USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
PRESUDA
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu Potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti odredbi člana 5. st. 1., 2. i 3., čl. 11a. i 11.b, čl. 75b. i 75c., te posljedično i člana 19. stav 1. tač. c), d) i f), člana 20., člana 25. stav 3., člana 31. stav 1., člana 33. stav 8., člana 34. stav 2., člana 35. stav 1., člana 47. u dijelu koji glasi "i lica iz člana 11a. ovog zakona", člana 48., člana 52. stav 1. i 2., te člana 64. stav 3. Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon javne rasprave, na sjednici održanoj dana 07.12.2016. godine, donio je
PRESUDU
- 1.Utvrđuje se da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 99/15), nije saglasan sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
- 2.Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) je dana 13.04.2016. godine, podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti specificiranih odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 04/12 i 99/15), u daljem tekstu: Zakon o državnoj službi). Preciznije, u tom inicijalnom zahtjevu osporene su sljedeće odredbe tog Zakona: član 1. st. 2. i 3., član 6. stav 1. čl. 11a., 11b., 75a., 75b. i 75c., te, kako podnosilac navodi "posljedično" i član 19. stav 1. tač. c), d) i f), član 20., član 25. stav 3., član 31. stav 1., član 33. stav 8., član 34. stav 2., član 35. stav 1., član 47. riječi "i lica iz člana 11a. ovog zakona", član 48., član 52. st. 1. i 2. te član 64. stav 3.
Potom je, dana 06.05.2016. godine, u Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) zaprimljena dopuna zahtjeva za ocjenu ustavnosti. U tom podnesku podnosilac zahtjeva konstatuje: "U zahtjevu, u zaglavlju, došlo je do lapsus calami citiranih odredbi čija ocjena se traži. Također, u petitu zahtjeva ispušten je član 5. stav 1. citiranog Zakona u dijelu koji se tiče sekretara Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. Radi izbjegavanja svake dvoumice i nesporazuma, dostavljamo korekciju i dopunu Zahtijeva, kao i jednu verziju ažuriranog Zahtjeva, u kojem su izvršene navedene intervencije, ukoliko je cijenjenom Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine jednostavnije postupati".
Tako nedvosmisleno proističe, da podnosilac zahtjeva zapravo osporava sljedeće odredbe Zakona o državnoj službi: član 5. st. 1., 2. i 3., čl. 11a. i 11b., čl.75a., 75b. i 75c., a potom, kako podnosilac veli "posljedično" i član 19. stav 1. tač. c), d) i f), član 20., član 25. stav 3., član 31. stav 1., član 33. stav 8., član 34. stav 2. član 35. stav 1. član 47. riječi "i lica iz člana 11a. ovog zakona", član 48., član 52. st. 1. i 2., te član 64. stav 3.
Zahtjev je podnesen na osnovu ustavnog ovlaštenja koje podnosiocu pripada prema odredbi člana IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
2. Stranke u postupku
Prema odredbi člana 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovom postupku su: Potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine kao ovlašteni podnosilac zahtjeva, te Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine kao donosioci Zakona o državnoj službi, čije su gore navedene odredbe osporene.
3. Bitni navodi zahtjeva
Kako u prvotnom, tako i u kasnije preciziranom i dopunjenom zahtjevu, podnosilac ukazuje na to da osporene odredbe Zakona o državnoj službi "krše više ustavnih normi", te da se to kršenje odnosi najprije na "nepoštivanje parlamentarne procedure kod usvajanja zakona kao normativnog akta" (pri čemu se misli na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je stupio na snagu 26.12.2015. godine, objavljen je u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 99/15, (u daljem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi)), a s druge strane na "materijalnopravnu neusklađenost usvojenih normi sa ustavnopravnim standardima".
Prema tome, Zakonu o državnoj službi podnosilac zahtjeva pripisuje, s jedne strane, formalnu neustavnost proisteklu iz kršenja parlamentarne procedure pri njegovom usvajanju, a, s druge strane, smatra da su specificirane odredbe tog Zakona i materijalno neustavne, jer su prema njegovom mišljenju neusklađene sa "ustavnopravnim standardima". Slijedi potanja argumentacija i u jednom, i u drugom smislu.
Podnosilac zahtjeva najprije ističe da postoji povreda člana IV.A.11. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Tome u prilog navodi da je zakonodavna aktivnost parlamenta sastavni dio principa demokratičnosti ustavnopravnog poretka u Federaciji Bosne i Hercegovine, a ona se provodi po procedurama iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i poslovnicima svakog od domova koji, kao takvi, predstavljaju "ustavnu kategoriju" (član IV.A.11. Ustava). Da bi se za jedan zakon moglo reći da je "demokratski usvojen zakon", demokratska procedura usvajanja zakona mora biti u svemu ispoštovana. Ona omogućava da svaki demokratski izabran zastupnik u zakonodavnom tijelu iskoristi svoja demokratska prava učestvovanja u radu tog organa, bez obzira na to da li pripada ili ne pripada određenoj političkoj stranci te da li je pripadnik pozicije ili opozicije u trenutku usvajanja tog zakona. Isto tako, ta procedura omogućava da se ispoštuju i drugi elementi demokratskog sistema.
Navodno kršenje osnovnih odredbi poslovnika zakonodavnog doma parlamenta, koje za posljedicu ima da poslanici/delegati ne mogu efektivno učestvovati u njegovom radu, čime se oni onemogućavaju da djeluju, da javnost ne bude uključena u proces te da ekspertna tijela ne budu adekvatno involvirana, oduzima osnovni element demokratičnosti usvojenog zakona. Po mišljenju podnosioca zahtjeva, upravo to se desilo u ovom konkretnom slučaju, jer je posljednji Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi izglasan protivno demokratskoj proceduri donošenja zakona, pri čemu su, kako ukazuje, zloupotrijebljene neke odredbe poslovnika Vlade, kao i parlamentarnih domova, koje regulišu vanredno, hitno djelovanje, što je u konačnici rezultovalo i kršenjem samoga Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Prva procesna povreda, kako se dalje navodi, bila je kršenje odredbe člana 27. Poslovnika o radu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije", br. 6/10, 37/10 i 62/10), pošto prije razmatranja nacrta tj. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi nije pribavljeno obavezno mišljenje Ureda Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za zakonodavstvo i usklađenost sa propisima Evropske unije (u daljem tekstu: Ured Vlade za zakonodavstvo).
Osim toga, sporni akt je Vladi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vlada) dostavljen od obrađivača (Federalnog ministarstva pravde) u formi nacrta tj. prijedloga, a ne u formi prednacrta kako zahtijeva član 25. Poslovnika Vlade. Prema navodima podnosioca zahtjeva, neki materijal može Vladi biti dostavljen u formi nacrta jedino kad je neki zakon već bio u redovnoj proceduri razmatran u Parlamentu Federacije, što ovdje nije slučaj, ili kad se predlaže donošenje zakona po hitnom postupku, za što u ovom slučaju, smatra podnosilac, nisu bili ispunjeni uslovi.
Na kraju, a uprkos svemu tome, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi izglasan je po hitnom postupku, pri čemu su, prema njegovom mišljenju, u oba doma Parlamenta Federacije arbitrarno korištene relevantne poslovničke odredbe.
