USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
PRESUDA
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda bez javne rasprave održanoj 23.03.2016. godine, donio je
PRESUDU
- 1.Utvrđuje se da čl. 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 32/04 i 42/06) nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
- 2.Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) dana 22.09.2015. godine podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti člana 33. i 40. Zakona o stečajnom postupku (u daljem tekstu: osporene odredbe Zakona).
2. Stranke u postupku
Na osnovu člana 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) stranke u ovom postupku su: Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine kao ovlašteni podnosilac zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine kao donosilac osporenog Zakona.
3. Navodi iz zahtjeva
Podnosilac zahtjeva smatra da je odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona povrijeđeno pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika zagarantovano članom II.A.2 (1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i članom 1., Protokola 1., Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Podsjeća na odredbu člana VII.3 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koja glasi: "Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine, te opća pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine i da u slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum." S tim u vezi, u ovom slučaju, od velike važnosti su odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, kao i odredbe drugih međunarodnih ugovora koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine. U tom smislu potrebno je, na prvom mjestu, ukazati na odredbu člana 1. Protokola 1. Evropske konvencije koja glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava."
Evropski sud ima bogatu praksu u vezi sa zaštitom prava na neometano uživanje imovine iz Protokola 1. Evropske konvencije, te se ovo pravo u njegovoj praksi široko tumači i primjenjuje. U skladu sa ustaljenom praksom Evropskog suda, potraživanja iz radnog odnosa postavljaju se kao imperativ koji mora da se poštuje bez izuzetka, bilo da je riječ o poslovnim subjektima u stečajnom postupku, ili mimo njega. Riječ je o potraživanjima koja, prema praksi tog suda, čine objekat zaštite u smislu Protokola 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, javna vlast dužna je da preduzme sve neophodne mjere kako bi osigurala neometano uživanje imovine stečene radom u vidu naknade za rad (plate) i drugih naknada koje pripadaju licima koja se nalaze u radno-pravnom odnosu. U pojedinim slučajevima, Evropski sud je obavezao javnu vlast da iz vlastitih sredstava namiri potraživanja zaposlenika iz radnog odnosa sa privatnim poslodavcem, sve sa pripadajućim zateznim kamatama, iz razloga što je javna vlast propustila da preduzme sve neophodne mjere kako bi osigurala neometano uživanje imovine stečene u radno-pravnom odnosu (slučaj Zarkov protiv Srbije). Suprotno tome, javna vlast u Federaciji Bosne i Hercegovine arbitrarno se umiješala u odnose između stečajnog dužnika i njegovih zaposlenika na način da je članom 33. stav 2. osporenog Zakona ograničila, čak, i mogućnost prijavljivanja ukupnih potraživanja iz radnog odnosa zaposlenika stečajnog dužnika.
Nesumnjivo je, da potraživanja iz radnog odnosa čine nesporni dio imovine lica koja se nalaze u radnom odnosu, uključujući i zaposlenike stečajnog dužnika u konkretnom slučaju, te je nesporno da u tim slučajevima postoji sasvim konkretno legitimno očekivanje lica u svojstvu zaposlenika na realizaciju potraživanja iz radnog odnosa. U tom kontekstu, nesporna je obaveza javne vlasti da osigura objektivnu mogućnost efikasne zaštite takve vrste potraživanja pod svim okolnostima, uključujući i okolnost nastupanja stečajnog postupka (slučajevi: Jovanović i drugi protiv Srbije, Mečava protiv Srbije, Zarkov protiv Srbije). Osporeni Zakon, koji je donesen 2003. godine omogućavao je zaposlenicima stečajnog dužnika ostvarivanje njihovog prava na imovinu u punom iznosu ugovorene, a neisplaćene plate za čitav period trajanja radno-pravnog odnosa unutar kojeg poslodavac nije izvršavao tu svoju obavezu. Donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku iz 2004. godine, bitno je ograničeno pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika. Zakonodavac je, na ovaj način, nelegitimnom intervencijom koja nema razumno opravdanje, ograničio pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika, i to po dva osnova: na prvom mjestu, ograničenje se tiče visine plata koje zaposlenici stečajnog dužnika mogu potraživati u stečajnom postupku. Zakonodavac je odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona oslobodio stečajnog dužnika obaveze da zaposlenicima isplati plate u prethodno dogovorenoj visini, odnosno u visini koja je bila utvrđena važećim ugovorom o radu, te je utvrdio pravo zaposlenika stečajnog dužnika na prijavu potraživanja u visini koja odgovara najnižoj plati, obračunatoj prema Općem kolektivnom ugovoru za teritorij Federacije BiH. Time je pravo na imovinu zaposlenika stečajnog dužnika ograničeno, ili može biti ograničeno, u budućim slučajevima otvaranja stečajnih postupaka za sasvim konkretan novčani iznos koji je jednak razlici između stvarno zarađene, odnosno prethodno ugovorene plate i minimalne plate za period od 8 (osam) mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka.
