USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
PRESUDA
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti Zakona o šumama, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave održane dana 04.11.2015. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da je Zakon o šumama ("Službene novine Tuzlanskog kantona", br. 9/12 i 17/13) u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Tuzlanskog kantona".
Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) dana 10.02.2015. godine zahtjev za ocjenu usklađenosti Zakona o šumama (u daljnjem tekstu: osporeni Zakon) sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Podnosilac zahtjeva je ovlašten za pokretanje postupka na osnovu člana IV.C.3.10. (2). b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Prema Obavijesti broj: 01-26-995/15 od 28.09.2015. godine podnosilac zahtjeva je u cjelosti ostao pri zahtjevu.
2. Stranke u postupku
Stranke u postupku u ovom predmetu su na osnovu člana 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) podnosilac zahtjeva za ocjenu usklađenosti osporenog Zakona sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Skupština Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu Skupština Kantona), kao donosilac osporenog Zakona.
3. Bitni navodi zahtjeva
Podnosilac zahtjeva navodi da je Skupština Kantona dana 18.7.2012. godine donijela osporeni Zakon, a kao njegovim predmetom propisano je: očuvanje i zaštita šuma i šumskog zemljišta, jačanje njihovih funkcija, planiranje u šumarstvu i upravljanje šumama i šumskim zemljištem, ekonomske funkcije, finansiranje biološke obnove šuma, nadzor nad primjenom tog zakona, kaznene odredbe, kao i druga pitanja od značaja za šume i šumsko zemljište.
Navodi da je osporenim Zakonom u potpunosti regulisano pitanje šumarstva u tom kantonu, iako je utvrđivanje ekonomske politike, planiranje i obnova, te politika korišćenja zemljišta na federalnom nivou u isključivoj nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine, a za politiku zaštite čovjekove okoline i korišćenje prirodnih bogatstava utvrđena je podijeljena nadležnost između Federacije i kantona. Stoga je osporeni Zakon u suprotnosti sa odredbama člana III 1. b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Podnosilac zahtjeva, nadalje, elaborira određene odredbe osporenog Zakona tako da navodi da je članom 49. propisana obaveza plaćanja naknade koja se uplaćuje isključivo u korist računa Budžeta Kantona. Takođe, članom 35. i članom 40. propisuje se naknada za promjenu namjene šumskog zemljišta, članom 42. naknada za zakup državnog šumskog zemljišta, a članom 43. naknada za uspostavu prava služnosti na državnom šumskom zemljištu, te sve navedene naknade se niti jednim dijelom ne uplaćuju u korist Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine. Ekonomska politika, u koje spada fiskalna politika, čiji je sastavni dio porezna politika koja uključuje propisivanje i posebnih naknada, u isključivoj je nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine, a ne kantona. Članovima 4.- 6. osporenog Zakona propisano je planiranje na šumi i šumskom zemljištu, članovima od 39.- 43. se propisuje izdvajanje iz šumskoprivrednog područja, promjena namjene, gradnja, zakup i uspostava prava služnosti na državnom šumskom zemljištu. Članom 14. propisan je postupak obnove, te svim ovim se u potpunosti reguliše planiranje, obnova i politika korišćenja šumskog zemljišta, što je takođe u isključivoj nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine.
U postupku donošenja osporenog Zakona Kanton nije tražio saglasnost federalnog nivoa, te je oblast šumarstva samostalno uredio, suprotno Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine.
Takođe, politika zaštite čovjekove okoline i korišćenje prirodnih bogatstava je potpuno regulisano članovima 13. i od 16.-23. i 25. osporenog Zakona, što je opet suprotno Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, jer su navedene oblasti u zajedničkoj nadležnosti Federacije i kantona. Identična je situacija i sa korišćenjem šumskih bogatstava, koje je regulisano osporenim Zakonom i to se analizira članom 24. i 33. tog zakona.
