USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
PRESUDA
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevima Borjane Krišto, u vrijeme podnošenja zahtjeva Predsjednice Federacije Bosne i Hercegovine i Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine Živka Budimira, za utvrđivanje ustavnosti čl. 2. i 3. Zakona o pomilovanju, na osnovu člana IV.C.3.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon javne rasprave, na sjednici održanoj dana 08.10.2013. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da član 2. Zakona o pomilovanju ("Službene novine Federacije BiH", broj 22/09), u dijelu koji glasi: "Prije donošenja odluke, Predsjednik će obaviti konsultacije sa zamjenicima Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine" i član 3. ovog zakona u dijelu koji glasi: "niti za lica koja su ranije dobila pomilovanje po ranije izrečenoj i izdržavanoj kazni zatvora", nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje 1. Podnosioci zahtjeva
Borjana Krišto (u vrijeme podnošenja zahtjeva) Predsjednica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva), Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) dana 28.09.2010. godine podnijela je zahtjev za utvrđivanje ustavnosti čl. 2. i 3. Zakona o pomilovanju (u daljem tekstu: osporeni članovi Zakona).
Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, Živko Budimir (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) zahtjev sa identičnim činjeničnim stanjem podnio je ovom sudu dana 11.06.2013. godine, za utvrđivanje ustavnosti osporenog člana 2. istog Zakona.
2. Ovlaštenje za podnošenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti
Na osnovu člana IV.C.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, podnosioci zahtjeva ovlašteni su za podnošenje zahtjeva za utvrđivanje ustavnosti osporenih članova Zakona.
3. Bitni navodi podnosioca zahtjeva
Podnosilac zahtjeva, podneskom broj: 01-01-545/10, od 28.09.2010. godine, podnijela je ovom sudu zahtjev za utvrđivanje ustavnosti osporenih čl. 2. i 3. Zakona, sa odredbama člana IV.B.3.7.a) (VI), člana IV.B.3.7.b) i člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, tvrdeći da je osporeni član 2. Zakona u dijelu kojim se obavezuje Predsjednik Federacije da prije donošenja odluke o pomilovanju obavi konsultacije sa zamjenicima Predsjednika Federacije, u nesaglasnosti sa odredbama člana IV. B.3.7.(VI) i članom IV.B.3.7. b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Podnosilac zahtjeva smatra da ne postoji ustavna obaveza Predsjednika Federacije za konsultiranje zamjenika Predsjednika Federacije za potrebe davanja pomilovanja, te je time odredba osporenog člana 2. Zakona u dijelu koji glasi: "Prije donošenja odluke, Predsjednik će obaviti konsultacije sa zamjenicima Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine" u nesaglasnosti sa odredbama člana IV.B.3.7.a) (VI) i člana IV.B.3.7.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje ističe, da je osporenim članom 3. Zakona propisano da se pomilovanje ne može dati za kaznena djela ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti i zloćina genocida, pa je shodno tome odredba osporenog člana 3. Zakona, kojom se onemogućava davanje pomilovanja licima koja su ranije dobila pomilovanje, po ranije izrečenoj i izdržavanoj kazni zatvora, u suprotnosti sa odredbama člana II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te je kako ističe u skladu sa odredbama čl. 1. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, a u smislu osporenog člana 3. Zakona, stvorena nejednakost građana pred zakonom. Podnosilac zahtjeva ističe da su zbog dijela odredbe osporenog člana 3. Zakona u neravnopravan položaj dovedena lica iz Federacije Bosne i Hercegovine da ostvare pravo na pomilovanje, a kojima je omogućeno, ili su pravomoćnim sudskim rješenjem ostvarili brisanje osude iz kaznene evidencije, što je propisano odredbama člana 125. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11). Na osnovu navedenog podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud Federacije donese presudu, kojom će utvrditi da odredbe osporenog člana 2. Zakona nisu u saglasnosti sa odredbama člana IV.B.3.7.a) (VI) i člana IV.B.3.7.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, dana 11.06.2013. godine, podneskom broj: 01-01-567-02/13 od 11.06.2013. godine, podnio je ovom sudu zahtjev za utvrđivanje ustavnosti člana 2. Zakona o pomilovanju, u predmetu broj: U-28/13.
