USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 64/11
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 831/08, rješavajući apelaciju Dž. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelomično se usvaja apelacija Dž. K.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1558/02 od 9. januara 2008. godine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Dž. K., u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dž. K., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1558/02 od 9. januara 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda MIO/PIO za mirovinsko i invalidsko osiguranje broj 02/1-1106674334 od 7. maja 2002. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Federalnog MIO/PIO broj 110-66743-43 od 17. marta 2002. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Dž. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 22. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1558/02 od 9. januara 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod MIO/PIO) broj 02/1-1106674334 od 7. maja 2002. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe - Tuzla Federalnog zavoda MIO/PIO (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) broj 110-66743-43 od 17. marta 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federalnog zavoda MIO/PIO i Kantonalne administrativne službe zatraženo je 26. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 11. aprila 2008. godine, Kantonalna administrativna služba - 10. aprila 2008. godine, dok Federalni zavod za PIO/MIO nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni podnosiocu apelacije 9. septembra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 3. decembra 2001. godine podnio zahtjev Kantonalnoj administrativnoj službi za retroaktivnu isplatu neisplaćenih penzija.
- 7.Rješenjem Kantonalne administrativne službe broj 110-66743-43 od 17. marta 2002. godine je odbijen apelantov zahtjev da mu se, kao korisniku starosne penzije, prizna pravo na retroaktivnu isplatu penzije za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine. U toku upravnog postupka je utvrđeno da isplata primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja od 2. juna 2000. godine apelantu nije vršena, s obzirom da se apelant nalazio van Federacije BiH. Nadalje, penzije su dostavljane apelantu na njegovu adresu, ali su vraćene, što se vidi iz uvjerenja LP broj 1106674334 od 7. marta 2002. godine. U konkretnom slučaju, Kantonalna administrativna služba je također utvrdila da je penzija apelantu aktivirana 1. januara 2001. godine. Uzimajući u obzir sve utvrđene činjenice, navedeni prvostepeni upravni organ je odbio apelantov zahtjev da mu se isplati penzija za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine, pozivom na odredbe člana 104. stav 2. i član 106. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 29/98 i 32/01; u daljnjem tekstu: Zakon o MIO/PIO).
- 8.Apelant je 8. aprila 2002. godine Federalnom zavodu MIO/PIO podnio žalbu protiv rješenja Kantonalne administrativne službe.
- 9.Rješenjem Federalnog zavoda MIO/PIO broj 02/1-1106674334 od 7. maja 2002. godine apelantova žalba na prvostepeno rješenje je odbijena. Naime, kako je naveo drugostepeni upravni organ, jedno od osnovnih načela izraženo u članu 3. stav 2. Zakona o MIO/PIO FBiH propisuje da prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti, što znači da osiguranik može uvijek ostvariti stečeno pravo. Međutim, kako je zaključio drugostepeni upravni organ, dospjeli mjesečni iznosi penzija nisu izuzeti od zastarjelosti. Polazeći od navedenih zakonskih odredbi i činjenice da je apelant zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine podnio 3. decembra 2001. godine, dakle po proteku roka od šest mjeseci, kao i činjenice da mu je uspostavljeno pravo na isplatu penzije 1. januara 2001. godine, to mu iz tih razloga, u skladu s navedenim zakonskim odredbama, ne pripada pravo na isplatu tih potraživanja. Zbog svega izloženog, a na osnovu člana 239. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 2/98 i 48/99), sud je odbio apelantovu žalbu.
- 10.Apelant je 19. juna 2002. godine Vrhovnom sudu podnio tužbu u upravnom sporu radi poništenja Rješenja Federalnog zavoda MIO/PIO broj 02/1-1106674334 od 7. maja 2002. godine.
