1998. godinu iznos od 4.554,00 KM, za 1999. godinu iznos od 5.274,00 KM, za 2000. godinu iznos od 5.376,00 KM, za 2001. godinu iznos od 5.400,00 KM, za 2002. godinu iznos od 5.400,00 KM, ili ukupan iznos od 33.690,00 KM, a od 1. januara 2003. godine pa ubuduće sve do apelantovog povratka na posao mjesečni iznos od 450,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom za svaku godinu od 1. januara 1996. godine pa do isplate. Tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.277,00 KM u roku od osam dana pod prijetnjom izvršenja.
  • 7.
    U obrazloženju ove presude Općinski sud je naveo da je, nakon pokretanja sudskog postupka, apelant pokrenuo i postupak za zaštitu prava iz radnog odnosa prema članu 143. Zakona o radu i na jednom od ročišta pred ovim sudom predložio tuženoj da se spor u ovom predmetu riješi tako što bi ga tužena primila u radni odnos, a apelant bi se zauzvrat odrekao tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na izgubljenu zaradu. Na ročištu od 26. aprila 2001. godine (ročište koje je održano u trećem ponovljenom prvostepenom postupku u kojem je donesena Presuda broj P-13/00 od 5. juna 2001. godine) tužena nije prihvatila navedeni apelantov prijedlog o sporazumnom rješenju spora. Dalje se navodi da je sud, prema provedenim dokazima, utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene sve do ulaska srpskih snaga u Jajce, 29. oktobra 1992. godine, te da je radio kod tužene punih 16 godina. Prema mišljenju suda, sporno je da li je apelantu prestao radni odnos usljed rata i neposredne ratne opasnosti. Apelant u tužbi traži da sud utvrdi da mu nije prestao radni odnos i da ga je tužena dužna vratiti na poslove i radne zadatke na kojima je radio i prije rata. Iz fotokopije radne knjižice vidljivo je da je ona zaključena 3. aprila 1992. godine, tj. pred sami rat. Zaključivanje apelantove radne knjižice, kao i knjižice svih drugih zaposlenih nesrpske nacionalnosti, bilo je diskriminatorski čin Uprave preduzeća. Općinski sud, dalje, obrazlaže da je u ponovljenom sudskom postupku postupio prema rješenjima Kantonalnog suda broj Gž-28/99 od 3. marta 1999. godine i broj Gž-330/99 od 13. januara 2000. godine. Drugostepeni sud je u tim rješenjima putem odredaba Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa naredio ovom sudu da se utvrde odlučne činjenice koje se odnose na prestanak apelantovog radnog odnosa, na činjenicu da li je donesena odluka o prestanku radnog odnosa i, ako jeste, kada je apelant saznao za tu odluku, kao i za razloge njenog donošenja. Općinski sud ističe da je općepoznata činjenica da su zbog ratnih događaja, nakon ulaska srpskih snaga u Jajce 28. i 29. oktobra 1992. godine, Jajce napustili građani hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Sud smatra da su neosnovani navodi tužene da je ona osnovana 1992. godine, kada u to vrijeme faktički nije mogla biti prisutna u Jajcu, odnosno hidroelektranama. U konkretnom slučaju radne knjižice radnika koji nisu bili na poslu zaključila je srpska uprava preduzeća, najvjerovatnije krajem 1992. godine, i to retroaktivno sa 3. aprilom 1992. godine. Sud zaključuje da tužena nije zaključila radnu knjižicu apelantu, nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa, nije ga pozivala da se vrati na posao, a kada se on javljao usmeno ili na natječaj, nije ga htjela primiti u radni odnos. Apelant je krajem novembra 1997. godine saznao da mu je radna knjižica zaključena posredstvom inspektora rada koji je izvršio inspekciju da bi 8. decembra 1997. godine zatražio zaštitu prava podnošenjem tužbe sudu.