Potom podnosilac zahtjeva podsjeća da državne institucije principijelno zabranjuju da se zakoni usvajaju po hitnom postupku koji odstupa od uobičajene procedure donošenja zakona. Ta zabrana, kako to u obrazloženju zahtjeva stoji, ide od samog predlagača i završava se u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, pri čemu se citiraju ili parafraziraju poslovničke odredbe koje se odnose na rad Vlade i Parlamentarnih domova kako bi se ukazalo na to da je mogućnost donošenja zakona po hitnom postupku strog i višestruko uslovljen izuzetak.
Argumentirajući u prilog procesnih povreda nastalih već u fazi pripreme i predlaganja, podnosilac zahtjeva iznosi, da je Vlada aktom broj: 03-02-1036/2015. od 07.10.2015. godine, dakle na sam dan održavanja sjednice Vlade, tražila od Federalnog ministarstva pravde, da se dostave potrebna mišljenja. Ured Vlade za zakonodavstvo nije mogao razmatrati ovaj Nacrt, već je naknadno, dana 08.10.2015. godine, aktom broj: 02-02/1-02-921/15 od 08.10.2015. godine dao svoje Mišljenje na Nacrt, sa brojnim primjedbama. Nakon toga, Vlada je uputila Prijedlog citiranog zakona u Parlament Federacije Bosne i Hercegovine.
Dalje se u obrazloženju zahtjeva kaže, da niti resorno Federalno ministarstvo pravde, niti predlagač Zakona nisu dostavili obrazloženje za tzv. hitnu proceduru donošenja Zakona o izmjena i dopunama Zakona o državnoj službi. Identičan prigovor uputio je i Ured Vlade za zakonodavstvo u svom gore pomenutom Mišljenju. Kada se pogleda obrazloženje za donošenje ovog Zakona, možemo primijetiti da osim pukog repliciranja pojedinih odredbi nema valjanog obrazloženja niti suštinski, u materijalnopravnom smislu (zašto se nešto mijenja), niti formalno, zašto se podnosi Nacrt, tj. Prijedlog u hitnoj proceduri.
Podnosilac zahtjeva smatra da pozivanje Vlade i drugih državnih organa u pogledu hitnosti postupanja na tzv. Reformsku agendu nije izgovor narušavanja demokratske procedure donošenja zakona i pita se "zašto bi demokratski bilo da se hitne procedure koriste u situacijama kada suštinski ne postoji hitnost (kao materijalnopravni pojam), niti su ispoštovane proceduralne odredbe u vezi sa hitnošću u smislu da je suštinski dato obrazloženje".
Ukazujući na to da parlament u demokratskim društvima treba biti "ogledalo demokratskog života", i u tome smislu insistirati na dosljednom poštovanju procedura pripremanja i predlaganja, a posebno izglasavanja zakona, on ukazuje na dalje procesne povrede, koje su po njegovom mišljenju u ovom konkretnom slučaju počinjene.
Citira relevantnu odredbu Poslovnika o radu Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisano da se prijedlog zakona može pretresati na sjednici tek po isteku roka od 14 dana od dana dostavljanja poslanicima, ukazujući na to da je u ovom slučaju Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi poslanicima upućen 9 dana prije početka 10. vanredne sjednice Doma, te da se uslijed evidentnog nepoštovanja propisanog roka, nije ni mogao naći na predloženom dnevnom redu.
Zbog toga, ističe dalje podnosilac zahtjeva, poslanici Predstavničkog doma nisu imali mogućnost podnošenja amandmana, jer prema Poslovniku se o amandmanima može raspravljati, pod uslovom da su dostavljeni najkasnije osam dana prije održavanja sjednice, a u ovom slučaju je taj rok isticao sutradan nakon prijema poziva i materijala za sjednicu. Kako je isti slučaj i sa procedurom u Domu naroda Parlamenta Federacije, podnosilac zahtjeva zaključuje, da je uz kršenje prethodne procedure pripreme i predlaganja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi, Parlament Federacije, u fazi izglasavanja tog Zakona, arbitrarno primijenivši poslovničke odredbe u Predstavničkom domu i Domu naroda, prekršio član IV.A.11. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koji, kako on smatra, "propisuje u suštini da se procedura donošenja zakona mora vršiti u skladu sa poslovnicima domova".
Kada je riječ o, od strane podnosioca pretpostavljenoj, materijalnoj neustavnosti osporenih odredbi Zakona o državnoj službi, u obrazloženju zahtjeva se najprije ukazuje na povredu prve alineje Preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u kojoj je uspostavljen princip demokratskih institucija zasnovanih na poštovanju ljudskih prava i sloboda. Ističe se da demokratičnost institucija predstavlja ne samo karakteristiku zakonodavne, već jednako tako i upravne vlasti, te da se shodno tome, standardi demokratije, pravne države i ljudskih prava i sloboda moraju posmatrati kao "granice slobode zakonodavne vlasti pri zakonskom uređenju upravne vlasti, posebno uključujući pitanje njene organizacije".
Naglašava se da demokratska državna uprava prije svega mora biti depolitizovana, jer je depolitizacija jedan od osnovnih postulata uspostave demokratske upravne vlasti. U tome se smislu posebno ukazuje na nespojivost statusa državnog službenika sa određenim dužnostima, aktivnostima i djelatnostima koje bi ga, u političkom smislu, dovele u pristrasan, zavisan položaj.
U tom se pogledu u nastavku ističu preimućstva zakonodavnih rješenja koja su važila prije posljednjih izmjena Zakona o državnoj službi. U prilog tome navodi se, kako raniji član 19. Zakona o državnoj službi jasno propisuje nespojivost statusa državnih službenika sa određenim dužnostima, aktivnosti, djelatnostima, koje ih dovode u pristrasan ili zavisan položaj u političkom smislu. Između ostalog, radi se o funkcionalnoj inkompatibilnosti statusa državnih službenika i određenih funkcija, te članstva u političkim strankama. Tako, tačka e) citiranog člana propisuje da "državni službenik ne može biti članom upravnih i drugih odbora političkih stranaka i ne smije slijediti upute političkih stranaka", pa te odredbe u vezi s odredbom člana 4. stav 1. tačka f) garantuju stvarnu i subjektivnu nezavisnost državnih službenika, te isključuju mogućnost političkih utjecaja na državne službenike. Drugim riječima, promjena vlasti u zakonodavnom organu i vladi ne smiju imati utjecaja na promjene u upravnoj vlasti, jer u suprotnom postoji opasnost da upravna vlast ne djeluje više nezavisno i nepristrasno.
Kada se sagleda cjelokupan način funkcionisanja javne uprave inkorporirane u Zakonu o državnom službi (do izmjena i dopuna iz 2015. godine), može se, smatra podnosilac zahtjeva, uočiti jasan sistem i princip rada javne uprave. Naime, ovaj Zakon je donesen kako bi cjelokupna javna služba bila na jedinstven način normativno regulisana, i to po principima koji su navedeni u članu 4. istog Zakona. Jedan od krucijalnih elemenata za pravilno funkcionisanje državne uprave po ovom Zakonu jeste ispravno balansiranje dva principa koji su per se suprotstavljeni jedan drugom: principa zakonitosti i princip slijeđenja političkih smjernica mandatno i politički postavljenih rukovodilaca organa javne uprave (ministri, savjetnici, direktori i sl). U svakoj demokratskoj državi jasno i prihvatljivo je da vladajuća većina u zakonodavnom tijelu ima pravo da zahtijeva od izvršne vlasti slijeđenje politike za koju se opredijeli. Međutim, granica davanja političkih smjernica rada ima svoje granice u principu legaliteta, a koji je nemoguće zaštititi ukoliko državni službenici, pa i oni rukovodeći, nisu depolitizovani i profesionalno nepristrasni. Jer, princip zakonitosti štiti svakog, pa i rukovodećeg državnog službenika od političkog pritiska, zbog čega mu i daje tzv. remuneraciono pravo (pravo odbijanja postupanja u slučaju kršenja zakona i ustava u smislu člana 17. stav 2. Zakona o državnoj službi).