Podnosilac zahtjeva ističe, da je isključivo pravo Predsjednika Federacije, koje proizilazi iz odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, ovlaštenje da donosi odluke o pomilovanju osuđivanih lica. Smatra da osporeni član 2. Zakona ne obavezuje nadležnost Predsjednika Federacije da pribavlja saglasnost zamjenika Predsjednika Federacije u odnosu na vršenje svojih ovlasti da daje pomilovanje. Ističe, da osporenim članom 2. nije dovedena u pitanje ustavna nadležnost Predsjednika Federacije da odlučuje o pomilovanjima, na način da mišljenje zamjenika Predsjednika Federacije nije obavezujuće za Predsjednika Federacije pri donošenju i davanju čina pomilovanja za određena lica, na koja se isti zakon odnosi. U tom smislu podsjeća na odredbu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je ustavotvorac predvidio određeni vid kontrole u smislu člana IV. A.20. (1) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, i člana 45. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), ali ne i od strane zamjenika Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi podnosilac zahtjeva predlaže da ovaj sud donese presudu, kojom će utvrditi da su odredbe člana 2. Zakona o pomilovanju u nesaglasnosti sa članom IV.B.3.7.a) (VI) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud Federacije je, imajući u vidu da se u oba navedena predmeta radi o zahtjevima Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, te utvrđivanju ustavnosti odredaba istog Zakona, u skladu sa odredbama člana 38. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici Suda održanoj dana 26.06.2013. godine, donio Rješenje o spajanju postupaka u predmetima broj: U-34/10 od 28.09.2010. godine i U-28/13 od 11.06.2013. godine, kojim je odlučeno da se vodi jedan postupak i to: pod brojem: U-34/10, donese jedna odluka, iz razloga što su se izborom sudija ovog Suda, stekli uslovi za odlučivanje o ovom ustavnosudskom predmetu.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
U skladu sa odredbama člana 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, ovaj sud je dana 12.09.2013. godine zatražio odgovor od donosioca osporenog Zakona Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. U odgovoru na zahtjev od 30.09.2013. godine Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, ističe da odredbe osporenog člana 2. Zakona ne ograničavaju Predsjednika Federacije u odnosu na dvojicu zamjenika Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. U smislu ustavne nadležnosti na osnovu koje odlučuje o pomilovanjima, te s tim u vezi predlažu da ovaj Sud donese presudu, kojom će utvrditi da odredba osporenog člana 2. Zakona je u saglasnosti sa odredbama člana IV.B.3.7.a) (VI) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, nije dostavio odgovor na navode podnosioca zahtjeva.
5. Sjednice Suda sa javnom raspravom
Ustavni sud Federacije je odlučujući o zahtjevu podnosioca, u ovom ustavnosudskom predmetu broj: U-34/10, dana 31.05.2010. godine održao javnu raspravu, te sjednicu vijećanja i glasanja, na kojoj nije donio odluku o predmetu odlučivanja, iz razloga što u skladu sa odredbama člana 22. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj: 40/10), nije postignuta propisana većina glasova za donošenje odluke, pa je odlučivanje po ovom zahtjevu odloženo do popunjavanja upražnjenih pozicija za mjesto sudija Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine.
