Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2809/12, rješavajući apelaciju M. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 24. maja 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija M. T.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 016615 12 Kž 2 od 12. juna 2012. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Ova odluka se dostavlja Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine s ciljem preduzimanja aktivnosti u okviru svojih nadležnosti radi ostvarivanja ustavnih prava apelanta i drugih lica koji se nalaze u identičnoj situaciji u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Republike Srpske i Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 2809/12 od 28. februara 2013. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, advokati iz Mostara, podnio je 27. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 K 016615 12 Kž 2 od 12. juna 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 K 016615 11 K 2 od 25. aprila 2012. godine. Apelant je podneskom od 3. septembra 2012. godine dopunio apelaciju.
  • 2.
    Apelant je istovremeno tražio od Ustavnog suda da donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se odgodio postupak izvršenja kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
  • 3.
    Odlučujući o apelantovom zahtjevu, Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2809/12 od 28. februara 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je privremeno odgođeno izvršenje kazne zatvora izrečene pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj 64 0 K 016615 10 K od 30. juna 2011. godine do donošenje konačne odluke Ustavnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 4.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda zatraženo je 20. februara 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju
  • 5.
    Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. februara 2013. godine, a Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 7. marta 2013. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnosiocu apelacije 6. i 13. marta 2013. godine.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 8.
    Presudom Općinskog suda broj 64-0-K-016615 10 K od 30. juna 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 K 016615 11 Kž od 6. marta 2012. godine, apelant je proglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela bludnje radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom spolni odnos s djetetom iz člana 207. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa ga je sud primjenom navedenog zakonskog propisa i čl. 42. i 43. KZFBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Primjenom odredbe člana 76. KZFBiH apelantu je uz izrečenu kaznu zatvora izrečena i sigurnosna mjera zabrana obavljanja zvanja nastavnika u trajanju od tri godine, jer je apelant krivično djelo počinio u vezi sa svojim pozivom, te zbog postojanja opasnosti da bi takvo obavljanje moglo potencijalno djelovati da počini novo krivično djelo vezano uz svoj poziv, odnosno zvanje i dužnost.
  • 9.
    Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 K 016615 11 K 2 od 25. aprila 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je odredbom člana 43a. KZFBiH propisano da se izrečena kazna zatvora do jedne godine može, na zahtjev osuđenika, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku od 30 dana. Također, Općinski sud je naveo da je zamjena kazne zatvora novčanom kaznom zakonom predviđena samo kao mogućnost, što upućuje da se u konkretnom slučaju radi o diskrecionom pravu suda u pogledu primjene navedene zakonske odredbe, a ne o obavezi suda. Dalje je istaknuto da je sud, pri ocjeni da li će uvažiti zahtjev osuđenika i izrečenu kaznu zatvora zamijeniti novčanom kaznom, dužan voditi računa o svim okolnostima koje se odnose na krivično djelo i osobu osuđenika, odnosno da bi zamjena kazne zatvora novčanom kaznom imala opravdanje samo u slučajevima kada sud ocjenom svih okolnosti zaključi da se i novčanom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja i svrha izvršenja kazne zatvora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je, ocjenjujući vrstu i težinu krivičnog djela, njegovu društvenu opasnost, posebno ocijenio činjenicu da su predmetnim krivičnim djelom oštećena malodobna djeca, odnosno učenice koje moraju uživati posebnu zaštitu društva, te činjenicu da je predmetno krivično djelo počinio apelant kao nastavnik kome su djeca bila povjerena radi odgoja i obrazovanja, te da je on izvršenjem krivičnog djela iskoristio i zloupotrijebio svoj položaj nastavnika, kao i broj oštećene djece predmetnim krivičnim djelom, što povećava društvenu opasnost djela, zbog čega je sud odbio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. Konačno, Općinski sud je naveo da se novčanom kaznom, u konkretnoj situaciji, ne može postići svrha kažnjavanja propisana članom 42. KZFBiH, niti svrha izvršenja kazne zatvora i da kao takva ne može preventivno utjecati na apelanta kao počinioca da ubuduće ne čini krivična djela, niti na druge potencijalne počinioce krivičnih djela, zbog čega je na osnovu člana 43a. KZFBiH odlučeno kao u izreci rješenja.
