Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 65/09

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 414/07, rješavajući apelaciju Juse Miljkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Juse Miljkovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj P-446/01.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Jusi Miljkoviću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku.

Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši i Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Juso Miljković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 22. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu broj P-446/01 (ranije: P-110/89) u Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 2. jula 2007. godine i 8. maja 2009. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovori na apelaciju dostavljeni su 16. jula 2007. godine i 13. maja 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda dostavljeni su apelantu 20. maja 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 6. februara 1989. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv Fate Miljković radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama. Predmet je evidentiran pod brojem P-110/89. Na apelantov prijedlog sud je donio rješenje o privremenoj mjeri 27. februara 1989. godine, te zabranio tuženoj raspolaganje nekretninama koje su predmet spora. Tokom 1989. godine ročišta su zakazivana 27. februara, 21. i 23. aprila, 27. maja, 21. juna, 15. novembra i 26. decembra. Sva su odgođena zbog procesnih smetnji osim ročišta koje je održano 27. maja 1989. godine. Tužena je umrla 22. marta 1991. godine. Predmet je dobio novi broj P-446/01, a postupak je nastavljen protiv nasljednika tužene. Ovaj spis (P-446/01) uložen je u predmet broj P-496/01 koji se vodio povodom apelantove tužbe za poništenje testamenta tužene. Taj predmet se, također, vodio u Općinskom sudu.
  • 7.
    U predmetu broj P-496/01, povodom tužbe za poništenje testamenta, prvostepena presuda je donesena 9. juna 2006. godine. Na tu presudu apelant je izjavio žalbu 3. jula 2006. godine, a spis je 2. augusta 2006. godine dostavljen na rješavanje Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). U spisu koji je dostavljen Kantonalnom sudu nalazio se i predmetni spis broj P-446/01 (ranije: P-110/89) u kojem još nije donesena prvostepena odluka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant naglašava da nije na bilo koji način doprinio tome da se postupak radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama ne okonča u razumnom roku, te da predmet, sam po sebi, nije naročito složen. Postupak traje preko 17 godina. Apelant smatra da mu je, osim prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi kršenja navedenih prava zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u ovom predmetu, te da obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) da mu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 2.550 KM kao i da mu naknadi troškove sastavljanja apelacije posredstvom punomoćnika u iznosu od 600 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 9.
    U odgovoru na apelaciju od 16. jula 2007. godine Općinski sud ne osporava apelantove navode da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 6. februara 1989. godine i da još nije donesena prvostepena odluka. Općinski sud je obrazložio tok postupka u periodu prije zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda. Dalje je naveo da je 21. augusta 2001. godine sutkinja Samira Jahjaefendić izdala naredbu da apelantov predmet dobije novi broj P-446/01 i da se kod navedene sutkinje predmet nalazio do juna 2005. godine, ali da se povodom tog predmeta nije postupalo. Od juna 2005. godine do 7. februara 2006. godine apelantovim predmetom je bila zadužena sutkinja Vasvija Kulenović koja u tom periodu nije preduzimala radnje zato što je, prema uputstvima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, rješavala stare predmete koji su hitne prirode, a ovaj predmet nije pripadao kategoriji hitnih. Zatim, 7. februara 2006. godine, po naredbi sutkinje Samire Jahjaefendić, apelantov predmet broj P-446/01 je uložen kao dokaz u spis broj P-496/01, te je sve zajedno dostavljeno 2. augusta 2006. godine na rješavanje Kantonalnom sudu zato što je bila podnesena žalba. Dakle, apelantov predmet broj P-446/01 se od 2. augusta 2006. godine nalazi na Kantonalnom sudu. Navodi se da sud u Velikoj Kladuši ima problema sa popunom potrebnog broja sudija, da na vanparnici rade samo dvoje sudija a da ima ukupno 2.975 zaduženih predmeta, te da je razlog zašto u ovom slučaju predmet dugo traje mali broj sudija i velika opterećenost spisima.
  • 10.
    U odgovoru na apelaciju od 13. maja 2009. godine Općinski sud ne daje suštinski drugačije navode u odnosu na raniji odgovor. Navodi se da u apelantovom predmetu, koji se tiče utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama, još nije donesena prvostepena odluka.