Za političku, ali i svaku drugu stvarnu i subjektivnu nezavisnost i nepristrasnost državne službe, ističe se u zahtjevu, krucijalna su pitanja njihovog postavljenja (zapošljavanja), premještanja, napredovanja, discipliniranja i prestanka radnog odnosa/razrješenja. U tu svrhu Zakonom o kojem je riječ (prije posljednjih izmjena) uspostavljena je posebna Agencija za državnu službu (član 64. u vezi sa članom 21. Zakona o državnoj službi), koja inter alia vrši ove funkcije ili nadzire iste, te daje obavezujuća mišljenja. Po mišljenju podnosioca zahtjeva, veoma bitna činjenica u ovom segmentu jeste, principijelno gledajući, pravo državnog službenika na stalno radno mjesto. Stalno, a ne mandatno zaposlenje svakog državnog službenika, predstavlja stub njegove nezavisnost i nepristrasnosti.
Evropska unija je dala aktivnu podršku kod usvajanja Zakona o državnoj službi iz 2003. godine, uz veliku podršku Ureda Visokog predstavnika i Specijalnog predstavnika Evropske unije, a sve u cilju provođenja aktivnosti na reformi javne uprave u Bosni i Hercegovini, uključujući donošenje Strategije za reformu javne uprave u Bosni i Hercegovini, koju su usvojili Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i vlade entitetâ u 2006. godini. U skladu sa odredbama tog Zakona, kojim je regulisan status državnih službenika, svi postojeći državni službenici, zatečeni na radu u vrijeme njegovog stupanja na snagu prošli su kroz obaveznu reviziju svoga statusa, od strane Agencije za državnu službu u Federaciji Bosne i Hercegovine, u pogledu stručne spreme, radnog iskustva i drugih stručnih sposobnosti. Ovim Zakonom su bili utvrđeni osnovni principi državne službe, kao što su zakonitost, transparentnost, javnost, odgovornost, učinkovitost i ekonomičnost, profesionalna nepristrasnost i politička nezavisnost.
Posljednje usvojene izmjene i dopune Zakona o državnoj službi prema mišljenju podnosioca zahtjeva negiraju gore opisani način funkcinisanja državne službe u Federacije Bosne i Hercegovine.
On smatra da su one, čak i sa tačke gledišta razvoja državne službe, u suprotnosti sa osnovnim principima iz Strategije reforme javne uprave iz razloga što se navedenim izmjenama vraćaju unazad dostignuti standardi u depolitizaciji javne uprave, a sve pod plaštom takozvane "reforme" javne uprave. Prije svega, član 1. st. 1. i 2. Zakona o državnoj službi, kaže se u zahtjevu, vrše otmicu veoma bitnog dijela personala javne uprave, i stavljaju ga pod političku kontrolu tako što se ova lica biraju mandatno, bez osiguranja radnopravnog odnosa (član 20.), te ih biraju tijela koja predstavljaju per definitionem političku zajednicu: parlamenti, vlade i ministri (član 11a). Osim toga, rukovodeći ljudi unutar državne uprave (član 1. st. 2. i 3.) mogu biti i članovi političkih stranaka, pa i na rukovodećim mjestima u političkim strankama, jer im to ne zabranjuje član 19. stav 1. tačka f) Zakona o državnoj službi. Potpuni politički utjecaj realizuje se i činjenicom da lica iz člana 1. st. 2. i 3., kada zapošljavaju državne službenike, ne moraju (već mogu!) više nužno provoditi proceduru javnog konkursa za prijem pripravnika u državnu službu u smislu člana 37. stav 1., dok nije obavezan tražiti prethodno mišljenje Agencije za državnu službu (član 52. stav 1.) ukoliko državnom službeniku treba dati otkaz radnopravnog odnosa u smislu člana 51. Zakona. Konačno, politički utjecaj se vrši činjenicom da je Vlada preuzela pravo da i razrješava i imenuje, i to bez javnog konkursa, direktora Agencije za državnu službu (član 64. stav 3.), koji gubi status sekretara i postaje mandatna funkcija, znači gubi sigurnost u svom radu (član 64. stav 4.).
Usvajanje izmjena i dopuna Zakona o državnoj službi, zaključuje se u zahtjevu, dovodi do politiziranja državne službe i kršenja Strategije za javnu uprave i Akcionog plana Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, te uvodi politički utjecaj na državnu službu, od Agencije za državnu službu, preko rukovodilaca, do samih službenika.
Time, smatra podnosilac zahtjeva, dolazi do podrivanja sistemskog pristupa u reformi javne uprave. To znači: da bi se ostvarili politički ciljevi veće grupe izabranih zvaničnika na čelu sa vladajućom većinom u zakonodavnom tijelu, i Vladom na čelu sa premijerom, sva rukovodeća mjesta u državnoj službi su potčinjena političkom utjecaju, odnosno politiziranju na način da rukovodeće službenike veže za mandate političkih stranaka i na taj način vrati proces poodmakle profesionalizacije državne službe nazad na početak. Time se otvara mogućnost i zloupotrebe pri zapošljavanju članova političkih partija, bez obzira na stručnost i deficit znanja i sposobnosti za rad u državnoj službi. Na ovaj način bi se potpuno derogirao princip političke nepristrasnosti i nezavisnosti kao i suštinske profesionalnosti koji predstavljaju ključne osnove djelovanja javne uprave.
Na osnovu navedenog, organi državne uprave ne zadovoljavaju više nužan i minimalan stepen demokratičnosti organa upravne vlasti, zbog čega je, tvrdi se u zahtjevu, povrijeđena prva alineja iz Preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Međunarodni pakt o političkim i građanskim pravima, podsjeća podnosilac zahtjeva u nastavku, predstavlja dio materijalnog i formalnog ustavnog prava Federacije Bosne i Hercegovine jer se nalazi kao međunarodno pravo inkorporisano u Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (tačka 10. Aneksa Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Član 25. stav 1. tačka c) Međunarodnog pakta o političkim i građanskim pravima jasno propisuje pravo svakog građanina da ima pristup javnim službama svoje zemlje uz opće uslove jednakosti. Iako član 5. st. 2. i 3. Zakona o državnoj službi propisuje ko se ne smatra državnim službenicima, jasno je da se ove pozicije mogu tumačiti kao dio državne uprave tj. kao javna služba. Izmjenama i dopunama Zakona o državnom službi, po osnovu kojih se navedene pozicije više ne smatraju državnim službenicima, već mandatnim funkcijama na koje se postavljaju ljudi po osnovu člana 11a. Zakona o izmjena i dopunama Zakona o državnoj službi, jasno je da svi građani nemaju više jednak pristup javnim službama. Jer, bez javnog konkursa i procedure na koju se mogu svi građani javiti, uz osiguranje involviranosti nezavisne i nepristrasne Agencije za državnu službu, javna služba postaje prostor za de facto zapošljavanje isključivo lica sa političkim back-groundom i stranačkom podrškom, uz prethodnu i opet de facto "konsocijativno-demokratsku" podjelu tih mandatnih funkcija između etno-nacionalnih političkih zajednica koje su zbilja političkog života u Bosni i Hercegovini nakon 14.12.2016. godine.