U ovom ustavno-sudskom predmetu dana 08.10.2013. godine održana je javna rasprava, po zahtjevima podnosioca. Opunomoćenik podnosioca zahtjeva precizirao je zahtjev na način, da osporeni član 2. Zakona u dijelu koji glasi: "Prije donošenja odluke, Predsjednik će obaviti konsultacije sa zamjenicima Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine" nije u saglasnosti sa odredbama člana IV.B.3.7.a) (VI) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno odredbe osporenog člana 3. istog zakona u dijelu: "niti za lica koja su ranije dobila pomilovanje po ranije izrečenoj i izdržavanoj kazni zatvora" nisu u saglasnosti sa odredbama člana II.A.2 (1). c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Podnosilac zahtjeva u predmetu U-28/13, kao i opunomoćenik podnosioca zahtjeva, su u svom izlaganju ostali u cijelosti kod navoda iz podnesenog zahtjeva, te precizirali zahtjev i proširili isti, tako da i odredbe osporenog člana 3. Zakona nisu u saglasnosti sa odredbama člana IV.B.3.7.a) (VI) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Opunomoćenici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije ponovili su svoje stajalište iz odgovora na podneseni zahtjev, osporavajući u cijelosti zahtjev podnosioca, ističući da je neosnovan i zasnovan na pogrešno argumentiranim činjenicama. Predložili su da Ustavni sud Federacije utvrdi, da su odredbe osporenih čl. 2. i 3. Zakona u skladu sa odredbama člana IV.B.3.7.a) (VI) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a u pogledu osporenog člana 3. Zakona, posebno su istakli da je ovaj član u skladu sa ustavnim odredbama, te se njime samo obezbjeđuje kroz selektivan pristup onemogućavanje licima koja su već ostvarila pavo na pomilovanje da u vezi učinjenih kaznenih djela koja budu ponovljena, to pravo realiziraju.
6. Relevantni propisi za odlučivanje A. Ustavne odredbe
Član II.A.2.(1) c)
Federacija će osigurati primjenu najviše razine međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Dodatku ovog ustava. Posebno:
(1) Sva lica unutar teritorija Federacije uživaju sljedeća prava:
c) na jednakost pred zakonom;
Član IV.B.3.7.a) (VI)
Osim ako ovim ustavom nije drukčije utvrđeno:
- a)Predsjednik je Federacije odgovoran za:
(VI) davanje pomilovanja za krivična djela utvrđena federalnim zakonima, osim u slučajevima ratnih zločina, zločine protiv čovječnosti i genocida.
Član IV.B.3.7.b)
- b)Zamjenici Predsjednika Federacije odgovorni su da:
(I) zamjenjuju Predsjednika Federacije u okolnostima navedenim u članu IV. B. 3;
(II) djeluju zajedno sa Predsjednikom Federacije u onim situacijama kad se od Predsjednika traži da postupa u saglasnosti s njima; i
(III) vrše one dužnosti koje im dodijeli Predsjednik ili Parlament Federacije.
B. Zakon o pomilovanju ("Službene novine Federacije BiH", broj 22/09)
Član 2.
Pomilovanje daje Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine. Prije donošenja odluke, Predsjednik će obaviti konsultacije sa zamjenicima Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine.
Član 3.
Pomilovanje se ne može dati za kaznena djela ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti i zločina genocida, niti za lica koja su ranije dobila pomilovanje po ranije izrečenoj i izdržavanoj kazni zatvora.
7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
U rješavanju ovog predmeta Ustavni sud Federacije pošao je od činjenice da je u skladu sa članom IV.B.3.7.a) (VI) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine pored ostalih nadležnosti Predsjednik Federacije nadležan za davanje pomilovanja za kaznena djela propisana federalnim zakonom osim u slučajevima ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i zločina genocida. Iz ove ustavne odredbe proizilazi, da je akt o pomilovanju kao akt milosti utvrđen kao isključiva nadležnost Predsjednika Federacije za određena kaznena djela utvrđena federalnim zakonom bez prethodne saglasnosti, odnosno konsultacija bilo koje institucije vlasti. Konsultacija kao oblik saradnje među organima ne može utjecati na donošenje konačne odluke koju treba da donese Predsjednik Federacije, osim ako to nije propisano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, da bi se donijela odluka o pomilovanju, prema osporenom Zakonu, Predsjednik Federacije obavezan je izvršiti konsultacije sa zamjenicima Predsjednika Federacije, što je suprotno određenjima koja su propisana Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Iz tih razloga, a prema stavu Ustavnog suda Federacije, odredba osporenog člana 2. nije u saglasnosti sa odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer je prema ustavnim odredbama u isključivoj nadležnosti Predsjednika Federacije da donosi odluku o pomilovanju, tako da se zakonskim odredbama njegovo pravo ne može ograničavati.