Osim toga, kako se vidi iz osporene odredbe, zakonodavac je u ograničavanju legitimnog prava na imovinu zaposlenika stečajnog dužnika otišao i korak dalje, te je vremenski ograničio pravo potraživanja iz radnog odnosa zaposlenicima stečajnog dužnika na posljednjih 8 (osam) mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka.
Zakonodavac je pri tome posebno zanemario mogućnost, koju nije smio da zanemari, a koja je u većini slučajeva činjenica koja odgovara realnom stanju stvari "na terenu", da su zaposlenici stečajnog dužnika uredno izvršavali svoje obaveze iz radnog odnosa definisane ugovorom o radu u periodu koji višestruko nadilazi period od 8 (osam) mjeseci propisan odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona, te da je riječ o stečenim pravima do čije realizacije nije došlo zbog neizvršavanja obaveza od strane poslodavca. U velikom broju slučajeva odgovorna lica koja su predstavljala i zastupala poslodavca u periodu prije otvaranja stečajnog postupka, a koje su uglavnom i vlasnici poslovnih subjekata u stečaju, svakim neisplaćivanjem plata nezakonito su uvećavale svoju imovinu upravo za iznos ugovorenih i zarađenih, a neisplaćenih plata te su, u skladu sa odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona, stekli mogućnost da imovinu stečenu na taj način neometano uživaju i dalje.
U vezi sa prethodnim, vrijedi ukazati na član 6. stav 3. osporenog Zakona kojim je propisano: "U pravilu smatra se da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako u neprekidnom trajanju od 30 dana ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze." Javna vlast kod normiranja prava zaposlenika u stečajnom postupku nije koristila termin "u pravilu", nego je nedvosmisleno, precizno i imperativno postavila granice u pogledu mogućnosti namirenja njihovih potraživanja na rok od 8 (osam) mjeseci od dana otvaranja stečajnog postupka, i to u visini minimalne plate. Suprotno tome, platežnu nesposobnost kao uzrok otvaranja stečajnog postupka javna vlast normirala je na pretjerano ekstenzivan način uvođenjem u legislativu odrednice "u pravilu". To znači da propisana obaveza pokretanja stečajnog postupka može, ali i ne mora da bude izvršena, te da i jedna i druga varijanta imaju uporište u Zakonu. Dakle, pokretanje stečajnog postupka, u kontekstu odredbi osporenog Zakona, ne predstavlja obavezu imperativnog karaktera nastupanjem propisanih okolnosti, odnosno platežne nesposobnosti, nego je to prepušteno slobodnoj procjeni ovlaštenih lica, što je u kombinaciji sa odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona imalo katastrofalne posljedice po prava zaposlenika poslovnih subjekata u stečaju, ali i po ukupan privredni život u Federaciji Bosne i Hercegovine. Na isti način, članom 6. stav 4. osporenog Zakona predviđeno je da se može (ali ne mora) pokrenuti stečajni postupak i u slučaju prijeteće platežne nesposobnosti, te je i to stvar slobodne procjene i/ili konkretnih interesa ovlaštenih lica. To je etabliralo praksu višegodišnjeg poslovanja bez isplaćivanja plata i drugih naknada zaposlenicima, poreza i obaveza prema javnim fondovima, te drugih obaveza. Sve to je, u slučaju privatnih poslodavaca, rezultovalo nezakonitim uvećanjem njihove privatne imovine na naprijed opisani način, te iscrpljivanjem imovine poslovnog subjekta čija stečajna masa, u pravilu, ne može da podnese izmirenje nastalih obaveza u stečajnom postupku zbog navedenih razloga. Javna vlast je još u fazi legislativne aktivnosti propustila da preduzme sve neophodne mjere kako bi zaštitila Ustavom i Evropskom konvencijom (Protokol 1.) garantovana prava građana, u ovom slučaju pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika, a što je njena funkcija i prva ustavna obaveza. To je predstavljalo uzrok za daljnje zloupotrebe. U kontekstu navedenog, jasno je da nema razlike u pogledu obaveza privatnog i javnog poslodavca prema zaposlenicima u tržišnim uslovima