USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broju U 39/03, rješavajući apelaciju S. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04) u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
na sjednici, održanoj 30. januara 2004. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se, kao neosnovana, apelacija S. A. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 2492/00 od 17. maja 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.S. A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 28. juna 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj U 2492/00 od 17. maja 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 10. jula 2001. godine zatražio od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Federalno ministarstvo je 30. jula 2001. godine dostavilo odgovor.
- 4.Vrhovni sud je 7. novembra 2001. godine dostavio odgovor.
- 5.Apelant je 27. novembra 2001. godine poslao urgenciju Ustavnom sudu za okončanje postupka.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.Apelant je bio vojnik u Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Obolio je od tuberkuloze za vrijeme boravka u vojsci. Zbog navedene bolesti je operisan. Nakon toga je utvrđeno da spada u četvrtu kategoriju invalida, uz procent invalidnosti od 80%. Firma u kojoj je radio mu je dala otkaz.
- 8.Zbog loše finansijske situacije, apelant je nadležnoj službi za pitanja penzijskog osiguranja podnio zahtjev za izuzetno materijalno obezbjeđenje. Općinski organ, u svojstvu pokretača upravnog postupka, donio je rješenje broj 04-560-3766/95 od 30. novembra 1995. godine kojim predlaže Federalnom ministarstvu da odbije apelantov zahtjev.
- 9.Federalno ministarstvo je donijelo rješenje broj UP-I-04-41-2442/00 od 13. septembra 2000. godine, kojim je odbilo apelantov zahtjev.
- 10.Apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu i pokrenuo upravni spor. Vrhovni sud je donio presudu broj U-2492/00 od 17. maja 2001. godine, kojom je odbio tužbu uz obrazloženje da apelant nije ispunio zakonske pretpostavke iz relevantnih zakona, koje se odnose na potpuno onesposobljenje u smislu gubitka radne sposobnosti i invalidnost po osnovu služenja u vojsci.
- 11.Poslije toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu.
IV. Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 12.Uprkos činjenici da apelant nije naveo nijedno konkretno pravo zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, može se zaključiti da apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 12.
- b)Odgovor na apelaciju
- 13.Federalno ministarstvo je, u odgovoru od 30. jula 2001. godine, navelo da je rješenje Vrhovnog suda zakonito i da je u skladu sa članom 6. Evropske konvencije.
- 14.Vrhovni sud je, u odgovoru od 7. novembra 2001. godine, negirao da je došlo do bilo kakve povrede apelantovih ustavnih prava, te je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao očigledno neosnovanu.
- 13.
V. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 17.Uprkos činjenici da je cilj apelacije odluka o tome da li činjenično stanje ukazuje na povredu koju je učinila druga strana u odnosu na svoje obaveze iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prvo pitanje o kojem treba odlučiti je primjenjivost stava 1. člana 6. u vezi sa pitanjem koje je pokrenuo apelant. Naime, nije jasno da li je apelantovo pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje građansko pravo.
- 18.Apelantov zahtjev za izuzetno materijalno obezbjeđenje ima određene karakteristike javnog prava u tome što potpada pod kompenzacijski sistem socijalne zaštite koji je uspostavljen javnim pravom koji reguliraju i realiziraju upravni organi vlasti i što ga u potpunosti finansira Federacija Bosne i Hercegovine. Ovaj zahtjev se odnosi samo na borce koji su navedeni u članu 1. Uredbe sa zakonskom snagom o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju za vrijeme ratnog stanja, ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službene novine Federacije BiH", br. 33/95 i 17/96), a ne na sve građane Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, uprkos ovome, kod izuzetnog materijalnog obezbjeđenja dominiraju karakteristike privatnog prava. Izuzetno, materijalno obezbjeđenje je po prirodi pojedinačno, novčano, i ima za cilj naknadu gubitka sredstava za egzistenciju, a što proizlazi iz invaliditeta, kao posljedice rata. Pored toga, predmetni aspekti javnog prava ukazuju, u suštini, na obavezu države da podnosiocu zahtjeva isplati izuzetno materijalno obezbjeđenje u skladu sa zakonima. Prilikom ispunjavanja ove obaveze, država ne koristi diskrecione ovlasti i u tom pogledu se može usporediti sa poslodavcem, koji je strana potpisnica ugovora o radu, a koji je reguliran privatno-pravnim pozitivnim propisima.
