USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 63/03, rješavajući apelaciju U. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04 ), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
na sjednici, održanoj 27. februara 2004. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija U. Č., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-65/02 od 12. marta 2002. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Kv-9/02 od 16. januara 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.U. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šturlića, općina Cazin, koga zastupa M. S., advokat iz Bihaća, podnio je 9. aprila 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-65/02 od 12. marta 2002. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kv-9/02 od 16. januara 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 1. augusta 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Ustavni sud je, u skladu sa članom 19. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 11. aprila 2003. godine od apelanta zatražio dopunu apelacije.
Ustavni sud je dopunu apelacije primio 7. maja 2003. godine.
Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 3.Kantonalni sud je, 1. februara 2002. godine, donio presudu broj K-66/01 kojom je apelanta proglasio krivim za krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 308. stav 2. u vezi sa članom 304. st. 1. i 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i 10 mjeseci. Pored kazne, apelantu je izrečena mjera sigurnosti - oduzimanje pištolja marke CZ M-57 kojim je izvršio krivično djelo.
- 4.Apelant je 5. novembra 2001. godine podnio Kantonalnom tužilaštvu u Bihaću krivičnu prijavu protiv R. R. iz Šturlića, općina Cazin, kao saizvršitelja, kojem bi se trebalo staviti na teret krivično djelo iz člana 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, sa prijedlogom da se i u odnosu na osumnjičenog podnese zahtjev za provođenje istrage, da osumnjičenog ispita kao okrivljenog istražni sudija Kantonalnog suda u Bihaću, te da se otvori istraga i predmet pripoji spisu Ki-39/01 koji se vodi u krivičnom postupku protiv njega kao okrivljenog.
- 5.Kantonalno tužilaštvo u Bihaću je, aktom broj Kt-103/01 od 16. novembra 2001. godine, obavijestilo apelanta da je odbacilo krivičnu prijavu protiv R. R., osumnjičenog zbog krivičnog djela iz člana 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, jer nema dokaza za postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni R. R. počinio navedeno krivično djelo.
- 6.Apelant je obaviješten da, u skladu sa članom 56. Zakona o krivičnom postupku, ima pravo sam poduzeti krivično gonjenje protiv osumnjičenog R. R. u roku od osam dana nakon prijema obavještenja.
- 7.Apelant je, nakon prijema obavještenja od Kantonalnog tužilaštva u Bihaću o odbačaju krivične prijave protiv osumnjičenog R. R. zbog krivičnog djela iz člana 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, podnio 19. novembra 2001. godine Kantonalnom sudu (u svojstvu oštećenog kao tužioca) zahtjev za sprovođenje istrage protiv R. R.
- 8.Kantonalni sud je, rješenjem broj Kv-9/02 od 16. januara 2002. godine, odbio kao neosnovan zahtjev za provođenje istrage protiv osumnjičenog R. R. zbog krivičnog djela iz člana 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, uz obrazloženje da u spisu o ovom slučaju nema takvih dokaza koji bi osumnjičenog R. R. činili osnovano sumnjivim da je učinio navedeno krivično djelo, te da stoga nema ni zakonskog osnova za vođenje krivičnog postupka protiv njega.
- 9.Protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Kv-9/02 od 16. januara 2002. godine, apelant je uložio žalbu Vrhovnom sudu sa prijedlogom da se spis broj Kv-9/02, zajedno sa spisom broj Ki-58/02, dostavi Vrhovnom sudu radi rješavanja te da se žalba uvaži, prvostepeno rješenje Kantonalnog suda broj Kv-9/02 od 16. januara 2002. godine ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.
- 10.Vrhovni sud je, rješenjem broj Kž-65/02 od 12. marta 2002. godine, odbio apelantovu žalbu podnesenu protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Kv-9/02 od 16. januara 2002. godine. To je obrazloženo činjenicom da je Kantonalni sud pravilno odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za provođenje istrage protiv R. R. zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 171. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Iz stanja spisa i podnesene žalbe ne može se vidjeti na temelju kojih činjenica i dokaza bi i R. R. kao saizvršitelju trebalo na teret staviti ovo krivično djelo. Sud je našao da podnesena žalba nije osnovana jer pobijanim rješenjem nije učinjena povreda odredbi Zakona o krivičnom postupku, a ni povreda krivičnog zakona na koje je apelant žalbom ukazao.
IV. Relevantni propisi
- 11.Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 23/99 i 27/02)
Član 358. stav 1. tačka 11. glasi:
"Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
...
- 11.ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
..."
Član 359. u relevantnom dijelu glasi:
"Povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju:
- 1)je li djelo za koje se optuženi goni krivično djelo;
..."