  • 8.
    Presudom Kantonalnog suda broj Gž-136/03 od 14. aprila 2004. godine žalba tužene je uvažena, a prvostepena presuda preinačena tako da su odbijeni apelantovi tužbeni zahtjevi u cijelosti kao neosnovani. Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
  • 9.
    U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelant podnio tužbu 8. decembra 1997. godine, prije donošenja Zakona o radu, kada se primjenjivao preuzeti Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa. U toku trajanja postupka stupio je na snagu novi Zakon o radu. Navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, primjenjujući odredbe ranije važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa nakon što je stupio na snagu novi Zakon o radu, jesu osnovani. Sud se u obrazloženju presude poziva na odredbu člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. S obzirom na to da apelant na osnovu navedenog člana 54. može ostvariti samo prava koja su regulirana odredbama člana 143. Zakona o radu, koja mu tužena i ne spori, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantove tužbene zahtjeve kao neosnovane.
  • 10.
    Vrhovni sud je osporenom Presudom broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-136/03 od 14. aprila 2004. godine. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je naveo da se apelant zatekao kao uposlenik u radnom odnosu kod tužene 31. decembra 1991. godine, a podnio je zahtjev tuženoj kao poslodavcu za uspostavljanje radnopravnog statusa 6. decembra 1999. godine, u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Dalje se navodi da nisu osnovani apelantovi navodi da se on usmeno obraćao tuženoj radi vraćanja na rad odmah po povratku u Jajce, to jeste krajem 1995. godine, kada je tužena počela da radi, a nije vraćen samo zbog osvete prijašnjeg direktora u vezi sa nekim privatnim problemima. U spisu postoji materijalnopravna dokumentacija, a to nije sporno, da je apelant podnio pismeni zahtjev za uspostavljanje radnopravnog odnosa u skladu sa članom 143. Zakona o radu, te da je tužena povodom tog zahtjeva donijela rješenja koja predviđa zakon. Apelant kao uposlenik na čekanju posla nije pozvan na rad u roku iz člana 143. stav 1. Zakona o radu, pa mu je prestao radni odnos uz pravo na otpremninu, jer se kao uposlenik na čekanju posla mogao u tom statusu zadržati najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu i za to vrijeme imao je pravo na naknadu plaće u visini koju mu odredi poslodavac. Vrhovni sud ističe da iz dokumentacije spisa proizlazi da je apelant ostvario svoja prava iz člana 143. Zakona o radu kako kod tužene, tako i pred nadležnom Komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Stav Vrhovnog suda je da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i zaključio da je u konkretnoj situaciji apelant i mogao ostvariti samo ono pravo koje regulira odredba člana 143. Zakona o radu. Osim toga, Vrhovni sud naglašava da je iz pismene dokumentacije spisa, u koju je prvostepeni sud vršio uvid, vidljivo da se apelant lično obratio tuženoj pismenim dopisom od 6. decembra 1999. godine zahtijevajući da se uspostavi radnopravni status u skladu sa članom 143. Zakona, tražeći da mu se isplati otpremnina koja mu pripada u skladu sa zakonom ukoliko tužena nije u mogućnosti da ga rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.

