USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 47/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1334/08, rješavajući apelaciju Bore Miljanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 1, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Bore Miljanovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Vlasenici i Okružnim sudom u Istočnom Sarajevu a okončan je Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 192 od 29. februara 2008. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Bore Miljanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 192 od 29. februara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-625/05 od 11. septembra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Miljanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 192 od 29. februara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-625/05 od 11. septembra 2006. godine u odnosu na povredu člana 10. Ustava Republike Srpske zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Boro Miljanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Janko Ž. Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 3. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 192 od 29. februara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-625/05 od 11. septembra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Općine Šekovići, učesnik u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 16. maja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud, Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 2, 6. i 11. juna 2008. godine. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 5. juna 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 24. juna 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 21. novembra 1991. godine Osnovnom sudu udruženog rada u Tuzli podnio prijedlog protiv tuženog kojim je tražio da se poništi Odluka tuženog broj 03-0123-267-1/91 od 24. oktobra 1991. godine kao i da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao sa svim pravima po osnovu radnog odnosa kao i da mu naknadi troškove postupka.
- 7.Od podnošenja prijedloga pa do 1. juna 1992. godine Osnovni sud udruženog rada u Tuzli je zakazao šest ročišta od kojih većina nije održana zbog nepostojanja procesnih pretpostavki.
- 8.Dopisom od 2. marta 2001. godine Osnovni sud u Bijeljini je dostavio spis Osnovnom sudu u Vlasenici. U dopisu je navedeno da je apelantov punomoćnik zatražio dostavljanje spisa iz Tuzle, te da je Kantonalni sud u Tuzli predmetni spis dostavio Osnovnom sudu u Bijeljini.
- 9.Rješenjem Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P1-18/01 od 16. marta 2001. godine određeno je da se sutkinja N.T. ne izuzima od vršenja sudske nadležnosti u predmetnom postupku. U obrazloženju je navedeno da je sutkinja N.T. podnijela zahtjev za izuzeće u predmetnom postupku, te kao razlog navela da je apelantov punomoćnik kum njenom suprugu. Istaknuto je da navedeni razlog nije predviđen kao zakonski osnov za sutkinjino izuzeće, te da ne postoje druge okolnosti koje mogu dovesti u sumnju sutkinjinu nepristranost.
- 10.Osnovni sud je do donošenja Presude broj P1-18/01 od 23. maja 2001. godine zakazao dva ročišta, na koja je apelant pristupio.
- 11.Presudom Osnovnog suda broj P1-18/01 od 23. maja 2001. godine poništeno je kao nezakonito Rješenje tuženog broj 03-023-267/91 od 24. septembra 1991. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos, kao i Rješenje broj 03-023-267/91 od 29. oktobra 1991. godine, kojim je odbijen apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o prestanku radnog odnosa.
- 12.Protiv prvostepene presude žalbu je podnio tuženi 19. jula 2001. godine. Apelant je podnio odgovor na žalbu 27. jula 2001. godine.
- 13.Okružni sud je Rješenjem broj Gž-329/01 od 3. decembra 2002. godine žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude je navedeno da je, imajući u vidu prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, prvostepeni sud, protivno obavezi iz člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, prekoračio granice postavljenog tužbenog zahtjeva, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 34. stav 1. u vezi sa članom 2. stav 1. ZPP. Dalje je Okružni sud utvrdio da je prvostepeni sud bio dužan tuženom pružiti mogućnost da se valjano izjasni o svim zahtjevima i navodima protivne strane. Uvjet za takvo izjašnjavanje je prethodno dostavljanje svih zahtjeva i isprava koje se nude kao vjerodostojan dokaz. Kako prvostepeni sud nije postupio na navedeni način, prema mišljenju Okružnog suda, učinio je bitnu povredu odredaba ZPP (član 5. stav 1. ZPP). Dalje je Okružni sud utvrdio da je prvostepeni sud izrekom osporene presude obavezao tuženog da apelantu uspostavi sva prava po osnovu radnog odnosa i to počevši od 30. septembra 1991. godine pa do povratka na posao. Okružni sud je istakao da je u tom dijelu prvostepena presuda potpuno nejasna i neizvršiva, a da u obrazloženju nisu dati razlozi za odluku suda u tom dijelu. Prema mišljenju Okružnog suda, iz tog dijela izreke se ne vidi na koje je poslove i radne zadatke tuženi dužan vratiti apelanta na rad. Stoga je utvrđeno da je i u tom dijelu prvostepeni sud učinio povredu odredaba parničnog postupka. Prvostepenom sudu je naloženo da u ponovnom postupku otkloni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano rješenjem, u smislu da pozove apelanta da, u skladu sa odredbom člana 109. ZPP, uredi tužbu i precizira svoj tužbeni zahtjev, te da nakon toga, provođenjem dokaza, njihovom pravilnom ocjenom i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, donese na zakonu zasnovanu odluku.