- 11.Presudom Vrhovnog suda broj U-1558/02 od 9. januara 2008. godine apelantova tužba u upravnoj stvari za retroaktivnu isplatu penzije je odbijena. Vrhovni sud je utvrdio da su upravni organi apelantu priznali pravo na starosnu penziju počevši od 1. decembra 1999. godine, te da mu nije vršena isplata penzija od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 1999. godine zbog toga što je boravio van teritorije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je zaključio da je u upravnom postupku pravilno odlučeno kada apelantu nije priznato pravo na retroaktivnu isplatu penzija za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 1999. godine zbog zastarjelosti potraživanja. Kako je naveo Vrhovni sud, članom 104. stav 2. Zakona o MIO/PIO FBiH propisano je da dospjela novčana primanja, proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti. Kako je apelant zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija za navedeni period podnio 3. decembra 2001. godine, to je, kako je zaključio Vrhovni sud, u skladu s citiranim članom, nastupila zastarjelost za isplatu penzija. Navedeno je da apelantovo pozivanje na odredbu člana 3. stav 2. Zakona o MIO/PIO FBiH, kojim je propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti, nije moglo, kako je naveo Vrhovni sud, dovesti do drugačijeg odlučenja u ovoj upravnoj stvari budući da se ovo načelo odnosi na mogućnost da osiguranik može uvijek ostvariti stečeno pravo na penziju i druga prava, s tim da dospjeli mjesečni iznosi penzije nisu izuzeti od zastarjelosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 13.Apelant dalje navodi da su upravni organi i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo jer su se, u konkretnom slučaju, kako navodi apelant, morali pozvati na član 3. Zakona o MIO/PIO i na član 104. navedenog Zakona. Osim toga, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi i u činjenici da upravni postupci kojima je rješavano o njegovom zahtjevu nisu bili javni, odnosno da su vođeni bez prisustva stranaka, te da se nije mogao izjasniti o svim činjenicama i okolnostima koje su od značaja za rješavanje njegovog zahtjeva te mu tako nije omogućeno da zaštiti svoja prava. Apelant navodi da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao šest godina, šest mjeseci i dvadeset dana, odnosno od 25. jula 2001. godine, kao dana predaje podneska Fondu MIO/PIO za isplatu retroaktivne penzije do donošenja presude Vrhovnog suda 14. februara 2008. godine. Ovaj postupak je trajao nerazumno dugo, te s obzirom na složenost postupka i vrijednost spora, apelant smatra da nije imao suđenje u razumnom roku.
- 14.S obzirom na izloženo, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu Presudu Vrhovnog suda broj U-1558/02 od 9. januara 2008. godine i predmet vrati na ponovni postupak. Apelant predlaže da Ustavni sud naloži Federaciji BiH da mu isplati 4.000,00 KM na ime naknade za povredu prava na pravičan postupak u građanskim stvarima u razumnom roku.
b) Odgovori na apelaciju
- 15.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu. Kako je u odgovoru na apelaciju naveo Vrhovni sud, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz člana 104. stav 2. Zakona o MIO/PIO FBiH, a ne član 3. ovog zakona, na koji se apelant poziva. U pogledu prigovora iz apelacije da presuda suda nije donesena u razumnom roku, Vrhovni sud je ukazao da se, u vrijeme apelantovog podnošenja tužbe, kod ovog suda nalazio veliki broj neriješenih predmeta iz ranijih godina (2000. i 2001. godine), pa su prioritetno rješavani predmeti iz tih godina.
- 16.U odgovoru Federalnog zavoda MIO/PIO je navedeno da taj organ nije povrijedio ni jedan zakon niti ustavna prava apelanta, pa ovaj organ ostaje u cijelosti kod svojih rješenja i predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju u cijelosti.
V. Relevantni propisi
- 17.Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH ("Službene novine FBiH" br. 29/98 i 32/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su neotuđiva, lična i materijalna i ne mogu se prenositi na druga lica. Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti. Prava po ovom zakonu ne mogu se oduzeti, smanjiti ili ograničiti, izuzev slučajeva utvrđenih ovim zakonom.
