Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu jedne trećine poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, za utvrđivanje ustavnosti odredaba čl. 7., 40., 42., 46. i člana 50. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koji je donio Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana IV.C.10. (2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon održane javne rasprave, na sjednici održanoj dana 27.01.2015. godine, donio je

PRESUDU

Utvrđuje se da su odredbe čl. 7., 40., 42., 46. i člana 50. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 5/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) saglasne Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine.

Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".

Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva

Jedna trećina poslanika (34 poslanika) Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosioci zahtjeva), podnijela je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) dana 29.10.2013. godine, zahtjev za ocjenu ustavnosti čl. 7., 40., 42., 46. i 50. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljem tekstu: osporeni Zakon) sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, smatrajući da su te odredbe osporenog Zakona neustavne, te predlažu da Ustavni sud Federacije donese presudu, kojom će utvrditi neustavnost istih, te obavezati Federaciju Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci donese izmjene i dopune navedenih odredbi osporenog Zakona.

2. Stranke u postupku

Stranke u ovom predmetu su: jedna trećina poslanika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine u svojstvu podnosilaca zahtjeva, te Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosioci osporenog Zakona.

3. Bitni navodi zahtjeva

Osnovna tvrdnja podnosilaca zahtjeva, na kojoj i počiva njihov stav o neustavnosti specificiranih odredaba osporenog Zakona jeste, "da je osporenim zakonskim rješenjima povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom i pravo na imovinu, a ta prava su u katalogu zagarantovanih ljudskih prava i sloboda taksativno navedena u odredbi člana II.A.2.(1) c) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, izmijenjenog Amandmanom V na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine".

Nadalje, podnosioci zahtjeva smatraju kako osporene odredbe "grubo krše navedena prava građana, jer su korisnici stanova koji su dobili stanove nakon ovog roka, a nisu proglašavani napuštenim stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na korisnike koji su dobili stanove prije okončanja roka propisanog Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo".

Prema njihovom mišljenju su u neravnopravan položaj dovedeni svi korisnici stanova koji nisu podnijeli zahtjev za otkup u predviđenom roku i koji su na taj način, "ostali bez imovine", što je, kako tvrde, u suprotnosti sa navedenim odredbama Ustava Federacije i odredbom člana 14. Evropske konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama, te sa komplementarnim odredbama drugih pravno obavezujućih međunarodnih dokumenata (Međunarodni pakt o političkim i građanskim pravima, te Međunarodni pakt o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima).

Takođe ukazuju na, navodne, povrede člana 8. Evropske konvencije (pravo na dom), te člana 1. Prvog protokola uz Evropsku konvenciju (pravo na mirno uživanje imovine) pominjući pritom "brojne odluke" Ustavnog suda BiH (bez njihovog navođenja) u kojima je taj Sud "stanarsko pravo označio kao imovinsko".

Zatim podnosioci zahtjeva ukazuju i na, prema njihovom mišljenju, dodatni osnov diskriminacije, koji se ogleda u nemogućnosti "ostvarivanja istih prava korisnika na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine", jer su, kako navode u Republici Srpskoj rokovi za otkup stanova "produžavani sedam (7) puta i još je na snazi do 2015. godine".

Slijedi tvrdnja o navodnoj diskriminaciji koja se sastoji u "povredi stečenih prava nosilaca stanarskih prava". Podnosioci zahtjeva, naime, smatraju kako su nosioci stanarskog prava taj status stekli na osnovu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SR BiH" br.: 14/84, 12/87 i 36/89) koji se, "ni u jednom dijelu nije mijenjao" i koji je lex specialis pa se, kako oni tvrde, "ne može mijenjati drugim propisom, kao što je to urađeno Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo".

Zbog svega navedenog, podnosioci zahtjeva predlažu Ustavnom sudu Federacije, da donese presudu kojom će se utvrditi da odredbe čl. 7., 40., 42., 46. i 50. osporenog Zakona nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije BiH, te da "naloži Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od objave presude usaglasi specificirane odredbe osporenog Zakona sa Ustavom Federacije, kao i da "do usaglašavanja odredbi Zakona sa Ustavom omogući otkup stanova u društvenom vlasništvu koji su stekli navedeno pravo nakon donošenja Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao licima koja nisu podnijela zahtjev za otkup stana predviđen odredbama članova 7., 40., 42., 46., i 50. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo".