- 14.Sutkinja prvostepenog suda N.T. je 21. januara 2003. godine ponovo podnijela zahtjev za izuzeće. Osnovni sud je Rješenjem broj P1-18/01 od 25. marta 2003. godine odlučio da se sutkinja N.T. izuzima od vršenja sudske dužnosti u predmetnom postupku. Određeno je da se predmet uputi sudiji N.R. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sutkinja navela da je u predmetnom postupku zakonski zastupnik tuženog doveo u pitanje njenu nepristranost zato što je apelantov punomoćnik kum njenom suprugu. Istaknuto je da, iako navedeni odnos ne predstavlja smetnju u vođenju postupka, sutkinja je ipak u svom zahtjevu tražila izuzeće kako zakonski zastupnik tuženog ne bi u daljnjem toku postupka doveo u sumnju njenu nepristranost.
- 15.Rješenjem Osnovnog suda broj P1-142/03 od 11. aprila 2003. godine apelantu je vraćen prijedlog na uređenje i dopunu. Apelant je pozvan da, u roku od osam dana, uredi prijedlog na način da tačno naznači na koje poslove i zadatke traži da bude vraćen kod tuženog, koja prava iz radnog odnosa je tuženi dužan da uspostavi, te da, ukoliko predlaže isplatu neisplaćenih plaća kao i drugih novčanih potraživanja, predloži iznose u konvertibilnim markama.
- 16.Apelant je 22. aprila 2003. godine Osnovnom sudu dostavio precizirani prijedlog.
- 17.Do donošenja Presude Osnovnog suda broj P-142/03 od 11. jula 2003. godine sud je zakazao tri ročišta. Apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 25. juni 2003. godine, iako je dostava bila uredna. Konstatirano je da je apelantov punomoćnik u svom podnesku predložio da se navedeno ročište odloži na kraće vrijeme.
- 18.Osnovni sud je Presudom broj P-142/03 od 11. jula 2003. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje Rješenja tuženog broj 03-023-267-1/91 od 24. septembra 1991. godine sa prijedlogom da se apelant vrati na radno mjesto na kojem je bio zaposlen prije donošenja te odluke ili da ga tuženi rasporedi na poslove i radne zadatke radnog mjesta koje odgovara njegovim stručnim i radnim sposobnostima sa priznanjem i isplatom ličnih dohodaka od dana prestanka radnog odnosa pa do presuđenja sa zakonskim kamatama i uplatom doprinosa za zdravstveno i penzijsko osiguranje od dana prestanka radnog odnosa pa do povratka na posao.
- 19.Apelant je 23. jula 2003. godine podnio žalbu protiv prvostepene presude. Okružni sud je 4. augusta 2003. godine dostavio žalbu Osnovnom sudu kako bi proveo postupak u smislu čl. 358-360. ZPP. Apelant je 31. jula 2003. godine dopunio žalbu. Osnovni sud je 2. septembra 2003. godine dostavio žalbu tuženom na odgovor.
- 20.Okružni sud je Presudom broj Gž-616/03 od 6. aprila 2004. godine apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude se navodi da je prvostepeni sud odlučio o dijelu tužbenog zahtjeva za poništaj prvostepenog rješenja o prestanku radnog odnosa, dok o drugom dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži poništaj konačnog rješenja prvostepeni sud nije odlučio. Dalje je drugostepeni sud našao da prvostepeni sud nije tuženom pružio mogućnost da se izjasni o provedenim dokazima. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, kako je odlučivao o navodima i dokazima jedne strane, bez pružanja mogućnosti drugoj strani da se o njima izjasni, prvostepeni sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 13. ZPP. Dalje je Okružni sud naveo da odluka o sporu zavisi od istinitog utvrđivanja činjenice da li je u periodu upućivanja na čekanje apelant mogao biti raspoređen na druge poslove i radne zadatke s obzirom na svoju stručnu spremu i radne sposobnosti. Prema mišljenju Okružnog suda, navedenu činjenicu prvostepeni sud nije utvrdio, a dok se ona ne utvrdi, ne može se ocijeniti da li je apelantu na zakonit način prestao radni odnos kod tuženog. Zbog toga je Okružni sud utvrdio da je zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava.