Član 104.
Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci, od dana dospjelosti.
- 18.Zakon o upravnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
- 7.Načelo materijalne istine
Član 7.
U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 237. stav 1.
(1)Drugostepeni organ će odbiti žalbu kad utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana.
- 19.Zakon o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 30.
O upravnim stvarima sud rješava u nejavnoj sjednici.
Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava.
Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.
Član 36.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe. Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Ako sud utvrdi (ocijeni) da je osporeni upravni akt ništav poništit ce ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostupanjskom upravnom aktu, poništit će i taj akt.
Član 38. stav 2.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.
- 20.Zakon o upravnim sporovima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 75. stav 1.
Postupak po tužbama pred Vrhovnim sudom Federacije podnesenim do 31.12.2003. godine, koji nije završen do stupanja na snagu ovog Zakona, nastavit će se pred tim sudom prema odredbama ranije važećeg zakona.
VI. Dopustivost
- 21.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 17. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 25.Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
A) Pravo na pravičan postupak - suđenje u razumnom roku
- 26.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 27.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 27.
a) Relevantni principi
- 28.Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 29.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 30.Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 31.Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu postupka pred upravnim organima i Vrhovnim sudom. Kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije u spisu, apelant je zahtjev za retroaktivnu isplatu penzije podnio 3. decembra 2001. godine, a presuda Vrhovnog suda je donesena 9. januara 2008. godine. Dakle, relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir je period preko šest godina.
c) Analiza dužine trajanja postupka
- 32.U konkretnom slučaju se radilo o upravnom postupku i upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješenja drugostepenog organa, u upravnoj stvari retroaktivne isplate penzija. S tim u vezi, imajući u vidu da se upravni postupak, po pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u tom postupku, a da se u upravnom sporu cijeni zakonitost osporenog rješenja, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je Vrhovni sud trebalo da razmotri.
- 33.Ustavni sud zapaža da su upravni organi za nešto više od pet mjeseci okončali postupak, pa se oni ne mogu smatrati odgovornim za dužinu postupka na koju ukazuje apelant. Međutim, Vrhovnom sudu je trebalo više od pet godina i šest mjeseci da odluči o tužbi protiv rješenja drugostepenog organa. Nadalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine nije predviđen rok za rješavanje tužbe u upravnom sporu, ali je, s obzirom na primjenu načela efikasnosti, sud odluku o apelantovoj tužbi trebao donijeti bez odugovlačenja. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud dužinu postupka pravda velikim brojem nezavršenih predmeta kao posebne okolnosti koje su uticale na dužinu postupka. Međutim, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti ih je Vrhovni sud predočio. Naime, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može prihvatiti kao opravdane uopćene navode o velikom broju neriješenih predmeta, budući da Vrhovni sud nije naveo konkretne korake koje je preduzeo s ciljem da riješi ovaj problem. S obzirom na navedeno, a budući da Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog sudskog postupka ne zadovoljava standard "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 34.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pitanje naknade nematerijalne štete
- 35.Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi odgovarajući iznos. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i temeljnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06).
- 36.U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 900,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
C) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 37.Apelant navodi da upravni postupci nisu bili javni, odnosno da su vođeni bez prisustva stranke u postupku, te da se nije mogao izjasniti o svim činjenicama i okolnostima koje su od značaja za rješavanje njegovog zahtjeva. Osim toga, apelant se žali na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava navodeći da su upravni organi i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo jer su se, u konkretnom slučaju, kako navodi apelant, morali pozvati na pravila o nezastarijevanju penzijskih prava, član 3. Zakona o MIO/PIO FBiH, a ne na član 104. navedenog Zakona.
