USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 5. aprila 2002. godine, donio je
ODLUKU
Odbija se apelacija M. Đ., iz Gradiške, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž- 99/01 od 21. maja 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske" .
Obrazloženje
I - Činjenično stanje
- 1.Podnosilac apelacije je M. Đ., iz Gradiške, koga zastupa M. P., advokat iz Banje Luke.
- 2.Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelacije i iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način:
- 3.Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj K-1/99 od 30. augusta 2000. godine, M. Đ. je proglašen krivim za krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 2. u vezi sa članom 181. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. On je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a izrečena mu je i sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije iz člana 68. Krivičnog zakona u trajanju od jedne godine.
- 4.Branilac optuženog M. Đ. izjavio je žalbu na prvostepenu presudu Vrhovnom sudu Republike Srpske, tvrdeći da je došlo do povrede procesnih odredbi i krivičnog zakona te da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i da su odluka i sigurnosna mjera neprikladni.
- 5.Vrhovni sud Republike Srpske je, presudom broj Kž-99/01 od 21. maja 2001. godine, djelimično uvažio žalbu i preinačio presudu Okružnog suda u Banjoj Luci u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni. Radnje optuženog su pravno kvalifikovane kao krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stava 3. u vezi sa stavom 1. novog Krivičnog zakona, i za to djelo optuženog M. Đ. osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Vrhovni sud je istakao da je, nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela i izricanja prvostepene presude, izmijenjen Krivični zakon, koji je blaži za optuženog, a što se mora uzeti u obzir pri određivanju kazne.
II - Apelacija
- 6.U svojoj apelaciji Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) apelant pobija presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, kao i prvostepenu presudu. On tvrdi da su povrijedile njegovo pravo na pravično suđenje iz čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).
- 7.M. Đ. navodi da on nije imao mogućnosti da prisustvuje sjednici Vrhovnog suda, dok joj je javni tužilac prisustvovao, čime je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka; da su pobijane presude zasnovane na pretpostavkama; da nije saslušan svjedok kojeg je on predlagao da se pozove i sasluša u vezi sa stanjem alkoholiziranosti; da Vrhovni sud nije uzeo u obzir doprinos oštećenih nastaloj saobraćajnoj nesreći, te da je Okružni sud u Banjoj Luci, u predmetu Kž-441/99, presudom za slično djelo izrekao kaznu zatvora od samo pet mjeseci.
- 8.M. Đ. je predložio i da Ustavni sud, na osnovu člana 75. Poslovnika Suda, donese privremenu mjeru kojom bi se obustavilo izvršenje kazne zatvora po presudi Vrhovnog suda do donošenja odluke o njegovoj apelaciji.
III - Postupak pred Ustavnim sudom
- 9.M. Đ. je, 18. jula 2001. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, od 21. maja 2001. godine. Apelant je, naknadno, 14. augusta 2001. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio tekst pobijane presude, koja je prema članu 14. Poslovnika Ustavnog suda sada sastavni dio apelacije.
- 10.Na osnovu člana 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske i od republičkog javnog tužioca Republike Srpske, zatraženo je da odgovore na apelaciju.
- 11.Vrhovni sud Republike Srpske, u svom odgovoru od 8. februara 2002. godine, osporavajući sve navode apelacije, navodi da branilac optuženog M. Đ. u žalbi na prvostepenu presudu nije tražio da on i optuženi prisustvuju sjednici Vrhovnog suda te da, slijedom toga, nije postojala ni obaveza da ih se poziva ili obavještava o sjednici. Nadalje, ni republički javni tužilac nije bio obavješten o sjednici te joj nije ni prisustvovao, što se može vidjeti iz zapisnika sa sjednice i presude. U postupku pred prvostepenim sudom u potpunosti je provjerena odbrana M. Đ., te utvrđene i uzete u obzir činjenice i okolnosti koje mu idu u korist. Vrhovni sud, također, smatra da je zahtjev M. Đ. za donošenje privremene mjere neosnovan.
- 12.U skladu sa članom 20. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Vrhovnog suda Republike Srpske dostavljen je apelantu.
IV - Dopustivost
- 13.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.Članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je utvrđeno da Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju zadnja odluka je bila presuda Vrhovnog suda Republike Srpske. M. Đ. je, stoga, ispunio uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova.
- 16.Apelacija protiv presude Vrhovnog suda od 21. maja 2001. godine podnesena je Ustavnom sudu 18. jula 2001. godine, dakle u propisanom roku od 60 dana.
- 17.Slijedi da je apelacija dopustiva.
V - Ustavni sud je ocijenio
- 18.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda je, stoga, ograničena na ustavna pitanja i Ustavni sud, općenito, nije nadležan da preispituje da li su niži sudovi ispravno primijenili zakone i utvrdili činjenice.
- 19.Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo ljudsko pravo na pravično suđenje, posebno u odnosu na ravnopravnost stranka i njegovo pravo da ispita svjedoke, pozivajući se na član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije. Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i njezini protokoli se primjenjuju direktno u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Ustavni sud je, stoga, nadležan da preispita da li je pravo zaštićeno Evropskom konvencijom, na koje se M. Đ. poziva, povrijeđeno.