- 21.Okružni sud je predmetni spis vratio Osnovnom sudu 29. aprila 2004. godine.
- 22.Do donošenja Presude Osnovnog suda broj Rs-106/04 od 20. septembra 2005. godine Osnovni sud je zakazao 14 ročišta. Apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 20. oktobar 2004. godine. Konstatirano je da je apelant svojim podneskom predložio odgodu ročišta radi vansudskog poravnanja. Podneskom od 17. novembra 2004. godine apelant se obratio Osnovnom sudu navodeći da najavljeni pokušaj poravnanja nije uspio zbog promjene "vlasti". Apelant nije pristupio ni ročištu zakazanom za 17. novembar 2004. godine, iako je bio uredno obaviješten. Raspravi zakazanoj za 8. decembar 2004. godine apelant nije pristupio, međutim, nije navedeno da li je dostava bila uredna. Ročištu zakazanom za 21. januar 2005. godine apelant nije pristupio, ali je konstatirano da je odgodu ročišta zatražio tuženi, o čemu je apelantov punomoćnik obaviješten putem telefona. Zbog vremenskih prilika ročištu zakazanom za 2. februar 2005. godine nije pristupio apelantov punomoćnik. Apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 28. april 2005. godine, međutim, iz zapisnika nije jasno da li je apelant bio uredno pozvan ili ne.
- 23.Apelant je 9. marta 2007. godine precizirao svoj tužbeni zahtjev.
- 24.Presudom Osnovnog suda broj Rs-106/04 od 20. septembra 2005. godine poništena su kao nezakonita rješenja tuženog broj 03-023-267/91 od 24. septembra 1991. godine i broj 03-023-267/91 od 29. oktobra 1991. godine, te je tuženi obavezan da apelanta vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi ili da ga rasporedi na poslove i radne zadatke prema sistematizaciji radnih mjesta i da mu isplati po osnovu neisplaćenih plaća iznos od 58.619,19 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 21. novembra 1991. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom izvršenja. Tužba je odbačena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uplatu poreza i doprinosa na utvrđene obaveze.
- 25.U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je uvidom u rješenje o prestanku radnog odnosa utvrđeno da je rješenje donio Izvršni odbor tuženog, a da ga je potpisao predsjednik Izvršnog odbora J.K. Tim je rješenjem apelantu, koji je bio stavljen na raspolaganje počevši od 1. januara 1991. godine, prestao radni odnos 30. septembra 1991. godine. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da apelantu radni odnos prestaje zato što nije u roku od šest mjeseci od stavljanja na raspolaganje raspoređen na druge poslove niti je zasnovao drugi radni odnos.
- 26.Osnovni sud je istakao da je saslušani svjedok J.K. naveo da je apelant bio sekretar Izvršnog odbora i da je imao visoku školsku spremu, za razliku od većine zaposlenih u općinskim organima uprave u Šekovićima koji su imali srednju stručnu spremu. Dalje je svjedok istakao da je, s obzirom na apelantovu stručnu spremu i na radno iskustvo koje je imao, apelant mogao biti raspoređen na druge poslove i radne zadatke, s tim što svjedok nije mogao konkretno označiti na koje je to radno mjesto apelant mogao biti raspoređen. Uvidom u spisak radnika i radnih mjesta, prema Pravilniku o sistematizaciji u općinskoj upravi iz 1991. godine, utvrđeno je da su 1991. godine radni odnos zasnovali: direktor Uprave prihoda, inspektor za poljoprivredu, sekretar Sekretarijata, a općepoznata je okolnost da za ta radna mjesta treba visoka stručna sprema. Dovodeći navedena dva dokaza u vezu, Osnovni sud je utvrdio da su tokom 1991. godine postojali zakonski uvjeti da se apelant rasporedi na druge poslove i radne zadatke s obzirom na njegovu stručnu spremu i radne sposobnosti, te je zbog toga sud ocijenio da je apelantu na nezakonit način prestao radni odnos kod tuženog. Prema mišljenju Osnovnog suda, navedeno utvrđenje nije dovedeno u pitanje ni jednim dokazom koji je izveo tuženi. Osnovni sud je naveo da svjedok J.K., dajući svoj iskaz, nije sličio na lice pod pritiskom, a na pitanja obje strane odgovarao je jasno i razgovijetno. Osnovni sud je naveo da su predmetna rješenja tuženog nezakonita jer su postojali uvjeti da se apelant rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima unutar zakonskog roka od šest mjeseci, te, stoga, organ tuženog nije mogao donijeti prvostepeno rješenje kojim apelantu prestaje radni odnos, a zatim nije mogao donijeti rješenje kojim apelantov prigovor izjavljen protiv tog rješenja odbija kao neosnovan jer se iz tog rješenja ne vidi zašto je prigovor neosnovan.