  • 10.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 64 0 K 016615 12 Kž 2 od 12. juna 2012. godine kojim je žalbu odbio i osporeno rješenje u cijelosti potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da je odredbom člana 43a. KZFBiH određeno da ocjenu opravdanosti zamjene izrečene kazne zatvora u trajanju do jedne godine novčanom kaznom vrši sud, te, stoga, ocjena suda da zahtijevana zamjena izrečene kazne zatvora novčanom kaznom nije opravdana sama po sebi i ne predstavlja povredu krivičnog zakona. Dalje, Kantonalni sud je naveo da navedena zakonska odredba mogućnost zamjene veže isključivo za visinu izrečene kazne zatvora u trajanju od jedne godine, te kad se ne bi ocjenjivale druge relevantne okolnosti, osim visine izrečene kazne, zamjena bi bila obligatorna. S obzirom na navedeno zakonsko određenje, Kantonalni sud je ocijenio da je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine samo uvjet da se može podnijeti zahtjev za zamjenu. Pošto navedena odredba ne propisuje druge uvjete, to je sud dužan ocijeniti relevantne okolnosti kako bi utvrdio da li su ispunjeni uvjeti za njenu primjenu, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da su osporena rješenja donesena kao rezultat nezakonite, proizvoljne i diskriminirajuće primjene odredbe člana 43a. KZFBiH, te nepravilnog postupka u cjelini, u smislu odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant naglašava da je, u skladu sa odredbom člana 43a. KZFBiH, podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, jer su se za to stekli svi zakonom predviđeni uvjeti. Međutim, zahtjev je odbijen uz obrazloženje da je sud vodio računa o svim okolnostima koje se odnose na krivično djelo i osobu osuđenika tako da se postupak pretvorio u ponovno suđenje. U vezi s tim apelant je istakao da zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom treba ocijeniti isključivo u sferi osuđenika, njegovoj slobodno izraženoj volji, a ne isključivo u sferi diskrecionog prava suda. Naime, prilikom izricanja kazne zatvora u trajanju od jedne godine prvostepenom sudu su bile poznate mogućnosti odredbe člana 43a. KZFBiH i tom prilikom je sud ocijenio vrstu i težinu krivičnog djela, njegovu društvenu opasnost, kao i zaštićeno dobro. Apelant je u dopuni apelacije dostavio Rješenje Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 3 K 00328 12 Kž 2 od 22. augusta 2012. godine kao primjer važeće sudske prakse navedenog suda, koja je suprotna praksi redovnih sudova u konkretnom slučaju, čime je ukazao na kršenje principa vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno, iako to eksplicitno nije naveo, na kršenje člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao, između ostalog, da pred navedenim sudom nije došlo do kršenja prava navedenih u apelaciji. Navedeno je da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 43a. KZFBiH kojom je regulirano pitanje zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, budući da je sud u tom postupku, suprotno stajalištu iznesenom u apelaciji, ovlašten da procjenjuje opravdanost primjene ovog instituta, jer primjena ovog instituta zavisi od ocjene suda koji može, ali ne mora, udovoljiti zahtjevu.
  • 13.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da nije sporno da je odredbom člana 43a. KZFBiH propisano da se izrečena kazna zatvora može, na zahtjev osuđenika, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku od 30 dana. Međutim, kako je istaknuto, isto tako je nesporna činjenica da je zamjena kazne zatvora novčanom kaznom zakonom predviđena samo kao mogućnost, što upućuje da se u konkretnom slučaju radi o diskrecionom pravu suda u pogledu primjene ove zakonske norme. Navedeno je da bi zamjena kazne zatvora novčanom kaznom imala opravdanje samo u slučajevima kada sud ocjenom svih okolnosti zaključi da se i novčanom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja i svrha izvršenja kazne zatvora. Općinski sud je naveo da odbijanje apelantovog zahtjeva za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, pri čemu je sud ocijenio svrhu kažnjavanja, ni u kom slučaju ne znači povredu prava optuženika zagarantiranih Ustavom BiH i odredbama Evropske konvencije, te njenim protokolima. Na kraju odgovora Općinski sud je zaključio da se, s obzirom na sve navedeno, ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je zamjena kazne zatvora isključivo ostavljena na volju osuđenika, jer je jasno da ni zakonodavac prilikom donošenja navedene odredbe tako što nije imao u vidu, jer bi, u protivnom, u navedenoj odredbi, umjesto sintagme može se, bila sintagma zamijenit će se.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 42/10) u relevantnom dijelu glasi:

Zamjena kazne zatvora

Član 43a.

(1) Izrečena kazna zatvora u trajanju do jedne godine može se, na zahtjev osuđenika, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.

(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačuje s jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.

(3) Ako se novčana kazna ne plati u roku iz stava (1) ovog člana, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora. Ako se novčana kazna plati samo djelimično, izvršit će se kazna zatvora srazmjerno iznosu koji nije plaćen.

  • 15.
    Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/10, u daljnjem tekstu: KZBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Zamjena kazne zatvora

Član 42a.

(1) Izrečena kazna zatvora do jedne godine može se, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.

(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačava s jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM, ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.

(3) Ako se novčana kazna ne plati u roku iz stava (1) ovog člana, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora. Ako se novčana kazna plati samo djelimično, izvršit će se kazna zatvora srazmjerno iznosu koji nije plaćen.

  • 16.
    Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 108/10) u relevantnom dijelu glasi:

Izricanje kazne zatvora

Član 33. stav 2.

(2) Izrečena kazna zatvora koja ne prelazi šest mjeseci, može se na zahtjev osuđenog zamijeniti novčanom kaznom, shodno odredbi člana 36. st. 2. i 3. ovog zakona.

Zamjena novčane kazne

Član 36. st. 2. i 3.

(2) Ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u roku koji je utvrđen presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se kazna zamijeni kaznom zatvora.

(3) Novčana kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svaki započeti dnevni iznos novčane kazne, odnosno ako je novčana kazna bila izražena u određenom iznosu, za svakih započetih 50 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, ali zatvor u tom slučaju ne može biti duži od šest mjeseci.

  • 17.
    Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta Brčko" broj 21/10, u daljnjem tekstu: KZBD) u relevantnom dijelu glasi:

Zamjena kazne zatvora

Član 43a.

(1) Izrečena kazna zatvora do jedne godine može se, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.

(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačava s jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM, ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.

(3) Ako se novčana kazna ne plati u roku iz stava (1) ovog člana, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora. Ako se novčana kazna plati samo djelimično, izvršit će se kazna zatvora srazmjerno iznosu koji nije plaćen.

