Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 36/02, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. stav 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
na sjednici, održanoj 30. januara 2004. godine, donio je

ODLUKU O MERITUMU

Usvaja se apelacija S. S., iz Sanskog Mosta.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine i Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine, i rješenja Općinskog suda Sanski Most broj P-327/00 od 19. marta 2001. godine i broj P-327/00 od 11. aprila 2001. godine i predmet vraća Općinskom sudu Sanski Most na ponovni hitan postupak.

Obavezuje se Općinski sud Sanski Most da, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim u cilju izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    S. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Donjeg Kamengrada, općina Sanski Most, koga zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 16. maja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine i Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine, rješenja Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-327/00 od 19. marta 2001. godine i broj P-327/00 od 11. aprila 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Apelant je, 16. maja 2001. i 8. marta 2002. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv sudskih odluka navedenih u dispozitivu ove odluke. Ustavni sud je dostavio 23. januara 2002. godine Kantonalnom sudu, te M. S. i nadležnom organu Općine Sanski Most, kao učesnicima u postupku pred Ustavnim sudom, apelaciju radi dostave odgovora na navode u skladu sa članom 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 3.
    Ustavni sud je primio odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda.

Odgovor Kantonalnog suda, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljen je apelantu.

Izjašnjenje apelanta dostavljeno je Kantonalnom sudu, u skladu sa članom 25 stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

Ustavni sud primio je i odgovore na apelaciju od M. S. i nadležnog organa Općine Sanski Most.

Odgovori su dostavljeni apelantu u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

  • 4.
    Apelant i M. S. su suvlasnici nekretnina označenih kao KO. Donji Kamengrad PL. 0780. U suvlasništvu apelanta i M. S. je sa po1/2 k.č. 100/10 njiva zvana Bara, površine 420 m2, koja u naravi predstavlja put ustanovljen u korist apelanta, koji je vlasnik i susjednih nekretnina, označenih kao KO Donji Kamengrad PL. 0778 k.č. 100/4 zvana okućnica kultura objekta - kuća i zgrada površine 276 m2, kulture njiva, klase 3. i površine 606 m2 koje graniče sa pomenutim putem. Ove činjenice utvrđene su na temelju izvoda posjedovnih listova Katastarske općine D. Kamengrad br. 0780 i 0778.
  • 5.
    Apelant i M. S. su zajednički koristili sporni put. Početkom mjeseca juna 2000. godine M. S. je, uz dozvolu Općine Sanski Most, otpočeo da se bavi ugostiteljskom djelatnošću, koristeći pri tome sporni put za rad restorana.

Apelant, nezadovoljan tom činjenicom, obratio se nadležnom organu Općine Sanski Most koji je izdao odobrenje za rad M. S. Apelant je tražio da općina ukine odobrenje za rad za ugostiteljsku djelatnost, koja je izdata M. S., jer je smatrao da on nema pravo na korištenje spornog puta u korist trećih lica i zato što ne može mirno uživati u svom posjedu. Ovaj zahtjev apelant je nadležnom organu Općine Sanski Most podnio 6. juna 2000. godine. Zbog šutnje administracije apelant je podnio, 15. jula 2000. godine, tužbu Općinskom sudu radi smetanja posjeda i otklanjanja smetanja. U svojoj tužbi je opisao okolnosti koje se odnose na smetanje njegovog posjeda i tražio je da sud utvrdi da Općina Sanski Most kao i M. S. smetaju njegov posjed na osnovu nezakonite dozvole Općine. Tražio je da Općina Sanski Most ukine dozvolu.

  • 6.
    Općinski sud donio je rješenje broj P-327/00 od 19. marta 2000. godine i rješenje broj P-327/00 od 11. aprila 2001. godine (ispravka rješenja od 19. marta 2000. godine), kojim odbacuje tužbu apelanta kao neblagovremenu.
  • 7.
    Općinski sud je, rješenjem broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine, odbacio ponovnu apelantovu tužbu radi smetanja posjeda jer je utvrđeno da se pred prvostepenim sudom vodi postupak broj P-327/00 između istih parničnih stranaka, sa istovjetnim tužbenim zahtjevom.
  • 8.
    Apelant, nezadovoljan rješenjem Općinskog suda broj P-327/00 od 19. marta 2001. godine i rješenjem broj P-327/00 od 11. aprila 2001. godine, uložio je žalbe na navedena rješenja Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je, rješenjem broj Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine, žalbe odbio kao neosnovane, a prvostepena rješenja potvrdio.
  • 9.
    Kantonalni sud, rješenjem broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine, povodom apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja Općinskog suda broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine, kojim je odbačena tužba zbog toga što već teče postupak u istom pitanju pred nadležnim sudom, žalbu je odbio kao neosnovanu i potvrdio navedeno prvostepeno rješenje.

IV. Relevanti propisi

  • 10.
    Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98):

"Član 15.

Suvlasništvo postoji kada nepodijeljena stvar pripada dvjema ili više osoba, tako da je dio svake od njih određen srazmjerno cjelini (idealni dio).

Svaki suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njom koristi srazmjerno svom dijelu, ne povrjeđujući prava ostalih suvlasnika.

Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika.

U slučaju prodaje suvlasničkog dijela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine samo ako je to zakonom određeno.

Član 17.

Za poduzimanje poslova redovnog upravljanja stvari potrebna je suglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od jedne polovine vrijednosti stvari.

Ako se ne postigne potrebna suglasnost, a poduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.

Za poduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanja i sl.) potrebna je suglasnost svih suvlasnika.

Ako se u slučajevima iz stava 3. ovog člana ne postigne suglasnost svih suvlasnika, a za poduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.

Član 80.

Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda).

Član 82.

Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od trideset dana od dana saznaja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda).

Član 85.

Suposjednik uživa zaštitu po odredbi člana 80. ovog zakona u odnosu na treće osobe, kao i u međusobnim odnosima sa drugim suposjednicima, ako jedan od njih onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovom suposjedu.

Član 86.

Neovisno od spora zbog smetanja posjeda ovlaštena osoba ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed".

V. Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 11.
      Apelant se žali Ustavnom sudu da su ga osporena rješenja Općinskog i Kantonalnog suda, time što su odbacila njegovu tužbu kao neblagovremenu, lišila njegovog prava da traži zaštitu svoje imovine pred sudom, a to krši njegova ustavna prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant također navodi kršenje čl. 13. i 17. Evropske konvencije, a da ih pri tome ne precizira. Apelant traži da Ustavni sud ukine sve presude Općinskog i Kantonalnog suda i da mu vrati njegova vlasnička prava.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 12.
      Kantonalni sud, aktom broj Su-347/01 od 29. maja 2001. godine, u odnosu na prvostepeno rješenje Općinskog suda broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine, i drugostepeno rješenje broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine, kojim je apelantova žalba odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje, ističe da je pred Općinskim sudom bio u toku parnični postupak broj P-327/00 između istih parničnih stranaka, sa istovjetnim tužbenim zahtjevom, te da se drugostepeno rješenje o odbijanju apelantove žalbe zasniva na članu 269. stav 2. Zakon o parničnom postupku, odnosno da je ovo rješenje pravilno i zakonito i da ne povrjeđuje apelantova prava. Nadalje, Kantonalni sud, aktom broj Su-270/02 od 2. augusta 2002. godine, dao je odgovor na apelaciju i u odnosu na prvostepeno rješenje broj P-327/00 od 19. marta 2000. godine i rješenje broj P-327/00 od 11. aprila 2001. godine, kao i u odnosu na drugostepeno rješenje broj Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine, doneseno na osnovu apelantove žalbe. Kantonalni sud u odgovoru ističe da je apelantova tužba zbog smetanja posjeda bila neblagovremena i, stoga, nedopuštena, odnosno da su osporene sudske odluke zasnovane na članu 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i da su, stoga, zakonite i pravilne i da u konkretnom slučaju nisu učinjene povrede Ustavom zagarantiranih apelantovih prava.
    • 13.
      Punomoćnik tuženog M. S., u odgovoru na apelaciju, smatra da su sudovi u konkretnom sporu donijeli zakonite i pravilne odluke i da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Istovremeno naglašava da se radi o sporu između dva brata - koji su suvlasnici predmetnih nekretnina u kojem stariji brat - apelant onemogućava mlađeg brata - tuženog u ostvarivanju njegovih prava i sticanju sredstava za egzistenciju. Stoga predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
    • 14.
      Služba za privredno-komunalne djelatnosti i ekologiju Općine Sanski Most, u odgovoru na apelaciju, navodi da je M. S. izdala odobrenje za obavljanje ugostiteljske djelatnosti broj UP-1-02-22-1-3941/01 od 14. decembra 2000. godine na temelju važećih zakonskih propisa i da je podnosilac zahtjeva uz zahtjev priložio propisanu dokumentaciju.

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    Imajući u vidu prirodu i vrijednost spora, nije dopuštena revizija Vrhovnom sudu. Prema tome, osporeno rješenje Kantonalnog suda broj Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine, je u konkretnom predmetu, konačna sudska odluka u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 17.
    Na temelju akta Kantonalnog suda broj Su-50/02 od 5. februara 2002. godine, utvrđeno je da je apelantov punomoćnik 15. novembra 2001. godine primio osporeno drugostepeno rješenje broj Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine. Apelant je, 1. decembra 2001. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu. Kako je uložena u predviđenom vremenskom roku, u skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija je blagovremena. Slijedi da je ova apelacija dopustiva.

VII. Meritum

  • 18.
    Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine time što je lišen mogućnosti prava na pravično suđenje pred sudom.
  • 19.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

()

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 20.
      Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima će se direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Oni će imati prioritet nad svakim drugim zakonom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom

...".

  • 21.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    pravo na imovinu".