Činjenice koje se odnose na apelantov zahtjev za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu

  • 11.
    Apelant je 6. decembra 1999. godine podnio zahtjev tuženoj za reguliranje njegovog radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu povodom kojeg je tužena donijela rješenja broj II-886/00 i II-886/1/00 od 20. novembra 2000. godine, kojima je apelantu utvrđen status uposlenika na čekanju posla i, budući da nije bilo potrebe za njegovim daljim radom, utvrđen mu je prestanak radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine uz pravo na otpremninu i naknadu plaća a doprinosi za PIO i zdravstveno osiguranje za vrijeme čekanja posla. Apelantu je poslata obavijest o tome zajedno sa rješenjima uz poziv da se u periodu od 11. do 15. decembra 2000. godine javi tuženoj radi potpisivanja ugovora o otpremnini. Međutim, apelant se nije odazvao pozivu, već je 22. novembra 2000. godine uputio žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu Srednjobosanskog kantona, koja je donijela Rješenje broj 04-1-34-355/00-1852 od 23. februara 2001. godine. Ovim rješenjem usvojena je apelantova žalba i naloženo tuženoj da u roku od 15 dana riješi pitanja povodom apelantovog zahtjeva. Tužena je pismom od 7. marta 2001. godine obavijestila navedenu komisiju o rješenjima koja je već donijela u vezi sa apelantovim zahtjevima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također se žali da je diskriminiran u uživanju prava na rad i poziva na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da je u njegovom predmetu prvostepeni sud četiri puta donosio prvostepenu odluku. Smatra da je odlukom drugostepenog suda o primjeni člana 143. Zakona o radu na činjenice u apelantovom predmetu faktički prestala mogućnost da se zaštiti pravo iz radnog odnosa u nadležnom sudu. Apelant smatra da je u pitanju pošteno provođenje pravde i načela pristupačnosti postupka sa svim obilježjima sudskog oblika ispitivanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao što su pravo na pravično suđenje, pravo na efikasan pristup sudu i pravo na okončanje sudskog postupka u razumnom roku. Ističe da Kantonalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu nema elemente upravnog organa i, prema praksi Vrhovnog suda, njeni akti nemaju karakter upravnih akata protiv kojih se može voditi upravni spor. Također, smatra da mu je i po tom osnovu oduzeto pravo na pošteno i fer-suđenje. Dalje se žali na dužinu postupka. Smatra da je sud bio brži i efikasniji, njegov spor je mogao biti riješen prije početka primjene člana 143. Zakona o radu. Primjenom navedenog člana smatra da mu je oduzeto pravo na sudsku zaštitu, koja je bila u toku zbog povrede prava iz radnog odnosa. Na kraju se žali na diskriminaciju u uživanju prava na rad. Navodi da je u toku sudskog postupka tvrdio da ga je firma, koja je još uvijek u državnom vlasništvu, diskriminirala i prema političkoj osnovi koja je izražena upornim odbijanjem direktora da ga vrati na posao.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da su bez osnova apelantove tvrdnje o navodnim povredama prava na koje se poziva s obzirom na to da se tvrdnje o dužini trajanja sudskog postupka ne mogu pripisati kao propust ovom sudu, a ostali apelantovi navodi bi se odnosili na neslaganje sa zakonskim propisima.
  • 14.
    Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da je, što se tiče pravnog subjekta Hidroelektrane na Vrbasu-Jajce, općepoznata činjenica da je ovim pravnim subjektom od pada Jajca 28/29. oktobra 1992. godine pa do oslobađanja Jajca 13. septembra 1995. godine gospodarila Elektroprivreda Republike Srpske, a ne tužena, pa stoga nije ni mogla odlučivati o statusnim pitanjima prijeratnih radnika preduzeća. Kada je tužena trebalo da osposobi Hidroelektrane Jajce za rad, uputila je javne pozive bivšim radnicima da se jave na rad na koje se apelant nije javljao. Apelant se na posao javio tek 8. maja 1997. godine, tako da je Općinski sud pogrešno utvrdio činjenicu da se apelant javljao tuženoj radi povratka na posao. Svim uposlenicima koji su ranije radili u Hidroelektranama Jajce tužena je do kraja 1995. godine omogućila da uspostave radnopravni status bez ikakvih procedura, a od januara 1996. godine prijem uposlenika vršen je putem oglasa. Tužena, dalje, tvrdi da nije pravni sljednik ranijeg preduzeća Hidroelektrane na Vrbasu-Jajce, pa prvostepeni sud nije mogao utvrditi da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene. Apelant se obratio tuženoj radi uspostavljanja radnopravnog statusa kao prijašnji uposlenik Hidroelektrana Jajce 8. maja 1997. godine i da bi ostvario svoja prava prema članu 143. stav 2. Zakona o radu. Tužena zaključuje da se konkretni slučaj odnosi na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, odnosno prava iz člana 143. Zakona o radu, te da je apelantu omogućen efikasan pristup sudu i korištenje svih pravnih sredstava u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, tužena nije nijednim svojim aktom doprinijela navodnom kršenju apelantovih prava. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/99) stupio je na snagu 5. novembra 1999. godine:

"Član 143.

Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovoga zakona zatekao na čekanju posla ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga zakona ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije na dan stupanja na snagu ovog zakona koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.

Otpremnina iz stava 4. ovog člana isplaćuje se zaposleniku za ukupan staž osiguranja, a utvrđuje se tako da se prosječna plaća iz stava 4. ovog člana pomnoži sa koeficijentom, i to za:

staž osiguranja koeficijent

  • -
    do 5 godina 1,33
  • -
    od 5 do 10 godina 2,00
  • -
    od 10 do 20 godina 2,66
  • -
    više od 20 godina 3,00.

Š...Ć

Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovoga člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovoga člana ako je to lice nezaposleno.

Član 145.

Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije."

  • 16.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 32/00), koji je stupio na snagu 7. septembra 2000. godine, u relevantnom dijelu glasi:

"Član 51.