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 64 0 K 016615 12 Kž 2 od 12. juna 2012. godine protiv koga nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
  • 21.
    Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelacija usmjerena protiv odluka koje su donesene u postupku u kojem je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom. Dakle, s obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju se postavlja pitanje primjenjivosti standarda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na osporena rješenja.
  • 22.
    U ranijim ovakvim slučajevima Ustavni sud je usvojio stav da su apelacije u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, npr., odluke o dopustivosti broj AP 4792/11 od 19. jula 2012. godine i broj AP 2720/11 od 12. oktobra 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
  • 23.
    Međutim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi, izuzetno, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, ovakve aplikacije smatrao dopustivim, ističući da je moguće akcesorni postupak, nakon okončanja krivičnog postupka, dovesti u vezu s pravom na pravično suđenje, odnosno da postoje posebne okolnosti koje taj postupak čine integralnim dijelom krivičnog postupka u kojem je odlučivano o osnovanosti krivične optužbe protiv aplikanta. Tako je u predmetima Smith protiv Njemačke i Buijen protiv Njemačke (vidi predmet Smith protiv Njemačke, predstavka broj 27801/05 od 1. aprila 2010. godine, i predmet Buijen protiv Njemačke, predstavka broj 27804/05 od 1. aprila 2010. godine) Evropski sud, između ostalog, naveo: [...] Tačno je da Sud generalno smatra da se krivični dio člana 6. stav 1. ne primjenjuje na postupak koji se odnosi na izvršenje konačne krivične presude (vidi, Enea protiv Italije [VV], broj 74912/01, stav 97, od 17. septembra 2009). Međutim, Sud, također, smatra da u slučaju osuđujuće presude, postoji "određivanje... bilo koje krivične optužbe", u smislu člana 6. stav 1, sve dok kazna nije definitivno određena (vidi, Eckle protiv Njemačke od 15. jula 1982, stav 77, Serija A broj 51). U presudi Eckle protiv Njemačke podnosioci prijava pravosnažno su osuđeni u dva različita postupka. U takvim slučajevima, u skladu sa njemačkim zakonom, dužnost sudova je da donesu jedinstvene kazne, ako je potrebno, i na vlastitu inicijativu. U tom predmetu Evropski sud ispitivao je dužinu trajanja postupka, te zaključio da postoji kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (u obzir je uzet datum kada je pravosnažno okončan postupak po izrečenoj jedinstvenoj kazni). Evropski sud je konstatirao da postoji "utvrđivanje bilo kakve krivične optužbe" sve dok kazna nije definitivno određena.
  • 24.
    Konačno, Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu usvojenu u predmetu broj AP 2402/08 (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2402/08 od 25. marta 2011. godine, dostupna na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci zapazio da apelant ne osporava odluku kojom je direktno odlučeno o krivičnoj optužbi, te da apelacija nije usmjerena niti na vrstu, niti na visinu izrečene kazne, što su činjenice koje Ustavni sud, u pravilu, ne razmatra pri odlučivanju o kršenju prava na pravično suđenje, već je usmjerena protiv odluke kojom je izrečena novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora. U vezi s tim, Ustavni sud je u konkretnom slučaju ocijenio da su na predmetni slučaj primjenjivi član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelacija odnosi na primjenu materijalnog prava u aspektu izvršenja sankcije izrečene prilikom odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv apelanta, pa je Ustavni sud zaključio da se, ustvari, radi o jedinstvenom postupku "utvrđivanja krivične optužbe", jer odluka o dopuštenosti izvršenja ili zastarjelosti izvršenja izrečene kazne predstavlja sastavni dio suđenja, odnosno utvrđivanja krivične optužbe.
  • 25.
    Imajući u vidu navedeno, slijedi da su i Evropski sud i Ustavni sud usvojili stav da se u izuzetnim slučajevima član 6. Evropske konvencije može primijeniti i u akcesornom postupku koji je integralni dio krivičnog postupka.
  • 26.
    Dalje, Ustavni sud sud zapaža da je podnesen određeni broj apelacija koje pokreću isto pravno pitanje u vezi sa primjenom zakonske norme, koja je sadržajno gotovo identična u materijalnom krivičnom pravu na svim nivoima vlasti (na nivou BiH, entitetā i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine), ali koju redovni sudovi na području Bosne i Hercegovine tumače na dijametralno suprotan način. S obzirom na navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da ovakve apelacije, prije svega, pokreću ustavno pitanje vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravne sigurnosti kao njen prvi kriterij koji, između ostalog, podrazumijeva da uspostavljeni mehanizmi i institucije djeluju u skladu sa zakonima koji su opći, određeni, jasni, postojani i koji se jednako primjenjuju prema svakome (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 16/08 od 28. marta 2009. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 50/09, tačka 39).
  • 27.
    U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je navedeni problem u primjeni jedne zakonske norme koja regulira pitanje zamjene kazne zatvora novčanom kaznom identificirao i ranije rješavajući apelaciju broj AP 2705/12 u kojoj je, između ostalog, naveo: … Ustavni sud nalazi da je potrebno ukazati […] da odredbe člana 43a. KZFBiH u stavu 1. propisuju mogućnost, ali samo uz postojanje zahtjeva osuđenika […]. Iz navedenog slijedi da citiranim odredbama nije propisano kada, zbog čega, odnosno u kojim slučajevima sud udovoljava ovakvom zahtjevu osuđenog lica, a u kojim ne, što bi eventualno moglo voditi do različitog postupanja prema osuđenim licima i time kršenju principa vladavine prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2705/12 od 13. novembra 2012. godine, tačka 16, dostupna na www.ustavnisud.ba). Navedeno jasno ukazuje da je Ustavni sud već ranije ukazao na nepreciznost odredbe koja regulira ovo pitanje zbog čega je takva odredba podložna različitom tumačenju.