- 20.Pravo na "pravično suđenje" predviđeno je i članom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, na koji se apelant, takođe, poziva. Ovo pravo se, prema tački 1. istog člana, osigurava na najvišem nivou međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, prema tome i Evropske konvencije. Stoga, izjašnjenje Ustavnog suda u pogledu člana 6. Evropske konvencije, u vezi sa članom II/2. Ustava, odnosi se i na član II/3.(e) Ustava.
- 21.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi:
"Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tribunal, pavično, javno i u razumnom roku, odluči ... o krivičnoj optužbi protiv njega".
- 22.Član 6. stav 3. Evropske konvencije, u relevantim dijelovima, glasi:
"Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- d)da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;..."
A. Prisustvovanje pred Vrhovnim sudom
- 23.Jedan od važnijih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije jeste ravnopravnost stranaka, što podrazumijeva da optuženi u krivičnom postupku treba imati ista procesna prava kao i javni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, je da postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti tako što optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio javni tužilac, kao i da ima mogućnost da odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u korist svoje odbrane.
- 24.Dalje, optuženi mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje također podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju po žalbama, osim u slučaju kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja.
- 25.U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su na saslušanju na prvostepenom sudu bili prisutni optuženi M. Đ. i njegov branilac, kao i javni tužilac.
- 26.Iz presude i zapisnika sa sjednice Vrhovnog suda Republike Srpske, od 21. maja 2001. godine, proizilazi da sjednici nisu prisustvovali ni M. Đ. ni njegov branilac. Međutim, slijedi da sjednici nije prisustvovao ni javni tužilac. Stoga je jasno da nije ni došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka.
- 27.Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom obuhvatio i novu ocjenu djela i kazne koju treba izreći M. Đ. Dakle, postupak je bio takav da se M. Đ. mogao pozvati na pravo, u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, da prisustvuje i iznese svoj slučaj pred Vrhovnim sudom, bez obzira na činjenicu da li je javni tužilac prisustvovao sjednici ili ne.
- 28.U tom smislu, Ustavni sud uzima u obzir izjavu Vrhovnog suda da M. Đ., koji je podnio žalbu Vrhovnom sudu, nije zahtijevao da prisustvuje sjednici na kojoj će se razmatrati njegova žalba. Optuženog je zastupao njegov branilac, koji je morao znati da, ako je optuženi želio da prisustvuje, on to mora zahtijevati od Vrhovnog suda, a ukoliko ne podnese taj zahtjev, to se može shvatiti kao da se on odrekao svog prava da se pojavi pred sudom. Ustavni sud, dalje, naglašava da je postupak pred Vrhovnim sudom pokrenut po žalbi koju je podnio sam M. Đ., što znači da on time nije rizikovao težu kaznu od one koju je već izrekao prvostepeni sud.
- 29.Ustavni sud, dakle, nalazi da nije došlo do povrede člana 6.
B. Odbijanje da se saslušaju svjedoci
- 30.Ustavni sud smatra da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da sasluša svjedoke pred sudom. U stvari, na sudu je da ocijeni da li su izjave predloženog svjedoka relevantne za predmet i da li one mogu ponuditi korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, ali slijedi iz člana 6. stav 3.d) da optuženi ne može imati prednost u odnosu na javnog tužioca u pogledu mogućnosti da iznese dokaze.
- 31.M. Đ. se žali da je prvostepeni sud odbio da ispita pojedine svjedoke koji bi trebali dati izjavu o njegovoj alkoholiziranosti u kritičnom momentu. U tom smislu, iz dostavljenih informacija proizilazi da je odbrana tražila da svjedoci budu saslušani kako bi se provjerila ispravnost nalaza o stepenu alkoholiziranosti M. Đ., te da je prvostepeni sud smatrao ovaj zahtjev nepreciznim, pošto nije jasno koje bi okolnosti trebalo provjeravati, kakvom tehnikom i prema čijem vještačenju (presuda Okružnog suda Banja Luka, broj K-1/99 od 30. augusta 2000. godine, strana broj 9, treći stav).
- 32.Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud imao razumno opravdanje što je odbio zahtjev M. Đ. da se ispitaju svjedoci, te smatra da je sud djelovao u granicama svoje diskrecije.
- 33.Slijedi da nije došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije.
C. Drugi aspekti
- 34.M. Đ. se žali, u svojoj apelaciji, na pojedine povrede člana 6. Evropske konvencije. On, naime, tvrdi da je pobijana presuda bila zasnovana na pretpostavkama, da Vrhovni sud nije uzeo u obzir doprinos nesreći koje su imale oštećene osobe, te i da je Okružni sud u Banjoj Luci, u svojoj presudi u predmetu broj Kz-441/99, za slično djelo izrekao kaznu u trajanju od samo pet mjeseci.
- 35.Ustavni sud ne nalazi da ima povrede člana 6. Evropske konvencije ili bilo kojeg ustavnog prava u ovom smislu.
- 36.Ustavni sud je odlučio da odbije apelaciju.
- 37.S obzirom na odluku koju je Ustavni sud donio o meritumu predmeta, nema osnova za donošenje privremene mjere prema članu 75. Poslovnika Ustavnog suda.
- 38.Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda, prof. dr. Snežana Savić i sudije dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.
U 6/02
5. aprila 2002. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, s. r.