USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
na sjednici održanoj 9. jula 2010. godine donio je
ODLUKU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 24/11
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 3197/07, rješavajući apelaciju Sulejmana Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09) u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
David Feldman, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Smatra se odbijenom apelacija Sulejmana Avdića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-9/07 od 1. oktobra 2007. godine Gž-38/06 od 27. februara 2007. godine i P-50/04 od 10. aprila 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Sulejman Avdić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Sabina i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnio je 27. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-9/07 od 1. oktobra 2007. godine i broj Gž-38/06 od 27. februara 2007. godine i P-50/04 od 10. aprila 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Uprave za indirektno oporezivanje Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 10. decembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 18. decembra 2007. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 2. juna 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem Carinske uprave, Carinarnice Sarajevo, broj D-5124/99 od 6. decembra 1999. godine apelantu je prestao radni odnos sa 6. decembrom 1999. godine. U obrazloženju rješenja se navodi da je apelant raspoređen na zadatke samostalnog referenta. Aktom Carinske uprave broj D-10445/99 od 23. novembra 1999. godine naloženo je Carinarnici Sarajevo da izda rješenje o prestanku radnog odnosa službenicima Carinarnice u skladu s članom 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98). Istaknuto je da su pismenim nalogom Carinske uprave od 1. decembra 1999. godine, kako stoji u nalogu, obrazloženi i dati detaljni podaci o službenicima čiji članovi uže porodice (roditelj, bračni drug ili djeca) u mjestu življenja tog lica obavljaju samostalnu profesionalnu djelatnost, imaju vlastiti obrt ili vlastito preduzeće, odnosno čija djelatnost je usko vezana za djelokrug rada Carinarnice Sarajevo. Kako je utvrđeno da je apelantov sin vlasnik špediterskog preduzeća "Cemal-Šped" d.o.o. sa sjedištem u Sarajevu, u ulici Trg heroja broj 12, doneseno je rješenje kojim apelantu prestaje radni odnos.
- 7.Apelant je protiv rješenja o prestanku radnog odnosa podnio prigovor koji je Rješenjem Carinske uprave broj D-11018/2/99 od 23. decembra 1999. godine u cijelosti odbijen. U obrazloženju rješenja se navodi da je članom 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH propisano da se ne može primiti u radni odnos niti biti u radnom odnosu lice koje samo, ili čiji član uže porodice (roditelj, bračni drug ili djeca) u mjestu življenja tog lica obavlja samostalno profesionalnu djelatnost, odnosno koje obavlja vlastiti obrt ili ima vlastito preduzeće, ako se prima na radno mjesto za obavljanje inspekcijskog nadzora ili nadzora nad zakonitošću rada u oblasti obrta, odnosno djelatnosti tog preduzeća. Kada se steknu okolnosti iz stava 1. navedenog člana u toku službe službenik je dužan da se u roku od 15 dana od dana nastanka tih okolnosti izjasni hoće li otkloniti razloge zapreke ili napustiti inspekcijsku službu. U suprotnom mu prestaje radni odnos po sili zakona.
- 8.Istaknuto je da su aktom Carinske uprave od 19. maja 1998. godine obaviještene sve carinarnice da preduzmu potrebne mjere u smislu člana 10. predmetnog zakona, tako da su svi službenici bili upoznati da je potrebno otkloniti zapreke navedene u predmetnom članu. U skladu s navedenim apelant je bio upoznat da treba otkloniti zapreku koju predviđa član 10. predmetnog zakona ili napustiti carinsku službu s obzirom da je ocijenjeno da apelant može, radeći redovne poslove na svom radnom mjestu, uticati na poslovanje špediterskog preduzeća "Cemal-Šped", tj. zloupotrijebiti položaj. Također je ocijenjeno da bi navedeno moglo imati negativne posljedice na rad Carinarnice Sarajevo i rad carinske službe uopće.
- 9.Istaknuto je da je apelantov sin vlasnik i direktor špediterskog preduzeća "Cemal-Šped" d.o.o., Trg heroja broj 12, Sarajevo. Stoga, kako apelant nije u predviđenom roku otklonio zapreku predviđenu članom 10. predmetnog zakona, zamjenik direktora carinske uprave FBiH je izdao nalog upravniku Carinarnice Sarajevo da postupi u skladu sa zakonom, tj. da izda rješenje o prekidu radnog odnosa. Utvrđeno je da je nalog dat u skladu s članom 122. stav 1. tačka 5. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH koji predviđa da službeniku prestaje radni odnos po sili zakona kada se steknu uvjeti koji predstavljaju zapreku za prijem radnika u radni odnos (analogno i kada se steknu uvjeti u toku radnog odnosa) iz člana 10. stav 1. navedenog zakona na dan isteka roka koji mu je ostao za izjašnjenje.