  • 28.
    Ustavni sud ukazuje na stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) koji se o primjeni člana 43a. KZFBiH izjasnio u Pravnom shvatanju Vrhovnog suda FBiH, koje je objavljeno u Biltenu sudske prakse, januar-decembar 2011. godine. Naime, iz Pravnog shvatanja Vrhovnog suda FBiH o primjeni člana 43a. KZFBiH proizlazi: 1. Za odlučivanje o zahtjevu osuđenog za zamjenu kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom stvarno i mjesno nadležan je prvostepeni sud koji je donio pravosnažnu presudu kojom je izrečena kazna zatvora. 2. U okviru stvarno i mjesno nadležnog suda, funkcionalno nadležno za postupanje po tom zahtjevu je vanraspravno vijeće (član 23. stav 6. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine), odnosno sudija pojedinac ako je riječ o djelu za koje je nadležan sudija pojedinac. 3. Odluku o zahtjevu osuđenog sud donosi nakon održanog ročišta na kojem je strankama i braniocu bilo omogućeno kontradiktorno raspravljanje o zahtjevu, odnosno okolnostima koje su od značaja za donošenje odluke o zahtjevu. 4. Ukoliko usvoji zahtjev osuđenog, sud će donijeti presudu kojom će kaznu zatvora do jedne godine izrečene pravosnažnom presudom zamijeniti novčanom kaznom, a, ukoliko nađe da je zahtjev neosnovan, donijet će rješenje o njegovom odbijanju. 5. Pri zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom jedan dan kazne zatvora izjednačava se sa 100,00 (stotinu) KM novčane kazne a sa jednim dnevnim iznosom novčane kazne kada je utvrđeni dnevni iznos novčane kazne veći od 100,00 (stotinu) KM. 6. Pri odlučivanju o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom sud će voditi računa o svim relevantnim okolnostima koje se odnose na ličnost osuđenog i učinjeno krivično djelo, kao i o svrsi kažnjavanja i svrsi izvršenja kazne zatvora. Dalje, isto pravno pitanje sa aspekta primjene propisa koji važe u Republici Srpskoj je pokrenuto apelacijom broj AP 4536/10 (u kojoj su redovni sudovi prvobitno odbili apelantov zahtjev u tom predmetu za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom a, zatim, u istom postupku donijeli odluke kojim su udovoljili tom zahtjevu). Osim toga, isto pravno pitanje sa aspekta primjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine je pokrenuto u predmetu broj AP 4533/12 u kojem je Sud BiH, u konačnici, odbio apelantov zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom. Sa druge strane, Ustavni sud primjećuje da je stav Suda BiH u vezi sa primjenom ovog instituta bio gotovo identičan praksi entitetskih sudova, ali da navedeni sud u posljednje vrijeme napušta dosadašnju praksu. Naime, Apelaciono vijeće Suda BiH je u obrazloženju Rješenja broj S 1 3 K 00328 12 Kž 2 od 22. augusta 2012. godine (kojim je ukinuto rješenje tog suda kojim se odbija zahtjev optuženog za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom i predmet vrećen na ponovno postupanje) koje je apelant dostavio kao dokaz za tvrdnju da Sud BiH pitanje primjene ovog instituta shvata drugačije od redovnih sudova u konkretnom slučaju, između ostalog, navelo: Analizirajući navedenu odredbu, prema ocjeni ovog vijeća, primjena sporne odredbe nije fakultativna, kako se tumači pobijanim rješenjem, odnosno njena primjena ne može zavisiti od ocjene samog suda, budući da bi ona zapravo podrazumijevala naknadnu ocjenu opravdanosti zamjene pravosnažno izrečene kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom, kako se osnovano prigovora žalbom. Da je zakonodavac imao intenciju da ostavi mogućnost da sud u primjeni instituta zamjene kazne zatvora novčanom kaznom (ponovo) ocijeni prirodu i težinu djela, srazmjernost tako dobijene novčane kazne sa tim djelom i mogućnošću postizanja svrhe kažnjavanja, onda bi za tu svrhu predvidio i posebnu vrstu postupka. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće Suda BiH u obrazloženju Rješenja broj S 1 2 K K 006662 12 Kž od 29. decembra 2012. godine uporedilo ovaj institut sa institutom zamjene novčane kazne kaznom zatvora, navodeći u tom kontekstu: Ako se ima u vidu navedena namjena ove odredbe, onda se može osnovano zaključiti da je zakonodavac tretira slično institutu zamjene neplaćene novčane kazne kaznom zatvora iz člana 46. KZBiH s tom razlikom što je ovdje zakonodavac zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom uvjetovao zahtjevom osuđenog, tj. prepustio je njegovom vlastitom izboru. Dakle, ako se bez ikakvih dodatnih i posebnih uvjeta novčana kazna kao lakša, bez suđenja i glavnog pretresa može da prevodi u zatvor kao težu kaznu za osuđenog, zašto bi se u obrnutom slučaju, kada se teža kazna, tj. kazna zatvora prevodi u lakšu, novčanu kaznu, postavljali neki dodatni uvjeti, a pogotovo oni koji se odnose na ponovnu ocjenu težine i prirode krivičnog djela ili težine izrečene kazne.
  • 29.
    Dakle, sve navedeno jasno ukazuje da na prostoru Bosne i Hercegovine postoji različit pristup primjeni i tumačenju jedne zakonske norme, što za sobom povlači pitanje kršenja principa pravne sigurnosti kao prvog kriterija vladavine prava, odnosno pitanje kršenja osnovnih ustavnih prava, pa upravo ta posebna okolnost dodatno učvršćuje stav Ustavnog suda da se u konkretnom slučaju pruže garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 30.
    Budući da je Ustavni sud već ispitao dopustivost predmetne apelacije u odnosu na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud će, dalje, ispitati dopustivost apelacije u odnosu na član 16. st 2. i 4. Pravila Ustavnog suda.
  • 31.
    U skladu sa članom 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
  • 32.
    Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

