USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 47/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1316/08, rješavajući apelaciju Božidara Andrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Božidara Andrića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kžž-07-000 012 od 21. februara 2008. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Kžk-06-000 007 od 1. juna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj K-464/2004 od 30. septembra 2005. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božidara Andrića, podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj SPK-41/2004 od 27. februara 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Božidar Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio 29. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kžž-07-000 012 od 21. februara 2008. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Kžk-06-000 007 od 1. juna 2007. godine, Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-464/2004 od 30. septembra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda broj SPK-41/2004 od 27. februara 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 12. maja 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 19. maja 2008. godine, Okružni sud 23. maja 2008. godine, a Okružno tužilaštvo 26. maja 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Okružnog suda, kao i Okružnog tužilaštva, dostavljeni su apelantu 30. maja 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem Osnovnog suda broj SPK-41/2004 od 27. februara 2004. godine apelantu je određen pritvor pozivom na odredbu člana 189. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS-a), u trajanju od mjesec dana, koji se računa počevši od 26. februara 2004. godine u 21,30 sati. Navedenim rješenjem je naloženo Novoj banci AD Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: Banka) da privremeno obustavi svaku finansijsku transakciju i bilo kakvo raspolaganje apelantovim sredstvima. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz izvještaja SJB Bijeljina broj 12-01/3-52/04 od 26. februara 2004. godine, kao i priloga uz taj izvještaj, te apelantovog iskaza, nesumnjivo proizlazi da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivične radnje koje u sebi sadrže sva bitna obilježja bića krivičnog djela pronevjere iz člana 348. stav 3. u sticaju s krivičnim djelom falsificiranja ili uništavanja isprave iz člana 379. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu KZ RS). U obrazloženju je dalje istaknuto da je iz spisa vidljivo da je neophodno saslušati svjedoke i izdvojiti preostale materijalne dokaze iz računovodstva oštećenog. Uzimajući u obzir navedeno, Osnovni sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKP-a RS-a, odnosno da bi apelant boravkom na slobodi mogao uništiti, sakriti odnosno falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, kao i da bi mogao uticati na svjedoke.
- 7.Presudom Osnovnog suda broj K-464/2004 od 30. septembra 2005. godine apelant je proglašen krivim što je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo pronevjere iz člana 348. stav 3. u vezi sa stavom 1. u sticaju s produženim krivičnim djelom falsificiranja i uništavanja službene isprave iz člana 379. stav 1. KZ-a RS-a, te mu je za krivično djelo pronevjere utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, a za krivično djelo falsificiranja i uništavanja službene isprave kazna zatvora od tri mjeseca, pa je primjenom odredaba o sticaju iz člana 42. KZ-a RS-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci u koju je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru. Apelant je istom presudom obavezan da na ime imovinsko-pravnog zahtjeva oštećenom isplati iznos od 50.000,00 KM u vidu akcija koje se vode kod Banke, na način pobliže opisan u izreci, dok je oštećeni upućen da za ostatak imovinsko-pravnog zahtjeva u iznosu od 209.152,55 KM pokrene parnicu. Istom presudom apelant je obavezan da plati troškove postupka.
- 8.Apelant i oštećeni su se žalili protiv prvostepene presude. Odlučujući o žalbama, Okružni sud je uvažio apelantovu žalbu i Rješenjem broj 012-0-Kž-06-000 015 od 16. juna 2006. godine prvostepenu presudu ukinuo zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
- 9.Okružni sud je, nakon održanog javnog pretresa, donio Presudu broj 012-0-Kžž-06-000 007 od 1. juna 2007. godine kojom je apelant proglašen krivim što je na način pobliže opisan u izreci presude, protivpravnim prisvajanjem novca koji mu je povjeren na radu u pravnom licu, pribavio imovinsku korist koja prelazi iznos od 50.000,00 KM, čime je počinio produženo krivično djelo pronevjere iz člana 348. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Apelant je obavezan da naknadi troškove postupka, te da oštećenom naknadi štetu i isplati iznos od 259.152,55 KM.