- 10.Presudom prvostepenog parničnog vijeća Suda BiH broj P-50/04 od 10. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom drugostepenog građanskog vijeće Suda BiH broj Gž-38/06 od 27. februara 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja Carinske uprave kao prednika Uprave za indirektno oporezivanje Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) broj D-5124/99 od 6. decembra 1999. godine i broj D-11019/99 od 23. decembra 1999. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos kod tužene 6. decembra 1999. godine, te da se tuženom naloži da apelanta vrati na rad u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je dalje tražio da se tuženi obaveže da apelantu na ime neisplaćenih neto plaća i drugih naknada iz radnog odnosa za period od 7. januara 1999. godine do 12. januara 2004. godine isplati iznos od 43.622,70 KM, a na ime kamata na neisplaćena potraživanja za period od 7. januara 1999. godine do 31. marta 2006. godine iznos od 30,001,92 KM, odnosno ukupno 73.622,19 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 31. marta 2006. godine do konačne isplate, te da mu za isti period od 7. januara 1999. godine do 12. januara 2004. godine uplati doprinose iz radnog odnosa u korist Fonda PIO FBiH u iznosu od 11.192,54 KM i nadoknadi mu troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
- 11.U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je u postupku utvrđeno da je apelant pored poslova decidno opisanih pod tačkom 27. člana 35. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Carinske uprave FBiH, zavisno od potrebe posla, u svakom momentu mogao biti zadužen da obavlja i druge poslove koje mu naredi šef ispostave, te biti upućen-preraspoređen, u smislu člana 40. Pravilnika, i na druge poslove van carinske ispostave. Radi se o poslovima za koje je apelant osposobljen i ispunjava uvjete. Imajući u vidu navedeno, kao i iskaz svjedoka Safete Šemdin kojoj sud nije imao posebnog razloga da ne povjeruje, a koja naglašava ulogu carinika u postupku carinjenja što proizlazi i iz zakona i podzakonskih propisa u oblasti carine, sud je utvrdio da su apelantovi poslovi na koje je raspoređen, kao i oni koji mu mogu biti stavljeni u zadatak, takve prirode da uključuju i poslove nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti koju obavlja preduzeće njegovog sina. Djelatnost preduzeća apelantovog sina je špediterska djelatnost koja u suštini predstavlja zastupanje subjekata-fizičkih i pravnih lica koja vrše uvoz uvezene robe u postupku carinjenja koje obavljaju ovlašteni radnici Carinske uprave, među kojima značajnu ulogu imaju i carinici-samostalni referenti koju je dužnost apelant obavljao.
- 12.Istaknuto je da je carinski postupak propisan zakonom i da ga se moraju pridržavati svi, uključujući i firme koje obavljaju špeditersku djelatnost a koje u carinskom postupku nastupaju umjesto uvoznika. Carinici su ti koji vrše nadzor i kontrolu onoga što su špediteri do tada uradili-napisali u deklaraciji, odnosno da li su postupili po zakonu i podzakonskim aktima. Carinici su ti koji kontrolišu da li je roba pravilno kategorisana i prijavljena po vrsti, količini, kvaliteti onako kako je zakonom utvrđeno ili ne, što je ključno i za konačan rezultat koji interesuje uvoznika (visinu obaveze), te da li je prateća dokumentacija koju dostavlja špediter u skladu s carinskim propisima i sl. Uz to cariniku-samostalnom referentu su u opis poslova u Pravilniku o sistematizaciji navedeni i poslovi eventualne kontrole i preduzimanja posebnih mjera, proračun carinskih dadžbina i dr., sve u skladu sa zakonom. Pored toga, kao što je već navedeno, carinik iz jedne organizacione jedinice može biti raspoređen u drugu, kao i na druge poslove u okviru carinske službe, među kojima je većina tipično kontrolne, nadzorne prirode. Carinici, dakle, nisu ti koji vrše poslove inspekcijskog nadzora (što tužena nikada nije ni tvrdila), ali su oni ti koji kontrolišu i špeditere, odnosno vrše nadzor nad onim što su špediteri uradili u ime uvoznika u toku carinskog postupka i daju ocjenu da li su postupili po zakonu i drugim propisima ili ne.