  • 33.
    Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, istovremeno ukazujući na kršenje principa pravne sigurnosti iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

  • 34.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 35.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
      • 1)
        Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 36.
      Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnovani su na tvrdnji da su redovni sudovi, odlučujući o podnesenom zahtjevu za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom, proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava (član 43a. KZFBiH) odbivši njegov zahtjev kao neosnovan, pri čemu su se sudovi upustili u ponovnu ocjenu vrste i težine krivičnog djela, njegovu društvenu opasnost, tako da se postupak pretvorio u ponovno suđenje.
    • 37.
      Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje proizvoljne primjene i tumačenja materijalnog prava od redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Međutim, relevantne okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da je neophodno da Ustavni sud analizira primjenu materijalnog prava prilikom donošenja osporenih rješenja, jer je to od suštinskog značaja za poštivanje prava apelanata na pravično suđenje.
    • 38.
      Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu da mu se zatvorska kazna zamijeni novčanom kaznom odbili zahtjev ocjenjujući ponovo okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, ličnost osuđenika, svrhu kažnjavanja i dr., zapravo sve što je Općinski sud razmatrao prilikom izricanja kazne zatvora u postupku koji je prethodio.
    • 39.
      U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su relevantne odredbe materijalnog prava (odredbe čl. 43a. stav 1. KZFBiH, 42a. stav 1. KZBiH, 33. stav 2. KZRS, te člana 43a. KZBD) koje se odnose na institut zamjene kazne zatvora novčanom kazne sadržajno gotovo identične i suštinski u relevantnom dijelu glase da se izrečena kazna zatvora do jedne godine, odnosno šest mjeseci može, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom [...], pa se, prema jezičkom tumačenju, zaista može izvesti zaključak da je primjena navedenih odredaba fakultativna, odnosno da njihova primjena zavisi od ocjene samog suda. Nejasnoća same odredbe je i podstakla Vrhovni sud FBiH da u Pravnom shvatanju Vrhovnog suda riješi nedoumice u vezi sa primjenom odredbe člana 43a. KZFBiH, zaključivši da će sud prilikom odlučivanja o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom voditi računa o svim relevantnim okolnostima koje se odnose na ličnost osuđenog i učinjeno djelo, kao i o svrsi kažnjavanja i svrsi izvršenja kazne zatvora, upravo onako kako su to učinili redovni sudovi u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, sa druge strane, istu jezičku nedoumicu u vezi sa primjenom odredbe člana 42a. stav 1. KZBiH Sud BiH riješio tako što je zaključio da iz prirode i namjene same odredbe (otklanjanje štetnih posljedica kratkotrajnih zatvorskih kazni i rasterećenja zatvorskih ustanova – što je jedna od preporuka Evropske komisije) proizlazi da se radi o takvoj odredbi čija primjena ne podliježe naknadnoj ocjeni opravdanosti zamjene pravosnažno izrečene kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom (citat iz obrazloženja Rješenja Suda BiH broj S 1 2 K 006662 12 Kž od 29. februara 2012. godine). Dakle, iz navedenog proizlazi sasvim suprotan stav od stava drugih sudova i, konačno, stava Vrhovnog suda FBiH u vezi sa primjenom odredbe člana 43a. KZFBiH, što jasno ukazuje na to da sudovi gotovo identičnu zakonsku odredbu tumače na potpuno drugačiji način.
    • 40.
      Ustavni sud, dalje, zapaža da relevantnim odredbama kojima je reguliran ovaj institut nije propisano kada, zbog čega, odnosno u kojim slučajevima sud udovoljava ovakvom zahtjevu osuđenog lica, a u kojim ne, na šta je Ustavni sud ukazao u svojoj Odluci broj AP 2705/12 (op.cit., AP 2705/12, tačka 16) iznoseći svoja zapažanja u vezi sa nepreciznošću odredbe člana 43a. KZFBiH. Osim te činjenice koja ukazuje na nepreciznost zakonske norme, Ustavni sud, dalje, zapaža, a što, također, smatra vrlo bitnim, da o zahtjevu osuđenog odlučuje isti sud koji je već odlučivao o krivičnoj odgovornosti optuženog. Dakle, za postupanje povodom takvih zahtjeva stvarno i mjesno nadležan je sud koji je vodio krivični postupak, koji je prilikom izricanja kazne zatvora vodio računa o svim relevantnim okolnostima koje se odnose na individualizaciju i svrhu kazne, sve što ponovo isti sud (kao u predmetnoj apelaciji) ponovo ocjenjuje i u postupku povodom zahtjeva za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, što je, također, vrlo upitno sa aspekta pravne sigurnosti. Budući da o zahtjevu za korištenje ovog instituta raspravlja isti sud koji je izrekao krivičnopravnu sankciju, zaključivši da se jedino kaznom zatvora može postići svrha kažnjavanja, nameće se pitanje koja će to okolnost, koja zakonskom normom nije precizirana, utjecati na taj isti sud da prilikom razmatranja zahtjeva osuđenog, koji ispunjava zakonske uvjete za korištenje ovog instituta, promijeni mišljenje i eventualno udovolji njegovom zahtjevu. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća na navode Općinskog suda iznesene u odgovoru na apelaciju da je zamjena kazne zatvora novčanom kaznom zakonom predviđena samo kao mogućnost, što upućuje da se u konkretnom slučaju radi o diskrecionom pravu suda u pogledu primjene ove zakonske norme, a da bi zamjena kazne zatvora novčanom kaznom imala opravdanje samo u slučajevima kada sud ocjenom svih okolnosti zaključi da se i novčanom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja i svrha izvršenja kazne zatvora.