V. Apelacija
- 12.Apelant ističe da su sudovi koji su odlučivali o ovoj pravnoj stvari učinili bitnu povredu odredbi krivičnog postupka, kao i povredu Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
- 13.Bitnu povredu odredbi krivičnog postupka apelant vidi u tome što sudovi nisu dali valjane razloge o odlučnim činjenicama koji ukazuju da u radnjama osumnjičenog R. R. nema elemenata saučesništva. Tvrdi da sudovi nisu cijenili nalaz vještaka balističara koji potvrđuje da je apelant mogao imati na svojim rukama barutne čestice od pištolja iz kojeg je pucao oko 16 sati uoči kritičnog dana. Dalje se ističe da je vještak potvrdio da je R. R., prilikom otimanja pištolja od apelanta, svojom rukom izvršio pritisak na apelantov kažiprst koji je bio na obaraču, pa je došlo do opaljenja metka i smrtnog ranjavanja Š. R.. Apelant smatra da su sudovi u ovom slučaju učinili bitnu povredu odredbi člana 358. stav 1. tačka 11. i člana 359. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku.
Podneskom od 7. maja 2003. godine apelant je dopunio svoju apelaciju navodima da su osporena rješenja kojim su povrijeđene navedene odredbe Zakona o krivičnom postupku nezakonita, što predstavlja povredu njegovih ustavnih prava. S tim u vezi je istakao da, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, svako ima pravo na pravično suđenje, ostvarivanje prava bez diskriminacije i pravičan postupak.
VI. Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
- 17.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda broj Kž-65/02 od 12. marta 2002. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporeno rješenje Vrhovni sud je donio 12. marta 2002. godine, a apelacija protiv tog rješenja je podnesena Ustavnom sudu 9. aprila 2002. godine. Stoga je očigledno da je apelacija podnesena u roku u od 60 dana, kako je to propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da ova apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizlaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Apelaciona nadležnost je, stoga, ograničena na ustavna pitanja i Ustavni sud, općenito, nije nadležan da preispituje jesu li niži sudovi ispravno primijenili zakone i utvrdili činjenice.
- 20.Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode, predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenim protokolima, direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
- 21.Apelant pobija osporeno rješenje Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tim rješenjem povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravičan postupak i pravo na nediskriminaciju.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
()
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
- 22.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 22.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. ŠĆ"
Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 23.Sporno pitanje u ovom slučaju je da li je osporenim rješenjima Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije, član II/3.e) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine time što je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi (u svojstvu oštećenog kao tužioca), protiv rješenja Kantonalnog suda broj KV-9/02 od 16. januara 2002. godine, odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
- 24.Ustavni sud zapaža da je rješenjem Kantonalnog suda, broj Kv-9/02 od 16. januara 2002. godine, odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za provođenjem istrage protiv osumnjičenog R. R., zbog krivičnog djela iz člana 171. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, koje je po žalbi apelantovoj žalbi potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, broj Kž-65/02 od 12. marta 2002. godine.
Apelant je u svojstvu oštećenog sam poduzeo krivično gonjenje protiv R. R. u smislu člana 56. Zakona o krivičnom postupku zbog krivičnog djela iz člana 171. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, zato što je Kantonalno tužilaštvo u Bihaću odbacilo njegovu krivičnu prijavu podnesenu protiv osumnjičenog R. R. zbog nedostatka dokaza o postojanju osnovane sumnje da je R. R. izvršio navedeno krivično djelo.
- 25.U ovom predmetu se postavlja pitanje uživa li u ovom slučaju apelant zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
- 26.Za primjenu člana 6. Evropske konvencije nije bitno da li je postupak koji rezultira krivičnim gonjenjem pokrenuo pojedinac ili javni organ vlasti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Minelli od 25. marta 1983. godine, A 62).
- 27.Konkretni slučaj se odnosi na apelantovo pravo (u svojstvu oštećenog kao tužioca) na pokretanje krivičnog postupka protiv trećeg lica, koje Evropski sud za ljudska prava smatra kao tipični primjer materije koja je izvan djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 28.Ustavni sud zapaža da su u ovom predmetu Vrhovni sud i Kantonalni sud odlučivali o apelantovom zahtjevu za pokretanje postupka za provođenje istrage protiv trećeg lica, te da se apelant ne žali na sudsku odluku o njegovoj krivici. Kako pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica, član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj.
- 29.Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava. To bi bio slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 39/01 - "Službeni glasnik BiH", broj 25/02).
- 30.U skladu sa navedenim, Ustavni sud konstatira da apelant nema pravni položaj kojeg štiti član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 31.U odnosu na apelantovu žalbu o navodnoj povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom na okolnosti slučaja i zaključka Ustavnog suda u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije neophodno razmatrati taj dio apelantove žalbe.
VIII. Zaključak
- 32.Na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 33.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
U 63/03
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.