Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 65/09

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 936/07, rješavajući apelaciju N.T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Djelimično se usvaja apelacija N.T.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000449 od 9. februara 2007. godine.

Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati N.T. iznos od 1.800 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija N.T. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000449 od 9. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-190/05 od 11. septembra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    N.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 29. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000449 od 9. februara 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-190/05 od 11. septembra 2006. godine. Apelant je 5. marta 2008. godine dostavio i Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 581 od 25. januara 2008. godine ne precizirajući pri tome da li navode apelacije proširuje i na ovu odluku.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i "Hercegovinaputeva" a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: Hercegovinaputevi) zatraženo je 8. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je, također, 13. marta 2009. godine zatraženo da dostavi spis broj P-190/05, budući da se apelant žalio i na dužinu postupka.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. januara 2009. godine, Osnovni sud i Hercegovinaputevi 2. februara 2009. godine, a Okružni sud 3. marta 2009. godine. Osnovni sud nije dostavio traženi spis.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. aprila 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 28. septembra 1990. godine podnio tužbu Osnovnom sudu kojom je tražio da mu DP "Preduzeća za puteve" Trebinje i Republički fond za puteve iz Sarajeva naknade materijalnu štetu u iznosu od 40.000 dinara. Naime, šteta je nastala na teretnom vozilu uslijed saobraćajne nesreće koja se dogodila zbog poledice na putu koji su održavali tuženi. Rješenjem Osnovnog suda broj P-432/90 od 31. oktobra 1990. godine obustavljen je predmetni postupak do pravosnažnog okončanja prekršajnog postupka koji se vodio protiv apelanta u Općinskom sudu za prekršaje Trebinje-Ljubinje (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem P:83/90, a povodom predmetne saobraćajne nesreće.
  • 7.
    Navedeni prekršajni postupak je okončan Rješenjem Općinskog suda broj P:83/90 od 5. jula 1991. godine tako što je prekršajni postupak protiv apelanta obustavljen jer nije bilo dokaza da je do saobraćajne nesreće došlo zbog apelantove krivice.
  • 8.
    Apelant je podneskom od 9. septembra 1991. godine zatražio od Osnovnog suda da nastavi postupak u predmetu broj P-432/90. Međutim, predmetni postupak pred Osnovnim sudom nastavljen je tek 27. decembra 2005. godine. Presudom Osnovnog suda broj P-190/05 od 11. septembra 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Hercegovinaputevi, kao pravni sljednik DP "Preduzeća za puteve" Trebinje, naknadi materijalnu štetu u iznosu od 5.804,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Navedenom presudom je, također, utvrđeno da je apelant povukao tužbeni zahtjev u odnosu na SIZ za magistralne puteve Mostar. Osnovni sud je proveo dokazni postupak saslušanjem svjedoka, uvidom u nalaz i mišljenje vještaka finansijske i saobraćajne struke, te uvidom u brojnu relevantnu dokumentaciju. U postupku je utvrđeno da je apelant 8. decembra 1989. godine upravljao motornim vozilom na putu Trebinje -Dubrovnik i da je na dijelu puta koji se zove Radovan Ždrijelo naletio na klizav kolovoz, izgubio kontrolu nad vozilom, udario u brdo i odbio se na lijevu kolovoznu traku. Tada je na vozilu nastala materijalna šteta u iznosu od 5.804,82 KM. Međutim, Osnovni sud je utvrdio da je odredbom čl. 58, 59. i 60. Zakona o putevima ("Službeni list SRBiH" broj 10/90), koji je u vrijeme nesreće bio na snazi, između ostalog, bilo propisano da je za stanje magistralnih i regionalnih puteva odgovoran Republički fond za puteve i da je dužan osigurati trajno, neposredno i kvalitetno održavanje i zaštitu magistralnih i regionalnih puteva i omogućiti nesmetano odvijanje saobraćaja na tim putevima. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da, prema relevantnom zakonskom propisu, Republički fond za puteve odgovara za štetu korisnicima koja nastane zbog neizvršavanja potrebnih radova i mjera i zaštite puteva.