Poslije člana 143. dodaju se novi čl. 143.a, 143.b i 143.c, koji glase:

Član 143.a

Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: kantonalni ministar).

O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) koju formira federalni ministar.

U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.

Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

Član 143.c

(2) Odluke Federalne, odnosno kantonalne komisije su:

  • 1.
    konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom Š...Ć

Član 54.

Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije prije stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. Zakona o radu."

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 13. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
  • 22.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
  • k)
    Pravo na imovinu;"

Pravo na pravično suđenje

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 23.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 24.
    Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, postupak koji se tiče prava na rad i isplate neisplaćenih plaća je građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Isti stav je usvojio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim prijašnjim odlukama (vidi Odluku broj AP 385/03 od 21. januara 2004. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/04). Također, Ustavni sud podsjeća da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH u svojoj stalnoj sudskoj praksi smatrala da se sporovi u vezi sa radnim odnosima tiču "građanskih prava i obaveza" (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). U smislu navedenog, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.

a) Pravo na pristup sudu

  • 25.
    Na području građanskih sporova svako ima pravo da postupak koji je on pokrenuo ili koji je pokrenut protiv njega bude vođen pravično, javno, u razumnom roku, ali, prije svega, da njegov slučaj ispita sud, tj. "tribunal" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13, strana 45, stav 95).
  • 26.
    Ustavni sud zapaža da je apelant 8. decembra 1997. godine tužbom Općinskom sudu tražio da sud utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tužene na poslovima čuvara, da ga tužena vrati na posao i da mu nadoknadi izgubljene plaće. Nakon što je četiri puta donosio prvostepenu odluku, Općinski sud je Presudom broj P-108/02 od 14. novembra 2002. godine utvrdio da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene, te da ga je tužena dužna vratiti na posao i naknaditi mu izgubljenu zaradu. Tokom sudskog postupka nije osporena činjenica da je apelant paralelno sa sudskim postupkom zatražio zaštitu svojih prava u smislu člana 143. Zakona o radu. Tokom postupka pred Općinskim sudom apelant je izjavio da zahtjevi koje je iznio u svojoj tužbi od 8. decembra 1997. godine nisu sadržani, niti se iscrpljuju primjenom člana 143. Zakona o radu, te da je zahtjev za reguliranje prava iz člana 143. Zakona o radu podnio svom poslodavcu i Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu za svaki slučaj. U apelaciji se apelant žali da je presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđeno negovo pravo na efikasan pristup sudu, budući da su ovi sudovi usvojili stav da se apelantov predmet odnosi na prava koja su regulirana članom 143. Zakona o radu, te da zbog toga o njegovom tužbenom zahtjevu nije odlučeno u potpunosti i u njegovoj suštini.
  • 27.
    Ustavni sud napominje da je Dom za ljudska prava za BiH u svojoj praksi usvojio stav da se radi o povredi prava na pristup sudu zagarantiranog članom 6. Evropske konvencije u situacijama kada su redovni sudovi, pozivajući se na član 143.a) stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, prekidali parnični postupak i predmet upućivali nadležnoj Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. U prekinutim parničnim postupcima podnosioci prijava su tražili da sud utvrdi da im radni odnos nije prestao, da budu vraćeni na odgovarajuće poslove i zadatke, kao i naknadu plaća. Također, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u predmetu CH/00/5965 "smatra da neopravdana presuda Kantonalnog suda u Sarajevu od 27. januara 2004. godine Škojom se postupak prekidaĆ ostavlja podnositeljicu prijave bez pristupa sudu. Postupak pred Kantonalnom komisijom, kako je smatrao Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, je sui generis postupak Š...Ć. Kantonalna komisija je mogla samo narediti, što je i uradila, zakonom propisan iznos kompenzacije, ali ona nije nadležna da naredi ponovno zasnivanje radnog odnosa podnositeljici prijave, odnosno punu uplatu određenih doprinosa i kompenzaciju. Isto važi i za Federalnu komisiju, koja je nadležna za rješavanje o žalbi protiv odluka Kantonalne komisije. Osim toga, nije jasno kakvo će sudsko preispitivanje odluka Kantonalne ili Federalne komisije, ukoliko uopće postoji, biti raspoloživo. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je jasno stavio do znanja da odluke Kantonalne i Federalne komisije nisu predmet sudskog preispitivanja prema redovnim postupcima u upravnim sporovima. Iako je Vrhovni sud naveo da bi odluke Kantonalne i Federalne komisije trebale biti predmet preispitivanja nadležnih sudova prema zakonima iz parničnog postupka, nije očigledno da bi takvo prespitivanje bilo od bilo kakvog značaja za podnositeljicu prijave. Međutim, izgleda da sudovi, slijedeći zakon, mogu samo podržati ili ponoviti prosljeđivanje njenog predmeta Kantonalnoj komisiji i podnositeljica prijave ne bi imala nikakvih izgleda na uspjeh o pitanju rješavanja njenih zahtjeva ili odluke u vezi sa njenom tvrdnjom o diskriminaciji. Postojeći sistem izgleda stavlja podnositeljicu prijave u beskrajni proceduralni krug, bez izgleda da sud sasluša njene stvarne zahtjeve. U ovim okolnostima, Komisija zaključuje da je tužena strana prekršila pravo podnositeljice prijave na pristup sudu koje je zagarantirano članom 6. stav 1. Konvencije" (Odluka o prihvatljivosti i meritumu CH/00/5965, Kovačević protiv Federacije BiH, od 3. novembra 2004. godine, tač. 78-81; vidi i Odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava za BiH CH/99/1714, Vanovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 4. novembra 2002. godine, tačka 24).
  • 28.
    Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu parnični postupak koji je apelant pokrenuo svojom tužbom od 8. decembra 1997. godine nije prekinut u smislu odredbe člana 143.a) stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, već je o apelantovoj tužbi meritorno odlučeno u tri sudske instance. Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili su da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te da se na činjenice konkretnog predmeta mogu jedino primijeniti odredbe člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, kao i odredba člana 143. Zakona o radu. Pri tome apelantu je bilo omogućeno potpuno učestvovanje u toku cijelog postupka. Sud je izveo sve dokaze koje je apelant predlagao, zatim, apelant se izjašnjavao o svim izjavama i podnescima suprotne, tužene strane, ulagao je žalbe protiv odluka suda, o kojima je odlučivano na višim sudskim instancama, a što je, zapravo, suština prava pristupa sudu zagarantiranog članom 6. Evropske konvencije.
  • 29.
    Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na efikasan pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