privređivanja, ali je potpuno nejasna intencija zakonodavca, pogotovo kada je riječ o općem trendu privatizacije i registracije novih privatnih poslovnih subjekata u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine i cijeloj državi. Pri donošenju navedene sporne odredbe Zakona zakonodavac je također zanemario činjenicu da pravni sistem Federacije Bosne i Hercegovine, posebno radno-pravno zakonodavstvo ovog entiteta, reguliše obavezu isplaćivanja naknade za rad, plate zaposlenicima, postavlja kao imperativ za poslodavca. To proizilazi iz same prirode ovog odnosa, što nije potrebno posebno argumentovati. Suprotno ponašanje, odnosno zanemarivanje ove obaveze na strani poslodavca inkriminirano je i kao kazneno djelo, u skladu sa Kaznenim zakonom Federacije Bosne i Hercegovine. Javna vlast, ne samo da nije osigurala provođenje pozitivnog radnog zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa obavezom isplaćivanja plata zaposlenicima za vrijeme trajanja radno-pravnog odnosa prije otvaranja stečajnog postupka, što je obaveza obligatorne naravi, nego je zakonodavna vlast ovog entiteta naknadnim izmjenama osporenog Zakona značajnim dijelom ograničila pravo na imovinu zaposlenika stečajnog dužnika na naprijed navedeni način.
Ograničenje utvrđeno odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona nije imalo legitimni cilj, niti se bilo kakav legitimni cilj može pravdati ograničenjem ovog prava imovinske naravi. Osim toga, Parlament Federacije Bosne i Hercegovine u postupku donošenja osporenog Zakona nije utvrdio poseban javni interes kako bi se ovakvo ograničavanje prava na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika moglo smatrati razumnim, odnosno proporcionalnim legitimnom cilju koji se ograničavanjem želi postići, niti je uopće definisan legitimni cilj ograničavanja in concreto. Pri tome, također, treba imati u vidu da zakonodavac nije apsolutno neograničen u vlastitoj procjeni ove proporcionalnosti, te bi u svakom konkretnom slučaju bilo kakvog ograničavanja ljudskih prava i sloboda propisanih Evropskom konvencijom i njenim protokolima morao pružiti valjane argumente i dokaze koji bi išli u prilog potrebi takvog ograničavanja. Time je ujedno povrijeđeno pravo zaposlenika stečajnog dužnika na jednakost pred zakonom iz člana II.A.2 (1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu izvršavanja njihovih prava, obaveza i odgovornosti koji čine sadržaj radno pravnog odnosa, u odnosu na poslodavca/stečajnog dužnika koji, u skladu sa odredbom osporenog Zakona može da izbjegne svoje obaveze i odgovornosti u pogledu isplate značajnog dijela potraživanja iz ovog odnosa. Uspostavljanjem ovakvog, svojevrsnog debalansa u odnosima na relaciji poslodavac/stečajni dužnik – zaposlenik, koji bi trebali da se zasnivaju na međusobnoj komplementarnosti i izbalansiranoj proporciji međusobnih prava, obaveza i odgovornosti, vrši se i direktna diskriminacija zaposlenika stečajnog dužnika koji, za razliku od poslodavca/stečajnog dužnika svoje obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa moraju da izvršavaju. Na ovaj način prekršena je i odredba članka II.A.2 (1) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kojom se zabranjuje svaka diskriminacija po bilo kom osnovu, a koja se u ovom slučaju sastoji u favoriziranju jedne strane – poslodavca u pogledu mogućnosti neizvršavanja njegovih obaveza iz radno pravnog odnosa na način koji implicira povredu prava na imovinu njegovih zaposlenika u fazi stečajnog postupka. U tom smislu došlo je do povrede i člana 14. Evropske konvencije koji glasi: "Zabrana diskriminacije. Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." U istom kontekstu primjenjiva je i odredba člana 1. Protokola 12. Evropske konvencije koja glasi: "Opća zabrana diskriminacije. 1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. 2. Nikoga ne smiju diskriminisati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1."