- 10.U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nakon održavanja glavnog pretresa i izvođenja dokaza koji su upotpunjeni dodatnim saslušanjem svjedoka V. M. i vještaka finansijske struke, a sve u skladu s odredbom člana 323. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), analizom i ocjenom izvedenih dokaza pouzdano utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Na temelju međusobno saglasnih dokaza, koje je predložio tužilac, Okružni sud je kao nesporno utvrdio da je apelant u periodu od 1. januara do 31. decembra 2003. godine, bez formalne odluke o zasnivanju radnog odnosa i zaključenog ugovora o radu, stvarno obavljao poslove i radne zadatke blagajnika kod oštećenog. Ovi poslovi su obuhvatali isplatu i uplatu novca, knjiženje isplata i uplata po blagajničkim dokumentima i uopće vođenje knjigovodstvene dokumentacije. Također, na temelju iskaza svjedoka V. M. kao osnivača i direktora oštećenog, utvrđeno je da je on imao isključivo pravo raspolaganja gotovim novčanim sredstvima na temelju blagajničkih naloga za isplatu i uplatu koje je sam potpisivao, dok je apelant jedini obavljao blagajničke poslove uplate i isplate novca na osnovu izdatih naloga, čime se smatra da mu je bio povjeren novac u obavljanju poslova blagajnika kod oštećenog. Na temelju finansijskog vještačenja, blagajničkih naloga, te knjigovodstvene dokumentacije zaključeno je da je apelant falsificirao blagajničku dokumentaciju tako što je na popunjenim nalozima za isplatu, koje je već potpisao direktor oštećenog, dopisivao novčane iznose koje je knjižio u knjigovodstvu preduzeća kao razduženje blagajne. Dalje, tokom postupka je utvrđeno da je apelant na običnom papiru dopisivao da su direktoru oštećenog, navodno, putem blagajne isplaćivane pozajmice koje je knjižio kao razduženje blagajne, te knjigovodstveno zaduživao na kontu "pozajmica vlasniku", pa je na temelju dva opisana modaliteta prisvajanja, protivrpravno prisvojio iznos od 150.787,00 KM. Također, Okružni sud je nesumnjivim utvrdio i da je apelant tri puta tokom 2003. godine sačinio blagajnički nalog za isplatu, tako da su se navedene isplate odnosile na direktora oštećenog koji te naloge nije potpisao niti je isplata njemu izvršena, pa je takve lažne, falsificirane naloge za isplatu iskoristio za prisvajanje dodatnog novčanog iznosa od 202.049,80 KM, a prisvojeni novac je knjižio u knjigovodstvu oštećenog kao razduženje blagajne. U prilog dokazanosti odlučne činjenice da je apelant izvršio protivpravno prisvajanje novca koji mu je povjeren na radu, Okružni sud je zaključio da ukazuju i činjenice da je apelant, do tada penzioner sa skromnim novčanim primanjima, adaptirao stan, uveo centralno grijanje, prisvojenim novcem vršio finansijske transakcije čiji je dio držao na oročenoj štednji i iskoristio za kupovinu prioritetnih akcija kod Banke, a dio sredstava u iznosu od 47.900,00 eura je držao u stanu i predao ovlaštenim službenim licima tokom istrage.
- 11.Okružni sud je, utvrđujući apelantovu vinost na temelju utvrđenih činjenica, zaključio da je apelant postupao s direktnim umišljajem jer je nesumnjivo bio svjestan da uzima i prisvaja tuđi novac, znajući da je to zabranjeno i protivpravno, motiviran krajnjom namjerom da pribavi imovinsku korist.
- 12.Međutim, Okružni sud nije prihvatio stav optužbe da su se u apelantovim radnjama, pored krivičnog djela pronevjere, stekli i elementi produženog krivičnog djela - falsificiranje ili uništavanje službene isprave jer se u konkretnom slučaju radi o prividnom sticaju krivičnih djela. Prema mišljenju Okružnog suda, za postojanje krivičnog djela pronevjere nije od uticaja činjenica da apelant kod oštećenog nije radio u stalnom radnom odnosu. Dovoljno je da je apelant na osnovu odluke direktora oštećenog faktički obavljao blagajničke poslove i za taj rad primao platu. S druge strane, zakonska dispozicija krivičnog djela ne vezuje učinioca za stalni radni odnos već kao lice koje protivpravno prisvaja novac ili druge pokretne stvari koje su mu povjerene.
- 13.Okružni sud je dalje ocijenio kao neosnovane prigovore odbrane u pogledu načina ispitivanja apelanta u istražnom postupku kojim se dovodi u pitanje zakonitost ispitivanja apelanta kod tužioca, s obzirom da apelantova izjava sa zapisnika o njegovom ispitivanju u istrazi nije korištena kao dokaz, niti su na njoj utvrđene odlučne činjenice. Također, sud nije prihvatio kao dokaz izjave ovlaštenih službenih lica o sadržini razgovora koji je obavljen s apelantom bez upozorenja o njegovim procesnim pravima i bez prisustva branitelja, što je sve protivno odredbama procesnog zakona o pravilima uzimanja izjave od osumnjičenih lica. Kao dokaz, Okružni sud nije mogao prihvatiti ni službenu zabilješku ovlaštenih službenika o rezultatima poligrafskog ispitivanja apelanta, jer se takvi nalazi ne mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku.
- 14.Protiv presude Okružnog suda apelant je uz pomoć branitelja izjavio žalbu Vrhovnom sudu, koji je, na sjednici vijeća koja je održana u odsutnosti uredno obaviještenog apelanta, donio Presudu broj 118-0-Kžž-07-000 012 od 21. februara 2008. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i presudu Okružnog suda potvrdio. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da je osporena presuda donesena na temelju bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, i to u obliku povrede prava na odbranu, zasnivanja presude na pravno nevaljanim dokazima, povredi člana 313. ZKP RS o zabrani reformatio in peius, kao i člana 296. stav 2. ZKP RS, izostankom razloga u vezi s povredama prava na odbranu i nevaljanim dokazima, na koje je apelantova odbrana ukazala tokom postupka.
