Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Usvaja se apelacija M. J.

Utvrđuje se povreda člana II/2. u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-151/99 od 16. juna 2000., rješenje Okružnog suda u Bijeljini, broj Gž-217/98 od 5. maja 1999. i rješenje Osnovnog suda u Zvorniku, broj P-167/97 od 24. aprila 1998. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske na novi postupak u skladu sa članom 61. st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. J., iz Zvornika (u daljem tekstu: apelant), podnio je 19. oktobra 2000. godine apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-151/99 od 16. juna 2000. godine, rješenja Okružnog suda u Bijeljini, broj Gž-217/98 od 5. maja 1999. godine i rješenja Osnovnog suda u Zvorniku, broj P-167/97 od 24. aprila 1998. godine. Apelant zahtijeva od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) da preispita ova rješenja u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i da ih nakon toga ukine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je, 19. oktobra 2000. godine, primio apelaciju M. J. na rješenje Vrhovnog suda broj Rev-151/99 od 16. juna 2000. godine.
  • 3.
    Ustavni sud je, na osnovu člana 16. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Poslovnik Ustavnog suda), 10. jula 2001. godine dostavio apelaciju Vrhovnom sudu i Fabrici "Birač" i zatražio od njih da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Ustavni sud je, 31. jula 2001. godine, primio odgovor Fabrike "Birač".
  • 5.
    Ustavni sud nije primio odgovor Vrhovnog suda.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, se mogu sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelant je zaposlenik Fabrike "Birač" iz Zvornika. U periodu od 1988. do 1992. godine apelant je bio uvršten na listu za čekanje na stan u društvenom vlasništvu.
  • 8.
    Preduzeće "Jadar" iz Zvornika, u kojem je radila apelantova supruga je, svojom odlukom br. 1541-2/II od 11. maja 1989. godine, ponudilo fabrici u kojoj je radio apelant da se prenese pravo trajnog raspolaganja nad jednosobnim stanom u kom su stanovali apelant i njegova supruga i na koji su imali stanarsko pravo pod uvjetom da im fabrika u kojoj radi apelant dodijeli veći stan.
  • 9.
    Stambena komisija Fabrike "Birač" je, 1. oktobra 1992. godine, donijela odluku broj 1710 kojom je apelantu dodijelila dvosoban stan u društvenom vlasništvu. Odluka je postala obavezujuća na osnovu rješenja direktora ove fabrike, broj 1883/93 od 27. marta 1993. godine. Prema ovom rješenju, apelant je bio obavezan da u roku od 30 dana zaključi ugovor o korištenju stana sa nadležnim organom. Nadalje, apelantova supruga, nakon zaključivanja navedenog ugovora, je bila obavezna da prenese pravo trajnog raspolaganja nad jednosobnim stanom na Fabriku "Birač".
  • 10.
    Apelant je, 20. aprila 1995. godine, zaključio ugovor o korištenju dvosobnog stana sa nadležnim organom. Preduzeće "Jadar" je, 18. maja 1995. godine, zaključilo ugovor o prijenosu prava trajnog raspolaganja nad svojim jednosobnim stanom.
  • 11.
    Fabrika "Birač" je, 5. maja 1995. godine, donijela odluku broj 512/A kojom je stavila van snage rješenje od 27. marta 1993. godine, jer Preduzeće "Jadar" nije prenijelo navedeno pravo nad jednosobnim stanom. Rok za pokretanje postupka po prigovoru je bio 15 dana od dana kad je apelant primio odluku Fabrike "Birač", a on je tu odluku primio 17. maja 1995. godine.
  • 12.
    Apelant je, 28. juna 1995. godine, podnio tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku, kojom je tražio da sud naloži tuženom da prenese posjed nad predmetnim stanom, s obzirom da su se za to ispunili svi zakonom predviđeni uvjeti.
  • 13.
    Osnovni sud u Zvorniku je donio rješenje broj P-86/95 od 5. jula 1996. godine, kojim je odbacio apelantovu tužbu, uz obrazloženje da je podnio tužbu nakon isteka roka od 15 dana od iscrpljivanja svih pravnih lijekova pred organima Fabrike.
  • 14.
    Apelant je podnio žalbu na ovo rješenje Okružnom sudu u Bijeljini. Okružni sud u Bijeljini je donio rješenje broj Gž-186/96 od 21. maja 1997. godine, kojim je uvažio žalbu i vratio predmet na ponovni postupak. U obrazloženju svog rješenja Okružni sud je naveo da prvostepeni sud treba ustanoviti relevantno činjenično stanje u pogledu podnošenja žalbi.
  • 15.
    Osnovni sud u Zvorniku je, svojim rješenjem broj P-165/97 od 24. aprila 1998. godine, ponovo odbacio tužbu. U obrazloženju rješenja je navedeno da nije bilo moguće ustanoviti činjenično stanje u smislu da li je zastupnik apelanta uložio žalbe Fabrici "Birač". Sud je, nadalje, naveo da je bilo očigledno, iz djelovodnog protokola Fabrike, da ona nije primila nikakvu preporučenu poštu u periodu između 17. maja i 2. juna 1995. godine i da, prema tome, nije bilo moguće utvrditi sadržaj preporučene pošte (na osnovu knjige dostava zastupnika apelanta) koja je poslana tuženom 22. i 25. maja 1995. godine.
  • 16.
    Apelant je ponovo uložio žalbu protiv ovog rješenja. Okružni sud u Bijeljini je donio novo rješenje, broj Gž-217/87 od 5. maja 1999. godine, kojim je odbacio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje prvostepenog suda. Okružni sud je potvrdio činjenicu da je apelant podnio tužbu nakon isteka roka od 15 dana, jer nije bilo moguće ustanoviti da li je apelant prethodno podnio žalbe protiv odluke direktora Fabrike. Stoga se dan dostave ove odluke može smatrati kao početak računanja roka za podnošenje tužbe pred Okružni sud u Bijeljini. Na tvrdnju apelanta da je on već stekao stanarsko pravo na spornom stanu, Okružni sud u Bijeljini je naveo da se apelant trebao žaliti organima Fabrike, pa pošto on to nije učinio, nije mu se mogla pružiti sudska zaštita.
  • 17.
    Nakon toga, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je 16. juna 2000. godine donio rješenje broj Rev-151/99, kojim je odbio reviziju i potvrdio rješenje drugostepenog suda. U obrazloženju svog rješenja, Vrhovni sud je naveo da apelant nije podnio žalbu u zakonom predviđenom roku.