- 38.Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 39.Apelant navodi da upravni postupci nisu bili javni, odnosno da su vođeni bez prisustva stranke, te da je onemogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su od značaja za rješavanje njegovog zahtjeva. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao osporeno rješenje upravnog organa, te, kako činjenično, tako i pravno i meritorno, odlučio o njemu. Također, Ustavni sud primjećuje da su navodi apelacije koji se odnose na zahtjev za prisustvovanje sjednici vijeća Vrhovnog suda izneseni tek u apelaciji, a ne i u tužbi o upravnom sporu, a apelant Ustavnom sudu nije dostavio dokaz da je u tužbi zahtijevao da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, kako je propisano članom 30. Zakona o upravnim sporovima FBiH, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije da upravni postupci nisu bili javni odnosno da su vođeni bez prisustva stranke u postupku, te da se nije mogao izjasniti o svim činjenicama paušalne prirode, te da su stoga neosnovani.
- 40.Nadalje, Vrhovni sud je, polazeći od nesporno utvrđenih činjenica da je apelantu priznato pravo na starosnu penziju počevši od 1. decembra 1999. godine, te da mu nije vršena isplata penzija od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 1999. godine zbog boravka van teritorije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je zaključio da je pravilno u upravnom postupku odlučeno kada apelantu nije priznato pravo na retroaktivnu isplatu penzija za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 1999. godine zbog zastare potraživanja. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbio apelantove navode pozivajući se na odredbu člana 104. stav 2. Zakona o MIO/PIO FBiH kojim je propisano da dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti, navodeći da je apelant zahtjev za isplatu podnio 3. decembra 2001. godine te da je, u smislu citirane odredbe, nastupila zastara potraživanja.
- 41.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje. Treba imati u vidu da je Vrhovni sud u osporenoj odluci za svoje stanovište o neosnovanosti apelantove tužbe dao detaljne, jasne i logične razloge za primjenu materijalnog prava, pri čemu je cijenio i apelantove navode vezane za primjenu člana 3. stav 2. Zakona o MIO/PIO FBiH, koji zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije te Ustavni sud nije mogao zaključiti da u datim obrazloženjima postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju.
- 42.Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te zaključuje da data obrazloženja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
D) pravo na imovinu
- 43.U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 44.Ustavni sud ukazuje da je gotovo identična pravna i činjenična pitanja razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1191/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 1191/08 od 25. marta 2011. godine), te je zaključio da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je, u predmetu retroaktivne primjene neisplaćenih a dospjelih penzija, miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu, a kojim zakonom je uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. Ustavni sud je u toj odluci, u tački 41, u vezi s primjenom odredbe člana 104. Zakona o MIO/PIO FBiH naveo: "Imajući u vidu sve navedeno, posebno navedeni način funkcioniranja mirovinskog fonda, te s tim u vezi opravdanost instituta zastare za dospjele, a neisplaćene mirovine, odnosno da je rok od šest mjeseci dovoljno vrijeme u kojem pojedinac može tražiti zaštitu svojih prava, a da iz apelacije ne proizilazi da je apelant na bilo koji način pokušavao zaštititi svoja stečena prava u spornom periodu, odnosno čim je zatražio mirovina mu je uspostavljena za šest mjeseci unazad, Ustavni sud zaključuje da je ovakvim zakonskim rješenjima uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, odnosno da ne predstavlja pretežak teret za apelanta, zbog čega je zadovoljen princip proporcionalnosti iz članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju".
- 45.Imajući u vidu da je Ustavni sud zauzeo ovakvo stanovište u odnosu na primjenu relevantnih odredbi Zakona o PIO/MIO FBiH, koje su i u vrijeme donošenja osporenih odluka, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju, i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje koje je već bilo raspravljeno u citiranoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 46.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u periodu od šest godina može u potpunosti staviti na teret Vrhovnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
- 47.Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ništa što ukazuje da su organi uprave i sud proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o PIO/MIO FBiH na apelantovu štetu.
- 48.Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu, a kojim zakonom je uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.
- 49.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 50.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.