Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2941/10, rješavajući apelaciju "Continental" d.o.o. Ugljevik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija "Continental" d.o.o. Ugljevik.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0- Rev-09 000 606 od 1. aprila 2010. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko BiH".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    "Continental" d.o.o. Ugljevik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Muhić i drugi iz Tuzle, podnio je 14. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09 000 606 od 1. aprila 2010. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-PŽ-08-000 075 od 16. marta 2009. godine. Apelant je dostavio dopune apelacije 2. decembra 2010. godine i 29. juna 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Rudnika i termoelektrane "Ugljevik" (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. novembra 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor 5. decembra 2011. godine, tuženi 15. decembra 2011. godine, a Vrhovni sud 19. decembra 2011. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantu 4. januara 2012. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps.310/04 od 12. novembra 2004. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da apelantu isplati naknadu štete u ukupnom iznosu od 2.289.168,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. decembra 2003. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove spora precizirane u presudi sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade štete u iznosu preko dosuđenog. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je tuženi tokom 2003. godine raspisao dva oglasa o javnim nabavkama precizirana u presudi; da se apelant prijavio na oba oglasa; da je tuženi obavijestio apelanta da je, između ostalih, dobio posao po oba raspisana tendera nakon čega je apelant svoju mehanizaciju potrebnu za obavljanje dobijenih poslova rasporedio u krugu tuženog. Dalje je utvrđeno da tuženi nikada nije zaključio ugovore s apelantom niti je pozvao apelanta da obavi poslove iako se apelant dodatno zadužio kod banaka po osnovu kredita za obavljanje ugovorenih poslova; da je apelant Dopisom broj 47/03 od 14. novembra 2003. godine obavijestio tuženog da zbog odugovlačenja s njegovim uvođenjem u posao za čije je izvođenje izabran apelant trpi štetu, te da je prema nalazu vještaka preciziranih u presudi utvrđeno da je do tada pretrpio štetu u iznosu koji apelant potražuje tužbom, kao i da je tuženi apelantu tek krajem 2003. godine odobrio da iz njegovog kruga izveze svoju mehanizaciju. Utvrđeno je i da je Vlada RS donijela Zaključak od 29. septembra 2003. godine kojim je tuženom naložila da radove bazira na sopstvenoj mehanizaciji u skladu s mjerama za smanjenje troškova proizvodnje i konsolidaciji stanja u "Elektroprivredi RS", ali da tuženi nikada nije poništio predmetne tendere. S tim u vezi Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je čl. 8. i 24. Zakona o javnim nabavkama RS (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da tenderska komisija može donijeti odluku da ni jedna pristigla ponuda nije prihvatljiva za naručitelja i tada naručitelj neće imati odgovornost prema učesnicima konkursa, osim ako ih u utvrđenom roku od 24 sata ne obavijesti cirkularnim pismom o ovoj činjenici ali, ukoliko komisija izvrši izbor najpovoljnijeg ponuđača, onda je naručitelj dužan da zaključi ugovor o nabavci s izabranim ponuđačem i ovu obavezu naručitelj ne može isključiti. Osim toga, navedeno je i da je članom 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da povjerilac ima pravo da zahtijeva od dužnika izvršenje njegove obligacije i naknadu štete zbog njenog neizvršenja. Imajući u vidu navedeno, kao i dopunjeni nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
  • 7.
    Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj Pž: 24/05 od 3. aprila 2006. godine žalbu uvažio, preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao preuranjen i odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka uz obrazloženje da je shodno odredbama člana 48. Zakona apelant prvo trebao da se obrati naručitelju i da zahtijeva zaključenje ugovora u upravnom postupku, jer konačnu odluku o dodjeli ugovora donosi Ministarstvo finansija koje snosi odgovornost za javnu nabavku i protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda. Zbog navedenog, prema zaključku Okružnog suda, apelantov tužbeni zahtjev je preuranjen jer apelant nije prethodno pokrenuo upravni postupak.
  • 8.
    Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 823 od 25. augusta 2008. godine reviziju uvažio, ukinuo osporenu presudu Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je odredbama zakona na koje se drugostepeni sud pozvao propisano da ponuđač koji je učestvovao u postupku može u roku od tri dana od dana prijema pismenog obavještenja o izboru najpovoljnijeg ponuđača uložiti prigovor u pismenom obliku naručiocu u pogledu nepravilnosti u postupku javnog nadmetanja, dok je čl. 49. do 52. istog zakona propisan postupak odlučivanja po navedenom prigovoru i žalbeni postupak pred Ministarstvom finansija povodom odluke o prigovoru. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da se odredbe člana 48. Zakona na osnovu kojih je drugostepeni sud donio svoju odluku primjenjuju samo u slučaju kada se neki od ponuđača koji je učestvovao u javnom nadmetanju žali na postupak nadmetanja i izabranog ponuđača, a ne i u slučaju nezaključivanja ugovora između izabranog ponuđača i naručitelja u kojem slučaju je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, mjerodavno pravo - ZOO. Osim toga. Vrhovni sud je detaljno naveo odredbe ZOO koje se odnose na zaključenje ugovora i odgovornost za naknadu štete u slučaju njegovog nezaključenja, te naveo da su osnovani navodi apelantove revizije o obavezi primjene odredbi ZOO na konkretan slučaj a ne odredbi Zakona koje je primijenio Okružni sud.
  • 9.
    U ponovljenom postupku Okružni sud je donio Presudu broj 012-0-PŽ-08-000 075 od 16. marta 2009. godine kojom je žalbu tuženog podnesenu protiv prvostepene presude od 15. novembra 2004. godine uvažio, preinačio navedenu presudu tako da je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev preciziran u izreci i odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude je ponovljeno činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku i relevantne odredbe Zakona i ZOO, te obrazloženo da je tačno da je tuženi bio u obavezi da zaključi ugovor s apelantom, ali da je tuženi mogao i da poništi tender sve do zaključenja ugovora ili da odustane od tendera što tuženi nije učinio, ali je apelanta i ostale ponuđače obavijestio da do zaključenja ugovora neće doći jer zaključenje ugovora, zaključkom od 29. septembra 2003. godine koji je donijela Vlada RS da Vlada RS može direktno ili indirektno vršiti uticaj na tuženog jer posjeduje većinu upisanog kapitala tuženog, nije to dopustila. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da, kako predmetni ugovor nije zaključen, nema ni odgovornosti tuženog u smislu odredbi člana 262. ZOO, zbog čega se elementi apelantove ponude dostavljene povodom javnog oglasa ne mogu prihvatiti kao osnov za obračun naknade štete koju je apelant tužbom tražio.
  • 10.
    Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Rev-09 000 606 od 1. aprila 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je pogrešno stanovište drugostepenog suda da nije postojala obaveza tuženog da zaključi ugovor, jer je odredbama čl. 27. i 183. ZOO propisano da, ako je neko po zakonu obavezan da zaključi ugovor (što u konkretnom slučaju tuženi jeste bio u smislu odredbi člana 8. Zakona), zainteresirano lice može zahtijevati da se takav ugovor zaključi, te ako se ugovor ne zaključi može potraživati naknadu štete zbog nezaključivanja ugovora a prema općim pravilima o naknadi štete. Vrhovni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da je apelant prvo imao obavezu da pismenim putem zahtijeva od tuženog da sa njim zaključi ugovor, te je tek po odbijanju tuženog da ugovor zaključi, mogao sudskim putem tražiti zaključivanje ugovora, pa tek onda tražiti naknadu štete. Kako u konkretnom slučaju, prema obrazloženju presude, apelant nije tražio od tuženog da se zaključi ugovor, niti je njegov tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđivanje obaveze tuženog na zaključenje ugovora nego na naknadu štete, to je neosnovan apelantov revizijski navod da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete odbio kao neosnovan. Zbog navedenog Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je tuženi bio dužan u skladu sa zakonskim odredbama sa njim zaključiti ugovor jer je izabran za najpovoljnijeg ponuđača o čemu ga je tuženi i obavijestio, te da su zbog neispunjenja obaveze zaključenja ugovora sudovi morali obavezati tuženog da mu naknadi štetu jer je štetu nesporno pretrpio podižući kredite za obavljanje poslova iz tendera zbog kojeg nije prihvatio druge poslove. Apelant smatra i da su i Okružni sud i Vrhovni sud u ponovljenom postupku postupili suprotno rješenju Vrhovnog suda kojim je predmet vraćen na ponovni postupak, jer je u tom iješenju naloženo Okružnom sudu da usvoji njegov tužbeni zahtjev. Apelant također navodi da se njegov predmet mora riješiti istovjetno kao i predmet Ustavnog suda^P 554/12 koji je donesen po osnovu apelacije još jednog od učesnika spornih tendera koji je izabran za obavljanje poslova i čija je apelacija, kod istovjetne pravne i činjenične situacije, usvojena i predmet vraćen na ponovni postupak.

b. Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da, donoseći osporenu odluku, taj sud nije odstupio ni od kakvog svog ranijeg stava već je u ranije donesenoj presudi apelantovu tužbu odbio umjesto što je odbačena kao preuranjena, budući da ZPP ne poznaje odbacivanje tužbe zbog preuranjenosti. Navedeno je da taj sud ostaje kod donesene presude i da predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u svojoj presudi, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
  • 14.
    U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da je apelacija neosnovana jer apelant ničim nije dokazao pristranost suda u konkretnom slučaju niti je tražio izuzeće sudije, ako je mislio da je sudija pristran, kao i da je netačan navod da Vlada RS nije imala pravo naložiti tuženom da ne zaključuje ugovor s apelantom.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 27.

Ako je neko po zakonu obavezan da zaključi ugovor, zainteresovano lice može zahtijevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi.

Odredbe propisa kojima se, djelimično ili u cjelini, određuje sadržina ugovora sastavni su dijelovi tih ugovora, te ih upotpunjavaju ili stupaju na mjesto ugovornih odredaba koje nisu u saglasnosti sa njima.

Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 183.

Lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno je da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor.

Član 189.

Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštečenika.

Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Član 262. st. 1, 2. i 3.

Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.

Član 354.

Obaveza prestaje kad njeno ispunjenje postane nemoguće uslijed okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovora.

Dužnik treba da dokaže okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost.

  • 16.
    U Zakonu o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 20/01) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sledeće značenje:

9." ugovor o nabavci" je ugovor u pismenoj formi između naručioca i ponuđača zaključen u skladu sa uslovima iz ponude i provedenim postupkom nabavke;

Član 8. stav 1. tačka 7.

Naručilac je dužan radi sprovođenja javnog nadmetanja iz člana 7. ovog zakona preduzeti sledeće:

  • 7.
    zaključiti ugovor sa izabranim ponuđačem.

Član 27. st. 1. i 2.

Naručilac će odmah čim primi zapisnik o izvršenom izboru iz člana 26. ovog zakona obavestiti najpovoljnijeg ponuđača preporučenom pošiljkom ili putem telefaksa da je njegova ponuda prihvaćena.

U roku od 24 časa od obaveštenja iz stava 1. ovog člana naručilac je dužan na isti način obavestiti preostale ponuđače o izboru najpovoljnijeg ponuđača.

Član 48.

Radi zaštite svojih prava ponuđač koji je učestvovao u postupku nadmetanja može, u roku od tri dana od prijema pismenog obaveštenja o izboru najpovoljnijeg ponuđača uložiti prigovor u pismenom obliku naručiocu na nepravilnosti u postupku, a kopiju prigovora uporedo dostaviti Ministarstvu finansija.

Prigovor uložen u roku iz stava 1. ovog člana zadržava zaključivanje ugovora o nabavci.

U prigovoru iz stava 1. ovog člana potrebno je navesti na šta se odnosi prigovor, razloge prigovora i predlog potrebnih mera da se otklone nepravilnosti.

Naručilac mora odgovoriti ponuđačima na prigovor u roku od osam dana od prijema prigovora i otkloniti eventualne nepravilnosti, a kopiju odgovora uporedo uputiti Ministarstvu finansija.

Član 49.

Ponuđač može u slučaju negativnog odgovora naručioca na prigovor ili nepostupanje naručioca saglasno članu 48. stav 4. ovog zakona, uložiti žalbu Ministarstvu finansija u roku od tri dana od proteka roka za prijem odgovora od naručioca. Kopiju ove žalbe ponuđač istovremeno upućuje naručiocu.

Žalba uložena u roku iz stava 1. ovog člana odgađa zaključivanje ugovora o nabavci.

Uz žalbu iz stava 1. ovog člana mora se priložiti: kopija oglasa nadmetanja, prednadmetanja, odnosno poziva na nadmetanje, kopija obaveštenja o izabranom ponuđaču, dokaz o datumu prijema obaveštenja, te kopije prigovora naručiocu i njegovog odgovara ukoliko je primljen.

Ministarstvo finansija je dužno u roku od 15 dana od dana prijema žalbe doneti rešenje.