Period koji se uzima u obzir

  • 30.
    U pogledu apelantove tvrdnje da je cjelokupan parnični postupak trajao nerazumno dugo, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom započeo 8. decembra 1997. godine, kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu. Do dana donošenja Presude Vrhovnog suda broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine postupak u konkretnom predmetu radnog spora je trajao 7 godina, šest mjeseci i 26 dana.
  • 31.
    Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).

Složenost predmeta

  • 32.
    U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 25. februara 1993. godine, Dobbertin protiv Francuske, serija A, br. 256-D, str.117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, presuda od 27. februara 1992. godine, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, serija A, br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje nisu tako složeni da bi zahtijevali da se rješavaju u ovako dugom vremenskom periodu.

Ponašanje podnosioca apelacije

  • 33.
    Ustavni sud podsjeća da u građanskim predmetima utvrđivanje da li je odluka donesena u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi, Evropska komisija za ljudska prava No. 11541/85 O.I. 70).
  • 34.
    U skladu s navedenim, Ustavni sud će najprije ispitati apelantovo ponašanje u ovom predmetu. U skladu s tim, razmotrivši cjelokupnu dokumentaciju spisa konkretnog predmeta, Ustavni sud je primijetio da je apelant prisustvovao svakom od održanih ročišta. Na navedenim ročištima apelant je predlagao sudu da se izvedu dokazi, te je u samo dva navrata tražio da se odgode ročišta i na taj način utjecao na trajanje postupka.
  • 35.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo ponašanje u minimalnom obimu utjecalo na odgađanje donošenja odluke, te da, ipak, apelant svojim ponašanjem nije doveo do situacije da navedeni postupak traje više od sedam i po godina.