Jasno je da je u ovom slučaju, odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona poslodavac, po osnovu statusa, neopravdano doveden u privilegovan položaj time što mu je omogućeno da svoje obaveze iz radno-pravnog odnosa izvrši samo djelimično, a u većini slučajeva i u manjem obimu u odnosu na ukupna potraživanja zaposlenika u stečajnom postupku. To predstavlja diskriminaciju zaposlenika stečajnog dužnika iz stava 2. člana 1. Protokola 12 Evropske konvencije, počinjenu na osnovu odluke javnog tijela, odnosno osporenog Zakona, kojeg je donio Parlament Federacije Bosni i Hercegovine u funkciji javnog tijela. Ovim se također krši i pravo zaposlenika stečajnog dužnika na pravičan postupak pred sudom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja glasi: "Pravo na pravično suđenje. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom."
Suprotno ovoj odredbi zaposlenici stečajnog dužnika nemaju mogućnost ulaganja djelotvornog pravnog lijeka protiv akata donesenih unutar stečajnog postupka, zasnovanih na odredbi člana 33. stav 2. osporenog Zakona, a kojima se rješava o njihovim potraživanjima na način kojim se bitno ograničavaju njihova prava iz Protokola 1. Evropske konvencije. Konačno, odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona prekršen je i član II.A.2 (1) l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji garantuje slobodu na rad, a koja se na ovaj način bitno ograničava. S tim u vezi, prekršen je i stav 1. člana 6. i člana 7. (a) (i) i (ii) Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima koji garantuju pravo na rad i zarađivanje, i pravičnu zaradu. Relevantna odredba člana 6. stav 1. ovog Pakta glasi: "Države članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvaća pravo koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad, i preduzimaju odgovarajuće mjere za očuvanje ovog prava." Relevantne odredbe člana 7. (a) (i) i (ii) glase: "Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uslovima za rad koji naročito osiguravaju: (a) nagradu koja minimalno osigurava svim radnicima; (i) pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju da imaju garanciju da uslovi njihovog rada nisu gori od uslova koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za isti rad; (ii) pristojan život za njih i njihovu porodicu shodno odredbama ovog pakta..."
Pored navedenog, odredba član 33. stav 1. osporenog Zakona, u vezi sa odredbom stava 2. istog člana, te član 40. osporenog Zakona nisu u skladu sa odredbama čl. II.A.2 (1) c) i d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, sa prethodno navedenim odredbama člana 1. Protokola 12. Evropske konvencije, člana 14. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu u kojem navedene odredbe osporenog Zakona, daju prednost namirenja potraživanja u stečajnom postupku određenim subjektima, a prije namirenja zaposlenika stečajnog dužnika.
Tako je odredbom člana 33. stav 1. osporenog Zakona, koju u ovom slučaju treba promatrati u vezi sa odredbom stava 2. istog člana, te odredbom člana 40. propisano kako slijedi: "Prije ostalih stečajnih povjerilaca namiruju se ona potraživanja koja potiču iz perioda privremene uprave i koja nasuprot odredbi člana 16. stav 4. i člana 17. st. 3. i 4. ovog zakona nije mogao namiriti privremeni upravnik, ni stečajni upravnik, u skladu sa članom 21. stav 2. ovog zakona." Odredba člana 40. osporenog Zakona glasi: "Povjerioci stečajne mase. Iz stečajne mase, prije stečajnih povjerilaca, namiruju se troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase."