- 13.Pri tome, po mišljenju suda, bez posebnog je značaja činjenica da apelant vjerovatno ne bi bio zadužen da radi bilo šta tamo gdje nastupa preduzeće njegovog sina, ali ocjena rada drugih špeditera i odnos prema njima u toku postupka carinjenja može indirektno značajno uticati i na poziciju preduzeća apelantovog sina među špediterima i uvoznicima. Stoga, po ocjeni suda, za ishod spora je bitno da se ono što apelant radi ili ono što mu se može staviti u zadatak može smatrati poslovima nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti kojom se bavi preduzeće njegovog sina kako je to ocijenjeno i u pobijanom drugostepenom rješenju od 23. decembra 1999. godine.
- 14.Po mišljenju suda, apelantove tvrdnje o neustavnosti člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH predstavljaju samo apelantovo mišljenje, dok validnu ocjenu u tome može dati samo Ustavni sud, što do sada nije učinjeno. Po ocjeni suda ne mogu se prihvatiti ni apelantove tvrdnje o direktnoj suprotnosti navedene odredbe s Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer ni Evropska konvencija ne stavlja lične interese prije javnih interesa društva u cjelini niti sprečava državu da, s ciljem da ostvari javni interes, zakonom ograniči prava pojedinca. Po mišljenju suda, navedenom odredbom nije isključeno apelantovo pravo na rad, ali je ono s ciljem da se zaštite javni interesi društva ograničeno kada je riječ o poslovima koje apelant može obavljati u ovoj specifičnoj, i za državu posebno značajnoj oblasti javnog života. Istaknuto je da su takva ograničenja regulisana zakonima i prisutna ne samo kod carinika nego i kod radnika državnih organa i agencija u cjelini, a i u mnogim drugim sferama (čak i u osiguranju, bankarstvu i dr.) ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u drugim zemljama potpisnicama Evropske konvencije. Stoga je sud ocijenio da je neosnovan apelantov zahtjev za poništenjem rješenja Carinske uprave od 6. decembra 1999. godine i 23. decembra 1999. godine. Pri tome je navedeno da apelant tokom postupka nije dokazao da postoji neki drugi pravni osnov za vraćanje na posao i isplatu plaća. Kao neosnovani su ocijenjeni i apelantovi zahtjevi za povratak na posao, te isplatu plaća i drugih naknada za period od 7. januara 1999. godine do 12. januara 2004. godine, uključujući i doprinose PIO koje je apelant tražio u predmetnoj pravnoj stvari, a koji se također vežu za postojanje radnog odnosa.
- 15.U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant kao carinik radio u službi koja podrazumijeva poslove inspekcijskog nadzora, odnosno nadzora nad zakonitošću rada, i da to radno mjesto ne dozvoljava koliziju odnosno sukob interesa, da zakon navedeni sukob interesa izričito, jasno i precizno propisuje i zabranjuje, te predviđa izricanje sankcije kako je procijenila tužena donošenjem osporenih rješenja.
- 16.Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je revizijsko vijeće Suda BiH, Presudom broj Rev-9/07 od 1. oktobra 2007. godine, odbilo.
- 17.U obrazloženju revizijske presude sud se pozvao na odredbe člana 10. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH koja je bila osnov za donošenje rješenja o prestanku apelantovog radnog odnosa.
- 18.Revizijski sud je našao da je drugostepeno vijeće pravilno zaključilo da ono što apelant radi i ono što mu se može staviti u radni zadatak smatra poslovima nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti kojom se bavi njegov sin (špediterska djelatnost), te da je zato pravilno primijenjena odredba člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH. Po mišljenju revizijskog vijeća, pravilan je stav i nižestepenih vijeća koji se revizijom pobija o tome da mišljenje Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu odredbe člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH nema obavezujući karakter jer se radi samo o mišljenju tog Ministarstva, a autentično tumačenje daje Parlament FBiH.
