Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 24/11

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1769/08, rješavajući apelaciju Pere Novakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Pere Novakovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000474 od 23. marta 2008. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Pero Novaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Strigova - Knežica, podnio je 16. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000474 od 28. marta 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i JPŠ "Šume Republike Srpske" AD Sokolac ŠG "Prijedor" sa sjedištem u Prijedoru (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. juna 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. jula 2008. godine, a tuženi 11. jula 2008. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 30. jula 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Osnovni sud u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj P-329/91 od 10. decembra 2007. godine obavezao tuženog da tužiocima, među kojim je bio i apelant, preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), kao i da im nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je istaknuto da je na osnovu iskaza vještaka geometra utvrđeno da su apelant i ostali tužioci upisani kao suvlasnici na spornim nekretninama i to na osnovu Rješenja o nasljeđivanju broj O-147/88 od 23. jula 1990. godine, a kojim su apelant i tužioci naslijedili njihovog oca M. N. Dalje, vještak je na osnovu uvida u zk. uložak potvrdio da je apelantov otac sporne nekretnine kupio od njihovih ranijih vlasnika, koji su bili upisani kao prvi vlasnici spornih nekretnina, te se i uknjižio na osnovu ugovora o kupoprodaji, koji je s njima zaključio 4. maja 1938. godine. Također, vještak je potvrdio da je tuženi upisan kao posjednik spornih nekretnina u katastarskom operatu, a na osnovu snimanja i javnog izlaganja nekretnina koje je vršeno 1957. godine, i to kao prvi posjednik. Dalje, na osnovu iskaza vještaka utvrđeno je da Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove PJ Novi Grad raspolaže sa kompletnim katastarskim operatom, kada je izlaganje stupilo na snagu, ali ne i sa dokumentima koji su mu prethodili, odnosno dokumentima o izlaganju, kao što je, npr., azbučni registar. Na pitanje da li je izlaganje moglo postati pravosnažno i da li se tuženi mogao upisati kao posjednik u slučaju da je prednik apelanta i ostalih tužilaca prilikom izlaganja izjavio da su sporne nekretnine njihovo vlasništvo, vještak je izjavio da, ukoliko bi bilo ko izjavio prigovor, on se slao komisiji, i nakon toga se niko nije mogao upisati dok se o prigovoru ne riješi.
  • 7.
    Osnovni sud je konstatirao da je među strankama nesporno da tuženi drži u posjedu sporne nekretnine od 1957. godine, a što su potvrdili i apelant u svom iskazu i tri saslušana svjedoka. Dalje, istaknuto je da su apelant i ostali tužioci dokazali da su vlasnici spornih nekretnina s obzirom na to da je prvi vlasnik spornih nekretnina bio uknjižen po osnovu diobe imovine 1923. godine, a njihov otac ih je kupio od njega i uknjižio se na osnovu ugovora iz 1938. godine, a oni su vlasništvo na spornim nekretninama stekli na osnovu zakona, odnosno nasljeđivanjem. S obzirom na to da se radilo o vlasničkoj tužbi, Osnovni sud je zaključio da se sporni odnos ima riješiti primjenom člana 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Naime, apelant i tužioci su dokazali da su aktivno legitimirani za podnošenje vlasničke tužbe, a tuženi je pasivno legitimiran jer se sporne nekretnine nalaze u njegovom posjedu. Dalje, u toku postupka je dokazano da je tuženi upisan kao posjednik na spornim nekretninama na osnovu trenutnog činjeničnog stanja na terenu i bez bilo kakvog pravnog osnova, a apelant i ostali tužioci su imali valjan pravni osnov i valjan način stjecanja prava vlasništva. Najzad, Osnovni sud je zaključio da se ne može prihvatiti da je tuženi, odnosno država stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću, u smislu člana 28. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
  • 8.
    Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-000474 od 28. marta 2008. godine uvažio žalbu tuženog i presudu Osnovnog suda preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca da im tuženi preda u posjed i slobodno raspolaganje sporne nekretnine, te da im naknadi troškove postupka. Tuženi je u žalbi tvrdio da je savjesnim posjedovanjem spornih nekretnina kao napuštenih od 1957. godine stekao pravo vlasništva, pri tom se pozivajući na član 226. Zakona o udruženom radu ("Službeni list SFRJ" broj 11/88-prečišćeni tekst), član 47. Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta ("Službeni list SFRJ" broj 12/67), te član 46. st. 1. i 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Okružni sud je istakao da je članom 226. stav 1. Zakona o udruženom radu propisano da, ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje se može zahtijevati u roku od pet godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od 10 godina. S obzirom na to da iz utvrđenog činjeničnog stanja, koje je prihvatio i ovaj sud, proizlazi da su sporne nekretnine postale društveno sredstvo bez pravnog osnova i da su u posjedu tuženog od 1957. godine, a da je njihovo vraćanje zatraženo podnošenjem tužbe od 2. augusta 1991. godine, dakle protekom roka utvrđenog Zakonom o udruženom radu, računajući od dana njegovog stupanja na snagu, Okružni sud je zaključio da je prestalo pravo apelanta i ostalih tužilaca kao vlasnika da traže predaju u posjed spornih nekretnina. Najzad, Okružni sud je, pozivajući se na član 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa novim činjenicama: "da su sporne nekretnine, kao napušteno zemljište na osnovu avio snimanja, uknjižene kao društvena svojina na SO Bosanski Novi, te da su rješenjem SO Bosanska Dubica, uz suglasnost SO Bosanski Novi, broj 02-07-107/76 od 2. avgusta 1976. godine sporne nekretnine prenijete na ŠIPAD "Sarajevo" OOUR "Kozara" Bosanska Dubica - pravnog prednika tuženog", te novim dokazima: "rješenje SO Bosanka Dubica broj 02-07-107/76 od 2. avgusta 1976. godine", koje je u žalbi istakao tuženi, zaključio da ih nije mogao uzeti u obzir jer tuženi nije pružio dokaz da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom.