- 19.U vezi sa tim, Ustavni sud ne vidi razloga da ovaj predmet posmatra odvojeno od sličnih predmeta iz svoje prakse, gdje je utvrdio da sporovi oko naknada na osnovu socijalnog osiguranja potpadaju pod "građanska prava" (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 5/00 od 29. septembra 2000. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 1/01), kao i od prakse Evropskog suda za ljudska prava (vidi mutatis mutandis Evropski sud za ljudska prava, Lombardo protiv Italije, presuda od 26. novembra 1992. godine, serija A, broj 249-B, stavovi 13. i dalje; Salesi protiv Italije, presuda od 26. februara 1993. godine, serija A, broj 257-E, stav 19), u kojoj je utvrdio da zakonske socijalne naknade, koje ne proizlaze iz doprinosa uživaoca (kao i naknade iz socijalnog osiguranja koje proizlaze iz doprinosa) spadaju u "građanska prava" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sve dotle dok država ne koristi diskreciju, već je u obavezi da vrši isplatu naknada po ispunjenju zakonskih uvjeta. Prema tome, predmetno pitanje je "građansko pravo" koje potpada pod zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi da je Ustavni sud nadležan da preispita apelaciju.
- 20.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 17. maja 2001. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija Ustavnom sudu je podnesena 28. juna 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 21.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
- 22.Predmetni slučaj se odnosi, prije svega, na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovina i član 6. Evropske konvencije.
- 23.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovina glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
...
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
- 24.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 24.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. ŠĆ"
- 25.Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je, naprimjer, slučaj kad je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
- 26.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravičnost suđenja se ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68). Također, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, dovoljno je da se apelacioni sud pozove na odredbu koja predviđa postupak na osnovu kojeg se apelacija može odbiti, a da bliže ne obrazlaže odluku (vidi odluku o dopustivosti Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Savezne Republike Njemačke, od 16. jula 1981. godine, stav 3). Član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud primijeni odgovarajući zakon ili da pravilno tumači neki zakon. Međutim, primjena pozitivno-pravnih odredbi ne može biti proizvoljna.
- 27.U konkretnom slučaju, Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe Uredbe sa zakonskom snagom o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju za vrijeme ratnog stanja, ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca. Ustavni sud primjećuje da je apelant imao priliku iznositi svoje argumente tokom trajanja postupka pred tri instance. Vrhovni sud je imao dovoljno dokaza da utvrdi činjenično stanje i apelant nije osporio nijedan proceduralni aspekt donošenja odluka pred Vrhovnim sudom. Pored toga, Vrhovni sud je dostatno obrazložio donesene odluku u smislu člana 6. Evropske konvencije. U pogledu tumačenja zakona Bosne i Hercegovine, kao i ocjene dokaza, Ustavni sud je zaključio da je to, u principu, zadatak redovnih sudova.
- 28.U svjetlu navedenog, ne može se reći da apelant nije imao pravično suđenje u postupku pred Vrhovnim sudom.
- 29.Ustavni sud je, dalje, razmatrao član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 30.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
...
- k)Pravo na imovinu."
- 31.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 31.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 32.Pojam "imovine" obuhvata širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Međutim, pojam "imovine" samo obuhvata stečena prava na ekonomsku vrijednost. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne štiti pravo na stjecanje imovine.
- 33.U konkretnom slučaju, kako je to navedeno u tač. 26. i dalje, apelant je imao pravično saslušanje. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije ispunio zakonske uvjete za podnošenje zahtjeva za izuzetno materijalno obezbjeđenje. Ustavni sud nema razloga da drukčije tumači odredbe člana 1. citiranog Zakona. Prema tome, apelant nema pravni položaj kojeg štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII. Zaključak
- 34.Na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 35.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
U 39/03
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.