- 19.Također, revizijsko vijeće nije uvažilo ni apelantove prigovore koji se odnose na parnične troškove o kojim je, po mišljenju revizijskog vijeća, pravilno odlučeno na osnovu odredbi člana 323. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pred Sudom BiH. Suprotno apelantovim navodima, po mišljenju revizijskog suda tužena je u troškovniku od 29. marta 2006. godine dostavila popis svih troškova koje je imala i koji ukupno iznose 2.959,25 KM, a čija je visina obračunata u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Advokatske tarife FBiH, tj. u visini iznosa prosječne neto plaće u Federaciji BiH za mjesec januar 2006. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 20.Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je član 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH neustavan i u suprotnosti s Evropskom konvencijom. Navodi da iz formulacije navedenog člana proizlazi da je norma neprecizna i da se može tumačiti i primjenjivati na različite načine, odnosno apelantu nije jasno i nedvosmisleno stavljeno do znanja da su i njegovi poslovi u rangu inspekcijskog nadzora i nadzora nad zakonitošću rada učesnika u carinskom postupku. Navodi potrebu da, ukoliko Ustavni sud zauzme stajalište da je član 10. Zakona bio u skladu s Ustavom BiH, Ustavni sud utvrdi da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje očigledno proizvoljno primijenili navedenu odredbu ne dovodeći je u vezu s čl. 46. i 47. istog zakona kojim je propisano da poslove inspekcijskog nadzora i druge značajnije upravne i stručne poslove iz nadležnosti organa uprave koji se odnose na neposredno izvršavanje i obezbjeđenje izvršavanja zakona i drugih propisa vrše službenici s posebnim ovlaštenjima koje postavlja i smjenjuje rukovoditelj organa uprave, i to na period od četiri godine. Ističe da je apelant kao samostalni referent bio skoro na najnižoj ljestvici u unutrašnjoj organizaciji bivše Carinske uprave FBiH, odnosno Carinarnice Sarajevo, i njegove poslove je određivao i svakodnevno kontrolisao ne samo šef Carinske ispostave nego i uposlenici višeg ranga od apelantovog. Također, po apelantovom mišljenju, sud je proizvoljno primijenio zakon i u dijelu u kojem je tuženom dosudio troškove parničnog postupka prema Advokatskoj tarifi FBiH pozivajući se samo na odredbu člana 176. ZPP-a, iako je odredbom člana 320. stav 2. istog zakona jasno propisano da parnični troškovi obuhvataju i nagrade za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.
b) Odgovor na apelaciju
- 21.U svom odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da sudovi nisu ovlašteni da cijene ustavnost zakona nego da ih primjenjuju onako kako glase, te da eventualno mišljenje Ministarstva pravde BiH u vezi s članom 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika FBiH dato apelantu, a na koje se poziva u apelaciji, nema obavezujući karakter jer se radi o mišljenju tog Ministarstva, a autentično tumačenje daje samo tijelo propisano zaključkom Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Po mišljenju Suda BiH u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
V. Relevantni propisi
- 22.U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 13/98) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Ne može se primiti u radni odnos niti biti u radnom odnosu lice koje samo ili član njegove uže porodice (roditelj, bračni drug ili djeca) u mjestu življenja tog lica obavljaju samostalno profesionalnu djelatnost, odnosno koje obavlja vlastiti obrt ili ima vlastito preduzeće, ako se prima na radno mjesto za obavljanje inspekcijskog nadzora nad zakonitošću rada u oblasti obrta, odnosno djelatnosti tog preduzeća.
O okolnostima iz stava 1. ovog člana, lice koje se prima u radni odnos daje pismenu izjavu prilikom prijema u radni odnos.
Kad se okolnosti iz stava 1. ovog člana, steknu u toku službe, službenik je dužan u roku od 15 dana od dana nastanka tih okolnosti izjasniti se o tome hoće li otkloniti razloge zapreke ili napustiti inspekcijsku službu.
Član 46.
Poslove inspekcijskog nadzora i druge značajnije upravne i stručne poslove iz nadležnosti organa uprave i službe za upravu koji se odnose na neposredno izvršavanje i obezbjeđenje izvršavanja zakona i drugih propisa, vrše službenici s posebnim ovlaštenjima.
Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji organa uprave i službe za upravu određuju se radna mjesta službenika s posebnim ovlaštenjima i utvrđuju poslovi koje vrše ti službenici.
Član 47. st. 1. i 2.
Službenike s posebnim ovlaštenjima postavlja i smjenjuje rukovoditelj organa uprave odnosno službe za upravu, ako zakonom nije drukčije određeno.