Ponašanje suda

  • 36.
    Nakon što je apelant podnio tužbu sudu, Općinski sud je zakazao sljedeće rasprave: 29. januara 1998. godine (rasprava je odgođena, jer nije pristupio opunomoćenik tužene), 16. februara 1998. godine, 6. marta 1998. godine, 11. maja 1998. godine (raspravi nije pristupio zastupnik tužene, rasprava odgođena na neodređeno vrijeme), 7. jula 1998. godine, 12. augusta 1998. godine i 21. septembra 1998. godine. Općinski sud je 25. septembra 1998. godine donio Presudu broj Rs-12/98 kojom se apelantov tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Na navedenu presudu apelant se žalio 22. decembra 1998. godine. Kantonalni sud, odlučujući o žalbi, donio je Rješenje broj Gž-28/99 od 3. marta 1999. godine kojim je žalbu uvažio, presudu Općinskog suda u Jajcu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Općinski sud je zakazao rasprave 13. aprila 1999. godine (raspravi nije pristupio opunomoćenik tužene, rasprava odgođena na neodređeno vrijeme), 3. juna 1999. godine, 1. jula 1999. godine (na kojoj je apelant zatražio da se rasprava odgodi, jer je uzeo novog opunomoćenika, što je sud prihvatio), 6. septembra 1999. godine, 28. septembra 1999. godine, kada je glavna rasprava zaključena. Općinski sud je donio Rješenje broj P-39/99 od 4. oktobra 1999. godine kojim se apelantova tužba odbacuje, koje je Kantonalni sud Rješenjem od 13. januara 2000. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Općinski sud je zakazao rasprave za 9. mart 2000. godine, 6. april 2000. godine (na kojoj je apelant tražio da se odgode rasprave kako bi se konsultirao sa svojim opunomoćenikom u vezi sa pravom prema članu 143. Zakona o radu), 3. maj 2000. godine, 25. maj 2000. godine, 25. juni 2000. godine, 4. juli 2000. godine, 6. septembar 2000. godine, 28. mart 2001. godine (na kojoj je tužena predložila sudu da postupak prekine u smislu relevantnih odredaba Zakona o radu). Apelant se protivio da se primijeni Zakon o radu, tvrdeći da se primjenom člana 143. ne iscrpljuju, niti su u njemu sadržani svi zahtjevi iz njegovog tužbenog zahtjeva. Sljedeće rasprave su zakazane za 26. april 2001. godine (na kojoj je pročitan dokaz o prijemu novih radnika na mjesto čuvara, zatim, apelant je predložio sudsku nagodbu sa tuženom prema kojoj bi ga tužena vratila na posao uz uplaćivanje doprinosa iz radnog odnosa, a on bi se odrekao potraživanja izgubljenih plaća. Ova rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme kako bi se tužena očitovala na apelantov prijedlog). Na raspravi održanoj 11. maja 2001. godine tužena je obavijestila sud da ne prihvata apelantov prijedlog o sudskoj nagodbi i ponovo istakla da se predmet odnosi na prava iz člana 143. stav 2. Zakona o radu. Naredna rasprava je održana 5. juna 2001. godine, kada je sud glavnu raspravu zaključio i donio presudu kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Tužena se žalila na navedenu presudu 8. jula 2001. godine, a apelant je odgovorio na žalbu 7. augusta 2001. godine. Kantonalni sud, rješavajući o žalbi, donio je rješenje od 16. maja 2002. godine kojim je ponovo ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga, Općinski sud je zakazao i održao rasprave 9. jula 2002. godine, 2. septembra 2002. godine, 8. oktobra 2002. godine i 7. novembra 2002. godine, kada je zaključio glavnu raspravu. Općinski sud je poslije toga donio presudu 14. novembra 2002. godine kojom je utvrđeno da tužena nije raskinula radni odnos sa apelantom, te da ne postoje zakonski razlozi za prestanak radnog odnosa kod tužene, pa je, stoga, tužena dužna vratiti apelanta na posao i isplatiti mu naknadu plaća i troškove parničnog postupka. Tužena se žalila na navedenu presudu 5. februara 2003. godine, a apelant je odgovorio na žalbu 24. februara 2003. godine. Rješavajući o žalbi, Kantonalni sud je donio presudu od 14. aprila 2004. godine kojom je uvažena žalba tužene, a prvostepena presuda je preinačena tako što su apelantovi tužbeni zahtjevi odbijeni u cijelosti kao neosnovani. Apelant je izjavio reviziju protiv drugostepene presude 31. maja 2004. godine. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine kojom je revizija odbijena.
  • 37.
    U pogledu dužine sudskog postupka Ustavni sud zapaža da je Općinski sud bio aktivan i redovno zakazivao rasprave, ali da je rasprava više puta odgođena zbog nedolaska zastupnika tužene. Kantonalni sud je tri puta ukidao prvostepenu odluku i predmet vraćao na ponovno suđenje. Postupak povodom žalbe tužene od 5. februara 2003. godine trajao je pred Kantonalnim sudom jednu godinu i jedan mjesec, računajući od 24. februara 2003. godine, kada je apelant odgovorio na žalbu, pa do donošenja rješenja od 14. aprila 2004. godine. Postupak povodom revizije trajao je jednu godinu i jedan mjesec.
  • 38.
    Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud, prilikom utvrđivanja činjenica i izvođenja dokaza, trebalo da bude efikasniji, a Kantonalni sud je doprinio neopravdanoj dužini postupka time što je tri puta ukidao prvostepenu odluku i predmet vraćao na ponovno suđenje iako je imao zakonsku mogućnost i obavezu, u smislu člana 6. Evropske konvencije, da o predmetu sam odluči. Uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da je okončavanje predmetnog postupka u roku dužem od sedam i po godina prešlo granice "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da se utvrđena dužina postupka može, iz navedenih razloga, staviti na teret Općinskom i Kantonalnom sudu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u parničnom postupku, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-468/04 od 5. jula 2005. godine, povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na razuman rok.