- 15.Vrhovni sud je u obrazloženju dalje naveo da povredu prava na odbranu apelant vidi u tome što policijski organi nisu omogućili njegovom branitelju da komunicira s njim nakon što su ga lišili slobode. U takvom postupanju apelant vidi povredu odredaba člana 7. u vezi s članom 56. stav 1. ZKP RS, što je po njegovom mišljenju imalo teške posljedice po njegovu odbranu, s obzirom da je sljedećeg jutra nakon lišavanja slobode tužiocu dao izjavu koja je onemogućila odbrani da na glavnom pretresu predloži njegovo saslušanje kao dokaz, jer bi u tom slučaju Tužilaštvo bilo u situaciji da apelantovu izjavu datu tužiocu koristi kao dokaz protiv osumnjičenog. Vrhovni sud je istakao da je apelant zanemario činjenicu da je, u vrijeme kada je njegov branilac tražio da mu se omogući komunikacija s njim, apelant "imao status lica lišenog slobode" u skladu s članom 196. ZKP-a RS-a, te da još uvijek "nije imao status pritvorenog lica, da bi se na njega primjenjivale odredbe člana 56. stav 1. ZKP-a". Prava lica lišenog slobode određena su odredbama člana 5. ZKP-a RS-a i među tim pravima, kako je naveo Vrhovni sud, "nije predviđeno pravo na komunikaciju s braniteljem". U svom obrazloženju Vrhovni sud je istakao da pravo na stručnu pomoć izabranog ili postavljenog branitelja (pravo na formalnu odbranu) "treba posmatrati u kontekstu vršenja procesnih radnji". U konkretnom slučaju, žalbom se implicira da je navedena povreda uticala na tužiočevo ispitivanje apelanta, "a što je regulisano odredbama člana 142. ZKP." S obzirom da se u žalbi ne ukazuje da je povrijeđeno bilo koje pravo o kojem je apelant morao biti poučen u skladu s tim zakonskim odredbama, pa ni pravo da izabrani branilac prisustvuje njegovom ispitivanju, te da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja, te kako žalba ne ukazuje da je od tužioca "branilac zahtijevao prethodnu komunikaciju sa apelantom kao osumnjičenim, pa čak i eventualno odlaganje ispitivanja, a da tom zahtjevu nije udovoljeno", Vrhovni sud je zaključio da su žalbeni navodi u vezi s ovim prigovorom neosnovani.
- 16.Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovan i prigovor da je osporena presuda utemeljena na pravno nevaljanim dokazima, čime bi bila počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka z) ZKP-a. Naime, odredbama člana 10. ZKP-a, na čije povrede se ukazuje u žalbi, određeno je šta se smatra pravno nevaljanim dokazima, pa su to, između ostalog, i dokazi koji su pribavljeni povredama ovog zakona. U konkretnom slučaju, takvim dokazima žalba ocjenjuje naloge za isplatu, koje je kao materijalne dokaze dostavio direktor oštećenog i to prilikom podnošenja usmene krivične prijave 26. februara 2004. godine (kada su prema stanju u spisu dostavljene fotokopije naloga za isplatu), te na zahtjev tužioca 14. aprila 2004. godine. Prema stavu žalbe, radi se o dokazima koji su u skladu s članom 129. ZKP-a morali biti privremeno oduzeti i čuvani po naredbi suda, te se nikako nije smjelo dopustiti da ostanu u posjedu direktora oštećenog. U ovakvoj situaciji žalba izražava sumnju da je direktor oštećenog selektirao i manipulirao dokazima. Ocjenjujući navedene prigovore, Vrhovni sud je ukazao da se kao pravno nevaljani dokazi u smislu člana 10. stav 2. ZKP-a, pored dokaza pribavljenih povredama ljudskih prava i sloboda, garantiranih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je ratificirala Bosna i Hercegovina, smatraju i dokazi pribavljeni bitnim povredama ZKP-a, pa se takvi dokazi mogu smatrati nezakonitim. Nasuprot žalbenim prigovorima Vrhovni sud nije našao da su navedeni materijalni dokazi pribavljeni bitnom povredom bilo koje odredbe ZKP-a, pa ni člana 129. tog zakona, kako se ističe u žalbi. Naime, zbog toga što je oštećeni dobrovoljno predao materijalne dokaze (pravilno prvostepeni sud poprima logičnim da oštećeni uz podnošenje krivične prijave prilaže dokaze o postojanju sumnje na izvršenje krivičnog djela i da tužilac od podnosioca prijave zahtijeva dostavljanje potrebne dodatne dokumentacije) nije bilo potrebe da se privremeno oduzimaju predmeti u skladu s članom 129. ZKP. Tek da je to bilo neophodno i da pri tome nije ispoštovana procedura koja se mora ispoštovati kod oduzimanja predmeta bila bi počinjena bitna povreda procesnog zakona, pa bi se samo u toj situaciji radilo o nezakonitim dokazima.