  • 9.
    Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je članom 99. stav 1. Ugovora o uvjetima i načinu održavanja i zaštite magistralnih i regionalnih puteva na teritoriji BiH, koji je zaključen između Republičkog fonda za puteve i Puteva BiH Sarajevo, između ostalog, predviđeno da je Republički fond za puteve odgovoran za štetu trećim licima koja nastane zbog neizvršenja potrebnih radova i mjera u održavanju i zaštiti puteva. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je zaključio da za štetu u konkretnom slučaju može odgovarati samo Republički fond za puteve, odnosno njegov pravni sljednik, a ne Hercegovinaputevi kao pravni sljednik DP "Preduzeća za puteve" Trebinje. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, kao i činjenicu da je apelant povukao tužbu podnesenu protiv SIZ-a za magistralne puteve Mostar, Osnovni sud je zaključio da Hercegovinaputevi nisu pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.
  • 10.
    Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 015-0-Gž-06-000449 od 9. februara 2007. godine odbio žalbu i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. U obrazloženju navedene presude, Okružni sud je istakao, između ostalog, da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o tome da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti član 158. Zakona o obligacionim odnosima, jer je na predmetni slučaj moguće jedino, kao lex specialis, primijeniti Zakon o putevima koji je bio na snazi u vrijeme kada se saobraćajna nesreća dogodila. Osim toga, Okružni sud je istakao da je neosnovano apelantovo pozivanje na sudsku praksu sudova u Republici Srbiji, jer se štetni događaj desio u Bosni i Hercegovini i na njega nije moguće primijeniti inostranu praksu i zakonske odredbe.
  • 11.
    Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118-0-Rev-07-000 581 od 25. januara 2008. godine kojim je reviziju odbacio zbog neispunjavanja cenzusa od 10.000 KM koji je propisan Zakonom o parničnom postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u dužini trajanja predmetnog postupka koji je okončan nakon 17 godina od dana podnošenja tužbe. Osim toga, apelant smatra da mu je, zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, povrijeđeno pravo na imovinu jer nije dobio naknadu materijalne štete za vozilo koje je uništeno bez njegove krivice. Apelant, nadalje, navodi da sud prije donošenja drugostepene odluke nije riješio njegov zahtjev za izuzeće sudije tog suda, te da je taj sudija bio predsjednik vijeća koje je rješavalo o njegovoj žalbi. Apelant, također, traži da mu Ustavni sud dodijeli kompenzaciju u iznosu od 20.000 KM zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U odgovoru na apelaciju, Osnovni sud je naveo da apelaciju smatra neosnovanom jer osporenim odlukama nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo.
  • 14.
    Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo da nisu povrijeđena apelantova prava.
  • 15.
    U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u postupku pred redovnim sudovima nisu povrijeđena apelantova prava, a pogotovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku, jer za dužinu trajanja postupka krivicu snosi isključivo apelant koji nije preduzimao bilo kakve parnične radnje.
  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Hercegovinaputevi navode da apelaciju smatraju neosnovanom i predlažu da bude odbijena.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/03, 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 18.
    U Zakonu o putevima ("Službeni list SRBiH" broj 10/90) relevantne odredbe glase:

Član 58.

Republički fond za puteve je odgovoran za stanje magistralnih i regionalnih puteva i dužan je osigurati trajno, neposredno i kvalitetno održavanje i zaštitu magistralnih i regionalnih puteva i omogućiti nesmetano odvijanje saobraćaja na tim putevima.

Član 59.

Republički fond za puteve i Preduzeće za puteve ugovorom reguliraju i način izvršenja radova, održavanja i zaštite magistralnih i regionalnih puteva i druga pitanja vezana za njihovo održavanje i zaštitu.

Član 60.

Republički fond za puteve odgovara za štetu korisnicima koja nastane zbog neizvršavanja potrebnih radova i mjera i zaštite puteva.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 21.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000449 od 9. februara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 29. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 23.
    Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama i zbog dužine trajanja postupka pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok

  • 24.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 25.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

a) Relevantni principi

  • 26.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 27.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 28.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 29.
    Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 1990. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). Dalje, Ustavni sud zapaža da u vrijeme podnošenja apelacije postupak pred Vrhovnim sudom nije bio okončan, ali da je u toku postupka pred Ustavnim sudom Vrhovni sud odlučio o reviziji 25. januara 2008. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke o reviziji, dakle, period od 12 godina. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 18 godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 30.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja odgovornosti za materijalnu štetu nastalu na vozilu zbog saobraćajne nesreće. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
  • 31.
    Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembar 1995. godine), prvo ročište održao u decembru 2005. godine, to jeste, nakon 10 godina potpune neaktivnosti suda u postupanju s prijeratnim predmetima. Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugu potpunu neaktivnost pred tim sudom. S druge strane, Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelant isključivo odgovoran za dužinu postupka zato što "nije preduzimao parnične radnje". Ustavni sud, također, zapaža da ovaj navod Vrhovnog suda nije konkretiziran jer Vrhovni sud nije naveo da apelant eventualno nije ispunio neki nalog suda. Budući da Osnovni sud nije dostavio spis koji je Ustavni sud tražio, nije moguće utvrditi da li je apelant propustio preduzeti kakvu parničnu radnju koju mu je sud naložio, čime je eventualno mogao doprinijeti ukupnoj dužini postupka ili se navodi Vrhovnog suda odnose samo na to da apelant nije, eventualno, podnescima urgirao uzimanje predmeta u rad, što se ne bi moglo smatrati parničnom radnjom u smislu ZPP, niti se u smislu prava na pravično suđenje može staviti apelantu na teret. Stoga, u konkretnom slučaju, naročito zbog nedostavljanja spisa Ustavnom sudu, nije moguće utvrditi apelantovu eventualnu odgovornost za dužinu trajanja postupka u konkretnom slučaju.
  • 32.
    Dalje, Ustavni sud, zapaža da je nakon zakazivanja pripremnog ročišta prvostepena odluka donesena u periodu kraćem od devet mjeseci, a postupak povodom žalbe je trajao nešto manje od četiri mjeseca. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je i postupak povodom apelantove revizije trajao nešto više od godinu dana. Međutim, taj relativno kratak period koji je bio potreban za donošenje konačne odluke, uključujući i odluku o reviziji, ne može umanjiti odgovornost Osnovnog suda za potpunu i ničim opravdanu desetogodišnju neaktivnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da isključivu odgovornost za ovako dugo trajanje postupka u apelantovom predmetu snosi Osnovni sud.
  • 33.
    Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 26. ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 18 godina, kao i ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, smatra da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 34.
    Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 35.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka povodom apelantove tužbe koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda, ratione temporis, trajao 12 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.800 KM, a ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske.

II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje i pravo na imovinu

  • 36.
    Apelant, također, smatra da mu je pravo na pravičan postupak prekršeno i zato što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.
  • 37.
    U vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 38.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su sudovi na jasan i nedvosmislen način obrazložili zašto se na apelantov slučaj treba primijeniti Zakon o putevima koji je bio na snazi u vrijeme kada se saobraćajna nesreća dogodila, a ne Zakon o obligacionim odnosima. Naime, sudovi su zaključili da je Zakon o putevima u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na pitanje odgovornosti i svoj zaključak su detaljno i jasno obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u primjeni propisa. Dalje, Ustavni sud smatra da je u potpunosti zadovoljavajuće i obrazloženje sudova da je, prema odredbama čl. 58, 59. i 60. Zakona o putevima, za naknadu štete trećim licima koja nastane zbog neadekvatnog održavanja puteva odgovoran ranije Republički fond za puteve, a kasnije njegov pravni sljednik, te da primjenom navedenih odredaba tuženi, Hercegovinaputevi, nije pasivno legitimiran u konkretnom slučaju.
  • 39.
    Nadalje, apelant se žali da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i time što Okružni sud, prije odlučivanja o njegovoj žalbi, nije odlučio o zahtjevu iz žalbe koji se ticao izuzeća sudije Steve Pamučine, a da je navedeni sudija kasnije bio predsjednik vijeća koje je odlučivalo o apelantovoj žalbi. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su ovi apelantovi navodi tačni i da zaista, suprotno zakonskim odredbama, Okružni sud nije odlučio o prijedlogu za izuzeće navedenog sudije. Ustavni sud ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje zakonodavčevo nastojanje da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
  • 40.
    Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ove navode u apelaciji nije ničim obrazložio. Osim toga, iz dostavljene dokumentacije uz apelaciju proizlazi da su i u žalbi apelantovi navodi o pristranosti navedenog sudije paušalni, jer je apelant u žalbi samo naveo da je "sudija Stevo Pamučina i u svojoj dotadašnjoj praksi donosio pristrane i nezakonite odluke", da je punomoćnik tuženog nekada bio radni kolega tog sudije, te da je punomoćnik apelanta sa sudijom nekada bio u sukobu. Pri tom apelant, osim ovih navoda, nije ponudio nikakve dokaze koji bi učinili vjerovatnim bilo kakvu pristranost sudije prilikom rješavanja njegovog predmeta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da Okružni sud nije odlučio o zahtjevu za izuzeće sudije Steve Pamučine sama po sebi nije dovela do kršenja prava na pravično suđenje budući da apelant nije učinio vjerovatnim eventualnu pristranost ovog sudije.
  • 41.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija neosnovana u dijelu navoda koji se tiču povrede prava na pravičan postupak koji su analizirani u prethodnim tačkama, te da apelantu u tom segmentu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

III. Pravo na imovinu

  • 42.
    Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 43.
    S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se trajanje postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda u periodu od 12 godina može u potpunosti staviti na teret nadležnog redovnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
  • 45.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu, te kada apelant nije ni na koji način obrazložio svoje navode o eventualnoj pristranosti suda. Također, Ustavni sud zaključuje da, iz istih razloga, nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 46.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 47.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.