Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 10/02, rješavajući apelaciju S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
na sjednici održanoj 21. januara 2004. godine, donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. H. iz Sanskog Mosta, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-432/01 od 28. septembra 2001. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-100/00 od 23. marta 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    S. H. (u daljem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, koga zastupa punomoćnik N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 18. novembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-432/01 od 28. septembra 2001. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-100/00 od 23. marta 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću i M. H., iz Sanskog Mosta, zatraženo je 14. februara 2003. godine da dostave odgovor na apelaciju.

Odgovori nisu dostavljeni.

III. Činjenično stanje

Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

  • 3.
    Na osnovu rješenja Općinskog vijeća - Sanski Most broj 03-475-268/98 od 11. februara 1999. godine, apelantu je dodijeljeno na korištenje, radi građenja, građevinsko zemljište označeno kao k.č. 8/162 zv. "okućnica" kuća 120 m2 i dvorište u površini od 570 m2, upisana u PL 448 k.o. Vrhpolje kao DS. Na ime naknade za dodijeljeno zemljište, apelant ustupa općini Sanski Most, a za potrebe Osnovne škole u Vrhpolju, nekretnine označene kao k.č. 1094/1, u površini od 690 m2.
  • 4.
    Apelant je, 11. februara 2000. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Sanskom Mostu protiv M. H. iz Vrhpolja jer uz apelantovu zgradu na k.č. 8/162 postoje betonski stupovi između kojih je M. H. postavio zid i natkrio ga sa namjerom da taj dio prisvoji. U tužbi se traži da sud donese presudu kojom će obavezati tuženog da preda apelantu u posjed dio parcele k.č. 8/162 i da ga prestane ometati u korištenju ove parcele.
  • 5.
    Nakon ročišta, održanog 20. marta 2000. godine, apelant je podneskom od 3. aprila 2000. godine tužbu proširio i na Općinu Sanski Most kao drugotuženu, jer je, po njegovom mišljenju, Općina bila dužna predati mu u posjed, slobodne od lica i stvari, nekretnine koje je dobio kao zamjenu za nekretnine.
  • 6.
    Na raspravi održanoj 9. i 22. novembra 2000. godine, općinski pravobranilac, koji zastupa Općinu Sanski Most, protivio se da stupi u parnicu na strani tuženog, te je istakao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
  • 7.
    S obzirom da je zastupnik Općine Sanski Most izjavio da se ne želi upustiti u parnicu, Općinski sud u Sanskom Mostu pozvao je, 13. februara 2001. godine, punomoćnika apelanta N. H. da, ukoliko želi da kao tuženu označi i Općinu Sanski Most, podnese novu tužbu protiv Općine, pa bi sud spojio ta dva predmeta i vodio jedinstven postupak.
  • 8.
    Apelant je ostao pri svom zahtjevu iz tužbe.
  • 9.
    Općinski sud je, 23. marta 2001. godine, donio presudu broj P-100/00 kojom se utvrđuje da je apelant korisnik nekretnina označenih kao k.č. 8/162, upisanih u PL. br. 448 k.o. Vrhpolje, a tuženi M. H. se obavezuje da ukloni bespravno izgrađeni objekt na apelantovim nekretninama i preda ih u posjed i vlasništvo slobodno od lica i stvari, te nadoknadi troškove spora. U odnosu na tuženu Općinu Sanski Most tužba se odbacuje.
  • 10.
    Protiv presude P-100/00 apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Bihaću. U žalbi navodi da je nezadovoljan odlukom Općinskog suda u odnosu na drugotuženu Općinu Sanski Most. Kantonalni sud je 28. septembra 2001. godine donio presudu broj Gž-432/01 kojom se žalba kao neosnovana odbija, a prvostepena presuda potvrđuje.
  • 11.
    Protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu podnesena je apelacija Ustavnom sudu.

IV. Relevantni propisi

Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)

"Član 181.

Više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):

  • 1)
    ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze, proističu iz iste činjenične i pravne osnove (materijalni suparničari);
  • 2)
    ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se temelje na bitno istovrsnoj činjenici i pravnoj osnovi, te ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženika (formalni parničari);
  • 3)
    ako je to drugim zakonom određeno.