- 17.Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani i navodi žalbe da u pobijanoj presudi nije dato obrazloženje u vezi s prigovorima odbrane na istaknute povrede prava na odbranu i postojanje pravno nevaljanih dokaza, te da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) u vezi s članom 296. stav 7. ZKP-a. Vrhovni sud je ukazao da je u obrazloženju pobijane presude (na strani devet drugi i treći pasus) iznesen stav drugostepenog suda u vezi s navedenim prigovorima odbrane. Vrhovni sud je kao neosnovan ocijenio i žalbeni prigovor da je drugostepeni sud povrijedio odredbu člana 313. ZKP-a RS-a, kojom je propisana zabrana reformatio in peius. Naime, prvostepenom presudom apelant je bio proglašen krivim za dva krivična djela u sticaju, za koja mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Pobijanom presudom apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci za iste radnje, ali s pravilnom pravnom kvalifikacijom samo kao krivično djelo pronevjere iz člana 348. stav 3. KZ-a RS-a, nalazeći da se ovdje radi o tzv. prividnom sticaju gdje je falsificiranje u službi pronevjere. Dakle, žalbom se ukazuje na utvrđenu kaznu, a zanemaruje osuda na jedinstvenu kaznu koja je identična kazni koja je apelantu izrečena pobijanom presudom. Stoga se u ovom slučaju i ne radi o povredi zabrane preinačenje na gore. O takvoj povredi bi se radilo u slučaju da je pobijanom presudom apelant osuđen na kaznu zatvora preko sedam mjeseci.
- 18.Zatim, Vrhovni sud je zaključio da se neosnovano žalbom presuda pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da se, prema razlozima žalbe, žalbeni prigovori po ovom osnovu vežu za utemeljenost činjeničnog stanja na pravno nevaljanim dokazima, o čemu je ocjena već data u sklopu odbijanja žalbenih prigovora po osnovu bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Ocjenjujući konkretnije razloge ovog žalbenog osnova, koji se iznose u žalbi, Vrhovni sud je našao da je u izvedenim dokazima drugostepeni sud imao dovoljno uporišta za činjenično utvrđenje iz izreke pobijane presude. Za takvo činjenično utvrđenje u obrazloženju pobijane presude dati su potpuni i valjani razlozi koje je kao takve u svemu prihvatio i Vrhovni sud. I navod žalbe kako je pobijanom presudom utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod oštećenog Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane i podsjetio da je u činjeničnom opisu izreke pobijane presude navedeno da je apelant u inkriminiranom periodu postupao "u svojstvu lica zaposlenog na poslovima blagajnika" što može podrazumijevati i faktički rad, bez zasnivanja radnog odnosa, a u obrazloženju presude jasno je naznačeno da je apelant faktički obavljao blagajničke poslove kod oštećenog i u okviru toga vršio određene poslove, što ni odbrana nije sporila. U obrazloženju pobijane presude dati su pravilni razlozi u vezi sa zaključkom da za postojanje krivičnog djela pronevjere iz člana 348. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ-a RS-a nije neophodno da je izvršilac u radnom odnosu u pravnom licu, već je dovoljno da prisvaja novac, vrijednosne papire ili druge pokretne stvari, koje su mu uopće povjerene na radu u pravnom licu, što svakako podrazumijeva i faktički rad. U konkretnom slučaju nesumnjivo je utvrđeno, što ni žalba ne spori, da je na osnovu odluke direktora oštećenog apelant faktički obavljao blagajničke poslove i da mu je u okviru toga bio povjeren novac koji je prisvojio, pa se time u njegovim radnjama stiču sva obilježja krivičnog djela za koje je pobijanom presudom proglašen krivim. Sudska praksa, na koju se ukazuje u žalbi, odnosi se na krivično djelo pronevjere u službi iz člana 221. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Za razliku od inkriminacije po kojoj je apelant proglašen krivim, krug izvršilaca navedenog krivičnog djela ograničen je na lica kojima su stvari povjerene u službi ili imaju određeni položaj u institucijama Bosne i Hercegovine. Iz navedenih razloga neosnovano se presuda pobija žalbom zbog povrede Krivičnog zakona, zaključak je Vrhovnog suda.
- 19.Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o kazni, u skladu s proširenim djejstvom žalbe kako je propisano u članu 314. ZKP-a, Vrhovni sud je našao da je kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, koja je apelantu izrečena pobijanom presudom, adekvatna težini izvršenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti. Ovako izrečena kazna, koja je odmjerena uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, u dovoljnoj mjeri je uvažila sve olakšavajuće okolnosti koje su utvrđene kod apelanta i kao takva predstavlja, kako se pravilno naglašava u pobijanoj presudi, potrebnu mjeru kazne.