- 27.Protiv prvostepene presude tuženi je 3. oktobra 2005. godine podnio žalbu. Presudom Okružnog suda broj Gž-625/05 od 11. septembra 2006. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
- 28.U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant zbog isteka mandata razriješen dužnosti sekretara Izvršnog odbora tuženog (Rješenjem broj 01-111-31/90 od 17. decembra 1990. godine). Dalje je u postupku utvrđeno da je Odlukom Skupštine općine Šekovići od 17. decembra 1990. godine o izmjenama i dopunama Odluke o Izvršnom odboru ukinuto radno mjesto sekretara Izvršnog odbora, te da je rješenjem Izvršnog odbora tuženog od 31. decembra 1990. godine, koje je doneseno na osnovu čl. 339. i 340. Zakona o državnoj upravi, koji je tada bio na snazi ("Službeni list SRBiH" broj 8/90), apelant stavljen na raspolaganje. Protiv navedenog rješenja o stavljanju na raspolaganje apelant je imao pravo da podnese prigovor drugostepenom organu, u skladu sa članom 343. Zakona o državnoj upravi. Međutim, navedeno pravo apelant nije iskoristio, pa je rješenje kojim je apelant stavljen na raspolaganje postalo konačno i pravosnažno, zbog čega se ne može više ispitivati da li su bili ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom člana 339. stav 1. Zakona o državnoj upravi za stavljanje apelanta kao radnika uprave na raspolaganje.
- 29.Istaknuto je da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno, što među strankama nije sporno, da je ukinuto radno mjesto sekretara Izvršnog odbora na kojem je apelant radio. Prema ocjeni Okružnog suda, to što je tokom 1991. godine izvršen prijem direktora Uprave prihoda, inspektora za poljoprivredu i sekretara Sekretarijata nije od utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari s obzirom na to da ta radna mjesta ne spadaju u istu kategoriju zvanja u okviru visoke stručne spreme koju apelant posjeduje (profesor pedagogije i psihologije), što je među strankama nesporno. Prema tome, nije osnovan apelantov zahtjev kojim traži poništaj rješenja o prestanku radnog odnosa. U odnosu na zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene zarade, od pravnog značaja je zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa apelantu što predstavlja prethodno pitanje za rješavanje spora u parnici za naknadu štete. Stoga, kako apelantu nije nezakonito prestao radni odnos, ne pripada mu ni pravo na naknadu štete po osnovu izgubljene zarade.
- 30.Apelant je 27. oktobra 2006. godine izjavio reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-001 192 od 29. februara 2008. godine odbio apelantovu reviziju.
- 31.U obrazloženju revizione presude navedeno je da je nepodnošenjem prigovora protiv Rješenja broj 03-023-24/91 od 31. decembra 1990. godine apelant prihvatio status radnika organa uprave na raspolaganju. Članom 339. stav 1. Zakona o državnoj upravi bilo je propisano da izvršni organ može, kad to zahtijevaju naročite potrebe službe, na prijedlog funkcionera koji rukovodi organom uprave, staviti radnika organa uprave na raspolaganje. Prema stavu 2. navedenog člana radnik organa uprave može biti na raspolaganju dok ne bude raspoređen na druge poslove i zadatke ili dok ne zasnuje radni odnos u drugom organu, organizaciji ili zajednici, ili dok mu ne prestane radni odnos po drugom osnovu, ali najduže šest mjeseci. Ako radnik za to vrijeme ne zasnuje radni odnos u drugom organu, organizaciji ili zajednici, prestaje mu radni odnos u organu uprave.