Do zaključenja javne rasprave može, uz uvjete iz stava 1. ovog člana, uz tužitelja pristupiti novi tužitelj, ili tužba može biti proširena na novog tuženika s njegovim pristankom.

Osoba koja pristupa tužbi, odnosno na koju se tužba proširuje, mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi kad ona u nju stupa."

V. Apelacija

  • 12.
    Apelant tvrdi da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava, i to: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju - zaštita imovine, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
  • 16.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 29. oktobra 2001. godine, a apelaciju je podnio 18. novembra 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 17.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da ova apelacija ispunjava uvjete i u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
    • a)
      Pravo na pravično suđenje - član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode ...., što uključuje:

  • e)
    "Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom..."

  • 19.
    Nadležnost Ustavnog suda prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničava se "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu". Prema tome, Ustavni sud, uopćeno govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica, kao ni da ponovo tumači odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavno pravo. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon očigledno sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava.
  • 20.
    Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudovima u granicama tužbe i tužbenog zahtjeva i da su sudovi ispitali njegove zahtjeve u okviru primjenjivih pravnih odredbi tako da ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način, odnosno da sud nije riješio o tužbenom zahtjevu. Ustavni sud također nije uočio da sudovi nisu sa jednakom pažnjom cijenili navode svih učesnika u postupku. Ustavni sud, stoga, zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti do povrede ekvivalentnog člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • b)
      Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine - pravo na imovinu, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3.k), Ustava glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: ()

  • k)
    Pravo na imovinu

()"

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 21.
    Ustavni sud primjećuje da se konkretni predmet odnosi na zahtjev apelanta, koji je, u skladu sa zakonom, stekao pravo korištenja određenih nekretnina, da tuženi ukloni bespravno izgrađeni objekt na nekretninama tužitelja. Sud je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu u pogledu utvrđivanja da je apelant korisnik određenih nekretnina, dok je u pogledu proširenja tužbe na novog tuženog - Općinu Sanski Most odbacio tužbu pozivajući se na odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku. Sud je ujedno, specificirajući na koje se troškove odnose, obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove spora..
  • 22.
    U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno imovinsko pravo po osnovu toga što mu sud nije dosudio troškove postupka, razmjerno uspjehu u parnici, Ustavni sud konstatira da je apelant u žalbi na presudu Općinskog suda naveo da je "nezadovoljan odlukom suda u odnosu na drugotuženu Općinu Sanski Most".

Kantonalni sud je, ispitujući prvostepenu presudu u dijelu u kojem se pobija žalbom, odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

Ustavni sud zaključuje da navodi iz apelacije nisu utemeljeni jer je Kantonalni sud svoju presudu donio nakon razmatranja navoda iz žalbe. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su predmet osporavanja pred Ustavnim sudom troškovi postupka pred redovnim sudovima, a što nije bilo predmet osporavanja u apelantovoj žalbi Kantonalnom sudu. Iz svega navedenog proizlazi da predmet razmatranja pred Ustavnim sudom mogu biti samo oni navodi apelanta koje je on isticao u postupku pred redovnim sudovima.

  • 23.
    Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu garantiranog članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
    • c)
      Član 13. Evropske konvencije - pravo na djelotvoran pravni lijek:

"Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti."

  • 24.
    Ustavni sud ističe da, prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, jedino podnosilac koji ima osnovan zahtjev o povredi svojih prava iz Evropske konvencije, ima pravo, prema članu 13. Evropske konvencije, na efektivan pravni lijek (vidi Evropski sud za ljudska prava, Silver i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 61). U predmetnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju efektivna pravna sredstva. Protiv presude Općinskog suda mogao je uložiti žalbu Kantonalnom sudu, što je apelant i iskoristio.

Slijedi da član 13. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije povrijeđen.

VIII. Zaključak

  • 25.
    Na osnovu izloženog, a polazeći od člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

U 10/02

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.