- 20.Prema mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud je pravilno postupio i kada je primjenom člana 108. stav 3. ZKP RS usvojio imovinskopravni zahtjev oštećenog u visini od 259.152,55 KM, koji predstavlja razliku između iznosa od 352.836,80 KM i iznosa od 47.900,00 eura (93.684,26 KM) koji iznos je apelant dobrovoljno predao policiji nakon lišenja slobode i koji je vraćen oštećenom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 21.Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka b. Evropske konvencije. Apelant smatra da je cijeli postupak tekao nezakonito, da je lišen slobode a da protiv njega nije bio pokrenut krivični postupak, te da mu je bilo uskraćeno pravo na pravično i fer suđenje. Tokom postupka su korišteni nezakoniti dokazi, a sudovi su krajnje proizvoljno primjenjivali odredbe procesnog i materijalnog prava, pa je sve rezultiralo osuđujućom presudom. Apelant navodi da su ga 26. februara 2004. godine na prevaran način lišili slobode dva inspektora CJB Bijeljina, da mu tom prilikom nije ni saopćeno da je lišen slobode, iako je to de facto bio, niti mu je saopćen razlog lišavanja slobode. Naveo je da mu je rečeno da treba da ide na poligrafsko testiranje u MUP RS-a u Banjaluci, kako bi se tom policijskom metodom provjerilo da li je on sam organizirao krivično djelo razbojništva koje je nad njim izvršeno u jesen 2003. godine. Apelant je istakao da u tom trenutku protiv njega nije bio pokrenut nikakav krivični postupak. Također je istakao da su inspektori u toku postupka negirali da su apelanta lišili slobode u jutarnjim satima, pa je tako policija u potvrdi o lišavanju slobode od 26. februara 2004. godine prepravila vrijeme lišavanja slobode sa 9,30 na 21,30 sati.
- 22.Apelant je dalje istakao da je, nakon što je lišen slobode 26. februara 2004. godine, službenim kolima CJB Bijeljina odvezen u Banjaluku na poligrafsko testiranje, te da su ga tokom vožnje psihički maltretirala službena lica. Apelant dalje navodi da za navedeno ne posjeduje nikakve dokaze. Nakon povratka iz Banjaluke, kako dalje ističe apelant, bio je zadržan u CJB Bijeljina i to vezan lisicama za stolicu, nije spavao, što je psihička tortura, da bi ujutro 27. februara 2004. godine bio odveden na saslušanje u Okružno tužilaštvo. Apelant smatra da navedeno postupanje policije predstavlja torturu, neljudski i ponižavajući postupak prema njemu, što je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije.
- 23.Apelant ističe da je tek oko 21,30 sati 26. februara 2004. godine policija obavijestila njegovu porodicu da je on lišen slobode, odnosno da je pritvoren. Apelantov sin je odmah angažirao advokata, koji je trebao posjetiti apelanta u pritvoru. Apelant ističe da je, prema Rješenju Osnovnog suda broj SPK-41/04 od 27. februara 2004. godine o određivanju pritvora, apelant bio u pritvoru počevši od 26. februara 2004. godine od 21,30 sati. Dalje je naveo da je, prema članu 56. ZKP-a, od momenta određivanja pritvora imao pravo da komunicira sa svojim braniteljem, ali mu je to pravo bilo uskraćeno, što se kasnije odrazilo na sami tok krivičnog postupka i njegovu odbranu. Prilikom njegovog saslušanja tužilac mu je dozvolio "samo da se rukuje sa braniteljem, a usmeni protest njegovog branitelja zbog toga tužilac je ignorirao". Smatra da mu je uskraćena mogućnost da nesmetano i neograničeno komunicira sa svojim braniteljem, kao i pravo da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane. Apelant ističe da je protiv njega bio određen pritvor iako u tom trenutku uopće nije bio pokrenut krivični postupak protiv njega, čim je prekršeno elementarno pravilo ZKP-a. Naveo je da je punih pet dana bio u pritvoru a da protiv njega nije bio pokrenut nikakav postupak, čime je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost zagarantirano članom 5. Evropske konvencije. Tek je naredbom Okružnog tužilaštva o provođenju istrage, broj KT-74/04 od 3. marta 2004. godine, protiv apelanta pokrenut postupak.
- 24.Apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene prava, tj. KZ RS. Naveo je da kod oštećenog nije bio u radnom odnosu pa, prema tome, nije mogao počiniti krivično djelo za koje je proglašen krivim. Također, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza koje su sudovi tokom postupka koristili. Istakao je da prilikom njegovog lišavanja slobode u službenim prostorijama oštećenog inspektori policije nisu izuzeli niti jedan dokument, već je kasnije direktor oštećenog selektirao i probrao materijalne dokaze, koje je prezentiralo Okružno tužilaštvo. Apelant na kraju traži "poništenje presuda Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda", te vraćanje predmeta Osnovnom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
- 25.U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da su predmet ispitivanja u presudi tog suda bili apelantovi prigovori iz žalbe izjavljene protiv Presude Okružnog suda broj 012-0-Kžk-06-000 007 od 1. juna 2007. godine. U vezi s tim prigovorima ispitana je pravilnost i zakonitost te presude. Dalje je navedeno da su razmatrani žalbeni prigovori o povredi prava na odbranu i zasnivanje pobijane presude na pravno nevaljanim dokazima, o čemu su dati razlozi u obrazloženju presude Vrhovnog suda. Što se tiče apelantovih navoda o protivpravnom lišavanju slobode, te neljudskom i ponižavajućem postupanju policije prema njemu, u odgovoru Vrhovnog suda je istaknuto da ti prigovori nisu bili predmet ocjene tog suda.