4. Odgovor na zahtjev

U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), Ustavni sud Federacije dostavio je dana 11.11.2013. godine kopiju zahtjeva drugoj strani u postupku, radi odgovora na navode zahtjeva. U određenom roku, a ni do dana izrade ovog referata, druga strana u postupku nije se očitovala na navode podnosilaca zahtjeva.

5. Sjednica Suda sa javnom raspravom

U ovom ustavno-sudskom predmetu održana je javna rasprava, dana 09.12.2014. godine. Ispred podnosioca zahtjeva pristupili su prvopotpisani g. Said Mujkanović u pratnji svoga pravnog zastupnika g. Muniba Isakovića, a ispred Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine g. Irfan Ajanović.

Predstavnik podnosioca zahtjeva je dobivši riječ izjavio, kako u cijelosti ostaje kod podnesenog zahtjeva.

Predstavnik Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je u svom izjašnjenju osporio osnovnu tvrdnju podnosilaca zahtjeva, da su lica koja su dobila stan na korištenje poslije 06.12.2000. godine u neravnopravnom položaju naspram onih lica koja su stan na korištenje dobila prije isteka tog roka. To argumentira tvrdnjom da su lica koja su pravo korištenja dobile prije isteka roka imale svojstvo nosilaca stanarskog prava, dok lica kojma je to pravo dodijeljeno nakon tog roka nisu mogla steći to svojstvo, jer je Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisao prekluzivni rok, čijim je istekom prestala mogućnost sticanja novih stanarskih prava. Prema njegovom mišljenju ne stoje ni tvrdnje podnosilaca zahtjeva o nejednakosti pred zakonom i diskriminatorskom karakteru osporenog Zakona, jer je ostavljen dovoljno dug rok za otkup stanova. Iznio je suprotno stanovište, po kojem bi uvažavanje navoda iz zahtjeva diskriminiralo one koji su poštovali zakonske rokove.

Odgovarajući na pitanja sudija, predstavnici podnosioca zahtjeva ukazali su na to da jedan broj građana sa područja Zenice, kako je rečeno njih preko pedeset, nisu otkupili stanove u propisanom roku, najčešće zbog nepoznavanja propisa ili zbog loše ekonomske situacije. O broju takvih lica na području Federacije Bosne i Hercegovine nisu mogli iznijeti podatke. Pitanje diskriminacije na nivou Bosne i Hercegovine u zahtjevu je navedeno, kako je rečeno, samo kao primjer postojanja različitih rješenja na teritoriju države.

U svojim odgovorima predstavnik Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine naveo je da je osporeni Zakon mijenjan jedanaest puta, te da ga je i dalje moguće mijenjati, ali u zakonodavnoj parlamentarnoj proceduri, a da je obaveza Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Federalnog ministarstva prostornog uređenja bila da vode računa o produžavanju rokova imajući u vidu realizaciju Aneksa VII Ustava Bosne i Hercegovine.

6. Relevantno pravo A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine

Član II.A.2.(1) c) i k)

Federacija će osigurati primjenu najviše razine međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Dodatku. Posebno:

(1) Sva lica unutar teritorija Federacije uživaju sljedeća prava:

...
c) na jednakost pred zakonom;

...
k) na imovinu;

Član III.1.b)

U isključivoj su ovlasti Federacije:

...

  • b)
    utvrđivanje ekonomske politike, uključujući planiranje i obnovu, te politiku korištenja zemljišta na federalnom niovu,

...

Član III.2. a) i e)

Ovlasti su federalne vlasti i kantona sljedeće:

  • a)
    garantiranje i provedba ljudskih prava;

...
e) socijalna politika;

...

Član III.3.(3)

U ispunjavanju svojih ovlasti, kada je riječ o zakonima i propisima koji su obavezujući na cijelom području Federacije, u skladu sa ovim ustavom i odlukama Parlamenta Federacije, federalna vlast djeluje poštujući ovlasti kantona, specifičnu situaciju u pojedinim kantonima i potrebu za fleksibilnosti u provedbi. Federalna vlast ima pravo stvarati politiku i donositi zakone u pogledu svake od ovih oblasti.