IV. Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 9.
      Apelant smatra da su mu osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je sa ostalim tužiocima, svi upisani kao suvlasnici sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom u zemljišnim knjigama u Novom Gradu, tužbom pokrenuo spor pred Osnovnim sudom jer je u katastarskom operatu kao posjednik bio upisan tuženi. Okružni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, preinačio prvostepenu presudu uz obrazloženje da nije sporno da su predmetne nekretnine postale društveno sredstvo bez pravnog osnova, ali da je protekao rok propisan Zakonom o udruženom radu u kojem su apelant i ostali tužioci mogli tražiti povrat spornih nekretnina. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer je: "Š...Ć u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno ustavno pravo na imovinu", a odredba člana 226. Zakona o udruženom radu, koji više nije na snazi, sama po sebi je neustavna jer propisuje gubitak prava na imovinu bez ikakvog pravnog osnova. Najzad, apelant je posebno ukazao na Presudu Okružnog suda Gž-2290/01 od 19. oktobra 2004. godine, u kojoj je, prema njegovom mišljenju, Okružni sud, razmatrajući isto pitanje, iskazao drugačiji stav, tj. odbio tužbu tuženog.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da je na utvrđeno činjenično stanje, saglasno izvedenim dokazima, pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da pri tome nije bilo proizvoljnosti, a o čemu su dati razlozi i obrazloženja u presudi koja se osporava. Na osnovu navedenog, Okružni sud je zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, te da ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak pred ovim sudom bio nepravičan, odnosno da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
  • 11.
    Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je savjestan držalac spornih nekretnina oko 50 godina i da je kao takav upisan i u katastarskom operatu p.l. broj 54 k.o. Dumbrave, a koje se nalaze unutar zelene linije i u šumskom su kompleksu kojim upravlja. Dalje, tuženi je ukazao na to da su sporne nekretnine bile napuštene i prije 1957. godine kada je vršeno aviosnimanje, s obzirom na to da su se apelantovi prednici odselili i nisu se vraćali da ih koriste, odnosno da u toku javnog izlaganja podataka nakon obavljenog snimanja nisu ulagali prigovor. Shodno navedenom, sporne nekretnine su upisane kao društveno vlasništvo na Skupštinu općine Bosanski Novi. Rješenjem broj 02-07-107/76 od 2. augusta 1976. godine Skupština općine Bosanska Dubica je, uz Saglasnost Skupštine općine Bosanski Novi broj 01/1-VL-023-21 od 28. februara 1974. godine, sporne nekretnine prenijela na Šipad Sarajevo OOUR Šumarstvo Bosanska Dubica, odnosno pravnog prednika tuženog. Dalje, tuženi je istakao da su sporne nekretnine pošumljene od šumskog gazdinstva prije 40 godina, a da apelant i ostali tužioci tome nisu prigovarali, a što se vidi i iz izjave samog apelanta na glavnoj raspravi da: "Š...Ć nije prigovarao na pošumljavanje iako je to vidio". Dalje, tuženi je ukazao i na, u to vrijeme važeći, Zakon o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Službeni list SFRJ" broj 12/67), koji je u članu 47. regulirao da: "Zemljište na kojem postoji pravo svojine, a koje sopstvenik nije obrađivao niti za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici 10 ili više godina do stupanja na snagu ovog zakona, nego je za to vrijeme zemljište koristila bez ugovora sa sopstvenikom radna organizacija ili društveno-politička zajednica, prelazi u društvenu svojinu, ako sopstvenik zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznavanje svog prava svojine na to zemljište ili tužbu za naknadu za korištenje tog zemljišta". Dalje, tuženi je ukazao i na član 46. st. 1, 2. i 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80), a prema kojem pravo vlasništva prestaje napuštanjem stvari, te da napuštena nekretnina u trenutku napuštanja postaje društveno vlasništvo. S obzirom na citirane odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, tuženi zaključuje da je pravo vlasništva na spornim nekretninama stekao ex lege, bez potrebe upisa prava vlasništva u javnu knjigu. Tuženi je, također, istakao da je u prvostepenom postupku dokazao svoje pravo koje proizlazi iz člana 28. stav 4. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a prema kojim savjestan posjednik nekretnine na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na nekretnini dosjelošću istekom 20 godina, te, u vezi s tim, ponovio da sporne nekretnine kao savjestan posjednik koristi oko 50 godina. U prilog tvrdnji da je savjestan posjednik, tuženi je istakao da je sporne nekretnine pošumljavao, održavao i čuvao, te vršio sječu i realizaciju šume, odnosno da je zakonit posjednik s obzirom na naprijed navedena rješenja o prijenosu. Tuženi je ukazao na to da je protiv jednog od tužilaca zbog bespravne sječe šume na spornim nekretninama vođen i krivični postupak 2001. godine, te mu je za krivično djelo šumske krađe izrečena uvjetna osuda. Najzad, u pogledu apelantovog pozivanja na Presudu Okružnog suda broj Gž-2290/01 od 19. oktobra 2004. godine, tuženi je istakao da je u ovom slučaju tužilac bio vlasnik i korisnik nekretnina na kojim je nesmetano vršio i sječu šume, a da apelant i ostali tužioci nisu bili ni savjesni držaoci spornih nekretnina, te da ih nisu koristili, odnosno da je prvi pokušaj, i to bespravnog korištenja jednog od tužilaca, uslijedio tek 2000. godine.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90, te "Službeni glasnik RS" broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima prvo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