- 26.Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je o svim apelantovim navodima, koji su već isticani u toku suđenja, pa i povodom prigovora nezakonitosti dokaza, u svojoj odluci dao iscrpne razloge o neprihvatljivosti takvih prigovora. Dalje je navedeno da su apelantove paušalne i proizvoljne tvrdnje da je na nezakonit način lišen slobode i da je navodno nezakonito lišavanje slobode kasnije imalo po apelanta neotklonjive štetne posljedice. Osim pukih tvrdnji i subjektivnog viđenja načina lišavanja slobode, apelant u apelaciji svoje navode u tom pogledu ne potkrepljuje dokazima. Osim toga, izjava apelanta (tada osumnjičenog) kod tužioca u vrijeme kada je bio lišen slobode, dakle prije pritvaranja, prilikom izvođenja dokaza na glavnom pretresu nije ni korištena kao dokaz, niti je na njoj utvrđeno činjenično stanje, kako i proizlazi iz obrazloženja osporene presude tog suda. Činjenično stanje nije utvrđivano ni na rezultatima poligrafskog ispitivanja apelanta, niti na izjavama ovlaštenih službenih lica CJB Bijeljina, koji su pratili apelanta na poligrafsko ispitivanje i koji su u postupku svjedočili o svojim saznanjima o rezultatima poligrafskog ispitivanja i drugim saznanjima o krivičnom djelu, koja im je u neformalnom razgovoru iznio apelant. Okružni sud smatra da u predmetnom postupku nisu učinjene povrede na koje se apelant žali i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 27.Okružno tužilaštvo je u odgovoru navelo da apelant tvrdi da je postupak protiv njega od početka bio nezakonit i da je "na prevaran način bio lišen slobode". Iako u potvrdi o lišavanju slobode stoji da se to desilo u 21,30 sati, po apelantovoj tvrdnji policajci su ispravili prethodno navedeno vrijeme, tj. 9,30 sati, o čemu nema dokaza. Isto tako nema valjanih dokaza da su policajci pri vožnji od Bijeljine do Banjaluke i nazad primoravali apelanta da prizna navodnu ljubavnicu i slične navode, koji nemaju nikakav osnov nego su navedeni s ciljem apelantove odbrane. Isto tako nema dokaza da su policajci apelanta vezali lisicama za stolicu i slično, što apelant navodi u interesu svoje odbrane. Vrhovni sud je također obrazložio u svojoj presudi da apelantovi navodi u vezi s povredom prava na odbranu nemaju svoje utemeljenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 28.Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 37/06 i 70/06), u relevantnom dijelu, glasi:
Krivična djela protiv službene dužnosti
Pronevjera
Član 348. st. 1. i 3.
(1) Ko protivpravno prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretne stvari koje su mu povjerene ili uopšte na radu u državnom organu ili pravnom licu,
kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM,
kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.
- 29.Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08), u relevantnom dijelu, glasi:
Član 5. stav 1.
Prava lica lišenog slobode
(1) Lice lišeno slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno prije prvog ispitivanja poučiti da nije dužno dati iskaz, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sam izabrati, kao i o tome da ima pravo da njegova porodica ili drugo lice koje on odredi budu obaviješteni o njegovom lišenju slobode.
Član 7. st. 1. i 3.
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.
(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 56.
Komunikacija osumnjičenog, odnosno optuženog s braniteljem
(1) Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, ima pravo odmah komunicirati s braniteljem, i to usmeno ili pismeno.
(2) Tokom razgovora osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac mogu biti posmatrani, ali se ne smije slušati njihov razgovor.
Član 142. stav 2. tač. a) i b)
(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o slijedećim pravima:
- a)da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,
- b)da može uzeti branitelja po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju,
(...)
Član 189. stav 1. b)
Razlozi za pritvor
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
- b)ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
(...)
(2) U slučaju iz tačke b) stav 1. ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen. (...)
Član 196.
Lišenje slobode od strane policijskog organa i zadržavanje
(1) Policijski organ može lice lišiti slobode ako postoje osnovi sumnje da je to lice počinilo krivično djelo i ako postoji ma koji razlog predviđen u članu 189. ovog zakona, ali je dužan da takvo lice bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata, sprovede tužiocu. Prilikom dovođenja, policijski organ će obavijestiti tužioca o razlozima i o vremenu lišenja slobode. Upotreba sile dopuštena je samo u skladu sa zakonom.
(2) Lice lišeno slobode mora biti poučeno u skladu sa članom 5. ovog zakona.
(3) Ako lice lišeno slobode ne bude sprovedeno tužiocu u roku iz stava 1. ovog člana, pustit će se na slobodu.