Kad je u pitanju osporeni član 3. Zakona koji reguliše da se pomilovanje ne može dati licima koja su ranije dobila pomilovanje po izrečenoj i izdržavanoj kazni zatvora, Ustavni sud Federacije smatra da ista odredba proširuje krug lica koja ne mogu dobiti pomilovanje a što nije u saglasnosti sa članom IV.B.3.7. a) (VI) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Obzirom na ovakav stav Ustavnog suda Federacije, ovaj Sud nije se upuštao u rješavanje pitanja nejednakosti i diskriminacije građana pred zakonom, niti pitanja neravnopravnog položaja lica iz Federacije Bosne i Hercegovine, u smislu ostvarenja prava na pomilovanje.
Na osnovu navedenog, Ustavni sud Federacije, odlučio je kao u izreci ove presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije je donio jednoglasno u sastavu: dr. Kata Senjak, predsjednica Suda, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović i prof. dr. Edin Muminović, sudije Suda.
Broj U-34/10
08. oktobra 2013. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Dr. Kata Senjak, s. r.
U smislu člana 21. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/10), dostavljam
Izdvojeno mišljenje
u odnosu na obrazloženja Presude Ustavnog suda Federacije broj: U-34/10 od 8.10.2013. godine, sa prijedlogom da se objavi istovremeno sa odlukom Suda
Obrazloženje
- 1.Presudom broj gornji, Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud) je utvrdio da dijelovi čl. 2. i 3. Zakona o pomilovanju (u daljem tekstu: Zakon) nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav), isključivo iz razloga što se ne može zakonom ograničavati ili mijenjati ustavna odredba kojom je propisana nadležnost Predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Predsjednik Federacije).
Iako sam se složila sa izrekom presude, ne mogu se složiti sa ovakvim generalnim obrazloženjem. Naime, iz njega proizilazi obavezujući stav Suda da "a priori" zakonska regulativa ne može ni u kojem slučaju da dopuni ili proširi, kao Sud navodi " eksplicitnu" ustavnu normu. Mislim da je to pojednostavljeno tumačenje, neprimjenjivo za sve ustavnopravne situacije koje se mogu problematizirati pred Sudom. Ono o čemu nema zbora je da zakon kao akt niže pravne snage u odnosu na Ustav ne može biti u suprotnosti sa ustavnom normom, odnosno opredjeljenjem ustavotvorca što se često naziva i " duh Ustava", niti je suštinski mijenjati.
