USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 22/10
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 983/07, rješavajući apelaciju Vojislava Vukašinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 12, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Vojislava Vukašinovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-423/02 od 9. marta 2006. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojislava Vukašinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-423/02 od 9. marta 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je apelant prethodno pokrenuo istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Vojislav Vukašinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podgorice podnio je 30. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-423/02 od 9. marta 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 23. aprila 2007. godine i 10. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Ustavni sud je 12. maja 2009. godine zatražio od Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) da dostavi spis broj 23/1-372-909/99.
- 4.Vrhovni sud je 25. aprila 2007. godine i 17. juna 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 8. maja 2007. godine, a Ministarstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
- 5.Uprava je 17. juna 2009. godine dostavila traženi spis.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 29. oktobra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 8.Apelant je 28. aprila 1999. godine Upravi podnio zahtjev za vraćanje u posjed svog predratnog stana koji se nalazi u Ulici branilaca Sarajeva broj 19A u Sarajevu. Rješenjem Uprave broj 23/1-372-909/99 od 23. novembra 1999. godine odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana, jer je utvrđeno da je apelant stekao drugo stanarsko pravo u Podgorici u Crnoj Gori, van Bosne i Hercegovine. Stoga je zaključeno da se apelant ne može smatrati izbjeglicom ili raseljenim licem prema članu 3.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku).
- 9.Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-287/00 od 28. februara 2000. godine apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja odbijena je kao neosnovana. U obrazloženju rješenja navedeno je da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Također je navedeno da, budući da je apelant stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine, to se ne može smatrati izbjeglicom ili raseljenim licem prema članu 3.a) stav 2. Zakona o prestanku.
- 10.Presudom Kantonalnog suda broj U 221/00 od 2. novembra 2000. godine apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva je odbijena. Kantonalni sud je obrazložio da je pravilan stav drugostepenog organa da se apelant ne može smatrati izbjeglicom, budući da je stekao stanarsko pravo na stanu van Bosne i Hercegovine, da je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi JNA, te da od tog datuma nije bio državljanin Bosne i Hercegovine. U pogledu apelantove tvrdnje o vlasništvu na stanu, Kantonalni sud je naveo da je, prema članu 39.c) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, apelant trebalo da bude u posjedu stana prije ocjene valjanosti ugovora. Dalje, članom 39.e) istog Zakona predviđeno je da se apelantu može isplatiti naknada za iznos koji je uplatio za otkup stana ukoliko ta sredstva nisu iskorištena za otkup drugog stana.
- 11.Rješenjem Kantonalnog suda broj U-221/00 od 27. decembra 2001. godine apelantova žalba izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda odbačena je kao nepravovremena. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant žalbu izjavio nakon proteka roka predviđenog odredbama člana 42. Zakona o upravnim sporovima zbog čega je žalbu odbacio kao nepravovremenu.
- 12.Apelant je 30. augusta 1999. godine podnio prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) koja se odnosila na njegov zahtjev da uđe u posjed stana i uknjiži se kao vlasnik. Budući da je Dom prestao da postoji 31. decembra 2003. godine, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) je dobila mandat da odluči o predmetima koji su podneseni Domu, a nisu okončani. U konkretnom slučaju Komisija je Odlukom o prihvatljivosti broj CH/99/2817 od 7. jula 2004. godine apelantovu prijavu proglasila neprihvatljivom. Naime, Komisija je zaključila "da odbijanje domaćih organa da dozvole podnosiocu prijave da se vrati u posjed stana kao nosilac stanarskog prava ne otkriva da postoji povreda prava i sloboda zagarantiranih Sporazumom. Slijedi da je ovaj dio prijave očigledno neosnovan u smislu člana VIII (2) (c) Sporazuma".
- 13.Apelant je protiv Presude Kantonalnog suda broj U 221/00 od 2. novembra 2000. godine izjavio žalbu Vrhovnom sudu, koji je o apelantovoj žalbi donio Presudu 9. marta 2006. godine. Vrhovni sud je 21. aprila 2006. godine cio spis i presudu proslijedio Kantonalnom sudu radi dostavljanja apelantu i stranama u postupku. Iz stanja spisa je vidljivo da je Vrhovni sud 14. februara 2006. godine od Ministarstva zatražio da mu dostavi predmetni upravni spis prvostepenog i drugostepenog organa. Presuda Vrhovnog suda apelantu je dostavljena 2. februara 2007. godine, nakon apelantove urgencije upućene Kantonalnom sudu 10. novembra 2006. godine.
- 14.Presudom Vrhovnog suda broj Už-423/02 od 9. marta 2006. godine apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj U-221/00 od 27. decembra 2001. godine je uvažena i osporeno rješenje Kantonalnog suda je ukinuto. Istom presudom apelantova žalba izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj U-221/00 od 2. novembra 2000. godine je odbijena. Vrhovni sud u obrazloženju presude naveo je da su organi uprave pravilno i zakonito postupili kada su primjenom člana 3.a) stav 1. Zakona o prestanku odbili apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed. Vrhovni sud je obrazložio da je u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude nesporno utvrđeno da je apelant poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u Vojsci SR Jugoslavije i da je penzioniran 1996. godine. Vrhovni sud je zaključio da su Kantonalni sud i organi uprave pravilno odbili apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed, budući da se apelant, u smislu relevantnih odredaba Zakona o prestanku, ne može smatrati izbjeglim licem, pa, stoga, nema pravo na vraćanje stana u posjed.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant smatra da je odbijanjem njegovog zahtjeva za vraćanje u posjed stana i onemogućavanjem da se uknjiži kao vlasnik tog stana u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Už-423/02 od 9. marta 2006. godine povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.Vrhovni sud je naveo da u konkretnoj pravnoj situaciji ne postoji kršenje prava na koje se apelant poziva u apelaciji i predložio da se apelacija odbije. Vrhovni sud je naveo da se pred Vrhovnim sudom nalazi veliki broj neriješenih predmeta, te da se oni uzimaju u rad po redoslijedu primljenih žalbi. Jedini način da se predmeti uzmu u rad izvan redoslijeda je urgencija stranke predsjedniku Suda. U konkretnom slučaju predmet je uzet u rad po nalogu predsjednika Suda u februaru 2006. godine.