U nastavku se ističe da to za posljedicu ima, da građani nemaju više jednako pravo pristupa svim državnim službama u smislu mogućnosti da na osnovu svojih isključivo profesionalnih i ljudskih karakteristika dobiju šansu za posao na ovim pozicijama, već se primoravaju da budu politički aktivni. Shodno tome, građani koji su apolitični u gore navedenom smislu, nemaju jednake šanse za zaposlenje u svim državnim službama, što ih stavlja u nejednak položaj zbog njihove pripadnosti ili nepripadnosti političkim organizacijama. Pritom za takvo rješenje nema obrazloženja, jer ni Vlada, a ni domovi Parlamenata, u procedurama donošenja ovakvog rješenja, nisu dali bilo kakvo obrazloženje ni u pogledu javnog interesa koji se želi ovim postići, niti u smislu principa proporcionalnosti i adekvatnosti s obzirom da ovakva zakonska rješenja zadiru u pravo na rad postojećih rukovodećih službenika.
Shodno navedenom, smatramo da je došlo do povrede člana 25. stav 1. tačka c) samostalno i u vezi sa članom 2. Međunarodnog pakta o političkim i građanskim pravima.
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, također se podsjeća u zahtjevu, isto tako predstavlja dio materijalnog i formalnog ustavnog prava Federacije Bosne i Hercegovine jer se nalazi kao međunarodno pravo inkorporirano u Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (tačka 11. Aneksa Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Članovi 6. i 7. ovog Pakta propisuju pravo na rad i jednake uslove rada. To znači da država ne smije preduzimati mjere na osnovu kojih uslovi rada neće biti pravični.
U tome smislu i kontekstu podnosilac zahtjeva sugerira da se razmotre posljedice Zakona o izmjena i dopunama Zakona o državnoj službi kada su u pitanju bivši državni službenici na rukovodećim mjestima. Naime, ova lica su čisto formalno gledajući izgubila status rukovodećih državnih službenika, jer su tu statusnu ulogu preuzela lica koja dolaze na mandatne funkcije (stav 2. i 3. člana 1. Zakona o izmjena i dopunama Zakona o državnoj službi). Istovremeno, član 23. Zakona o izmjena i dopunama Zakona o državnoj službi predviđa novi član 75b., u kojem je regulisano da će bivši državni službenici, zatečeni na rukovodećim pozicijama, biti raspoređeni na odgovarajuća radna mjesta (nova), ali nastavljaju raditi na svojim dosadašnjim radnim mjestima i zadržavaju platu i duga prava prema dosadašnjim rješenjima do imenovanja lica iz člana 11a.
Prema tvrdnjama u zahtjevu će suštinski sve ostati isto, jer će bivši rukovodeći državni službenici nastaviti raditi svoj posao rukovodećih službenika, ali formalno gube taj status i dobivaju odgovarajuće radno mjesto sa novim, degradirajućim statusom u smislu člana 2. stav 1. Zakona o izmjena i dopunama Zakona o državnoj službi. S druge strane, dolazi do stvaranja novih mandatnih, politički podobnih funkcija koje su očigledno same sebi svrha, jer njihov posao po novim zakonskim odredbama obavljaju drugi državni službenici, bivši državni službenici na rukovodećim funkcijama. Ovakvo rješenje, polazeći od činjenice da je Vlada odavno stavila moratorij na nova zapošljavanja, apsolutno nema opravdanje. Ipak, ovaj dio Zahtjeva nema za svrhu da napada ili se bavi pitanjem (ne)opravdanih političkih rješenja jer to nisu ustavna pitanja. Ono što jeste ustavnopravno pitanje, jeste povreda prava na rad i prava na jednake uslove rada, jer novo zakonsko rješenje ni logički ni pravno ne može biti pravično: bivši rukovodeći službenici se lišavaju statusa, a nastavljaju raditi poslove novih rukovodećih službenika. Ne smije se zaboraviti da nijedno lice ne može biti lišeno stalnog radnog odnosa u vezi kojeg ima potpisan ugovor (ostvareno pravo), pa čak i u smislu formalnog statusa, a da nisu zadovoljeni principi zakonitosti, javnog interesa i proporcionalnosti, tj. adekvatnosti. Iz prethodnih stavova (stavovi 16. i dalje), vidljivo je da princip zakonitosti nije zadovoljen jer je Zakon o izmjena i dopunama Zakona o državnoj službi usvojen protivno suštinskom zadovoljenju demokratske zakonodavne procedure. S druge strane, rješenja iz Zakona o izmjena i dopunama Zakona o državnoj službi očigledno nemaju opravdan javni interes, čime je automatski suvišno raspravljati o principima proporcionalnosti i adekvatnosti. Zaključuje se da je Zakon o izmjena i dopunama Zakona o državnoj službi protivan čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
Na osnovu svega navedenog podnosilac zahtjeva smatra da Ustavni sud Federacije treba donijeti presudu kojom će se utvrditi da su odredbe člana 5. stav 1. u dijelu koji glasi: "sekretari domova Parlamenta Federacije", člana 5. st. 2. i 3., člana 11a. i člana 11b., te čl. 75a., 75b. i 75c.) suprotne spomenutim odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Donošenje takve odluke bi, smatra on, podrazumijevalo da i preostale osporene odredbe: člana 19. stav 1. tač. c), d) i f), člana 20., člana 25. stav 3, člana 31. stav 1., člana 33. stav 8., člana 34. stav 2., člana 35. stav 1., člana 47. riječi "i lica iz člana 11a. ovog zakona", člana 48., člana 52. st. 1. i 2, i člana 64. stav 3. moraju biti stavljene van snage, jer čitav koncept zakonskih rješenja, koji je povezan sa normama člana 5. stav 1. u dijelu: "sekretari domova Parlamenta Federacije", član 5. stav 2. i stav 3., član 11a. i član 11b., te član 75a., član 75b. i član 75c. tako, po njegovom mišljenju postaje neustavan.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije je slijedeći odredbu člana 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, aktom broj: U-13/16 od 21.04.2016. godine, zatražio odgovor na zahtjev za ocjenu ustavnosti, a aktom broj: U-13/16 od 10.05.2016. godine, i odgovor na dopunjeni zahtjev za ocjenu ustavnosti od Zastupničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Traženi odgovori nisu dostavljeni u sudskom roku od 30 dana.
Predsjednica Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je međutim, po isteku tok roka (22.06.2016. godine), dostavila odgovor aktom broj: 02-02-956/16, u kojemu navodi da se Zahtjev za ocjenu ustavnosti odnosi na formalnu ocjenu ustavnosti, odnosno osporavanje procedure donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi, te na materijalnu ocjenu ustavnosti određenih odredaba tog Zakona.