Dosljedna primjena principa prior tempore potior iure (raniji u vremenu "jači" u pravu) ne trpi redoslijed namirenja potraživanja iz stečajne mase koji je uspostavljen na osnovu prethodno navedenih članova 33. i 40. osporenog Zakona. Zakonodavac je imao, odnosno ima pravnu obavezu da uspostavi adekvatan, nužan i u skladu sa pravnom logikom redoslijed namirenje potraživanja u stečajnom postupku prema vremenu njihovog nastanka. Pravni principi, među kojima je navedeni princip prior tempore potior iure, su pravila principijelne tj. načelne naravi, riječ je o pravilima višeg reda koja su svojevrstan izvor prava sama po sebi, te se mogu smatrati "zakonom za zakonodavca". Od njihovog poštivanja i konsekventnog implementiranja u pravni sistem zemlje zavisi koherentnost toga sistema, a u ovom konkretnom slučaju i pravna sigurnost učesnika društveno ekonomskih odnosa, kao vrijednost per se, te princip pravičnosti, što su također principi koji imaju ustavni značaj, pa, eo ipso, i nadzakonsku pravnu snagu. Navedene odredbe Zakona o stečajnom postupku kojima se uređuje redoslijed potraživanja iz stečajne mase indirektno dovode u pitanje i konsekventno ostvarenje prava na neometano uživanje imovine iz Protokola 1. Evropske konvencije, jer namirenje potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika zavisi od stanja stečajne mase. Osim toga, zaposlenici stečajnog dužnika su i u ovom slučaju dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na jedan dio učesnika stečajnog postupka, te se to može smatrati povredom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, naprijed navedenih i drugih ugovora međunarodnog karaktera na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine, u dijelu u kojem se ovim aktima zabranjuje bilo kakav vid diskriminacije, te garantuje pravo na pravičan postupak pred sudom. U tom smislu, vrijedi uputiti na usporedno pravnu praksu, odnosno odredbe zakona o stečaju Republike Hrvatske kojima su zaposlenici stečajnog dužnika svrstani u prvi viši isplatni red.
Imajući u vidu činjenicu da propisana i gore navedena ograničenja potraživanja iz radnog odnosa predstavljaju povredu prava na imovinu, te povredu niza drugih prava u vezi sa ovim pravom, time i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine; uzimajući u obzir niz posljedica koje su na prvom mjestu uzrokovane takvim ograničenjem, a među kojima je i poticanje na dolozno ponašanje u oblasti koja ima egzistencijalni značaj za građane Federacije Bosne i Hercegovine, čime se sprečava normalan privredni razvoj na principima tržišne ekonomije; imajući u vidu da su svi ostali mehanizmi pravne države zakazali kada je riječ o sankcionisanju postojećeg izvanpravnog stanja koje se manifestuje kršenjem Ustavom garantovanih prava građana, čije uzroke treba tražiti u odredbama osporenog Zakona, te u namjeri da se spriječi nastanak teže i nepopravljive štete za Federaciju Bosne i Hercegovine, podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud Federacije nakon provedene javne rasprave, donese presudu da članovi 33. i 40. osporenog Zakona nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te da danom objavljivanja presude u "Službenim novinama Federacije BiH", isti prestaju da važe.
4. Navodi iz odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije je aktom U-27/15 od 28.09.2015. godine, zatražio odgovor na zahtjev od oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Traženi odgovor nije dostavljen.
5. Relevantni propisi za odlučivanje Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član IV.C.3.10.(2) a)
(2) Ustavni sud Federacije:
- a)na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na zahtjev jedne trećine članova bilo kojeg od domova Parlamenta Federacije, utvrđuje je li neki prijedlog zakona koji je usvojen u jednom domu Parlamenta ili pak prijedlog zakona koji je usvojen u oba doma, u skladu sa ovim ustavom;
Član II.A.2. (1) c) d) e) k) i l)
Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno:
(1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na:
- c)jednakost pred zakonom;
- d)zabranu svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom ili socijalnom porijeklu;
- k)imovinu;
- l)osnovne slobode: slobodu govora i štampe; slobodu mišljenja, savjesti i uvjerenja; slobodu religije, uključujući privatno i javno vjeroispovjedanje; slobodu okupljanja; slobodu udruživanja, uključujući slobodu osnivanja i pripadanja sindikatima i slobodu neudruživanja; slobodu na rad.