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09 000 606 od 1. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 23.
    Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, budući da je tuženi morao s njim zaključiti ugovor iako je izabran kao jedan od najpovoljnijih učesnika na tenderu (zajedno sa još dvije firme) i da mu je tuženi dužan naknaditi štetu koju mu je prouzročio nezaključivanjem ugovora. Apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 554/12 kojom je usvojena apelacija jednog od izabranih učesnika na istom tendera i u kojem je istovjetna pravna i činjenična situacija kao i u konkretnom predmetu.
  • 24.
    U vezi s apelantovim navodima Ustavni sud podsjeća na svoj stav da općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava. tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 25/02, i U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 31/03).
  • 25.
    Zatim. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 554/12 na koju se i apelant poziva (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba. U navedenom predmetu Ustavni sud je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje zbog arbitrarne primjene člana 183. ZOO, budući da je Vrhovni sud ukinuo presude nižestepenih sudova kojima je usvojen apelantov tužbeni zahtjev u tom predmetu i naloženo tuženom da apelantu isplati naknadu štete zbog nezaključivanja ugovora po istom tenderu kao i u konkretnom slučaju, jer je Vrhovni sud smatrao da se apelant nije u "razumnom roku" obratio tuženom sa zahtjevom za zaključenje ugovora budući da je takav zahtjev postavio nakon proteka roka za izvođenje radova koji su bili predmetom tendera, pa je taj zahtjev postao bespredmetan. Ustavni sud je zaključio da je ovakav stav Vrhovnog suda arbitraran budući da niti jednom odredbom člana 183. ZOO nije propisano u kojem roku se mora tražiti zaključenje ugovora, te je usvojio navedenu apelaciju.
  • 26.
    Dovodeći navedeno u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen jer apelant, kako su naveli redovni sudovi, shodno odredbama člana 183. ZOO nije prije podnošenja tužbe pismenim putem zatražio od tuženog da s njim zaključi ugovor. Ustavni sud zapaža da, istina, apelant nije eksplicitno zatražio od tuženog zaključivanje spornog ugovora. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant dopisom od 14. novembra 2003. godine obavijestio tuženog o šteti koju trpi zbog nezaključivanja ugovora i uvođenja u posao za čije je izvršenje izabran, te da je naveo i iznos štete koju je pretrpio zbog toga, a čiju procjenu je izvršio odgovarajući vještak. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća na svoj stav iskazan u već citiranoj Odluci broj AP 554/12 u kojem je ukazano da je odredbom člana 183. ZOO-a propisano da je lice koje je prema zakonu obavezno zaključiti neki ugovor dužno da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresiranog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Ovom zakonskom normom osiguran je pravom zaštićeni interes koji nije prinudno ostvariv jer nedostaje konkretno zaprijećena zakonska prinuda za slučaj odbijanja da se ugovor zaključi. Dakle, navedenom odredbom zakonski je utvrđena obaveza sklapanja određenog ugovora, odnosno pravo na zaključenje ugovora i istovremeno predviđena i odgovarajuća zaštita u vidu naknade štete ukoliko se to pravo ne ostvari. Garantiranjem navedenog prava zainteresirano lice kao oštećenik dobija po zakonu pravo na tužbu za naknadu štete u materijalnom smislu jer konkretno kod njega postoji odštetni zahtjev radi stvarno mu uzrokovane štete zbog štetnikovog neodazivanja i protivljenja da s njim sklopi onaj ugovor na čije sklapanje je po zakonu obavezan. Dakle, u ovakvim slučajevima kod štetnika postoji culpa in contrahendo.
  • 27.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da navedena odredba u suštini štiti zainteresirano lice u slučaju da lice koje je prema zakonu obavezno da zaključi neki ugovor taj ugovor ne zaključi, pri tome ne propisujući ni rok ni formu u kojoj bi trebao biti podnesen zahtjev zainteresiranog lica. Zbog toga Ustavni sud smatra da se ovakav stav mora primijeniti i na konkretan predmet. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud zaključio da je apelant propustio da pismenim putem zatraži od tuženog da zaključi ugovor što je, kako je naveo Vrhovni sud, bio preduvjet za pokretanje sudskog postupka za naknadu štete u slučaju odbijanja tuženog da to učini. Ustavni sud smatra da je, s tim u vezi, Vrhovni sud i u konkretnom slučaju svojim proizvoljnim tumačenjem člana 183. ZOO izašao izvan konteksta sadržaja odredbi tog člana dodajući mu odrednicu postojanja obavezne pismene forme zahtjeva/poziva za zaključenje ugovora iako, kako je već rečeno, navedenim članom nije propisan ni rok ni forma za podnošenje takvog zahtjeva. Pri tome Ustavni sud ima u vidu i da je, štaviše, kako je navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, iz presude Osnovnog suda vidljivo da je u postupku pred tim sudom čak i utvrđeno da je apelant obavijestio tuženog o šteti koju trpi zbog neuvođenja u posao za čije je izvršenje odabran na tenderu, ali da su ovu činjenicu redovni sudovi, prilikom donošenja osporenih presuda, zanemarili. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju, kao i u predmetu AP 554/12, apelantovi navodi o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni odredbe člana 183. ZOO osnovani, te da osporene presude ukazuju na proizvoljno tumačenje odredbe člana 183. ZOO- a, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 29.
    Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana 11/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog nezaključivanja ugovora, jer apelant nije u skladu s odredbama člana 183. ZOO prethodno pismeno zatražio od tuženog da zaključi ugovor iako pismena forma zahtjeva odredbama navedenog člana nije propisana.
  • 30.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 31.
    Prema članu Vl/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.