    • 41.
      Ustavni sud smatra da upravo navedeno, s obzirom na nepreciznost zakonske norme, otvara mogućnost za proizvoljnu primjenu ovog instituta u praksi ukoliko se prihvati stav da isti sud koji je izrekao krivičnu pravnu sankciju u postupku odlučivanja o zahtjevu za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom ponovo utvrđuje sve relevantne okolnosti bitne za utvrđivanje kazne, što je u ranijem postupku već jednom utvrdio. U slučaju da se zahtjevu udovolji, to bi dovelo u sumnju svrhu krivičnopravne sankcije koja je izrečena prilikom utvrđivanja krivičnopravne odgovornosti osuđenog. Prihvatajući ovakvo tumačenje u okolnostima da sud može, a ne mora, udovoljiti zahtjevu za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom, odnosno da se prilikom primjene ove zakonske norme radi o diskrecionom pravu suda, ostaje nejasno koje to, eventualno, nove okolnosti, a koje sud nije imao u vidu prilikom izricanja krivičnopravne sankcije, mogu utjecati na sud da udovolji zahtjevu ako takve okolnosti zakonskom odredbom nisu precizirane. Ustavni sud, dakle, smatra da stav Općinskog suda iznesen u odgovoru na apelaciju, prema kojem sintagma može se u spornoj odredbi, zapravo, podrazumijeva ponovno preispitivanje svrhe krivičnopravne sankcije u kontekstu svih relevantnih okolnosti, nužno nameće pitanje da li je, onda, zakonodavac trebalo da propiše i uvjete i okolnosti pod kojima će se udovoljavati zahtjevima osuđenika, (a nije), odnosno da li je trebalo da propiše i posebnu proceduru za takav postupak (a što, također, nije).
    • 42.
      Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je osporenim rješenjima povrijeđen princip vladavine prava, koji je zagarantiran članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud podsjeća da prvi kriterij vladavine prava predstavlja princip pravne sigurnosti, koji, između ostalog, podrazumijeva da uspostavljeni mehanizmi i institucije djeluju u skladu sa zakonima koji su opći, određeni, jasni, postojani i koji se jednako primjenjuju prema svakome, a da bi se osigurala ustavna garancija vladavine prava i otklonila moguća diskriminacija, navedene norme morale bi biti preciznije, odnosno sadržavati objektivnije kriterije za prihvatanje ili odbijanje zahtjeva. Također, ovaj princip podrazumijeva i zabranu arbitrarnosti u odlučivanju i postupanju svih organa vlasti koji moraju djelovati isključivo u skladu sa zakonom i u okviru ovlaštenja koja su im zakonom dodijeljena, te postojanje institucionalnih garancija u tom smislu (op.cit., U 16/08, tačka 39). Dakle, princip vladavine prava zahtijeva da zakoni budu dovoljno precizni i jasni kako bi se izbjegla proizvoljnost u odlučivanju.
    • 43.
      U tom kontekstu Ustavni sud smatra, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta (nepreciznosti zakonske norme) pokretali slična pravna pitanja, da javna vlast, odnosno organi koji provode postupak, nesporno moraju voditi računa o dosljednoj primjeni pozitivnih propisa. Međutim, ukoliko imaju dileme u vezi sa primjenom, u takvoj situaciji zakon treba da tumače u korist stranke koja je u pitanju (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/09 od 30. marta 2012. godine, tačka 54, dostupna na www.ustavnisud.ba).
    • 44.
      Dakle, pošto relevantne odredbe koje reguliraju pitanje zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, zbog svoje nepreciznosti, ostavljaju mogućnost da ih redovni sudovi različito tumače, Ustavni sud smatra da takve odredbe nisu formulirane na način koji bi zadovoljio princip vladavine prava, odnosno princip pravne sigurnosti kao njegovog osnovnog elementa. Prema tome, primjena spornih odredaba u praksi dovodi do pravne nesigurnosti osuđenika koji ispunjavaju propisane uvjete u ostvarivanju tog zakonom predviđenog prava. Upravo zbog navedenog, te okolnosti da predmetna odredba u gotovo identičnom tekstu egzistira kako u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i krivičnim zakonima entiteta, tako i u Krivičnom zakonu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra neophodnim ovu odluku dostaviti nadležnim organima na svim nivoima vlasti radi preduzimanja aktivnosti iz okvira njihove nadležnosti, kako bi se sporne odredbe kojima je regulirano pitanje zamjene kazne zatvora novčanom kaznom precizirale, prije svega, u jezičkom smislu, te kako bi se na taj način otklonila različita tumačenja nadležnih sudova prilikom njihove primjene, a kako to proizlazi iz obrazloženja ove odluke.
    • 45.
      Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine,