Podnosilac zahtjeva tvrdi da je prilikom donošenja osporenog Zakona došlo do propusta, jer nije provedena procedura propisana odredbama člana III.3.(2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koja se odnosi na međusobno dogovaranje na trajnoj osnovi u pogledu zajedničkih oblasti. Kanton nije kontaktirao federalnu vlast prilikom donošenja osporenog Zakona, niti je od nje dobio bilo kakvu saglasnost.
Podnosilac nadalje navodi i da je ovo u suprotnosti sa Ustavom Tuzlanskog kantona, te citira Presudu Ustavnog suda Federacije broj: U-28/10 od 23.03.2011. godine, a sve to u vezi sa članom 62. osporenog Zakona. Smatra da su na ovaj način povrijeđene i odredbe člana IV.C.3.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koje govore o pravnim posljedicama odluka Ustavnog suda Federacije.
U odnosu na članove 33. i 35. osporenog Zakona smatraju da je potrebno istaći da je prema Zakonu o koncesijama ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/02 i 61/06) Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nadležna za odlučivanje o dodjeli koncesije za korišćenje šuma i šumskog zemljišta.
Konačno, u skladu sa navedenim, podnosilac zahtjeva, imajući u vidu odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine o isključivoj nadležnosti Federacije i zajedničkoj nadležnosti Federacije i kantona, predlaže da ovaj sud nakon provedene javne rasprave utvrdi da osporeni Zakon nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
U skladu sa odredbama člana 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je dana 05.03.2015. godine zatražio odgovor od Skupštine Kantona, kao donosioca osporenog Zakona, kako bi se očitovala na navode podnosioca zahtjeva.
Dana 06.04.2015. godine dostavljen je odgovor, pri čemu je Izjašnjenje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzlanskog kantona broj: 04/1-02-7979/15 od 30.03.2015. godine tretirano kao odgovor na zahtjev.
U navedenom se obrazlažu razlozi za donošenje osporenog Zakona, te se ističe da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije u roku koji mu je ostavljen od strane Ustavnog suda Federacije (Presuda broj: U-26/08 od 14.04.2009. godine) donio federalni Zakon o šumama. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je donijela Uredbu koja je, kao prelazno rješenje, trebala da bude na snazi do donošenja federalnog zakona, koja je bila predmet ocjene ustavnosti Ustavnog suda Federacije (Presuda broj: U-28/10 od 23.03.2011. godine). Presudom je utvrđeno da je povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Opštine Konjic. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u ostavljenom roku, pa ni do danas, nije ponudila tekst Zakona o šumama koji bi ispunio zahtjeve iz citirane presude.
Imajući u vidu činjenicu da od 06.12.2011. godine na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine nema propisa koji uređuju oblast šumarstva, a radi se o značajnom prirodnom bogatstvu i resursu koji treba zaštititi, pokrenuta je procedura za donošenje osporenog Zakona. Citirajući odredbe o podijeljenoj nadležnosti, iz odgovora proizilazi tvrdnja da su i kantoni nadležni za korišćenje prirodnih bogatstava i donošenje propisa o njihovom korišćenju, što znači da osporeni Zakon ne prekoračuje Ustavom propisane nadležnosti. Cilj donošenja osporenog Zakona bio je da se do donošenja zakona na federalnom nivou uredi ova oblast, jer bi ovaj prirodni resurs u suprotnom ostao nezaštićen od devastacije. Stoga je osporeni Zakon temporalnog karaktera.
Nadalje, u odgovoru na zahtjev se analizira osnov za donošenje zakona i u Ustavu Tuzlanskog kantona, citira se član 4. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/98 i 29/03), kojim je propisano kako se u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogatstava, može ograničiti ili posebno urediti način korišćenja i raspolaganja određenim stvarima.
Navodi odgovora na zahtjev se dodatno argumentuju i citiranjem Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Rev. 65/99 od 12.05.1999. godine u kojem je zauzeto stanovište: "Kada između Federacije i kantona ne postoji dogovor o ostvarivanju zajedničke nadležnosti - korišćenje prirodnih bogatstava i kada federalnim zakonom ova oblast nije regulisana, kanton može u svrhu zaštite javnih dobara zakonom urediti raspolaganje i gazdovanje šumama u vlasništvu države na svom području".