  • 13.
    Zakon o udruženom radu ("Službeni list SFRJ" broj 11/88 - prečišćeni tekst), Glava VI, Odjeljak 2, Prava, obaveze i odgovornosti društvenih pravnih lica u pravnom prometu društvenim sredstvima, u relevantnom dijelu glasi:

Član 226.

Ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtijevati u roku od 5 godina počev od dana saznanja, a najdocnije u roku od deset godina.

VI. Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000474 od 28. marta 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 16. juna 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

  • 19.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 20.
    U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, iz čega se može zaključiti kako apelant smatra da uplitanje u njegovu imovinu nije izvršeno na osnovu zakona.
  • 21.
    U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud treba prvo utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj "imovina", u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća na to da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, apelant je, zajedno sa ostalim tužiocima, tražio da mu tuženi preda u posjed i na raspolaganje sporne nekretnine na kojim je, po osnovu rješenja o nasljeđivanju, uknjižen kao suvlasnik u zemljišnoj knjizi nadležnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "imovini" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 23.
    Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je osporenom odlukom odbijen apelantov zahtjev za predaju u posjed spornih nekretnina, te da je na taj način, nesumnjivo, došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu.
  • 24.
    S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u apelantovu imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
  • 25.
    U konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu izvršeno je na osnovu odredbe člana 226. Zakona o udruženom radu. Prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno je da se Zakonom o udruženom radu propisuju: "Š...Ć prava, obaveze i odgovornosti društveno-pravnih lica u pravnom prometu društvenim sredstvima" što bi, prema shvatanju Ustavnog suda, značilo da se primjena odredbi ovog zakona (uključujući naravno i odredbe člana 226. kojima su propisani rokovi zastarjelosti u određenim slučajevima) odnosi isključivo na međusobne odnose društveno-pravnih lica u prometu društvenim sredstvima. U ovom slučaju Okružni sud je primijenio odredbe Zakona o udruženom radu, rješavajući o sporu između više fizičkih (građanskih) lica na jednoj strani i društveno-pravnog lica na drugoj strani. Pri tome Okružni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje zbog čega smatra da se trebaju primijeniti odredbe baš ovog zakona, imajući u vidu da svi učesnici spornog odnosa nisu društveno-pravna lica. U takvoj situaciji Ustavni sud ne može ni pristupiti ispitivanju osporene presude s aspekta da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom. Osim toga, Okružni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje o bitnoj činjenici koja je utvrđena tokom prvostepenog postupka, tj. o tome da je nesporno da apelantov pravni prednik nije izjavio prigovor prilikom javnog izlaganja predmetnih nekretnina 1957. godine, kao i da je apelant izjavio da mu je bilo poznato da tuženi drži u posjedu predmetne nekretnine niz godina.
  • 26.
    Sve navedeno ukazuje na to da miješanje u apelanovu imovinu nije izvršeno u skladu sa zakonom, na osnovu čega Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 27.
    S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da se radi o sadržajno istim navodima.

VIII. Zaključak

  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da je zbog odluke Okružnog suda da bez obrazloženja odbije apelantov tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 226. Zakona o udruženom radu, zbog čega se u konkretnom slučaju u kojem se radi o odnosu fizičkih (građanskih) lica na jednoj strani i društveno-pravnog lica na drugoj strani trebaju primijeniti odredbe tog zakona kojima se regulira položaj društveno-pravnih lica u prometu društvenim sredstvima, te imajući u vidu sadržaj i cilj navedenog zakona, povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer miješanje u njegovu imovinu nije izvršeno na osnovu zakona.
  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.