Amandman XVIII
Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opća pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum.
Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
Član 14.
Zabrana diskriminacije
Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.
Protokol 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
Član 1.
Zaštita imovine
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
Protokol broj 12. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
Član 1.
Opća zabrana diskriminacije
- 1.Uživanje svih prava utvrđenih zakonom osigurano je bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status.
- 2.Nikog nijedan organ vlasti ne smije diskriminirati ni po kojem osnovu, kao što je navedeno u stavu 1.
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Član 6. stav 1.
- 1.Države članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvaća pravo koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad, i preduzimaju odgovarajuće mjere za očuvanje ovog prava.
Član 7. (a), (i) i (ii)
Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uslovima za rad koji naročito osiguravaju: (a) nagradu koja minimalno osigurava svim radnicima:
(i) pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju da imaju garanciju da uslovi njihovog rada nisu gori od uslova koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za isti rad;
(ii) pristojan život za njih i njihovu porodicu shodno odredbama ovog pakta;
Zakon o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 32/04 i 42/06)
Član 16. stav 4.
Zadaci i pravni položaj privremenog stečajnog upravitelja
(4) Privremeni stečajni upravitelj je dužan namiriti tražbine koje zasnuje on ili stečajni dužnik uz njegovu saglasnost, osim ako je drugačije ugovoreno ili uređeno ovim zakonom. Privremeni stečajni upravitelj je dužan osigurati da se ovo pravo vjerovnika zadovolji i nakon otvaranja stečajnog postupka.
Član 17. stav 3. i 4.
Trajni obligacioni odnosi za vrijeme privremene uprave, javne tražbine i tražbine zaposlenika
(3) Privremeni stečajni upravitelj je dužan namiriti tražbine zaposlenika, kao i doprinose na osnovu rada zaposlenika samo u slučaju ako su zaposlenici ostali u radnom odnosu. U protivnom, prava na naknadu iz radnog odnosa, kao i tražbine doprinosa ne prestaju, ali se mogu ostvariti samo kao stečajne tražbine. Tražbine zaposlenika koje je uposlio privremeni stečajni upravitelj mogu se finansirati zajmom.
(4) Druge tražbine iz trajnih obligacionih odnosa, privremeni stečajni upravitelj dužan je namiriti samo ako je u vezi sa tim postignut poseban dogovor. U protivnom takve tražbine su stečajne tražbine, u skladu sa članom 32. ovog zakona.
Član 21. stav 2.
Prestanak službe privremenog stečajnog upravitelja
(2) Ukoliko stečajni upravitelj naplati tražbine koje je privremeni stečajni upravitelj ostvario u skladu sa članom 16. i 17. ovog zakona, dužan je iz naplaćene tražbine prethodno izmiriti obaveze koje je privremeni upravitelj zasnovao u skladu istim odredbama. Eventualni višak koji ostane po odbitku obaveza, ulazi u stečajnu masu.
Član 30.
Pojam stečajne mase
Stečajni postupak obuhvata cjelokupnu imovinu stečajnog dužnika u vrijeme otvaranja stečajnog postupka, kao i imovinu koju stečajni dužnik stekne za vrijeme stečajnog postupka (stečajna masa), ukoliko drugim pravnim propisima nije predviđeno drugačije. Stečajna masa služi namirenju troškova stečajnog postupka vjerovnika koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku (stečajni vjerovnici), kao i vjerovnika koji tijekom otvorenog stečajnog postupka steknu pravo tražbine prema masi (vjerovnici mase).
Član 33.
Stečajni povjerioci viših isplatnih redova
(1) Prije ostalih stečajnih povjerilaca namiruju se ona potraživanja koja potiču iz perioda privremene uprave i koja nasuprot odredbi člana 16. stav 4. i člana 17. stav 3. i 4. ovog zakona nije mogao namiriti privremeni upravnik, ni stečajni upravnik, u skladu sa članom 21. stav 2. ovog zakona.