U odgovoru se tvrdi da osporeni Zakon ne reguliše utvrđivanje ekonomske politike, planiranja i obnovu, niti politiku korišćenja zemljišta u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer je to regulisano drugim zakonima (Zakon o poljoprivrednom zemljištu, Prostorni plan itd.). U detaljno datom odgovoru zatim se daje obrazloženje u odnosu na navode zahtjeva u vezi sa naknadama, između ostalog, kao bitno se navodi da je na nivou Federacije donijet Pravilnik o dopunama Pravilnika o načinu uplate javnih prihoda budžeta i vanbudžetnih fondova na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 3/11, 6/11, 9/11, 18/11, 39/11, 64/11, 87/11, 5/12 i 41/12). Njime su regulisana pitanja uplate ove vrste javnih prihoda, pri čemu je federalni nivo vlasti direktno uključen.
U odnosu na druge odredbe koje se pominju u zahtjevu ponovo apostrofiraju njihovu privremenost, ističući da je kantonalne zakone iz ove oblasti donijelo osam kantona, sve iz razloga neuređenosti ove materije na federalnom nivou.
U odnosu na prigovor da je osporenim Zakonom povrijeđena nadležnost zaštite čovjekove okoline i korišćenje prirodnih bogatstava, citiraju propise na nivou Federacije Bosne i Hercegovine kojima je regulisana zaštita čovjekove okoline (pr. Zakon o zaštiti okoline, Zakon o zaštiti prirode i Zakon o zaštiti zraka).
U odgovoru, takođe, osporavaju navode koji se odnose na kršenje Zakona o koncesijama Federacije Bosne i Hercegovine, jer u članu 3. tog zakona se kao predmet koncesije ne pominju šume i šumsko zemljište. Takođe, članom 29. osporenog Zakona je propisano da su šume i šumsko zemljište u državnom vlasništvu, a da njima upravlja Vlada kantona putem ministarstva. Iz odredbi osporenog Zakona je vidljivo da nije propisana mogućnost davanja koncesija na šumama i šumskom zemljištu, jer u njemu nije imenovan vlasnik šume i šumskog zemljišta, što ponovo ukazuje da se radi o zakonu privremenog karaktera.
Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da federalna vlast već dugo ne iskazuje interes da ovu oblast uredi zakonom, smatraju da osporeni Zakon nije u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
5. Sjednica Ustavnog suda Federacije sa javnom raspravom
Ustavni sud Federacije je u ovom ustavnosudskom predmetu održao dana 04.11.2015. godine Sjednicu suda sa javnom raspravom, na koju su pristupili punomoćnici obje strane u ovom postupku. Imajući u vidu činjenicu da je većina kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine donijela gotovo istovjetne zakone kojima su regulisali istu oblast, te da je u pitanju izuzetno važna oblast, jer šume i šumsko bogatstvo predstavljaju jedan od najznačajnijih prirodnih i privrednih resursa u Federaciji Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je stanovišta da ovaj predmet, iako pokreće pitanja ustavnopravne prirode, s obzirom na značaj oblasti koja se reguliše osporenim Zakonom, treba biti raspravljen na javnoj raspravi, u kojoj će argumentaciju u javnom, kontradiktornom postupku moći iznijeti obe strane u postupku.
Na javnoj raspravi punomoćnik podnosioca zahtjeva je u cjelosti ostao kod navoda u zahtjevu, ističući da je suštinski u pitanju povreda ustavnih odredbi koje propisuju zajedničku nadležnost Federacije i kantona, a posredno u dijelu u kojem se propisuju naknade i isključiva nadležnost Federacije, te, kao treći prigovor, i da se odredbom člana 63. osporenog Zakona povređuju i ustavne odredbe koje propisuju pravno djejstvo odluka Ustavnog suda Federacije.