Službenici s posebnim ovlaštenjima postavljaju se na period od četiri godine i mogu, po isteku vremena na koje su postavljeni, biti ponovo postavljeni na isto radno mjesto.
VI. Pravni argumenti izneseni na sjednici
a) Argumenti prema kojima osporene presude Suda BiH nisu u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom
- 23.U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje naglašeno je da su članom 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH propisana ograničenja u obavljanju poslova inspekcijskog nadzora. Dalje, čl. 46. i 47. spomenutog zakona jasno je propisano da poslove inspekcijskog nadzora vrše službenici s posebnim ovlaštenjima koje postavlja i smjenjuje rukovoditelj organa uprave.
- 24.Uzimajući u obzir navedene odredbe konstatirano je da je apelant prije prestanka radnog odnosa bio raspoređen na poslove i radne zadatke samostalnog referenta u carinskoj ispostavi Pošta Sarajevo koja je bila organizaciona jedinica Carinarnice Sarajevo. Dakle, proizlazi da apelant nesporno nije bio odlukom rukovoditelja organa uprave postavljen na poslove službenika s posebnim ovlaštenjima koji obavljaju poslove inspekcijskog nadzora, već je bio raspoređen na poslove samostalnog referenta. Dalje iz obrazloženja osporenih odluka se ne može zaključiti da je apelant, obavljajući poslove samostalnog referenta, obavljao i poslove inspekcijskog nadzora u smislu člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Iz obrazloženja osporenih odluka može se jedino zaključiti da bi apelant eventualno odlukom šefa carinske ispostave mogao biti zadužen da obavlja i druge poslove. Dakle, odluke redovnog suda se zasnivaju na eventualnim mogućnostima i indicijama da apelantu budu povjereni i poslovi inspekcijskog nadzora nad radom špediterskih preduzeća bez jasnih naznaka da je apelant i obavljao te poslove.
- 25.Na osnovu navedenog naglašeno je da se na apelanta, koji je bio raspoređen na radno mjesto samostalnog referenta, nije mogla primijeniti odredba člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a po osnovu koje je apelantu prestao radni odnos kod tuženog. Prema tome, predmetni postupak nije bio pravičan onako kako to zahtjeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava na apelantovu štetu.
b) Argumenti prema kojima su osporene presude Suda BiH u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom
- 26.U vezi s tim da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije naglašeno je da su redovni sudovi dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu primjene odredbe člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH na apelantov slučaj. Navedeno obrazloženje se ne smatra proizvoljnim i zadovoljava kriterije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naglašeno je da u konkretnom slučaju postoji sukob interesa između poslova koje je apelant obavljao u Carinskoj upravi i javnog interesa. Stoga je naglašeno da je pravilan zaključak redovnih sudova da se ono što apelant radi i ono što mu se može staviti u radni zadatak smatra poslovima nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti kojom se bavi njegov sin (špediterska djelatnost), te da zato nema proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH. Prema tome, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Donošenje odluke
- 27.Imajući u vidu da ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasalo najmanje pet sudija, primijenjen je član 40. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda koji glasi:
- 3.Izuzetno, kada u plenarnoj sjednici u donošenju odluke učestvuje manje od ukupnog broja od devet sudija, i to zbog razloga navedenih u članu 93. stav 1. ili članu 90. stav 6. ovih pravila, kao i kada nisu izabrane sve sudije, ili kada je sudija/sudije u dužem periodu, zbog bolesti, spriječen da vrši svoju funkciju, ukoliko najmanje pet sudija ne glasa identično o prijedlogu odluke o zahtjevu/apelaciji, smatra se da je donesena odluka kojom se zahtjev/apelacija odbija.
- 4.Obrazloženje odluke iz stava 3. ovog člana sadrži navode o svim pravnim stavovima koji su izneseni na sjednici.
- 28.U skladu s članom 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda, smatra se da je apelacija odbijena. Prema članu 40. stav 4. Pravila Ustavnog suda, obrazloženje ove odluke sadrži sve pravne stavove koji su izneseni na sjednici.
VII. Zaključak
- 29.Smatra se odbijenom apelacija koju je apelant podnio protiv presuda Suda BiH br. Rev-9/07 od 1. oktobra 2007. godine, Gž-38/06 od 27. februara 2007. godine i P-50/04 od 10. aprila 2006. godine, zbog toga što ni za jedan prijedlog odluke nije identično glasalo najmanje pet sudija.
- 30.Na osnovu člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 31.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.