Nediskriminacija

  • 39.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 40.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 41.
    Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja se ubrajaju u okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979, serija A, broj 31, stav 32).
  • 42.
    Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine navodi, inter alia, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kao dodatne sporazume o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini.
  • 43.
    Član 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi:

"Države potpisnice ovog pakta priznaju pravo na rad koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da osigura sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava."

  • 44.
    Član 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u relevantnom dijelu glasi:

"Države potpisnice ovog pakta priznaju pravo svakome na uživanje pravičnih i povoljnih uvjeta rada, koji osiguravaju naročito:

  • a)
    nagrađivanje koje, kao minimum, donosi svakom radniku:

(I) pravičnu plaću i jednaku nagradu za rad jednake vrijednosti bez ikakve razlike, ...

(II) pristojan život za njih i njihove porodice u skladu sa odredbama ovog pakta; ..."

  • 45.
    Ustavni sud podsjeća da je zabrana diskriminacije centralni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i Ustava Bosne i Hercegovine, čemu se mora pridavati osobita važnost. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine predviđa da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, osigurano svim licima bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu.
  • 46.
    Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako je rezultat različit tretman pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se treba smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, to jest ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi predmete Doma za ljudska prava broj CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999, tačka 120, odluke januar-juli 1999; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljvosti i meritumu od 3. aprila 2000, tačka 53, odluke januar-juni 2000; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001, tačka 154).
  • 47.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine osigurava ustavnu zaštitu od bilo kakvog oblika diskriminacije, između ostalog, u oblasti radnih odnosa (čl. 2, 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima). Slično tome, nediskriminacija je centralni dio Zakona o radu (član 5. ovog zakona propisuje da lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla).
  • 48.
    Apelant se žali na diskriminaciju u uživanju prava na rad, koje je zaštićeno Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je prema njemu bez opravdanih razloga postupano drukčije u odnosu na druge uposlenike koji su prije rata radili u preduzeću. Stoga, Ustavni sud mora ocijeniti da li je bilo miješanja u apelantovo pravo na nediskriminaciju a, zatim, u slučaju da je došlo do takvog miješanja, odlučiti da li je bilo zakonskih osnova koji bi to miješanje opravdavali.
  • 49.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili da se apelantov predmet ubraja u okvir člana 143. Zakona o radu prema kojem se apelant, budući da se 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod tužene, smatra radnikom na čekanju posla kome pripada pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac pod uvjetom da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu novog Zakona o radu pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Budući da apelant nije u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu novog zakona pozvan na rad, ex lege mu je 5. maja 2000. godine prestao radni odnos uz pravo na zakonom propisanu otpremninu, a njegov poslodavac nije mogao u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme kao apelant izuzevši apelanta ako je nezaposlen.
  • 50.
    Ustavni sud smatra da njegov zadatak nije da odluči da li su sudovi tačno odredili da je navedeni član Zakona o radu primjenljiv na konkretni predmet. Razmatranje Ustavnog suda će se ograničiti na ocjenu da li je došlo do povrede bilo kojeg od ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine kada su sudovi primjenjivali član 143. Zakona o radu (vidi, Odluka Ustavnog suda broj U 38/02 od 19. decembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04).
  • 51.