IV - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 18.
    Apelant se žali da su mu rješenja Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini i Osnovnog suda u Zvorniku povrijedila pravo na pravični postupak na osnovu člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu prema članu 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 19.
    U odgovoru Fabrike "Birač", od 31. jula 2001. godine, navodi se da je stavljanje van snage odluke iz 1993. godine bilo neophodno, jer apelant nije ispunio preduvjete za njeno izvršenje. Dalje se navodi da su ostali navodi iz žalbe bili neosnovani, uz pozivanje na razloge date u rješenjima nadležnih sudova.

V - Dopustivost

  • 20.
    Na osnovu člana VI/3.b) Ustava BiH, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    Na osnovu člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    Apelant je, 20. septembra 2000. godine, primio rješenje Vrhovnog suda od 16. juna 2000. godine. Apelant je, 19. oktobra 2000. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je apelant dostavio apelaciju u roku predviđenom članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Revizija izjavljena Vrhovnom sudu je zadnji efikasni pravni lijek moguć prema zakonima Republike Srpske.
  • 23.
    Na osnovu navedenog, apelacija je dopustiva.

VI - Meritum

  • 24.
    Apelant je naveo da su odluke sudova bile nezakonite s obzirom na činjenicu da su mu redovni sudovi u ovom slučaju uskratili adekvatnu sudsku zaštitu u pogledu njegovog stanarskog prava, jer su u konkretnom slučaju primijenili pogrešan zakon. On je, dalje, naveo da su se sudovi bavili pitanjem o kojem je već odlučeno pravosnažnim rješenjem. Nadalje, njegov zahtjev da dokaze izvede nadležni sudski vještak je odbačen bez obrazloženja.
  • 25.
    Ustavni sud podsjeća da, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ima "apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". To znači da Ustavni sud u ovom slučaju mora preispitati da li osporena rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske krše apelantova ustavna prava, a naročito član 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Član 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju

  • 26.
    Ustavni sud Bosne i Hercegovine se poziva na član 1. Protokola br. 1 na Konvenciju, koji glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 27.
    Član 1. Protokola broj 1 sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da vrše nadziranje korištenja imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 28.
    Prvi uvjet za primjenu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju je da položaj apelanta u odnosu na stan predstavlja imovinu u smislu značenja ovog člana. Prema tome, potrebno je utvrditi da li je apelant uživao pravo koje je zaštićeno članom 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 29.
    U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na argumente iznesene u praksi organa Evropske konvencije, kao i one u svojoj dosadašnjoj jurisprudenciji. Prije svega, pojam imovine uključuje širok spektar imovinskih interesa koje treba zaštiti (vidi Odluku Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins v VB, broj 7456/76, DR 13, stav 40 at 46, (1978.)), a koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost. Koncept zaštite imovine ima autonomno značenje, tako da je dokaz da određeni imovinski interes predstavlja apelantu određenu ekonomsku vrijednost, dovoljan da njegova pozicija bude zaštićena članom 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, bez obzira što se ta pozicija ne definiše kao imovina u domaćem zakonodavstvu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Tre Trakt�rer Aktiebolag v Sweden, iz 1984. godine, serija A, broj 159, stav 53). Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, u više navrata definisao stanarsko pravo kao imovinu u smislu člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, jer "stanarsko pravo podrazumijeva, između ostalog, pravo na nesmetano i stalno korištenje stana, mogućnost članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava iz drugih razloga, i automatsko dobijanje zajedničkog stanarskog prava supružnika nosioca stanarskog prava koji dijeli s njim kućanstvo" (vidi odluku Ustavnog suda, U 6/98, od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99).
  • 30.
    Primjenjujući ovu praksu u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sporni stan apelanta predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost koja potpada pod pojam imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tako da je pravna pozicija apelanta u pogledu sudske zaštite jednaka zakonskom statusu nosioca stanarskog prava i, kao takva, treba da uživa punu sudsku zaštitu u skladu sa standardima relevantnih zakona i Evropske konvencije. Ovakav zaključak je izveden, prije svega, na osnovu činjenica da je Fabrika "Birač" zvanično dodijelila stan apelantu, a apelant je zaključio ugovor o korištenju stana sa nadležnim organom, te je Fabrika "Birač" bila obavezna i da faktički omogući apelantu da raspolaže stanom kako bi on na tom stanu i formalno ostvario stanarsko pravo. S obzirom na ovo, organi Fabrike nisu mogli spriječiti apelanta da useli u stan, izuzev ako pokrene parnični postupak pred nadležnim sudovima u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. U prilog ovome ide i činjenica da je Fabrika "Birač" zaključila ugovor sa Preduzećem "Jadar" o prijenosu prava trajnog raspolaganja nad svojim jednosobnim stanom, čijim zaključenjem je prenijeta ekonomska vrijednost na Fabriku "Birač".
  • 31.
    U predmetnom slučaju su sudovi odlučivali o pravnoj situaciji apelanta. Uzimajući u obzir tačku 30. ove odluke, apelantovo obraćanje sudovima treba shvatiti kao zahtjev za sudsku zaštitu njegovog imovinskog prava. Međutim, sudovi su primijenili pogrešan zakon na sporni slučaj. Na taj način, oni su negirali apelantovo stečeno imovinsko pravo. Pogrešna primjena zakona onemogućila je zakonsku zaštitu apelantovog imovinskog prava. Djelujući na taj način, sudovi su uskratili apelantu mogućnost da useli u stan i iskoristi ekonomsku vrijednost koju taj stan za njega predstavlja.
  • 32.
    Na osnovu navedenog, Sud je utvrdio da je rješenjima Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini i Osnovnog suda u Zvorniku prekršeno apelantovo pravo na mirno uživanje imovine na osnovu člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju.
    • b)
      Član 6. Evropske konvencije - pravo na pravičan postupak
  • 33.
    Pošto je odlučio o povredi člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno da odluči i o eventualnoj povredi člana 6. Evropske konvencije.

VII - Zaključak

  • 34.
    Imajući u vidu odredbe člana 61. stav 2. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima Ustavni sud može ukinuti osporenu presudu i slučaj vratiti sudu koji je donio tu presudu na ponovni postupak ako činjenice, od kojih zavisi odluka o njenoj ustavnosti, nisu pravilno ili potpuno utvrđene, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
  • 35.
    Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović.

U 23/01

27. juna 2003.
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.