- 32.Istaknuto je da je apelant bio na raspolaganju u periodu od 1. januara 1991. godine pa zaključno sa 30. junom 1991. godine, u skladu sa Rješenjem broj 03-023-24/91 od 31. decembra 1990. godine. Utvrđeno je da mu tuženi nije mogao za to vrijeme osigurati zasnivanje radnog odnosa. Svjedok J.K. se po sjećanju izjašnjavao i nije spomenuo ni jedno konkretno radno mjesto na koje bi apelant, s obzirom na stručnu spremu i radno iskustvo, mogao biti raspoređen. Navedeno je da za radna mjesta inspektora za poljoprivredu, sekretara Sekretarijata i direktora Uprave prihoda koja su popunjena u toku 1991. godine apelant očigledno nije ispunjavao uvjet u pogledu stručne spreme, kako je to utvrdio drugostepeni sud. Istaknuto je da parnične stranke nisu tokom postupka ponudile druge dokaze na okolnost postojanja radnih mjesta kod tuženog, a na koja bi apelant mogao biti raspoređen u vrijeme kad je bio na raspolaganju. Stoga je njemu, po isteku tromjesečnog otkaznog roka, prestao radni odnos 30. septembra 1991. godine, u skladu sa odredbama člana 339. st. 2, 3. i 4. Zakona o udruženom radu, dakle na zakonit način, zbog čega, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije osnovan niti njegov zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene dobiti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 33.Apelant se žali na to da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant smatra da su u predmetnom postupku povrijeđene odredbe člana 10. Ustava Republike Srpske. Žali se na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pristup sudu i princip kontradiktornosti jer nije saslušan kao stranka na sudu. Smatra da je lišen prava na rad samo zbog svojih političkih uvjerenja. Također, smatra da nije imao suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
- 34.U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je sastavni dio odgovora obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda. Istaknuto je da, prema mišljenju Vrhovnog suda, u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
- 35.U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
- 36.U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da predmetna parnica teče od 21. novembra 1991. godine kada je podnesena tužba Osnovnom sudu udruženog rada u Tuzli. Međutim, istaknuto je da je Osnovni sud u Bijeljini predmet ustupio Osnovnom sudu u Vlasenici 2. marta 2001. godine.
- 37.U svom odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
V. Relevantni propisi
- 38.Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
- 39.Zakon o državnoj upravi ("Službeni list SRBiH" broj 8/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 339. st. 1. i 2.
Kad to zahtijevaju naročite potrebe službe, izvršni organ može, na prijedlog funkcionera koji rukovodi organom uprave, staviti radnika organa uprave na raspolaganje.
Radnik organa uprave može biti na raspolaganju dok ne bude raspoređen na druge poslove i zadatke ili dok ne zasnuje radni odnos u drugom organu, organizaciji ili zajednici, ili dok mu ne prestane radni odnos po drugom osnovu, ali najduže šest mjeseci. Ako radnik za to vrijeme ne zasnuje radni odnos u drugom organu, organizaciji ili zajednici, prestaje mu radni odnos u organu uprave.
VI. Dopustivost
- 40.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povredu člana 10. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
- 4)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 1.Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
- 1.
Š...Ć
- 41.Ustavni sud nalazi da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu člana 10. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi člana 10. Ustava Republike Srpske jer to nisu pitanja "koja su sadržana u ovom ustavu", u smislu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 42.Stoga, imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 43.U pogledu ostalih navoda apelacije koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje i prava na rad, Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 44.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 45.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 192 od 29. februara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 3. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 3. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 46.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 47.Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na rad.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 48.Predmetni postupak se odnosi na postupak zaštite prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 49.Kako se apelantovi navodi odnose i na nerazumno dugo trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, odnosno da li su ispunjeni kriteriji koje zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije da bi se moglo smatrati da je odluka donesena u razumnom roku.
a) Razuman rok
Relevantni principi
- 50.Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 51.Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
- 52.Konačno, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
Period koji se uzima u obzir
- 53.Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
- 54.Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju predmetni postupak započeo 21. novembra 1991. godine kada je apelant podnio prijedlog Osnovnom sudu udruženog rada u Tuzli za zaštitu prava iz ranog odnosa. U nadležnost Ustavnog suda ulazi period od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, predmetni postupak od momenta podnošenja prijedloga do donošenja Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 192 od 29. februara 2008. godine, kojom je postupak okončan, trajao je ukupno 16 godina i tri mjeseca, od čega se period od 12 godina i dva mjeseca ubraja u nadležnost Ustavnog suda. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati period koji se ubraja u nadležnost Ustavnog suda, tj. period od 14. decembra 1995. godine do 29. februara 2008. godine (tj. period od 12 godina i dva mjeseca).