Član III. 4.

Kantonima pripadaju sve ovlasti koje nisu izričito dodijeljene federalnoj vlasti. Posebno su mjerodavni za sljedeće:

...
d) stvaranje stambene politike, uključujući donošenje propisa o uređivanju i izgradnji stambenih objekata;

...

B. Amandmani na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine

Amandman V

Stav 1. člana II.A.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u prvoj rečenici mijenja se i glasi:

"Federacija će osigurati primjenu najviše razine međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Dodatku ovog ustava."

C. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda

Član 8.

Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života

  • 1.
    Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, privredne dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

Član 14.

Zabrana diskriminacije

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom Konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

D. Protokol I. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda

Član 1.

Zaštita imovine

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

E. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo

Član 7.

Svaki nosilac stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nosiocu prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavalac), a prodavalac ga je dužan prodati.

Zahtjev iz stava 1. ovoga člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnoga sudskoga postupka, ovisno koji je rok kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.

Član 7.a

Izuzetno, za stan za koji se vrši ovjera ugovora o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav (4), ili izdaje novi ugovor u skladu sa članom 18.d stav (7) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) zahtjev za kupovinu stana podnosi se u roku od tri mjeseca od dana ovjere ugovora o korištenju stana, odnosno izdavanja novog ugovora.

Zahtjev za kupovinu stana u koji se vraća višestruki korisnik iz odredbe člana 11. stav (4) tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao i za kupovinu devastiranog stana podnosi se u roku od tri mjeseca od dana ulaska u posjed stana.

Član 40.

Pravni status stanova u izgradnji i način njihove privatizacije uredit će se posebnim propisom kojeg donosi nadležno kantonalno tijelo. Stanom u izgradnji, smatra se u smislu ovog zakona, svaki novoizgrađeni stan za koji nije izvršen tehnički pregled i dano pozitivno izjašnjenje o upotrebi stana. Nadležno kantonalno tijelo pri donošenju ovog propisa uzet će u obzir prava investitora (izvođača radova), stepen izgradnje, kao i druge značajne okolnosti za pravično rješenje.

Član 42.

Održavanje zajedničkih dijelova zgrade u kojima su stanovi otkupljeni, kao i izdavanje u zakup stanova za koje nosioci stanarskog prava nisu podnijeli zahtjev za otkup stana, uredit će se posebnim kantonalnim propisima.

Član 46.

Ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Lica koja su do isteka roka iz stava 1. ovog člana stekla stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.

(3) Izuzetno, ugovori o korištenju stana koji su proglašavani napuštenim ostaju na snazi do isteka roka za podnošenje zahtjeva za kupovinu stana iz člana 8.a Zakona.

(4) Ugovori o korištenju stana za devastirane stanove ostaju na snazi do stjecanja prava na kupovinu stana u skladu sa odredbom člana 7.a stav (2) ovog Zakona.

Član 46. (a)

Po zaprimanju pismenoga zahtjeva za otkup stana u skladu sa čl. 7., 8., 8. (a) i 8. (b) ovoga Zakona, član 44. stav 1. (6), i čl. 47. i 49. Zakona o stambenim odnosima se suspendiraju dok se ne zaključi kupoprodajni ugovor.

Kupci stanova iz čl. 8. (a) i 8 (b) ovoga zakona oslobađaju se u potpunosti svih administrativnih i drugih troškova koji se mogu javiti u skladu sa Zakonom o upravnom postupku i Zakonom o stambenim odnosima.

Član 46.b

Lica koja su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog organa pokrenula postupak prijenosa stanarskog prava prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, a do tog dana nije doneseno prvostepeno rješenje, ili je rješenje bilo poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, imaju pravo podnijeti zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana kada im je pravomoćnim rješenjem utvrđeno stanarsko pravo.

Lica koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog suda pokrenula postupak radi stjecanja stanarskog prava imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana koji im je vlasnik dodijelio u postupku izvršenja sudske odluke i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora o korištenju stana.

Lica kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

Član 50.