(2) Prije ostalih stečajnih povjerioca, ali poslije povjerioca iz stava 1. ovog člana namiruju se zaposlenici stečajnog dužnika s cjelokupnim tražbinama iz radnog odnosa. Isto vrijedi i za plaćanje naknade štete za povrede na radu koja se isplaćuje u punom iznosu.
Član 40.
Povjerioci stečajne mase
Iz stečajne mase, prije stečajnih povjerilaca, namiruju se troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/04)
Član 1.
U Zakonu o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/03) član 33. stav 2. mijenja se i glasi:
"(2) Prije ostalih stečajnih povjerilaca, ali poslije povjerilaca iz stava 1. ovog člana namiruju se zaposlenici stečajnog dužnika sa potraživanjima iz radnog odnosa za posljednjih osam mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, a u visini najniže plate za svaki mjesec obračunate prema Općem kolektivnom ugovoru na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa zakonom. Isto vrijedi i za plaćanje naknada štete za povrede na radu koje se isplaćuju u punom iznosu".
6. Praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda Ustavnog suda Federacije U-22/04 od 04.05.2007, objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 44/05;
Presuda Ustavnog suda Federacije U-28/06 od 18.05.2007. godine, objavljena 16.05.2007. godine u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 45/07.
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Analizom zahtjeva, relevantnog prava, prakse Evropskog suda za ljudska prava, prakse Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je nedvosmisleno utvrdio da:
Potraživanja iz radnog odnosa, a što proizlazi iz prakse Evropskog suda, čine dio imovine lica koja se nalaze u radnom odnosu, uključujući i zaposlenike stečajnog dužnika, te se stoga potraživanja iz radnog odnosa pojavljuju kao imperativ koji mora da se poštuje bez izuzetka. To su potraživanja koja po praksi pomenutog suda čine objekat zaštite u smislu člana 1. Protokola 1. Evropske konvencije i da je obzirom na ove činjenice Parlament Federacije Bosne i Hercegovine kao donosilac osporenih odredbi Zakona bio je dužan da osigura neometano uživanje imovine stečene radom u vidu naknade za rad (plate) i drugih naknada osobama koje se nalaze u radno-pravnom odnosu. Umjesto takvog postupanja zakonodavac je odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona ograničio pravo na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika i to po dva osnova.
Prvo ograničenje se odnosi na visinu plate koju zaposlenici stečajnog dužnika mogu potraživati u stečajnom postupku. Odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona zakonodavac je utvrdio pravo zaposlenika stečajnog dužnika na prijavu potraživanja u visini koja odgovara najnižoj plati obračunatoj prema Općem kolektivnom ugovoru za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine i na taj način je oslobodio stečajnog dužnika obaveze da zaposlenicima isplati plate u visini koja je utvrđena ugovorom o radu, za svakog zaposlenika pojedinačno. Time je pravo na imovinu zaposlenika stečajnog dužnika ograničeno, odnosno umanjeno za konkretan iznos koji predstavlja razliku između stvarno zarađene plate, odnosno prethodno ugovorene plate i minimalne plate za period od osam (8) mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka.
Iz osporene odredbe vidljivo je da je zakonodavac u ograničavanju legitimnog prava na imovinu zaposlenika stečajnog dužnika otišao i korak dalje, te je vremenski ograničio pravo potraživanja iz radnog odnosa zaposlenicima stečajnog dužnika na posljednjih osam mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka.
Činjenica je da je propisivanjem ovakve odredbe zakonodavac zanemario mogućnost koju nije smio da zanemari da su zaposlenici stečajnog dužnika uredno izvršavali svoje obaveze iz radnog odnosa definisane ugovorom o radu u periodu koji višestruko nadilazi period od osam mjeseci i da je riječ o stečenim pravima do čije realizacije nije došlo zbog neizvršenja obaveza od strane poslodavca, te da radnopravno zakonodavstvo Federacije Bosne i Hercegovine postavlja kao imperativ isplaćivanje naknade za rad - plate zaposlenicima za vrijeme trajanja radno-pravnog odnosa.