- 17.Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju svoje presude.
V. Relevantni propisi
- 18.U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:
O upravnim sporovima sud rješava na nejavnoj sjednici.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
- 19.U Zakonu o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05; koji je stupio na snagu 24. februara 2005. godine) relevantne odredbe glase:
O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
- 20.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 21.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
- 22.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelantova ljudska prava koja su bila predmet razmatranja pred Domom, odnosno Komisijom, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 12. Pravila Ustavnog suda.
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 4)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(12) apelant je prethodno pokrenuo istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu;
- 23.Ustavni sud zapaža da je apelant podnio prijavu Domu za ljudska prava o kojoj je Komisija donijela Odluku broj CH/99/2817 od 7. jula 2004. godine. Dalje, apelant je, nakon što je ovaj predmetni postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj Už-423/02 od 9. marta 2006. godine, Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv navedene presude Vrhovnog suda, žaleći se na povrede prava u postupku vraćanja stana u posjed o kojima je odlučeno odlukom Komisije s tim da je povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku prvi put iznio u apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu.
- 24.Pošto apelant nije ponudio nikakve nove činjenice ili dokaze koji bi iziskivali novo odlučivanje Ustavnog suda, nego se uz navođenje istih argumenata u apelaciji žali ponovno na povrede prava u predmetu vraćanja u posjed stana o kome je već odlučeno u postupku pred Komisijom, Ustavni sud ove apelantove navode neće posebno razmatrati. Činjenica da je donesena i Presuda Vrhovnog suda kojom je apelantova žalba protiv presude Kantonalnog suda odbijena ne mijenja ovakav zaključak Ustavnog suda, budući da je o suštini njegovih prava već odlučeno u postupku pred Komisijom.
- 25.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 12. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je apelant prethodno pokrenuo istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku
- 26.Ustavni sud zapaža da je povredu prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant prvi put istakao u apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu, te da taj žalbeni navod nije bio predmet odlučivanja pred Komisijom, pa će ispitati dužinu cjelokupnog postupka u predmetu vraćanja u posjed stana.
- 27.U konkretnom slučaju postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Už-423/02 od 9. marta 2006. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 29.Apelant smatra da je, zbog nerazumno dugog trajanja postupka u predmetu vraćanja u posjed stana, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno njegovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku
- 30.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 1.
a.a) Relevantni principi
- 31.Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
a.b) Period koji se uzima u obzir
- 32.U konkretnom slučaju postupak povodom zahtjeva za vraćanje u posjed stana počeo je 28. aprila 1999. godine, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Už-423/02 od 9. marta 2006. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud pri ocjeni dužine predmetnog postupka treba ispitati jeste šest godina, 10 mjeseci i 11 dana.
a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 33.U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku radi vraćanja stana u posjed. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni upravni organ po apelantovom zahtjevu za vraćanje stana u posjed donio rješenje nakon sedam mjeseci od dana podnošenja zahtjeva. Protiv rješenja prvostepenog organa apelant je izjavio žalbu 22. februara 2000. godine o kojoj je Ministarstvo odlučilo u roku od dva mjeseca. Kantonalni sud je o apelantovoj tužbi protiv rješenja drugostepenog organa odlučio nakon devet mjeseci, a rješenje kojim je odbacio apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude tog suda kao nepravovremenu donio je nakon godinu dana. Kada je riječ o ponašanju Vrhovnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je postupak pred tim sudom trajao više od četiri godine, a da je apelantu Presuda tog suda uručena skoro godinu dana nakon odlučivanja. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao opterećenost suda velikim brojem predmeta, te da je u konkretnom slučaju predmet po apelantovoj žalbi, a po nalogu predsjednika tog suda nakon apelantove urgencije uzet u rad u februaru 2006. godine. Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju. Premda se Vrhovni sud u konkretnom slučaju očitovao u vezi sa apelantovim navodima o nedonošenju odluke povodom njegove žalbe u razumnom roku, Ustavni sud ističe da je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tome, država obavezna da svim licima pod svojom jurisdikcijom osigura prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizira tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni preduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev, ali je očito, s obzirom na dužinu postupka u konkretnoj pravnoj stvari prvenstveno pred Vrhovnim sudom, da taj zahtjev suštinski nije ispunjen.
- 34.Ustavni sud zaključuje da su ovi propusti Vrhovnog suda kao posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prema kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" na način da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja radi ostvarenja pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema, što je u konkretnom slučaju izostalo.
VIII. Zaključak
- 35.Činjenica da je u konkretnom slučaju žalbeni postupak pred Vrhovnim sudom, u kojem je odluka donesene bez održavanja rasprave, dakle, na sjednici vijeća, trajao znatno duže nego što je to potrebno i znatno duže od rokova propisanih zakonom, te imajući u vidu da apelantovo ponašanje nije uzrok što je žalbeni postupak toliko trajao dovoljni su Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 36.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 12, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 37.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.