(4) Tužilac je dužan takvo lice ispitati bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata, i u tom roku odlučiti da li će lice lišeno slobode pustiti na slobodu ili sudiji za prethodni postupak staviti zahtjev za određivanje pritvora. Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, donijeti odluku o određivanju pritvora ili o puštanju na slobodu.
(...)
VI. Dopustivost
- 30.Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
- 31.Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 32.Član 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
- 4.Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(...)
- 15.apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
U odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost
- 33.Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, jer mu je određen pritvor a da prethodno protiv njega nije bio pokrenut krivični postupak.
- 34.Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
- 35.U konkretnom slučaju, apelantu je pritvor određen Rješenjem Osnovnog suda broj SPK-41/2004 od 27. aprila 2004. godine. Apelant u apelaciji nije naveo niti u spisu ima podataka o tome da li se protiv navedenog rješenja žalio, iako je za to imao zakonsku mogućnost.
- 36.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio da dio apelacije koji se odnosi na povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije odbaci zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
- 37.U odnosu na apelantove navode koji se odnose na zabranu nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne, te kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud se poziva na član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine prema kojem Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog odluke bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 38.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 39.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-07-000 012 od 21. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 5. marta 2008. godine. Apelacija je podnesena 29. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 40.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 41.Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka b. Evropske konvencije.
a) U odnosu na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju
- 42.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- b)Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
- 43.Član 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 43.
Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
- 44.Apelant navodi da su ga psihički maltretirali postavljenim pitanjima i prijetnjama službena lica tokom vožnje radi obavljanja poligrafskog ispitivanja od Bijeljine do Banjaluke i natrag. Također je naveo da je, nakon povratka u Bijeljinu, bio zadržan u CJB Bijeljina i to vezan lisicama za stolicu, zatim da nije spavao, što je bila psihička tortura, prije nego što će biti izveden pred tužioca radi saslušanja.
- 45.Ustavni sud ističe da član 3. Evropske konvencije, kojim je određeno da niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju, štiti jedno od "apsolutnih prava" Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupiti, čak ni u vrijeme rata.
- 46.Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 30/05). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65. stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi Evropski sud, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi bivši Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).
- 47.U vezi s apelantovim navodima da su ga ovlaštena lica tokom postupka podvrgnula psihičkom maltretiranju, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio bilo kakve dokaze kao potvrdu ovih navoda, već je i sam naveo da ne posjeduje dokaze za svoje navode. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant prilikom saslušanja pred tužiocem, u jutro 27. februara 2004. godine i susreta sa svojim braniteljem, nije zatražio ljekarski pregled ili odgodu saslušanja, niti je prigovarao da je bio podvrgnut neljudskom i ponižavajućem postupku. Ustavni sud ističe da je tvrdnja o ponižavajućem tretmanu ozbiljna tvrdnja i kao takva mora biti potkrijepljena jasnim dokazima o povredi, patnji ili trpljenju, ili se bar mora pokazati da se apelant na takav tretman žalio i da je tražio zaštitu, ali da mu je ispitivanje tih navoda ili zaštite uskraćeno. S obzirom da apelant nije dostavio dokaze koji bi potkrijepili tvrdnju da je došlo do povrede prava da se ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, Ustavni sud ove tvrdnje odbija kao neosnovane.
- 48.Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovani.
b) U odnosu na pravo na pravično suđenje
- 49.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 50.Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- 50.
b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane; Š...Ć
- 51.Ustavni sud ističe da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su sudovi tokom postupka koristili nezakonite dokaze, te da su proizvoljno primjenjivali odredbe materijalnog i procesnog prava što je rezultiralo osuđujućom presudom. Apelant se dalje žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana 6. stav 3. tačka b), odnosno da on i njegov branitelj nisu imali dovoljno vremena za pripremanje odbrane, jer u momentu lišavanja slobode nije imao komunikaciju sa svojim braniteljem.