Dakle, po mom mišljenju odgovor na pitanje da li je došlo do kršenja Ustava se rješava pažljivom analizom svakog pojedinačnog slučaja. Ovakav stav u ovom predmetu argumentujem kako slijedi: - 2.Argumentacija u odnosu na osporeni dio člana 2. Zakona
2.1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u jednom drugom postupku, apelacionom, izrazio stav sa kojim se potpuno slažem u odnosu na ovlaštenja Predsjednika Federacije u pogledu pomilovanja, koji u relevantnom dijelu glasi: "Ustavni sud ukazuje da je apelant Predsjednik Federacije BiH i da mu Ustav Federacije BiH daje isključivo ovlaštenje da donosi odluke o pomilovanjima osuđenih lica. Također, Ustavni sud BiH zapaža da Zakon o pomilovanju propisuje u članu 2. da će Predsjednik Federacije, prije donošenja odluke o pomilovanju, "obaviti konsultacije sa Potpredsjednicima". Međutim, iz navedene odredbe se ni na koji način ne može zaključiti da je Zakon o pomilovanju navedenom odredbom na bilo koji način ograničio ili doveo u pitanje apelantovu ustavnu nadležnost da odlučuje o pomilovanjima, niti je propisano da bi mišljenje Potpredsjednika na bilo koji način bilo obavezujuće za Predsjednika Federacije BiH. Naime, ovom odredbom se ne traži da Predsjednik Federacije BiH pribavi saglasnost Potpredsjednika u odnosu na vršenje svojih ovlasti da daje pomilovanje" (Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Ap 1885/13). Ukoliko se prihvata ovakvo stanovište Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, a ja ga u cijelosti podržavam, onda se ni odluka ovog Suda u postupku apstraktne kontrole ustavnosti ovog dijela člana 2. Zakona, po mom mišljenju, ne može zasnivati na stavu da se ustavno pravo Predsjednika Federacije kao donosioca odluke o pomilovanju "ograničava", kako je navedeno u obrazloženju presude.
2.2. Nadalje, stav Suda (tačka 11. presude) pri čemu sa utvrđuje da ovo isključivo pravo Predsjednika Federacije ne podliježe saglasnosti niti konsultacijama bilo koje institucije vlasti nije po mom mišljenju održiv. Prvo, Zakon nije ni propisao davanje saglasnosti od strane bilo kojeg drugog organa vlasti, što bi svakako bilo suprotno Ustavu. Zakon je propisano učešće i drugih institucija i organa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (sudova kao dijelova sudske vlasti sa obavezom davanja mišljenja, posebne komisije pri Ministarstvu pravde kao dijela izvršne vlasti sa davanjem prijedloga). Učestvovanjem drugih organa vlasti u proceduri pomilovanja se ne ograničava isključivo ustavno pravo, obaveza i odgovornost Predsjednika Federacije da samostalno donese odluku da li će u konkretnom slučaju, u ime Federacije, konkretnom podnosiocu molbe za pomilovanje iskazati milost i u kojem i kakvom obimu. Iz ovakvog većinskog stava Suda u pogledu obrazloženja dalo bi se zaključiti da kako nadležnost drugih segmenata vlasti nije propisana Ustavom, mogao bi biti upitan i angažman sudova i komisije Ministarstva pravde, što svakako, po mom mišljenju, nije.
2.3. Razlozi zbog kojih je po mom mišljenju nesutavan osporeni dio člana 2. Zakona proizilazi iz relevantnih odredaba Ustava Federacije koje propisuju ustavne nadležnosti i odnos Predsjednika i Potpredsjednika Federacije. Konsultacije kao jedan krajnje neodređen pojam, ali svakako najblaži stepen saradnje (za razliku od jasno definisanih pojmova "saglasnost", "mišljenje" i "predlaganje") nije važećim ustavnim odredbama nigdje pomenut kao instrumentarij za ostvarivanje ustavnih nadležnosti organa vlasti, pa ni saradnje Predsjednika i Potpredsjednika Federacije. Ovaj posljednji je definisan prvo općim članom IV. B. 1. Ustava Federacije. Predsjednik Federacije, kako Ustav striktno propisuje, ima dva Potpredsjednika. Njihov međusobni odnos je Ustavom definisan u čl. IV.B.3. 