Skupštine kantona će u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti propise iz čl. 40. i 42. ovog zakona.

7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije

U rješavanju ovog predmeta, Ustavni sud Federacije pošao je od ustavnog osnova i cilja osporenog Zakona. Evidentno je da je cilj donošenja osporenog Zakona, da se na pravom uređen način ostvari definitivan raskid sa dvostrukim pravnim režimom u oblasti stanovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine. Tačnije, da se na pravno uređen način okonča potpun prelazak u privatno vlasništvo stambenih jedinica (stanova) na kojima je ranije postojalo stanarsko pravo, kao specifičan oblik prava korištenja stanova u društvenom odnosno, nakon pretvorbe, u državnom vlasništvu, te da se, istovremeno, status ovlaštenih korisnika tih stanova (nosilaca stanarskog prava), putem otkupa, prevede u vlasnički status. Za pravno uređenje i provođenje ovog procesa "tranzicije" ovlašteni su entiteti u BiH. Kako je provođenje ovog procesa, van svake sumnje, vezano sa režimom korištenja nepokretne imovine, ono samim time ulazi u sferu ekonomske politike, a time i u isključivu nadležnost Federacije Bosne i Hercegovine, shodno izričitoj odredbi člana III.1.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

Kako se radi o Zakonu kojemu je cilj regulacija "prelaznog režima", u njemu nužno moraju biti propisani primjereni zakonski rokovi unutar kojih treba da se okončaju postupci prodaje/otkupa stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ili pak postoje pravne pretpostavke za sticanje stanarskog prava, u vrijeme stupanja tog Zakona na snagu.

Međutim osporenim Zakonom ne sprovodi se samo "tranzicijska" politika, kao sastavnica ekonomske politike, već se njime nužno sprovodi i socijalna politika u stambenoj oblasti, što je iziskivalo naročitu pažnju i uzimanje u obzir ne samo ekonomsko-političkih, već i socijalnih razloga, posebno onih koji su nastali ratnim zbivanjima na prostoru Bosne i Hercegovine.

To je nužno rezultiralo složenom zakonodavnom tehnikom, višekratnim mijenjanjem i dopunjavanjem odredbi osporenog Zakona, i to ne samo zbog kolebanja samog zakonodavca, već isto tako i zbog intervencija Visokog Predstavnika u ovoj osjetljivoj pravnoj sferi. Pritom su jasno vidljive dvije osnovne karakteristike osporenog Zakona: on propisuje opći prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za otkup stanova, kao i za mogućnost sticanja stanarskog prava jednako za sve nosioce stanarskog prava, a potom niz relativnih (zaštitnih) rokova za pojedine kategorije nosilaca tog prava u otežanom faktičkom i pravnom položaju, i drugo, vidljivo je da je opći rok višekratno produžavan.

Od gubitka prava na otkup stana istekom općeg prekluzivnog roka zaštićene su, posebnim odredbama, sljedeće kategorije nosilaca stanarskog prava: 1. Nosioci stanarskog prava čiji su ugovori o korištenju stana zaključeni između 01.04.1992. i 07.02.1998. te kasnije poništeni, a potom obnavljani (u skladu sa izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odnosno instrukcijama Visokog Predstavnika UN za Bosnu i Hercegovinu o primjeni tog Zakona). Za lica u takvoj pravnoj situaciji, propisan je relativni (individualni) rok od 3 mjeseca od dana kada je njihov ugovor o korištenju stana obnovljen. 2. Nosioci stanarskog prava na stanovima kojima raspolažu davaoci stana na korištenje čije je sjedište u Republici Srpskoj. Za ove nosioce stanarskog prava rok za podnošenje zahtjeva za otkup je bio 06.06.2000. (prema Odluci Vlade Federacije Bosne i Hercegovine iz marta 2000. g.) 3. Nosioci stanarskog prava na stanovima kojima raspolažu davaoci stana na korištenje čije je sjedište u drugim državama sljednicama bivše SFRJ, i za njih je vrijedio rok iz prethodne tačke, dakle 06.06.2000. g. 4. Nosioci stanarskog prava na stanovima u kojima su isti živjeli 1991. g., a još se nisu bili vratili u posjed tih stanova, a koji su tzv. višestruki korisnici (dakle oni koji su tada koristili tuđi stan ili kuću i od kojih se očekivalo da se vrate u posjed svog stana iz 1991. g.). Za njih je vrijedio relativni (individualni) rok za podnošenje zahtjeva za otkup i to 3 mjeseca od povratka u posjed. 5. Nosioci stanarskog prava na devastiranim stanovima (bez obzira da li su ili nisu proglašeni napuštenim). Za njih je bio propisan rok za podnošenje zahtjeva od 3 mjeseca od dana stupanja u posjed stana. 6. Nosioci stanarskog prava na stanovima koji su proglašeni napuštenim. Oni su sticali pravo na otkup nakon isteka 2 godine od vraćanja u posjed, a za podnošenje zahtjeva imali su još i dodatni rok od 6 mjeseci od dana sticanja prava na otkup.