Punomoćnik Skupštine Kantona je ostao kod pismenih navoda iz odgovora na zahtjev, te dopunio argumentaciju potrebom za uređenje oblasti koju tretira osporeni Zakon, jer bi u suprotnom došlo do ozbiljne devastacije šuma i šumskog bogatstva. U prilog tome je iznio niz neosporenih tvrdnji koje potkrepljuju navode o problemima koji postoje i koji su bili izraženi u periodu kada nije postojala zakonska regulativa.
6. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član III.1.b)
U isključivoj su nadležnosti Federacije:
- b)utvrđivanje ekonomske politike, uključujući planiranje i obnovu, te politiku korišćenja zemljišta na federalnom nivou,
Član III.2.c) i h)
Federalna vlast i kantoni nadležni su za:
- c)politiku zaštite čovjekove okoline;
- h)korišćenje prirodnih bogatstava.
Član III.3.
(1) U skladu sa potrebama, nadležnosti iz člana III.2. mogu biti ostvarene zajednički ili odvojeno, ili od strane kantona koordinirano od federalne vlasti.
(2) U pogledu ovih nadležnosti kantoni i federalna vlast dogovaraju se na trajnoj osnovi.
(3) U vršenju ovih nadležnosti, kada se radi o zakonima i drugim propisima koji su obavezujući na području cijele Federacije, u skladu sa ovim ustavom i odlukama Parlamenta Federacije, federalna vlast će postupiti uzimajući u obzir kantonalne nadležnosti, različite situacije u pojedinim kantonima i potrebu za fleksibilnošću u provođenju. Federalna vlast ima pravo utvrđivati politiku i donositi zakone koji se tiču svake od ovih nadležnosti.
(4) U vršenju ovih nadležnosti, u skladu sa ovim ustavom, i svojim kantonalnim ustavom, kantoni će se obraćati međukantonalnom savjetu za koordinaciju rješavanja međukantonalnih pitanja i za dosljedno rješavanje pitanja koja se tiču interesa van njihovih kantonalnih granica, te će provoditi odluke, učestvovati u odlučivanju i, kad je potrebno, predlagati odluke u zakonodavnim tijelima. Kantoni imaju pravo utvrđivati politiku i provoditi zakone koji se tiču svake od ovih nadležnosti.
Član IV.C. 3.10. (2) b)
Ustavni sud:
- b)na zahtjev premijera, kantona ili jedne trećine poslanika u zakonodavnom tijelu kantona, utvrdiće da li su ustav kantona ili amandman na ustav, predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo to zakonodavno tijelo, u skladu sa ovim ustavom;
Član IV. C. 3. 12. b)
Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće, posebno kada:
- b)Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kog kantona, grada ili bilo koje opštine nije u skladu sa ovim ustavom. Taj ili drugi propis neće se primjenjivati, odnosno stupiti na snagu, osim ukoliko se izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prelazna rješenja, koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci.
B) Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37 /03)
Član 40. stav 1.
Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili opštinske vlasti za koje Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.
7. Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
- -Presuda broj: U-26/08, od 14.04.2009. godine ("Službene novine Federacije BiH",
br. 36/09 i 16/11).
- -Presuda broj: U-28/10, od 23.03.2011. godine ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/11 i 27/12).
8. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Kako se zahtjev pretežnim dijelom oslanja na osporavanje načina ostvarenja zajedničke nadležnosti u oblasti korišćenja prirodnih bogatstava između federalne vlasti i ovdje konkretno Tuzlanskog kantona, to je bilo potrebno utvrditi određene činjenice u pogledu načina ostvarivanja ovih nadležnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine generalno, ali i u konkretnoj oblasti. Na osnovu navoda obje strane u ovom postupku, te Obavještenja Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine broj: 01/c-11-1366/15 od 03.11.2015. godine i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine broj: 02-02-1366/15 od 13.10.2015. godine, koji su pribavljeni u toku priprema za javnu raspravu, nesporno je potvrđeno da nije pokrenuta procedura za uspostavljanje trajnog dogovora za vršenje ovlašćenja iz člana III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, niti je ova oblast zakonodavno normirana na način da je uspostavljen dogovor o načinu njenog ostvarivanja, kako to propisuje član III.3.(2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Pritom podnosilac zahtjeva navodi da Skupština Kantona nije to pitanje ni inicirala, niti tražila saglasnost federalnog nivoa, posredno stavljajući do znanja da su stava da inicijativu treba da pokrenu kantoni ili kanton, a da nije dato nikakvo pravno obrazloženje u tom pravcu. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine ne propisuje, u okviru relevantnih odredbi, takvu saglasnost kao nužni element za ostvarivanje "zajedničke" nadležnosti. Naprotiv, relevantne odredbe upućuju na dogovaranje kao instrument kojim bi se oblasti iz ove nadležnosti uredile na ustavan način.