    Ustavni sud zapaža da tokom sudskog postupka nisu utvrđene činjenice koje je apelant navodio, da se on usmeno obraćao tuženoj radi povratka na posao krajem 1995. godine, ali da nije vraćen samo zbog osvete prijašnjeg direktora u vezi sa nekim privatnim problemima. U dokumentaciji spisa postoji apelantov pismeni zahtjev od 8. maja 1997. godine kojim je tražio od tužene da bude vraćen na odgovarajuće poslove. Apelant navodi da je tužena vratila prijašnje uposlenike u radni odnos, izuzevši njega, iako su bili potrebni uposlenici na mjestu čuvara, koje je apelant obavljao dok je radio kod tužene. Umjesto toga, tužena je, prema apelantovim navodima, uposlila nove radnike nakon objavljivanja natječaja u augustu i oktobru 1997. godine na koje se i apelant prijavio. Tužena je izjavila tokom parničnog postupka pred prvostepenim sudom da je primala prijašnje uposlenike ako su se javili do februara 1996. godine, a poslije toga ih je upošljavala putem natječaja. Ustavni sud zapaža da apelant nije izjavljivao prigovor na odluku o prijemu drugih uposlenika, niti je pokretao sudski postupak ako je smatrao da je on trebalo da bude uposlen. Navodeći da je bio diskriminiran u uživanju prava na rad u odnosu na uposlene čuvare, apelant je u apelaciji istakao da je drukčije tretiran zbog političkih razloga, jer je bio član Socijaldemokratske partije. Ustavni sud konstatira da je u sudskom postupku utvrđeno da je apelant 31. decembra 1991. godine bio uposlenik kod tužene, da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu pismeno obratio tuženoj radi uspostavljanja radnopravnog statusa, te da mu je kao uposleniku na čekanju posla, koji nije pozvan na rad u roku od šest mjeseci, prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine uz pravo na otpremninu i naknadu za vrijeme čekanja posla. Osim toga, apelant nije pokrenuo sudski postupak protiv rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu Srednjobosanskog kantona, koja je donijela Rješenje broj 04-1-34-355/00-1852 od 23. februara 2001. godine, usvajajući apelantovu žalbu. Naime, prema članu 143.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, konačne odluke federalne, odnosno kantonalne komisije podliježu sudskom preispitivanju. Stoga, redovnim sudovima, a time ni Ustavnom sudu, nije omogućeno da preispitaju da li je u konkretnom slučaju arbitrarno primijenjeno pravo kada je apelantu radnopravni status uspostavljen od dana kada se prijavio poslodavcu slijedeći odredbe člana 143. Zakona o radu, a ne od 1. januara 1992. godine, kako je propisano članom 143. Zakona o radu.
  • 52.
    Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda, Ustavnom sudu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant u predmetnim postupcima bio diskriminiran u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i on. Naime, apelant uz predmetnu apelaciju nije dostavio niti jednu odluku redovnih sudova kojima je drugom radniku i/ili radnicima istog poslodavca, a koji se nalazio u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, usvojen tužbeni zahtjev kakav je podnio i apelant u konkretnom slučaju. Apelant je naveo da on nije primljen na natječajima zbog diskriminacije na političkoj osnovi, ali, osim paušalnog navoda, nije iznio, niti je Ustavnom sudu dostavio bilo kakve argumente koji bi učinili osnovanim njegov navod. Stoga, zaključak da je apelant diskriminiran u vezi sa pravom na rad Ustavni sud nije mogao izvesti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju koja se odnosi na predmetne sudske postupke.
  • 53.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da Kantonalni i Vrhovni sud odlukom da na apelanta treba da se primijene odredbe člana 143. Zakona o radu u osporenim presudama nisu povrijedili apelantovo pravo na nediskriminaciju.

Ostali navodi

  • 54.
    U okviru zaključaka o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. i članom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 55.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je parnični postupak iz radnog odnosa trajao 7 godina, 6 mjeseci i 26 dana. Međutim, ne postoji povreda apelantovih prava na efikasan pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi o apelantovoj tužbi meritorno odlučili u tri sudske instance. Također, nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. i članom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada redovni sudovi odlukom da na apelanta primijene odredbe člana 143. Zakona o radu u osporenim presudama nisu povrijedili apelantovo pravo na nediskriminaciju.
  • 56.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
  • 57.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.