7 a) i b) Ustava Federacije (Potpredsjednici zamjenjuju Predsjednika u ustavom propisanim okolnostima, zajednički djeluju kada se od Predsjednika traži da postupa u saglasnosti sa Potpredsjednicima, što je Ustavom propisano isključivo u postupku imenovanja sudija Ustavnog suda Federacije). Nadalje, Potpredsjednici Federacije obavljaju dužnosti koje im povjeri ili Predsjednik Federacije ili Parlament Federacije Bosne i Hercegovine (čl. IV.B.3.7.b) (III) Ustava. Ovo posljednje po mom pravnom mišljenju znači da zakonodavna vlast može dati dodatna zaduženja ili ovlaštenja Potpredsjednicima, izuzev onih koja su Ustavom isključiva nadležnost Predsjednika Federacije, kao u ovom slučaju. U situaciji kada je Ustav propisao izričito pravo i odgovornost Predsjednika Federacije za pomilovanje, smatram da se nisu mogli u ovu materiju uvesti Potpredsjednici Federacije, imajući u vidu Ustavom propisanu podjelu izvršnih nadležnosti, bez obzira na to da je njihova zakonska uloga minorna i ne ograničava ili suštinski mijenja isključivo ustavno pravo i odgovornost Predsjednika Federacije za odlučivanje o pomilovanju. - 3.U pogledu, pak, osporenog dijela člana 3. Zakona koji je preispitivan, Sud se zadržao na istom obrazloženju i stavu o nedopustivosti nikakvog mijenjanja ustavne odredbe. Smatram da je i taj dio bilo nužno podrobnije analizirati. Razlozi koji su me opredijelili za glasanje da je dio odredbe člana 3. Zakona suprotan Ustavu su sljedeći:
3.1. Kako sam pobornik ekstenzivnijeg tumčenja okvirnih, često šturih pa i međusobno nesaglasnih odredaba Ustava kao jedinog načina da Sud, u skladu sa propisanim nadležnostima djeluje kao korektor drugih vlasti u situacijama kada njihova aktivnost nije usklađena sa konkretnim odredbama Ustava Federacije i definicijom, svrhom i ciljevima Ustava, to u ovom dijelu smatram da je zaista prihvatljiv dio obrazloženja presude koji govori o ustavnom opredjeljenju ustavotvorca. Suštinski to znači da ustavotvorac smatra da lica sa osudom za djela ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida ne zaslužuju da se prema njima iskaže milost kroz institut pomilovanja. Nije nebitno, mada nije od suštinskog značaja za odlučivanje Suda, istaći da ovakav pristup ima ustavotvorac, odnosno zakonodavac na svim nivoima (državnom i entitetskim) u Bosni i Hercegovini, a o poželjnosti ovako usklađenog pristupa u cilju jednakosti građana pred zakonom nije potrebno posebno govoriti.
3.2. Zakonodavac je u ovom slučaju proširio krug lica koja ne mogu biti pomilovana, a da za to nije dao, po meni, relevantno obrazloženje. Ono se na javnoj raspravi svelo na potrebu da se ograniče ovlaštenja Predsjednika Federacije, koja su kao takva Ustavom propisana. Instrumentarij za iskazivanje nezadovoljstva stanjem u oblasti pomilovanja je prvenstveno u sferi eventualne, prvenstveno političke odgovornosti ovlaštenog lica, te odgovor na moguće (argumentovano ili neargumentovano) nezadovoljstvo odlukama o pomilovanju nije u zakonskoj izmjeni jasne volje ustavotvorca. Ne sporim da u proces razmišljanja da li će neko lice biti pomilovano ili ne sigurno treba biti uljučen momenat preispitivanja da li lice ponovno zaslužuje milost ili ne, ali nije u skladu sa ustavnim opredjeljenjem da se zakonom, mimo Ustava, generalno uvede zabrana mogućnosti davanja pomilovanja i za ta lica. Napominjem i da formulacija koju Zakon uvodi ("lica koja su ranije dobila pomilovanje po ranije izrečenoj i izdržavanoj kazni zatvora") je podložna različitim tumačenjima pojma "izdržavanoj", što ne bih posebno elaborirala, jer se dovodi u pitanje i kvalitet zakonske norme, što nije od presudnog značaja za donošenje odluke Suda.
Sudija
Martinović Aleksandra, s. r.