Opštepoznata je činjenica da trajni dogovor između federalne i kantonalne vlasti, koji je ustavni imperativ za ustavno regulisanje nadležnosti Federacije i kantona, nije nikada uspostavljen, niti ima podataka da je u generalnoj ili barem po pojedinim oblastima, kao takav, uspostavljen između Federacije i svih kantona, kako to nalaže citirana odredba, niti je izvršena podjela o načinu ostvarivanja istih nadležnosti, kako je propisano naprijed citiranim članom Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Praktično, u ovom predmetu podnosilac zahtjeva prvi put problematizira ustavni osnov za donošenje određenog propisa u najvećem dijelu zbog načina izvršavanja nadležnosti koje su ustavno dodijeljene i Federaciji Bosne i Hercegovine i kantonima, iz razloga netraženja saglasnosti, odnosno nepostojanja dogovora između federalne i kantonalnih vlasti. Logično bi pritom bilo da upravo federalni nivo vlasti inicira sa svim kantonima u Federaciji Bosne i Hercegovine uspostavljanje tog ustavnog mehanizma, propisanog upravo da bi se ustavno preciznije razgraničile oblasti koje je potrebno ("u skladu sa potrebama") zakonodavno urediti zajednički, odvojeno ili pak od strane kantona koordinirano putem federalne vlasti, kako je i propisano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Stoga je Ustavni sud Federacije, imajući u vidu da je osporeni Zakon temporalnog karaktera (do stupanja na snagu federalnog zakona, a najduže pet godina od dana donošenja), imao zadatak utvrditi šta u stvari predstavlja ustavna sintagma " u skladu sa potrebama", imajući u vidu da kantoni imaju pravo utvrđivati politiku i provoditi zakone koji se tiču svake od ovih nadležnosti. Konkretno, da li je Skupština Kantona imala "potrebu" da ovu oblast iz "zajedničke" nadležnosti uredi samostalno. Pritom su bitne dvije činjenice:
Prvo, nesporno je među stranama u postupku, a utvrđeno i iz naprijed navedenih presuda ovog Suda, da je oblast šuma i šumskog bogatstva zakonski neuređena još od 2009. godine. Presudom ovog Suda broj U-26/08 od 14.04.2009. godine je utvrđeno da Zakon o šumama na federalnom nivou povrjeđuje pravo na lokalnu samoupravu, a kako Parlament Federacije Bosne i Hercegovine u ostavljenom roku nije postupio po nalogu iz Presude, to se taj zakon prestao primjenjivati sa 27.11.2009. godine. Nadalje, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je donijela Uredbu o šumama ("Službene novine Federacije BiH", br. 83/09, 26/010, 33/10 i 38/10), kojom je preuzela funkcije zakonodavne vlasti i samostalno uredila ovu oblast, što je bio temelj za donošenje Presude Ustavnog suda Federacije broj: U-28/10 od 23.03.2011. godine, kojom je osporena Uredba ocijenjena na način da povrjeđuje pravo Opštine Konjic na lokalnu samoupravu i dat ponovo rok od šest mjeseci da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine zakonski uredi ovu oblast. Utvrđeno je da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije postupio po citiranim presudama.