Predmet osporavanja, u smislu formalne neustavnosti je, navodi se u odgovoru, u suštini procedura donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi, po hitnom postupku. Podnosilac zahtjeva navodi da su prekršene odredbe Poslovnika o radu Vlade, da su "arbitrarno" primijenjene odredbe Poslovnika oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, čime je po mišljenju podnosioca zahtjeva, prekršen član IV.A.11 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ne spori da navedena ustavna odredba implicira da se u postupcima donošenja zakona u Federaciji Bosne i Hercegovine moraju poštovati standardi u skladu sa demokratskim procedurama ali ističe da je institut donošenja Zakona po hitnom postupku predviđen poslovnicima oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (član 191. stav 2. Poslovnika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 69/07 i 02/08) i član 186. stav 2. Poslovnika o radu Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/03 i 21/09)). Procedura donošenja zakona po hitnom postupku se razlikuje od donošenja Zakona u redovnoj proceduri. Pravo zakonodavca da zakon donese po hitnom postupku odnosi se samo na iznimne slučajeve, kad za to postoje opravdani razlozi.
Vlada je, kao predlagač Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi, predložila Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi po hitnom postupku. U aktu uz prijedlog za donošenje predmetnog zakona navedeni su razlozi za donošenje istog po hitnom postupku: Tačka 13. Reformske agende za Bosnu i Hercegovinu za period od 2015. do 2018. godine, (potreba za reorganizacijom javne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, sa ciljem da se državna služba učini racionalnijom i poveća njena efikasnost i ekspeditivnost u izvršavanju radnih zadataka).
Smatra da navodi zahtjeva o povredi ustavne procedure donošenja predmetnog Zakona ne sadrže niti jedan stvarni razlog koji pokreće pitanje ocjene ustavnosti procedure njegovog donošenja, pa predlaže da se, u ovom dijelu, zahtjev odbaci kao neosnovan.
U odgovoru dalje stoji, da kada je u pitanju karakter Preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine kao standarda kontrole kod apstraktne ocjene ustavnosti, u ustavnopravnoj teoriji i praksi postoje podijeljena stajališta. Ne upušta se u osporavanje eventualnog ustavnopravnog, normativnog karaktera Preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, ali u odnosu na navode podnosioca zahtjeva, ukazuje se na sljedeće:
- -Reforma javne uprave iz 2003. godine, nije doprinijela profesionalizaciji rukovodećeg kadra u državnoj službi Federacije Bosne i Hercegovine. Naprotiv, sigurnost uživanja stečene pozicije rukovodećeg državnog službenika prema ranijim zakonskim rješenjima, bez ograničenja mandata, diskriminirala je sve ostale državne službenike, koji nisu mogli ostvariti pravo na unapređenje.
- -Ograničenje mandata rukovodioca u državnoj službi ustaljena je praksa zemalja regije i članicama Evropske unije. U Evropskoj uniji ne postoji jedinstven regulatorni okvir rukovodećeg kadra.
- -Osporenim izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi mandat lica iz člana 11a. ne može biti dulji od mandata rukovodilaca tijela državne službe, odnosno mandata tijela koje ih je imenovalo. Vremensko ograničenje zapošljavanja ovih lica ima puno opravdanje, jer lica koja se primaju u smislu osporenih odredbi Zakona iako se primaju na određeno vrijeme, ono što je bitno primaju se na osnovu javnog konkursa (član 11b. Zakona) i ispunjavanjem drugih zakonskih općih i posebnih uslova, koji su na osnovu podzakonskih akata donešenih na osnovu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi znatno strožiji od onih kakvi su bili, što u konačnici ima za cilj efikasnu i profesionalnu državnu upravu.
- -Ova lica nisu dovedena u privilegirani položaj u odnosu na prijem u državnu službu svih drugih lica. Javni konkurs ostavlja mogućnost, bez obzira na značajan stepen diskrecionog utjecaja Vlade i resornih ministara, da se određene pozicije profesionaliziraju, da se biraju najbolji i što je najvažnije da su pod jednakim uslovima dostupne svima. Ono što je također bitno, prema Zakonu, ovim licima se ne garantuje sigurnost uživanja položaja, što ima za cilj što veći angažman i efikasnost u izvršavanju povjerenih poslova i zadataka. Treba naglasiti da imenovanje na poziciju iz člana 11a. Zakona ne može se preinačiti u položaj državnog službenika sa sigurnošću uživanja položaja.
Stoga se u odgovoru tvrdi da su i navodi o eventualnoj povredi prve alineje iz Preambule Ustava Federacije Bosne i Hercegovine neosnovani, te da i u ovom dijelu zahtjev treba odbiti.
Kada je riječ o navodnim povredama međunarodnih instrumenata koji su integrisani u pravni poredak Federacije Bosne i Hercegovine, u odgovoru se navodi da je istina članom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima regulisano pravo građana da, pored ostalog, imaju jednak pristup javnim službama. Navedeno pravo, pored ostalog, garantuje svim građanima da sudjeluju direktno.... u vršenju javnih poslova na svim razinama vlasti. Međutim, u odgovoru na zahtjev se tvrdi da opseg ovog prava ne može imati značenje da svaki građanin može odlučiti da direktno sudjeluje u vođenju javnih poslova...
Na pravnom i ustavnom sistemu države je da osigura modalitet takvog sudjelovanja (referira se pritom na: Komitet za ljudska prava, Maršall protiv Kanade, predstavka broj 205/86, stav 5. tačka 4.). U konkretnom slučaju, smatra se u odgovoru na zahtjev, odredbe osporenog Zakona tiču se političkog opredjeljenja postignutog na razini Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga, ističe se dalje, osporene odredbe ne dovode u pitanje prava građana na jednak pristup javnim službama, u smislu člana 25. stav 1.c) samostalno i u vezi sa članom 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te je u i ovom dijelu zahtjev potrebno odbiti kao neosnovan.
Kada je riječ o osporavanju Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi i u odnosu na čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kaže se da podnosilac zahtjeva smatra da je licima koja su izgubila status rukovodećih državnih službenika, a nastavljaju raditi poslove lica iz člana 11a. povrijeđeno pravo na jednake uslove rada.
S tim u vezi u odgovoru se kaže, da pravo na rad garantovano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, utvrđuje obavezu države da osigura pojedincima pravo da slobodno odluče o prihvatanju ili izboru posla, uključujući i pravo da ne budu lišeni prava nepravedno, te da država ima opću obavezu članom 2. stava 1. da pojedinačno i putem međunarodne saradnje, koristeći u najvećoj mjeri svoje resurse, postepeno osigura puno ostvarivanje prava na rad. U skladu sa stavom 2. istog člana, država preuzima obavezu da garantira ostvarivanje prava bez diskriminacije zasnovane na rasi, boji, spolu, jeziku, političkom ili kakvom drugom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti. U skladu sa članom 4. moguće je, kaže se u nastavku, uspostavljanje ograničenja u pogledu uživanju prava garantovanih ovim Paktom. Takva ograničenja moraju biti u skladu sa zakonom uključujući međunarodne standarde o ljudskim prvima, usaglašena sa prirodom zaštićena prava, te u interesu postizanja legitimnog cilja i isključivo unapređenja općeg blagostanja u demokratskom društvu.
Dalje se podsjeća na to kako Ekonomsko i socijalno vijeće u Općem komentaru broj 18. posvećenom pravu na rad, iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima naglašava, da je u smislu člana 2. stava 1. Pakta, suštinska obaveza države da osigura minimum svakog od prava garantovanih navedenim Paktom. U kontekstu člana 6. ova suštinska obaveza se sastoji od osiguranja nediskriminacije i jednakoj zaštiti zaposlenja. Međutim, smatra se u odgovoru na zahtjev, pravo na rad u smislu člana 6. ne podrazumijeva obavezu države da osigura apsolutno i bezuslovno pravo na dobivanje posla svim radnosposobnim licima na svojoj teritoriji.