Analiza dužine trajanja postupka
- 55.Uzimajući u obzir činjenično stanje koje se trebalo utvrditi kao i pravna pitanja o kojima se rješavalo, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije složen.
- 56.Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine je da se predmet nalazio pred bivšim Osnovnim sudom udruženog rada u Tuzli a da ništa značajnije nije bilo riješeno (kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, tako i u pogledu odlučivanja o pravnim pitanjima).
- 57.U pogledu apelantovog doprinosa ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud nalazi da apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 25. juni 2003. godine, iako je bio uredno pozvan. Apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 20. oktobar 2004. godine zbog toga što je tražio njegovu odgodu radi vansudskog poravnanja. Također, apelant nije pristupio ni ročištu zakazanom za 17. novembar 2004. godine, iako je dostava bila uredna. Apelant nije pristupio na još neka ročišta zakazana u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud apelantov doprinos ukupnoj dužini postupka ne može značajno staviti na teret apelantu jer se iz zapisnika sa ročišta ne može dovoljno jasno utvrditi da je apelant bio uredno pozvan. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je i apelant svojim radnjama doprinio da se pojedina ročišta odgode, što je utjecalo na ukupnu dužinu postupka, ali ne u značajnoj mjeri.
- 58.U pogledu doprinosa redovnih sudova trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da je, računajući od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (14. decembar 1995. godine), prva radnja u ovom predmetu preduzeta 2. marta 2001. godine i to kada je Osnovni sud u Bijeljini dostavio spis Osnovnom sudu u Vlasenici. Dakle, u periodu od pet godina i oko tri mjeseca u predmetnom postupku nije preduzeta niti jedna procesna radnja. Ustavni sud iz spisa predmeta ne može sa sigurnošću utvrditi kada je apelant prvi put tražio da se spis dostavi nadležnom sudu u Republici Srpskoj. Ipak, Ustavni sud je mišljenja da su, u konkretnom slučaju, sudovi kao predstavnici javnih organa vlasti bili dužni preduzeti sve mjere kako bi pravni sistem funkcionirao i zadovoljio standarde člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud iz predmetnog spisa ne može sa sigurnošću utvrditi kada je predmetni spis iz tuzlanskog suda dostavljen Osnovnom sudu u Bijeljini. Ustavni sud smatra da se, u ovom dijelu, dio odgovornosti može staviti (i) na sudove u Federaciji BiH, konkretno sudove na području Tuzlanskog kantona, na čijem području se nalazio bivši Osnovni sud udruženog rada Tuzla.
- 59.Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dva puta ukidao presudu Osnovnog suda zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, što je utjecalo na ukupnu dužinu predmetnog postupka. Stoga, iako su nakon 2. marta 2001. godine redovni sudovi u kratkim periodima preduzimali radnje u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je i od tada predmetni postupak trajao do 29. februara 2008. godine, dakle punih sedam godina. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je ukidanje presude Osnovnog suda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostepenom sudu u odlučujućem i pretežnom dijelu utjecalo na ukupnu dužinu predmetnog postupka. Ustavni sud zapaža da su razlozi ukidanja bile (i) proceduralne greške koje je tokom prvostepenog postupka počinio Osnovni sud. Naime, i postupak povodom revizije trajao je od 27. oktobra 2006. godine do 29. februara 2008. godine, tj. godinu i četiri mjeseca. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na to da se radilo o postupku za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je prema domaćem zakonu postupak hitne prirode.
- 60.Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud nalazi da vrijeme trajanja predmetnog postupka, 12 godina i dva mjeseca u relevantnom periodu, ne može zadovoljiti standarde "razumnog roka", u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iako je Ustavni sud našao da je i apelant svojim radnjama doprinio dužini postupka, Ustavni sud, ipak, smatra da predmetnu dužinu postupka može u odlučujućem i pretežnom dijelu staviti na teret redovnim sudovima jer su, prema standardima Evropske konvencije, javni organi vlasti dužni organizirati svoj pravni sistem na način da on zadovoljava garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud nalazi da redovni sudovi za ovako dugo trajanje postupka nisu ponudili razumno i objektivno opravdanje, a radilo se o postupku koji je zakonom propisan kao hitan, te koji je od izuzetnog značaja za apelanta (radni spor).