- 52.Apelant se žali da su osporene presude zasnovane na pravno nevaljanim dokazima jer je naloge za isplatu kao materijalni dokaz dostavio direktor oštećenog i to prilikom podnošenja krivične prijave i naknadno na zahtjev tužioca, iako su prema apelantovom mišljenju ti dokazi trebali biti privremeno oduzeti prilikom pretresa i čuvani po nalogu suda. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. U odnosu na iznesene navode, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske utvrdio da to može da dovede do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu s navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
- 53.U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi u osporenim presudama na detaljan način obrazložili kako su i zašto pribavili dokaze, odnosno da u konkretnom slučaju nije ni nastala potreba za privremenim oduzimanjem predmeta u smislu člana 129. ZKP RS. Osim toga, sudovi su u osporenim presudama detaljno odgovorili na apelantove prigovore u vezi sa zakonitošću dokaza, naglašavajući da ti dokazi predstavljaju pravno valjane dokaze, odnosno da nije riječ o nezakonito pribavljenim dokazima. Osim toga, s aspekta pravičnosti postupka, Ustavni sud zapaža da su ovi dokazi izvedeni na javnoj raspravi, da je apelant imao mogućnost da ih osporava i da im suprotstavi vlastite dokaze. Stoga, nema ništa što ukazuje da je prikupljanjem dokaza na način kako su to uradili sudovi, te izvođenjem tih dokaza, kako je učinjeno u postupku, na bilo koji način prekršen neki od principa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 54.Zatim, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju proveden obiman dokazni postupak u kojem su saslušani brojni svjedoci, te izvedeni i drugi dokazi detaljno navedeni u presudama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da osuđujuća presuda protiv apelanta nije zasnovana samo na dokazima koje apelant osporava, već na brojnim izvedenim dokazima. Ustavni sud, također, primjećuje da je Okružni sud, a nakon njega i Vrhovni sud na sjednici vijeća, analizirao sve izvedene dokaze, te da su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokaza. Apelant je tokom cijelog postupka imao branitelja advokata, koji je imao mogućnost da iznosi komentare na predočene materijalne dokaze koji su korišteni tokom postupka, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika u postupku. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno obrazložili i zašto je odbijen apelantov prigovor da on nije mogao biti proglašen odgovornim za krivično djelo pronevjere koje je svrstano u "krivična djela protiv službene dužnosti", jer formalno-pravno nije bio u radnom odnosu kod oštećenog. Obrazloženje koje su redovni sudovi dali u odnosu na ovaj prigovor Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi, koji se odnose na navodno kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neosnovani.
- 55.U odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana 6. stav 3.b. Evropske konvencije, da mu je u momentu lišavanja slobode bila onemogućena komunikacija s braniteljem, Ustavni sud ukazuje da je pogrešan stav Vrhovnog suda o tome da lice lišeno slobode, protiv kojeg u vrijeme davanja iskaza pred tužiocem nije bilo doneseno rješenje o pritvoru, nema pravo na komunikaciju s braniteljem, jer je takav stav u suprotnosti s garancijama prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Naime, osigurati licu lišenom slobode da ima branitelja bilo bi samo formalno i iluzorno ako ne bi podrazumijevalo i pravo na komunikaciju s izabranim ili postavljenim braniteljem. U tom smislu Ustavni sud ističe i stav Evropskog suda da garancije prava na pravično suđenje počinju teći od trenutka kad postoji "krivična optužba" u smislu Evropske konvencije. Naime, Evropski sud smatra da "optužba" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ima autonomno značenje i da postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neka osoba počinila krivično djelo "što značajno utiče na situaciju osumnjičene osobe" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56). Dakle, od tog trenutka osobi protiv koje postoji "optužba" moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, stav 46) objavljena na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, lišavanje apelanta slobode i njegovo saslušanje pred tužiocem svakako se može, u smislu navedenog stava Evropskog suda, smatrati mjerom koja značajno utiče na apelantovu situaciju kao osumnjičenog, te od trenutka lišavanja apelanta slobode počinju teći i garancije prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ZKP RS-a u članu 5. stavu 1. jasno propisuje obaveze javnih vlasti prema osobi lišenoj slobode i to tako da osoba lišena slobode mora na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah biti obaviještena o razlozima lišavanja slobode i istovremeno, prije prvog ispitivanja, poučena da nije dužna dati iskaz, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati, kao i o tome da ima pravo da njena porodica ili druga osoba koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju slobode. Dakle, suština navedenog prava nije smo u formalnom prisustvu branitelja, već u mogućnosti da aktivno učestvuje, što je nemoguće bez slobodne komunikacije s osumnjičenim. Ustavni sud, međutim, zapaža da je Okružni sud upravo i obrazložio da izjava apelanta sa zapisnika o njegovom ispitivanju pred tužiocem nije korištena kao dokaz niti su na njoj utvrđene odlučne činjenice, jer nije uzeta u skladu sa zakonom.
- 56.Stoga, uzimajući u obzir činjenicu da apelantov sporni iskaz pred tužiocem nije korišten kao dokaz u postupku, odnosno da na njemu nije zasnovana presuda, Ustavni sud zaključuje da, i pored arbitrarnog stava Vrhovnog suda da apelant za vrijeme dok je bio lišen slobode a još nije bilo doneseno rješenje o pritvoru nije imao pravo na komunikaciju s braniteljem, u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana 6. stav 3.b. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 57.Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada apelant nije dostavio dokaze koji bi potkrijepili tvrdnju da je došlo do povrede prava da se ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu.
- 58.Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi obrazložili da su dokazi protiv apelanta prikupljeni u skladu s odredbama ZKP-a RS-a, te kada nema ništa što u vezi s korištenjem tih dokaza dovodi u sumnju pravičnost postupka u cjelini. Također, nema povrede prava na pravično suđenje kada su sudovi svoje odluke detaljno i jasno obrazložili i kada je osuđujuća presuda zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu na kojem je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane. Također, nema povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.b. Evropske konvencije kada je ocijenjeno da iskaz apelanta kao osumnjičenog pred tužiocem nije izveden u skladu sa zakonom, ali kada taj iskaz nije korišten kao dokaz u postupku pred sudom niti je na njemu zasnovana sudska odluka.
- 59.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 60.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.