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 22.
    U konkretnom predmetu, apelant je suvlasnik nekretnina, zajedno sa tuženim M. S. i oni su, kao suvlasnici, zajednički koristili put. Tuženi M. S. je, od nadležnog organa Općine Sanski Most, dobio odobrenje za obavljanje ugostiteljske djelatnosti kao osnovno zanimanje na svojim nekretninama. Apelant je, nakon toga, pokrenuo postupke zbog smetanja njegovog posjeda pred nadležnim sudovima. Općinski i Kantonalni sud su odlučili da je apelantova tužba podnesena izvan roka od 30 dana, kako je to predviđeno zakonom.
  • 23.
    U ovom predmetu pred Ustavnim sudom pokrenuta su pitanja da li su osporenim sudskim odlukama povrijeđena apelantova ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje, time što je apelant lišen pristupa sudu s ciljem ostvarivanja sudske zaštite na pravo mirnog uživanja imovine.
  • 24.
    Ustavni sud primjećuje da je, prema osoporenim relevantnim rješenjima Općinskog i Kantonalnog suda, apelantova tužba odbijena na osnovu člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, jer je podnesena nakon isteka roka od 30 dana od dana kada je apelant saznao o smetanju posjeda i izvršiocu.
  • 25.
    Ustavni sud primjećuje da osnovna ljudska prava, koja štiti Evropska konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine, moraju biti stvarna i djelotvorna kako u zakonu tako i u praksi, a ne iluzorna i teoretska. Konkretno, pravni lijekovi koji su predviđeni za zaštitu prava moraju biti fizički dostupni, ne smiju biti ometani aktima, propustima, odlaganjima ili nemarom vlasti, te moraju biti u stanju štititi predmetna prava.
  • 26.
    Apelant je, u ovom predmetu, kao prvo tražio zaštitu navodno prekršenih vlasničkih prava od lokalne općine, odgovorne za davanje tuženom dozvole za rad za ugostiteljsku djelatnost. Općina je ignorirala njegov zahtjev, a da pri tome nije dala nikakvo objašnjenje. S obzirom da su ga lokalne vlasti ignorirale, apelant se obratio Općinskom sudu, tražeći sudsku zaštitu. Nakon više od jedne godine, sudovi su odbacili zahtjev jer je podnesen izvan predviđenog vremenskog roka. Na ovaj način, administrativni i pravni put se, s apelantove tačke gledišta, pokazao beskorisnim jer je bio lišen mogućnosti da mu se predmet razmotri u meritumu u skladu s materijalnim pravom.
  • 27.
    Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. decembra 1992. godine, stav 33).
  • 28.
    Ustavni sud primjećuje da se tuženi počeo baviti ugostiteljskom djelatnošću uz odobrenje Općine, te da se u tom smislu ne može smatrati izvršiocem smetanja u smislu člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. S druge strane, Općina se ima pravo u određenim situacijama, u skladu sa zakonom i u javnom interesu, umiješati u vlasnička prava privatnih vlasnika. Zbog ovoga, Općina se ne može smatrati izvršiocem smetanja u smislu pomenutog člana 82. Ovo objašnjava zašto je apelant prvo tražio od Općine da ispita njegov zahtjev i odstrani nepravdu koja je nastala kao rezultat administrativnog akta Općine.
  • 29.
    U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da je pogrešna primjena člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a da se pri tome ne uzme u obzir i član 102. i druge relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, kao što su sudovi to uradili u ovom predmetu. Sudovi su, u procjenjivanju mogućnosti da odbace zahtjev u smislu da je podnesen izvan predviđenog vremenskog roka, morali uzeti u razmatranje postupke obje strane i eventualne posljedice takve odluke. Iz dokumenata i spisa proizlazi da Općina uoće nije uzela u obzir apelantov zahtjev i da mu nije dostavila bilo kakav odgovor. Na ovaj način se Općina arogantno ponijela prema apelantu ne poštivajući ga iako je, prema važećim zakonima, bila obavezna objasniti svoje navodno miješanje u apelantovu imovinu u korist tuženog, koji je suvlasnik.
  • 30.
    Odbacivanje tužbe na formalnim, procesnim osnovama može učiniti materijalno pravo, u ovom slučaju pravo na imovinu, iluzornim.
  • 31.
    Ustavni sud primjećuje da Općinski i Kantonalni sud nisu ispravno ispitali okolnosti predmeta i u skladu sa zakonima koji su relevantni za donošenje ispravne odluke čime su prekršili apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje kao i pravo na mirno uživanje imovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da se odluke Općinskog i Kantonalnog suda, kojim se odbacuje apelantov zahtjev kao neblagovremen, moraju ukinuti i predmet vratititi na ponovni postupak prvostepenom sudu. U ponovnom postupku, sud će ispitati da li se općina umiješala u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, da li je miješanje bilo zasnovano na zakonu, da li je bilo u javnom interesu i da li javni interes za obavljanje ugostiteljske djelatnosti ne predstavlja prekomjeran teret za suvlasnika - apelanta.

Ostali navodi

  • 32.
    U svjetlu navedenih zaključaka u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno razmatrati tvrdnje apelanta u pogledu navodne povrede čl. 13. i 17. Evropske konvencije, a tvrdnje u pogledu navodne povrede prava na mirno uživanje imovine zaštićene članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud odbacuje kao preuranjene.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Na osnovu člana 61. stav 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

U 36/02

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.