V. Relevantni propisi

  • 11.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 12.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 14.
    Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 15.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

  • 16.
    Apelant je u apelaciji naveo da mu je u postupku pred Općinskim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 17.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 18.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

a.) Relevantni principi

  • 19.
    Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 20.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 21.
    Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b.) Period koji se uzima u obzir

  • 22.
    Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu Općinskom sudu 6. februara 1989. godine, te da se u apelaciji žali da u njegovom predmetu broj P-446/01 (ranije: P-110/89) Općinski sud još uvijek nije donio prvostepenu presudu. S obzirom na navedeno, tj. da je apelant podnio tužbu prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije (14. decembar 1995. godine) Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju može ispitati period od 14. decembra 1995. godine pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle period od 13 godina i pet mjeseci.
  • 23.
    Međutim, Ustavni sud smatra da se prilikom ispitivanja razumnosti vremena koje je nastupilo nakon datuma stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije mora uzeti u obzir i "stadij postupka dostignut tog datuma" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski v. Poland, broj 28616/95 ECHR 1998-VIII). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant predmetnu tužbu radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama podnio 6. februara 1989. godine, pa, uzimajući u obzir i period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, kao i period nakon stupanja na snagu, te donošenja odluke Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da postupak povodom apelantove tužbe radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama ukupno traje preko 20 godina.

c.) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 24.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama. Prema navodima iz spisa apelacije, apelant je svoj tužbeni zahtjev zasnivao na relevantnoj dokumentaciji (odluke državnih organa, ugovor o darovanju i sl.), te izjavi tužene na ostavinskoj raspravi. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
  • 25.
    U vezi sa ponašanjem Općinskog suda, nesporno je da u apelantovom predmetu, koji se tiče utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama broj P-446/01 (ranije: P-110/89), taj sud nije preduzeo niti jednu relevantnu radnju računajući od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije pa do donošenja odluke Ustavnog suda. To znači da je Općinski sud u konkretnom slučaju bio potpuno neaktivan u periodu od 13 godina i pet mjeseci. Općinski sud nije dao niti jedan razlog da bi ovaj postupak mogao trajati ovako dugo zbog apelantovog ponašanja, stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije doprinio tome da se u ovoj pravnoj stvari ne donese odluka u razumnom roku.
  • 26.
    Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće vezane za kadrovske probleme, veliki priliv predmeta, te veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud je u stavu 19. ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
  • 27.
    Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, uzeto u cjelini, razlozi koje je Općinski sud naveo ne mogu smatrati relevantnim da bi se opravdala potpuna neaktivnost suda u konkretnom predmetu u periodu od 13 godina i pet mjeseci i to u predmetu koji nije naročito složen. Osim toga, iz ovakvih opravdanja koja je ponudio Općinski sud se ne vidi da li su u vezi sa rješavanjem velikog broja predmeta preduzete određene mjere s ciljem bržeg rješavanja zaostataka, već je samo navedeno da se, prema preporukama Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, rješavaju stari predmeti hitne prirode, a da se apelantov predmet ne smatra hitnim. S druge strane, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju, te smatra da se ovako neopravdano dugo trajanje postupka u cijelosti može staviti na teret Općinskom sudu.
  • 28.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 29.
    Apelant je tražio kompenzaciju zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku. Ustavni sud je utvrdio da je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku zato što postupak povodom apelantove tužbe traje ukupno 20 godina, te da se ovako dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret Općinskom sudu. Uzimajući u obzir da je period ispitivanja koji je, ratione temporis, u nadležnosti Ustavnog suda 13 godina i pet mjeseci, te uspostavljenu praksu u vezi sa iznosima naknade, Ustavni sud smatra da Unsko-sanski kanton treba platiti apelantu iznos od 150 KM za svaku godinu kašnjenja, tj. ukupan iznos od 2.000,00 KM (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 50, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 20/06).
  • 30.
    Imajući u vidu zaključak u pogledu kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitivati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da parnični postupak povodom apelantove tužbe traje preko 20 godina, a nije okončan ni u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda. Naime, takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka može se isključivo pripisati ponašanju nadležnog suda, a taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
  • 32.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.