Stoji i poseban zaštitni rok za slučajeve u kojima osnov za sticanje prava na otkup zavisi od ishoda eventualnog sudskog postupka i taj rok je 3 mjeseca od okončanja postupka.

Sem rokova koji se odnose na podnošenje zahtjeva za otkup stana, zakonodavac je, kako bi ostvario utvrđenu politiku u ovoj pravnoj oblasti a time i krajnju svrhu Zakona, morao oročiti i validnost ugovora o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, do dana stupanja na snagu osporenog Zakona. To je učinjeno odredbom člana 46. kojom je propisano da ti ugovori prestaju važiti najkasnije u roku od 3 (prvobitno dvije) godine od dana stupanja na snagu osporenog Zakona, dakle 06.12.2000. godine. Kod utvrđivanja ovog roka, učinjena su samo dva izuzetka: jedan u pogledu ugovora o korištenju stanova koji su proglašavani napuštenim (važnost tih ugovora ističe po proteku dvije godine od dana stupanja u posjed stana, prema odredbi člana 8.a osporenog Zakona), a drugi u pogledu ugovora o korištenju za devastirane stanove (važnost tih ugovora ističe nakon 3 mjeseca od stupanja u posjed stana, prema odredbi člana 7.a stav 2 osporenog Zakona).

Zakonodavac je provodeći politiku u sferi za koju je nesporno ustavno ovlašten, propisao rokove u kojima se treba okončati proces privatizacije stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Pritom je propisao opći rok, koji vrijedi jednako za sve nosioce stanarskog prava, i višekratno ga produžavao, a svi relativni rokovi koji su uz to predviđeni idu u korist podnosiocima zahtjeva na koje se odnose, dakle favorabilni su za stranke.

Drugo važno pitanje, koje se pored zakonskih rokova mora uzeti u obzir, jeste da podnosioci zahtjeva poistovjećuju stanarsko pravo sa pravom vlasništva i izvode zaključak kako je nosiocima stanarskog prava koji su propustili podnijeti zahtjev za otkup stana u rokovima koje propisuje osporeni Zakon, povrijeđeno, odnosno oduzeto pravo na imovinu, kao, po njihovom mišljenju, već stečeno pravo, a to argumentiraju tvrdnjom, da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine "u brojnim odlukama" (pri čemu ni jedna od tih odluka nije navedena po svojoj oznaci, a niti je neka od njih citirana), kako u zahtjevu stoji "označio" stanarsko pravo kao imovinsko. Stoga, je kod odlučivanja u ovom predmetu Ustavni sud Federacije morao nužno uzeti u obzir naročitu pravnu prirodu stanarskog prava, te pravna stanovišta koja je u tom pogledu zauzeo Ustavni sud Bosne i Hercegovine.

U tom smislu, Ustavni sud Bosne i Hercegovine u odlukama U-8/99 od 05.11.1999. godine i U-65/01 od 25.07.2003. godine, ukazuje na to da "stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost", ne poistovjećujući ga sa imovinskim pravom u standardnom pravnom značenju tog pojma.

Isto tako, u odluci U-1/02 od 17.12.2004. godine, taj Sud, pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava, konstatuje da "član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali općenito shvaćen tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine" (II Meritum, tačka 35.), odnosno da "pravo na imovinu ne postoji do trenutka kada lice nema konstituirano pravo na određenu imovinu" (II Meritum, tačka 37.).