Naglašava se da pravo na rad državi nameće tri vrste obaveza: da osigura zaštitu prava, da ga poštuje i da omogući njegovo ispunjenje. Prema Općem komentaru broj 18., pod obavezom poštivanja, inter alia, navodi se uzdržavanje od negiranja ili ograničenja jednakog pristupa dostojnom radu za sva lica, posebno ugrožene i marginalizirane grupe i pojedince. Ova obaveza može biti prekršena donošenjem zakona, politikom i mjerama koje su suprotne standardima uspostavljenim članom 6. Najzad, preuzimanje retrogradnih mjera u odnosu na pravo na rad nije dopušteno. Takve mjere, inter alia, uključuju: odricanje prava na zaposlenje određenim grupama i pojedincima, bez obzira na to da li je ovakva diskriminacija zasnovana na zakonodavstvu ili praksi, ukidanju ili suspenziji zakona neophodnih za vršenje prava na rad ili usvajanje zakona ili politika koje su očigledno nesaglasne sa međunarodnim zakonskim obvezama u vezi sa pravom na rad.
Dovodeći u vezu osporena rješenja iz člana 75b. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u kojim je regulisano da će bivši državni službenici, zatečeni na rukovodećim pozicijama, biti raspoređeni na odgovarajuća radna mjesta u okviru tijela državne službe u skladu sa pravilnicima iz člana 75c. stav 3. Zakona, a nastavljaju raditi na svojim dosadašnjim radnim mjestima i zadržavaju platu i druga prava prema dosadašnjim rješenjima do imenovanja lica iz člana 11a. Zakona, u odgovoru na zahtjev tvrdi se kako je jasno da osporena odredba ima opravdanje u legitimnom cilju i ne narušava razuman odnos proporcionalnosti.
Na kraju, tvrdi se kako su navodi podnosioca zahtjeva vrlo paušalni, nejasni i kontradiktorni, da nije jasno u kojem smislu podnosilac zahtjeva smatra da se prema osporenim odredbama ova kategorija državnih službenika lišava prava na rad i prava na jednake uslove rada, već se ističe da se, baš naprotiv, u državnoj službi kao specifičnoj službi nikome ne može garantovati sigurnost uživanja prava na stečenu poziciju, i da je to odvojeno pitanje od sigurnosti uživanja prava na rad.
Prema zaključnoj tvrdnji odgovora na zahtjev, osporena odredba člana 75b. Zakona o državnoj službi upravo osigurava pravo na rad za državne službenike zatečene u državnoj službi na mjestima rukovodećih državnih službenika, u smislu čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
5. Privremena mjera
Ustavni sud Federacije je 18.05.2016. godine, zaprimio od podnosioca zahtjeva i prijedlog za donošenje privremene mjere, kojom bi se do donošenja odluke o meritumu obustavila primjena odredaba čl. 11a. i 75b. Zakona o državnoj službi. Privremena mjera je donesena Rješenjem broj: U-13/16 od 28.06.2016. godine, s kojim danom je i stupila na pravnu snagu.
6. Javna rasprava
Ustavni sud Federacije je u svrhu pribavljanja dodatnih činjenica i dokaza relevantnih za rješenje ovog ustavnopravnog predmeta, dana 16. novembra 2016. godine, održao javnu raspravu, kojoj su pristupili podnosilac zahtjeva kao i opunomoćeni predstavnik Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Na javnoj raspravi, podnosilac zahtjeva je u cijelosti ostao kod razloga zahtjeva o nesaglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, kako iz proceduralnih razloga zbog povrede poslovnika oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu razloga za njegovo donošenje po hitnom postupku, tako i u pogledu argumentacije koja se odnosi na njegovu materijalnu nesaglasnost sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno međunarodnim aktima koji su sastavni dio Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ni od strane opunomoćenog predstavnika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nisu iznesene nove činjenice niti dokazi koji bi bili od važnosti za rješavanje ovog ustavnopravnog predmeta.
7. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine Preambula
Uvjereni da demokratske institucije zasnovane na poštovanju ljudskih prava i sloboda najbolje stvaraju sklad između sebe i svojih zajednica,
Odbijajući nasilje rata,
U želji da doprinesu unaprjeđenju mira,
U želji da unaprijede slobodu pojedinca i razvijaju slobodno tržište,
Vođeni principima Povelje Ujedinjenih naroda, Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Općim okvirnim sporazumom o miru u Bosni i Hercegovini kao i njegovim aneksima (Opći okvirni sporazum),
Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi, zajedno sa Ostalima, i građani Federacije Bosne i Hercegovine, koja je sastavni dio suverene države Bosne i Hercegovine, odlučni da osiguraju punu nacionalnu ravnopravnost, demokratske odnose i najviše standarde ljudskih prava i sloboda, ovim donose Ustav Federacije Bosne i Hercegovine.
Član IV.A.3.11.(1)
(1) Svaki dom će većinom glasova usvojiti svoj poslovnik o radu i izabrati među svojim članovima predsjedavajućeg i dva potpredsjedavajućeg, koji ne mogu biti iz reda istog konstitutivnog naroda ili iz reda ostalih.
Član IV.C.3.10.(2)a)
(...)...
(2) Ustavni sud:
- a)na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na zahtjev jedne trećine članova bilo kog od doma Parlamenta Federacije, utvrdit će da li je prijedlog zakona koji je usvojio jedan od domova ili zakon koji su usvojila oba doma, u skladu sa ovim ustavom.
(...)...
B. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
(usvojen Rezolucijom 2200A (XXI) Generalne skupštine UN 16. decembra 1966. godine, stupio na snagu 23. marta 1976. godine)
Član 2.
- 1.Države članice ovog Pakta obavezuju se da poštuju i da garantuju prava priznata u ovom Paktu svim pojedincima koji se nalaze na njihovoj teritoriji i potpadaju pod njihovu vlast bez ikakvog razlikovanja, naročito u pogledu rase, boje kože, spola, jezika, vjeroispovijesti, političkog ili svakog drugog ubjeđenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugog statusa.
- 2.Države članice ovog Pakta se obavezuju da, u skladu sa svojim ustavnim postupcima i sa odredbama ovog Pakta, preduzmu potrebne korake radi usvajanja takvih mjera zakonodavnog ili drugog karaktera, pogodnih da se ostvare prava priznata u ovom Paktu koja još nisu predviđena.
- 3.Države članice ovog Pakta se obavezuju da:
- a)obezbijede svakom licu čija prava i slobode priznati ovim Paktom budu povrijeđeni, da raspolaže pravom djelotvorne žalbe čak i onda kada bi povredu počinila lica koja su radila u obavljanju svojih službenih dužnosti;
- b)obezbijede da nadležna sudska, upravna ili zakonodavna vlast, ili svaka druga vlast koja je prema zakonodavstvu države nadležna, rješava pitanja o pravima lica koja ulažu žalbu i da razvijaju mogućnosti sudskih pravnih lijekova;
- c)da obezbijede da nadležne vlasti postupe po svakoj žalbi koja se usvoji kao opravdana.