Tokom postupka Ustavnom sudu Federacije nisu prezentovani dokazi iz kojih bi proizlazilo da je u postupku donošenja osporenog Zakona Parlament Federacije Bosne i Hercegovine utvrdio poseban javni interes zbog kojeg bi se ovakvo ograničavanje prava na neometano uživanje imovine zaposlenika stečajnog dužnika moglo smatrati razumnim, odnosno proporcionalnim legitimnom cilju koji se ograničavanjem želi postići.
Zbog svega navedenog Ustavni sud Federacije smatra da je odredbom člana 33. stav 2. osporenog Zakona povrijeđeno pravo uživanja imovine zaposlenika stečajnog dužnika zagarantovano članom II.A.2.(1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te članom 1. Protokola 1. Evropske konvencije, te da je, ovom odredbom favorizirana jedna strana u radnopravnom odnosu – poslodavac, koji se ovom odredbom oslobađa od svoje odgovornosti u fazi stečajnog postupka, i koji na osnovu iste može da izbjegne svoje obaveze i odgovornosti u pogledu isplate značajnog dijela potraživanja iz ravnopravnog odnosa.
Favorizovanjem jedne strane u postupku po mišljenju Ustavnog suda Federacije povrijeđeno je pravo zaposlenika stečajnog dužnika na jednakost pred zakonom iz člana II.A.2.(1)c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, osporenom odredbom poslodavcu je omogućeno da svoje obaveze iz radno-pravnog odnosa izvrši samo djelomično u odnosu na ukupna potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika. Na ovaj način vrši se direktna diskriminacija zaposlenika stečajnog dužnika koji za razliku od poslodavca svoje obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa mora da izvršava u potpunosti. Diskriminacija je sadržana u pogledu visine plate i vremenskom ograničenju prava iz radnog odnosa koja zaposlenici stečajnog dužnika mogu potraživati u stečajnom postupku.
Analizom osporene odredbe člana 33. stav 1. i člana 40. Zakona i dovođenjem iste u vezu sa relevantnim pravom Ustavni sud Federacije je utvrdio da se iz stečajne mase prije stečajnih povjerilaca, namiruju troškovi stečajnog postupka i dugovi stečajne mase i tražbine koje potiču iz razdoblja privremene uprave, a koje nije mogao namiriti ni privremeni upravitelj ni stečajni upravitelj.
Činjenica je da su potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika iz radnog odnosa nastala prije otvaranja stečaja, odnosno prije nastanka tražbina iz razdoblja privremene uprave i prije troškova stečajnog postupka. Također, činjenica je da je propisivanjem ovakvog redoslijeda namirenja potraživanja narušena primjena principa prior tempore potior iure (raniji u vremenu "jači" u pravu), te da zakonodavac nije uzeo u obzir i činjenicu da su upravo zaposlenici stečajnog dužnika ti koji su stvorili ta preduzeća, odnosno njihovu vrijednost.
Stoga Ustavni sud Federacije smatra da ove osporene odredbe Zakona nisu u skladu sa odredbama člana II.A.2.(1) c) i d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, članom 1. Protokola 12. Evropske konvencije, članom 1. Protokola 1., i članom 14. Evropske konvencije u dijelu u kojem daju prednost namirenja potraživanja u stečajnom postupku određenim subjektima, a prije namirenja zaposlenika stečajnog dužnika. Ovim odredbama zaposlenici stečajnog dužnika su dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na jedan dio sudionika stečajnog postupka, te su na taj način u odnosu na iste diskriminisani.
Na osnovu iznijetog Ustavni sud Federacije je odlučio kao u izreci presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije je donio jednoglasno, u sastavu: Domin Malbašić predsjednik Suda, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, dr. sc. iur. Šahbaz Džihanović, Aleksandra Martinović, prof. dr. Edin Muminović, dr. sc. Kata Senjak i Mladen Srdić, sudije Suda.
Broj U-27/15
23. marta 2016. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Domin Malbašić, s. r.