- 61.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 62.Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, odlukama Okružnog i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 63.Razmatrajući apelantove navode u ovom dijelu, Ustavni sud nalazi da su Okružni sud i Vrhovni sud za svoje odluke, nasuprot apelantovim navodima, dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, iz obrazloženja revizione presude proizlazi da, prema članu 339. stav 1. Zakona o državnoj upravi (koji se u relevantnom periodu primjenjivao), izvršni organ, na prijedlog funkcionera koji rukovodi organom uprave, može staviti radnika organa uprave na raspolaganje. Time što nije izjavio prigovor protiv rješenja od 31. decembra 1990. godine o stavljanju na raspolaganje, apelant je prihvatio status radnika organa uprave na raspolaganju. Stavom 2. istog člana propisano je da radnik organa uprave može biti na raspolaganju dok ne bude raspoređen na druge poslove i zadatke ili dok ne zasnuje radni odnos u drugom organu, organizaciji ili zajednici, ili dok mu ne prestane radni odnos po drugom osnovu, ali najduže šest mjeseci. Ako radnik za to vrijeme ne zasnuje radni odnos u drugom organu, organizaciji ili zajednici, prestaje mu radni odnos u organu uprave. Apelant je bio na raspolaganju od 1. januara 1991. godine, zaključno sa 30. junom 1991. godine, dakle šest mjeseci. Tuženi mu, kako proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, nije mogao za to vrijeme osigurati raspored na druge poslove, odnosno zasnivanje radnog odnosa kod drugog pravnog subjekta. Stoga je apelantu, po isteku tromjesečnog otkaznog roka, prestao radni odnos 30. septembra 1991. godine i to u skladu sa odredbama člana 339. st. 2, 3. i 4. Zakona o državnoj upravi, dakle, na zakonit način, pa, stoga, nije osnovan ni apelantov zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade. Ustavni sud u tome ne vidi ništa proizvoljno, te smatra da obrazloženja redovnih sudova zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 64.U odnosu na apelantove navode u pogledu subjektivne pristranosti sudije Okružnog suda, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj, da bi se dokazala subjektivna pristranost sudije, zahtijeva se dokaz konkretne pristranosti. Naime, lična nepristranost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). To je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati ličnu pristranost. U tom smislu, Ustavni sud nalazi da apelant, osim svojih paušalnih navoda, nije naveo konkretne argumente za ove svoje tvrdnje. Štaviše, Ustavni sud podsjeća na to da se apelant žali na pristranost sudije Okružnog suda. Međutim, iz presude revizionog suda, koja je sveobuhvatna i koja je dala odgovore na sva pitanja koja je apelant postavio, ne može se zaključiti da je apelant navod o pristranosti sudije Okružnog suda uopće iznosio pred Vrhovni sud pa da bi taj sud mogao odlučiti o tom prigovoru. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se nisu stekle pretpostavke da uopće razmatra apelantove navode o navodnoj pristranosti sudije Okružnog suda.
- 65.Dalje, Ustavni sud ne može zaključiti da su, onako kako to apelant navodi, u konkretnom slučaju apelantu povrijeđeni pravo na pristup sudu i princip kontradiktornosti. Apelanta je u predmetnom postupku zastupao advokat, tj. stručno lice koje je u njegovo ime u postupku preduzimalo procesne radnje radi dokazivanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Apelant je tokom cijelog postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, kao i da svoje argumente suprotstavi argumentima suprotne strane. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelant u predmetnom postupku uživao garancije člana 6. Evropske konvencije, te da su njegovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
- 66.Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 67.U odnosu na apelantove navode o tome da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud nalazi da su pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada zagarantirani čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Kako su apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na rad u suštini isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za koje je Ustavni sud već zaključio da su neosnovani, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na pravo na rad i uživanje povoljnih uvjeta rada iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
VIII. Zaključak
- 68.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak, koji se ticao radnog spora i koji je prema zakonu propisan kao hitan, trajao, u relevantnom periodu, 12 godina i dva mjeseca, a redovni sudovi nisu dali razumno i objektivno opravdanje za toliko dugo trajanje. Također, apelantovo ponašanje nije bilo takvo da bi u značajnijoj mjeri utjecalo na dužinu trajanja predmetnog postupka.
- 69.Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu ostalih aspekata prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, odnosno da je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 70.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 1. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 71.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.