Naravno, u "tranzicijskom periodu" i nosilac stanarskog prava zaštićen je u svom korištenju stana odredbom člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, ali je riječ o analognoj primjeni te odredbe. Pa kada ta odredba propisuje da "niko ne može biti lišen svoje imovine", to se, kada je riječ o nosiocu stanarskog prava, može tumačiti jedino tako, da on ne može biti lišen svog prava na korištenje stana, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Uostalom, bio u pitanju samo nosilac stanarskog prava, ili čak i sam vlasnik stana, prema stavu 2. iste odredbe država ima pravo "da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima".

Naprijed rečeno odnosi se, dakako, na odredbe čl. 7. i 46. osporenog Zakona, kojima su propisani rokovi za podnošenje zahtjeva za otkup stanova na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno za važenje ugovora o korištenju stanova, zaključenih u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.

U pogledu preostalih osporenih odredbi (čl. 40., 42. i člana 50.), posve je jasno da podnosioci zahtjeva smatraju kako njihova, eventualna, neustavnost proističe iz, sa njihove strane pretpostavljene, neustavnosti odredaba čl. 7. i 46. U tim je odredbama riječ o ovlaštenjima kantonalnih organa, koja stupaju u dejstvo istekom zakonskih rokova o kojima je dosad bila riječ.

To su odredbe pravnom režimu privatizacije stanova u izgradnji, o održavanju zajedničkih dijelova zgrada u kojima su stanovi otkupljeni i njihovo izdavanje u zakup, te o donošenju kantonalnih propisa o tome. Donošenje propisa u ovoj materiji Ustav Federacije Bosne i Hercegovine je expressis verbis stavio u nadležnost kantona odredbom člana III.4.d): "stvaranje stambene politike, uključujući donošenje propisa o uređivanju i izgradnjni stambenih objekata", što odnosne navode zahtjeva čini neosnovanim.

Nije održiv ni argument podnosilaca zahtjeva kako je Zakon o stambenim odnosima lex specialis te da se, kao takav, "ne može mijenjati drugim propisom". Naime stepen "opštosti" ili "specijalnosti" sam po sebi ne može niti jedan zakon činiti nepromjenjivim, a sem toga, odnos između Zakona o stambenim odnosima i osporenog Zakona je posve specifičan.

Najprije, važenje Zakona o stambenim odnosima počiva upravo na volji federalnog zakonodavca koji ga je preuzeo "Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 12/99 i 19/99), pa kako mu je on dao pravnu snagu, to ga, tim prije, može i mijenjati, pa i potpuno ukinuti. Smisao preuzimanja tog Zakona je zapravo u tome, da se zadrži pravni osnov postojanja stanarskog prava, kao pravne pretpostavke za privatizaciju tj. otkup stanova na kojima to pravo postoji, i to upravo u "tranzicijskom" periodu koji je oročen osporenim Zakonom.

U prilog tome govori i činjenica da su istovremeno sa preuzimanjem Zakona o stambenim odnosima odmah izvršene njegove izmjene i dopune gore navedenim Zakonom o preuzimanju, a jedna od dopuna je i ona kojom je propisano da će se rok za otkup "utvrditi posebnim zakonom", a to je upravo osporeni Zakon.

Ustavni sud Federacije konstatuje da podnosioci zahtjeva nisu iznijeli valjane dokaze koji bi ukazivali na neustavnost i diskriminatorski karakter niti jedne od osporenih odredaba Zakona, te da nisu iznijeli uvjerljive argumente u prilog tome da rokovi propisani osporenim Zakonom stavljaju prevelik teret na neku grupu građana čija bi brojnost ukazivala na nedopustive razmjere ugrožavanja prava građana Federacije Bosne i Hercegovine.

Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je jednoglasno u sastavu: dr. sc. Kata Senjak, predsjednica Suda, Sead Bahtijarević, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović i prof. dr. Edin Muminović, sudije Suda.

Broj U-51/13
27. januara 2015. godine
Sarajevo

Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Dr. sc. Kata Senjak, s. r.