USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O DOPUSTIVOSTI
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 4. marta 2004. godine, u predmetu broj AP 64/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
OBRAZLOŽENJE
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. K., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-100/02 od 19. marta 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
- 1.E. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prusca-Rike, podnio je 23. aprila 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-100/02 od 19. marta 2002. godine. Po zahtjevu Ustavnog suda, u skladu sa članom 19. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, apelant je dostavio dopunu apelacije 14. maja 2002. i 24. oktobra 2002. godine.
- 2.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način:
- 3.Apelant navodi da je u toku noći između 9. i 10. novembra 1995. godine u Donjim Kotezima, općina Bugojno, pet naoružanih i uniformiranih osoba ukralo apelantu 11 ovaca. To jutro apelant se obratio policijskoj stanici u Bugojnu, koja je provela istragu. Isti dan, u poslijepodnevnim satima, apelant je ispred svog tora za ovce susreo jednu osobu u koju je dva puta pucao s namjerom da je ubije. Jedan od metaka pogodio je tu osobu u glavu, ali je ona preživjela.
- 4.Viši sud u Zenici, presudom broj K.2/96 od 16. februara 1996. godine, proglasio je apelanta krivim sa pokušaj ubojstva iz člana 50. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona RBiH i osudio ga na četiri godine zatvora.
- 5.Apelant je Kantonalnom sudu u Zenici uložio zahtjev za primjenu Zakona o amnestiji. Rješenjem, broj Kv-26/02 od 5. februara 2002. godine, Kantonalni sud u Zenici je odbio apelantov zahtjev sa obrazloženjem da krivično djelo pokušaja ubojstva nije obuhvaćeno tim zakonom.
- 6.Apelant je nakon toga podnio žalbu Vrhovnom sudu koji je, rješenjem broj Kž-100/02 od 19. marta 2002. godine, odbio žalbu kao neosnovanu. Vrhovni sud je utvrdio da apelant nije imao status raseljenog lica i da se zbog tog ne može pozivati na Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Dejtonski mirovni sporazum).
Apelant ističe da ima pravo na amnestiju, u skladu sa članom VI Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Apelant, nadalje, navodi da je bio raseljeno lice u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo i da, prema tome, spada u osobe iz djelokruga Aneksa 7. Apelant, također, navodi da su mu niži sudovi uskratili ovo pravo pogrešnom primjenom i tumačenjem Aneksa 7. U dopuni apelacije apelant se pozvao i na član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 7.Apelant izdržava kaznu u kazneno-popravnom domu u Zenici.
- 8.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od relevantnih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine, Poslovnika Ustavnog suda i Evropske konvencije.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
"Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
(...)
- 7.apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije".
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
...
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
- 9.Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 9.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde".
- 10.Ustavni sud primjećuje da se ovaj predmet tiče sudskog postupka u kojem je donesena odluka o zahtjevu za amnestiju. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda je ograničena na "pitanja iz Ustava". Prema tome, prvo pitanje koje Ustavni sud mora ispitati je pitanje primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije na apelantov predmet. U slučaju pozitivnog odgovora, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je došlo do povrede navedenog člana.
- 11.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pitanja primjene i opsega prava na amnestiju su izvan dejstva člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, aplikacija broj E 22259/93 od 1. decembra 1993. godine). Iz navedenog stava proizlazi da postupak povodom zahtjeva za amnestiju ne određuje "krivičnu optužbu protiv njega (apelanta)". Pored toga, Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da procedura donošenja odluke po zahtjevu za uvjetno puštanje na slobodu, reviziju, oslobađanje ili ublažavanje kazne nije obuhvaćena članom 6. Evropske konvencije, jer u takvim slučajevima postoji kazna koja ima snagu res iudicata (vidi, Evropski sud za ljudska prava, aplikacija broj 1760/63, X protiv Austrije, Godišnjak IX, 1966).
- 12.Prema tome, u odnosu na član 6. Evropske konvencije, ova apelacija je inkompatibilna ratione materiae i zbog toga se navodne povrede ovog člana moraju odbaciti kao očigledno neosnovane.
- 13.Apelant nije naveo povredu ni jednog drugog ljudskog prava ili slobode. Navođenje povrede određenog prava ili slobode je obaveza u postupku pred Ustavnim sudom koja proizlazi iz člana 18. stav 2. tač. 2. i 3. Poslovnika Ustavnog suda. Ovaj član predstavlja dodatnu razradu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, u dijelu koji se odnosi na pojam "pitanja" iz Ustava Bosne i Hercegovine. Obaveza za apelante da se navede tačna odredba Ustava Bosne i Hercegovine ima za cilj da olakša, ali i da istakne ozbiljnost postupka pred Ustavnim sudom, kako u fazi dopustivosti tako i u fazi meritornog rješavanja predmeta, s obzirom da, u skladu sa članom 31. Poslovnika Ustavnog suda, "kod odlučivanja Sud ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu".
- 14.Ipak, ovo pravilo se mora tumačiti na ekstenzivan način, vodeći računa o svim specifičnim okolnostima predmeta, kao što su kompleksnost predmeta, pravna pomoć i pravno zastupanje, urgentnost slučaja i ostale okolnosti. U cilju cjelovitog sagledavanja pravnih okolnosti ovog slučaja, Ustavni sud razmatra ovaj predmet i u svjetlu člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, koji glasi:
"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom, ništave su."
- 15.U cilju ispravnog tumačenja ustavnog prava na slobodan povratak svojim domovima, Ustavni sud navodi Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma kao pravnu osnovu za tumačenje člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Treća djelimična odluka u predmetu broj 5/98, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 23/00, stavovi 79. i dalje). Član VI Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma propisuje da će "Š...Ć svaka izbjeglica ili raseljeno lice optuženo za krivično djelo, svako osim teškog kršenja međunarodnog humanitarnog prava, kao što je definirano Statutom Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju od 1. januara 1991. godine ili krivično djelo koje nije povezano sa konfliktom, po povratku ... uživati amnestiju Š...Ć".
- 16.Prema tome, Ustavni sud zaključuje da pravo na slobodan povratak svojim domovima iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine inkorporira, također, pravo na amnestiju, ali isključivo povratnicima koji su počinili krivična djela vezana za oružani sukob u relevantnom periodu iz ove odredbe, kao što je, naprimjer, dezerterstvo.
- 17.Prema rješenju Općine Donji Vakuf, broj 02-36-314/00 od 31. oktobra 2000. godine, apelant je raseljeno lice. Apelant je proglašen krivim za pokušaj ubojstva. Krivično djelo je počinjeno 10. novembra 1995. godine, dakle, u roku na koji upućuje član VI Aneksa 7. Međutim, krivično djelo pokušaja ubojstva nije vezano za konflikt u Bosni i Hercegovini. Kao što je ustanovio niži sud, pokušaj ubojstva je posljedica sukoba između apelanta i njegovog komšije, a koji je izbio zbog krađe apelantovih ovaca. Prema tome, član VI Aneksa 7 nije primjenjiv na apelantov slučaj, te se navodi iz apelacije u odnosu na pravo na amnestiju iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine moraju odbaciti kao prima facie neosnovani. S druge strane, sva ostala prava na amnestiju propisana drugim zakonima o amnestiji, a koja sežu van okvira djelovanja ustavnog prava na amnestiju iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, u principu, ne predstavljaju "pitanja iz ovog Ustava".
- 18.U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 19.U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.