Drugo, evidentno je da je zakonska neuređenost ove oblasti proizvela i proizvodila bi velike štetne posljedice po šume i šumsko bogatstvo, kao jedan od najznačajnijih resursa u Federaciji Bosne i Hercegovine. U prilog ide i činjenica da je većina kantona pristupila donošenju zakona iz ove oblasti. Nije bez značaja i činjenica da se Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, kada je pred ovim Sudom opravdavala donošenje Uredbe o šumama upravo na način da se, a što prozilazi iz obrazloženja Presude ovog Suda broj: U-28/10 od 23.03.2011. godine, pozivala na nemogućnost donošenja zakona i da je donijela citiranu Uredbu imajući u vidu činjenicu o neizmjernim posljedicama koje bi nastale zbog nepostojanja materijalnog propisa iz ove oblasti. Gotovo identično, ali u ovom predmetu zakonodavna vlast, donosilac osporenog Zakona u Tuzlanskom kantonu, objašnjava potrebu da samostalno uredi ovu materiju, jer nivo Federacije Bosne i Hercegovine to nije učinio duži niz godina. Nesporna je činjenica da, primjera radi, nepostojanje materijalnog propisa u praksi omogućava nekontrolisanu sječu i korišćenje ovog prirodnog bogatstva.
Ustavni sud Federacije je zaključio da je u konkretnom slučaju postojala potreba, odnosno da je donosilac osporenog Zakona nužno morao intervenisati na način da, do donošenja propisa na federalnom nivou, potpuno samostalno i u cjelosti zakonski reguliše ovu oblast, imajući u vidu ustavom propisani način ostvarivanja funkcija federalne i kantonalnih vlasti u oblasti korišćenja prirodnih bogastava i ekološke zaštite. Stoga je Skupština kantona imala ustavno ovlašćenje za donošenje osporenog Zakona i on je u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Podnosilac zahtjeva je osporio način donošenja zakona i, kako je navedeno na javnoj raspravi, sa stanovišta posrednog uplitanja u isključive nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije smatra da osporeni Zakon u cjelosti reguliše šumsko upravljanje i gazdovanje sa aspekta korišćenja prirodnih bogatstava, te da nije ni posredno niti neposredno povrijedio nadležnost Federacije Bosne i Hercegovine u oblasti ekonomske, odnosno fiskalne politike. Potpuno zakonsko regulisanje je bilo nužno, a federalni nivo, ukoliko je bio zainteresovan za regulisanje ove oblasti i zbog ubiranja određenih naknada i taksi, imao je mogućnost od 2009. godine do danas da zakonski i na ustavan način uredi ovu oblast poštujući u cjelosti ustavnu odredbu o načinu ostvarivanja "zajedničkih" nadležnosti.
Ustavni sud Federacije je stava da u odnosu na odredbu člana 62. osporenog Zakona, koju je podnosilac zahtjeva osporavao sa stanovišta Ustavom propisanih pravnih posljedica ustavnosudskih odluka, nije nužno intervenisati u izreci. Naime, navedena odredba se odnosi na način primjene propisa, od kojih je Uredba o šumama, prema naprijed citiranoj Odluci ovog Suda, mogla da se primjenjuje šest mjeseci od dana objavljivanja Presude ovog Suda (Presuda broj: U-28/10 od 23.03.2011. godine je objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH", broj: 34/11 od 06.06.2011. godine). Protekom tog roka ona se ne može primjenjivati. O navedenoj činjenici će, naravno, voditi računa organi koji u pojedinačnim slučajevima rješavaju sporove proizašle iz ove oblasti. Zbog toga, a kako je Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i drugim relevantnim propisima propisano djejstvo odluka ovog Suda, odnosno pravna "sudbina" propisa o kojima je ovaj Sud odlučivao, nije nužno da se ustavnosudskom odlukom ponovno interveniše u tom pravcu.
Ovu Presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: Domin Malbašić, predsjednik Suda, Sead Bahtijarević, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, mr. sc. Šahbaz Džihanović, Aleksandra Martinović, prof. dr. Edin Muminović i dr. sc. Kata Senjak, sudije Suda.
Broj U-5/15
04. novembra 2015. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Federacije Bosne i Hercegovine
Domin Malbašić, s. r.