Ostali navodi

  • 46.
    Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode koji upućuju na kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i prava da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 47.
    Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer u situaciji kada je zakonska odredba koja se odnosi na zamjenu kazne zatvora nejasna i kada rezultira različitim tumačenjem i primjenom, ovu zakonsku odredbu nije tumačio i primijenio u korist stranke koja je u pitanju.
  • 48.
    Danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 2809/12 od 28. februara 2013. godine.
  • 49.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 50.
    Aneks ove odluke, u smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje suprotno odluci potpredsjednika Miodraga Simovića, kojem se pridružuje potpredsjednik Tudor Pantiru.
  • 51.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Izdvojeno mišljenje o neslaganju potpredsjednika, prof. dr. Miodraga Simovića u predmetu broj AP 2809/12 od 24. maja 2013. godine

Apelant se žali na rješenjā Općinskog suda u Širokom Brijegu i Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, kojima je odbijen njegov prijedlog da se izrečena kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom. Stoga je Ustavni sud trebalo da pruži odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je trebalo da odluči da odbaci kao nedopuštenu apelaciju M. T. podnesenu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 016615 12 Kž 2 od 12. juna 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 016615 11 K 2 od 25. aprila 2012. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud je, također, trebalo da zaključi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelantovom pravu iz člana II/3.b) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 3. i 10. Evropske konvencije, kao ni o njegovom pravu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
Dakle, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojima je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Pošto Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje koje je utvrđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije u svojoj prvoj rečenici glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." Međutim, u predmetnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv rješenjā redovnih sudova u kojima je isključivo raspravljano o pitanju postojanja zakonskih pretpostavki da se dozvoli zamjena izrečene kazne zatvora novčanom kaznom, a ne o "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta.
Žao mi je što ne mogu dijeliti mišljenje većine u Sudu u pogledu ovog predmeta. Osnovni razlog za moje neslaganje vezan je za pitanje dopustivosti apelacije u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.