- a)
Član 25.
Svaki građanin treba da ima pravo i mogućnost da bez ikakvih razlika navedenih u članu 2. i bez nerazumnih ograničenja:
- a)sudjelovanje u vođenju javnih poslova, direktno ili preko slobodno izabranih predstavnika;
- b)bira i bude biran pravedno provedenim, povremenim izborima sa općim i jednakim pravom glasa i tajnim glasanjem, koji osiguravaju slobodno izražavanje volje birača;
- c)ima pristup javnim službama svoje zemlje uz opće uslove jednakosti.
C. Međunarodni pakt o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima
(usvojen Rezolucijom 2200a (XXI) od 16. decembra 1966. godine, stupio na snagu 03. januara
1976. godine)
Član 6.
- 1.Države članice ovog pakta priznaju pravo na rad, koje obuhvaća pravo koje ima svako lice na mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad, i preduzimaju odgovarajuće mjere za očuvanje ovog prava.
- 2.Među mjere koje svaka država članica ovog pakta treba da preduzme u cilju punog ostvarenja ovog prava spadaju programi tehničke i stručne orijentacije i obuke, politika i metodi za postizanje stalnog ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvoja i pune proizvodne zaposlenosti u uslovima koji čovjeku garantiraju uživanje osnovnih političkih i ekonomskih sloboda.
Član 7.
Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uslovima za rad koji naročito osiguravaju:
(a) nagradu koja minimalno osigurava svim radnicima:
(i) pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju da imaju garanciju da uslovi njihovog rada nisu gori od uslova koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za isti rad;
(ii) pristojan život za njih i njihovu porodicu shodno odredbama ovog pakta;
(b) higijensko-tehničku zaštitu na radu;
(c) istu mogućnost za sve da napreduju u svom radu u višu odgovarajuću kategoriju, vodeći računa jedino o navršenim godinama službe i o sposobnostima;
(d) odmor, razonodu, razumno ograničenje radnog vremena i povremena plaćena odsustva, kao i naknadu za praznične dane.
D. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 04/12)
Član 1.
Predmet Zakona
- 1.Ovim zakonom uređuje se radnopravni status državnih službenika u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) (u daljem tekstu: organ državne službe).
- 2.Državni službenik je lice postavljeno rješenjem na radno mjesto u organ državne službe, u skladu sa zakonom.
Član 5.
Izuzeće u primjeni
- 1.Članovi Parlamenta Federacije, predsjednik i potpredsjednici Federacije, članovi Vlade Federacije, sudije Ustavnog suda Federacije, sudije Vrhovnog suda Federacije i federalni tužioci nisu državni službenici i njihov radnopravni status se uređuje drugim propisima.
- 2.Članovi kantonalne vlade, članovi skupština kantona, sudije kantonalnih sudova i kantonalni tužioci nisu državni službenici i njihov radnopravni status se uređuje drugim propisima.
- 3.Članovi općinskih vijeća, općinski načelnik svake općine i sudije općinskih sudova nisu državni službenici i njihov radnopravni status se uređuje drugim propisima.
- 4.Članovi gradskih vijeća i gradonačelnici nisu državni službenici i njihov radnopravni status se uređuje drugim propisima.
- 5.Lica zaposlena kao savjetnici nosioca funkcija iz ovog člana nisu državni službenici.
- 6.Ovaj zakon se ne primjenjuje na revizore zaposlene u Uredu za reviziju Federacije Bosne i Hercegovine, pripadnike policije i oružanih snaga.
Član 6. stav 1.
Radna mjesta u državnoj službi
- 1.Državni službenik se postavlja na jedno od sljedećih radnih mjesta:
- a)Rukovodeći državni službenici:
- 1)rukovodilac samostalne uprave i samostalne ustanove;
- 2)sekretar organa državne službe;
- 3)rukovodilac uprave i ustanove koje se nalaze u sastavu ministarstva;
- 4)pomoćnik rukovodioca organa državne službe;
- 5)glavni inspektori.
- 1)
- b)Ostali državni službenici:
- 1)šef unutrašnje organizacione jedinice;
- 2)inspektori;
- 3)stručni savjetnik;
- 4)viši stručni saradnik;
- 5)stručni saradnik
- 1)
- a)
Član 19. stav 1. tač. c) i d)
Nespojivosti sa dužnostima državnog službenika
- 1.Državni službenik ne smije obavljati dužnost, djelatnost ili biti na položaju koji dovodi do sukoba interesa sa njegovim službenim dužnostima, a naročito:
(...)...
- c)sa izuzetkom rukovodećih državnih službenika, smatrat će se da je državni službenik na odsustvu iz državne službe od trenutka kada je potvrđena njegova kandidatura za javnu funkciju na koju se bira direktno ili indirektno, ili od trenutka kada je imenovan na položaj u bilo kojem zakonodavnom ili izvršnom organu na bilo kojem nivou vlasti u Federaciji i u Bosni i Hercegovini. U tom slučaju, rukovodeći državni službenik podnosi ostavku na mjesto u državnoj službi;
- d)državni službenik iz stava 1. tačke c) ovoga člana, sa izuzetkom rukovodećih državnih službenika, može se vratiti na isto ili slično radno mjesto u istom ili drugom organu državne službe najkasnije u roku od mjesec dana od nastupanja sljedećih slučajeva: neuspjeha na izborima, završetka mandata i prestanka funkcije u zakonodavnom ili izvršnom organu na bilo kojem nivou vlasti u Federaciji i u Bosni i Hercegovini;
(...)...
Član 20.
Prava i obaveze savjetnika
- 1.Savjetniku iz stava 5. člana 5. ovog zakona, ne garantuje se sigurnost uživanja položaja:
- a)savjetnik može biti razriješen dužnosti u bilo koje vrijeme od nosioca funkcije iz člana 5. ovog zakona, koji ga je imenovao na radno mjesto savjetnika;
- b)mandat savjetnika ne može biti duži od mandata nosioca funkcije čiji je savjetnik;
- c)imenovanje na mjesto savjetnika se ne može preinačiti u položaj državnog službenika sa sigurnošću uživanja položaja.
- a)
- 2.Ukoliko državni službenik, sa izuzetkom rukovodećih državnih službenika, bude imenovan na položaj savjetnika, smatrat će se da je na odsustvu od trenutka kada je imenovan.
- 3.U slučaju iz stava 2. ovog člana, rukovodeći državni službenik podnosi ostavku na mjesto u državnoj službi.
- 4.Državni službenik iz stava 2. ovog člana, sa izuzetkom rukovodećih državnih službenika, može se vratiti na isto ili slično radno mjesto najkasnije u roku od mjesec dana od kada prestaje njegovo imenovanje, ako postoji slobodno radno mjesto.
- 5.Savjetnik daje ostavku od trenutka kada je potvrđena njegova kandidatura za izborni položaj ili od trenutka kada je imenovan na položaj u bilo kojem zakonodavnom ili izvršnom organu na bilo kojem nivou vlasti u Federaciji i u Bosni i Hercegovini.
- 6.Vlada Federacije donosi podzakonski propis kojim se uređuju specifični slučajevi nespojivosti sa radnim mjestom savjetnika.
Član 25.
Opći uslovi za postavljenje državnog službenika
- 1.Da bi bilo postavljeno na radno mjesto državnog službenika lice mora ispunjavati sljedeće opće uslove:
- a)da je državljanin Bosne i Hercegovine;
- b)da je stariji od 18 godina;
- c)da ima univerzitetsku diplomu ili druge obrazovne ili akademske kvalifikacije najmanje VII stepena stručne spreme odnosno visoko obrazovanje prvog, drugog ili trećeg ciklusa Bolonjskog sistema studiranja, što se utvrđuje propisom kojim se uređuju poslovi osnovnih djelatnosti i pomoćno tehnički poslovi i uslov za njihovo obavljanje u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine;
- d)da je zdravstveno sposobno za vršenje određenih poslova predviđenih za to radno mjesto;
- e)da u posljednje tri godine, od dana objavljivanja upražnjenog radnog mjesta, lice nije otpušeno iz državne službe, kao rezultat disciplinske mjere, na bilo kojem nivou vlasti u Bosni i Hercegovini;
- f)da nije obuhvaćeno odredbom člana IX.1 Ustava Bosne i Hercegovine.
- a)
- 2.Izuzetno od uslova utvrđenih u stavu 1. ovog člana, lica sa završenom višom stručnom spremom (VI stepen) koja su ranije postavljena kao državni službenici na radna mjesta u državnoj službi, mogu ostati na tom radnom mjestu u periodu ne dužem od tri godine od stupanja na snagu ovog zakona.
Član 31. stav 1.
Postavljenje državnog službenika
- 1.Državnog službenika postavlja rukovodilac organa državne službe, uz prethodno pribavljeno mišljenje Agencije, sa liste uspješnih kandidata koji su prošli javni konkurs
(...)...
Član 33. stav 8.
Ocjena rada
(...)...
- 8.Ukoliko su dvije uzastopne ocjene rada negativne, rukovodilac organa državne službe, po prethodno pribavljenom mišljenju Agencije, razrješava dužnosti državnog službenika. Državni službenik može izjaviti žalbu Odboru za žalbe radi preispitivanja razrješenja, u skladu sa članom 65. ovog zakona.
Član 34.
Napredovanje i unapređenje
- 1.Napredovanje državnog službenika na više radno mjesto iz člana 6. stava 1. tačka a) ovog zakona, u istom ili u drugom organu državne službe obavlja se isključivo putem javnog konkursa.
- 2.Unapređenje državnog službenika u višu kategoriju iz člana 6. stav 1. tačka b) ovog zakona, zasniva se na pozitivnoj ocjeni rada i o njemu odlučuje rukovodilac organa državne službe.
Član 35. stav 1.
Unapređenje državnog službenika
- 1.Rukovodilac organa državne službe može vršiti unapređenje državnog službenika iz tijela kojim rukovodi na neposredno više radno mjesto. To unaprjeđenje se vrši u sklopu radnih mjesta iz člana 6. stav 1. tačka b) ovog Zakona, a vrši se onda kada postoji upražnjeno radno mjesto.
(...)...
Član 47.
Propisi o radu i socijalnom osiguranju
Na državnog službenika primjenjuje se Zakon o radu, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa, osim ako ovim zakonom nije drugačije utvrđeno.
Član 48.
Odsustvo i godišnji odmori
- 1.Državni službenici na radnim mjestima iz člana 6. stav 1. tačka b) ovog zakona, imaju pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 20 radnih dana i na plaćeno odsustvo od pet radnih dana u jednoj kalendarskoj godini.
- 2.Državni službenici na radnim mjestima iz člana 6. stav 1. tačka a) ovog zakona, imaju pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 25 radnih dana i na plaćeno odsustvo od pet radnih dana u jednoj kalendarskoj godini.
- 3.Godišnji odmor za državne službenike u trajanju dužem od odmora predviđenog u st. 1. i 2. ovog člana, utvrđuje Vlada Federacije podzakonskim aktom.
- 4.Godišnji odmor po svim osnovama ne može biti duži od 36 radnih dana.
- 5.Dužina godišnjeg odmora iz st. 1. i 2. ovog člana utvrđuje se od Vlade Federacije i vlade kantona kolektivnim ugovorom u pregovoru sa sindikatom.
Član 52. st. 1. i 2.
Postupak za prestanak radnog odnosa
- 1.Državnog službenika razrješava rukovodilac organa državne službe, prema prethodno pribavljenom mišljenju Agencije, sa izuzetkom člana 51. stav 1. tačka h) ovog zakona.
- 2.Državni službenik iz st. 1., 2. i 3. ovog člana, može, u roku od 15 dana od prijema odluke o razrješenju, podnijeti žalbu Odboru za žalbe. Žalba odlaže izvršenje odluke o razrješenju.
Član 64. stav 3.
Agencija za državnu službu
(...)...
- 3.Agencijom rukovodi direktor Agencije kojeg imenuje Vlada Federacije na osnovu javnog konkursa.
(...)...
E. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br.: 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 04/12 i 99/15)
Član 1.
Predmet Zakona
- 1.Ovim zakonom uređuje se radnopravni status državnih službenika u organima državne uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) (u daljem tekstu: organ državne službe).
- 2.Državni službenik je lice postavljeno rješenjem na radno mjesto u organ državne službe, u skladu sa zakonom.
Član 5. st 1., 2. i 3.
Izuzeće u primjeni
- 1.Predsjednik i potpredsjednici Federacije, članovi Parlamenta Federacije, sekretari domova Parlamenta Federacije, članovi Vlade Federacije, sekretar Vlade Federacije, sudije Ustavnoga suda Federacije, sudije Vrhovnoga suda Federacije i federalni tužioci nisu državni službenici i njihov radnopravni status uređuje se drugim propisima.
- 2.Rukovodilac samostalne federalne uprave i samostalne federalne upravne organizacije, rukovodilac federalne uprave i federalne upravne organizacije koja se nalazi u sastavu ministarstva i rukovodioci stručnih službi Vlade Federacije nisu državni službenici.
- 3.Sekretar federalnoga tijela državne službe, pomoćnik rukovodioca federalnoga tijela državne službe, glavni federalni inspektor i šef kabineta rukovodioca federalnoga tijela državne službe nisu državni službenici.
(...)...
Član 6. stav 1.
Radna mjesta u državnoj službi
- 1.Državni službenik se postavlja na jedno od sljedećih radnih mjesta:
- 1)šef unutrašnje organizacione jedinice;
- 2)inspektor;
- 3)stručni savjetnik;
- 4)viši stručni saradnik;
- 5)stručni saradnik
- 1)
(...)...
Član 11a.
- 1.Sekretare domova Parlamenta Federacije imenuju i razrješavaju domovi Parlamenta Federacije na prijedlog predsjedavajućeg toga doma.
- 2.Sekretara Vlade Federacije imenuje i razrješava Vlada Federacije na prijedlog premijera.
- 3.Rukovodioce samostalnih uprava i upravnih organizacija imenuje i razrješava Vlada Federacije.
- 4.Sekretara ministarstva imenuje i razrješava ministar.
- 5.Rukovodioce uprava i upravnih organizacija koje se nalaze u sastavu ministarstva imenuje i razrješava Vlada Federacije na prijedlog ministra.
- 6.Rukovodioce stručnih službi Vlade Federacije imenuje i razrješava Vlada Federacije na prijedlog premijera.
- 7.Pomoćnike rukovodilaca stručnih službi domova Parlamenta Federacije imenuju i razrješavaju predsjedavajući domova na prijedlog sekretara toga doma.