Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik: Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 18. marta 2004. godine u predmetu broj U 61/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 61. st. 1. i 3. i člana 59. stav 2. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Odbija se kao neosnovana apelacija "LAMI" d.o.o. Sanski Most, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-194/01 od 25. januara 2002. godine i Općinskog suda Sanski Most broj P-187/01 od 13. juna 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    "LAMI" d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, koju zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 4. aprila 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-194/01 od 25. januara 2002. godine i presude Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-187/01 od 13. juna 2001. godine

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću i E. H., kao učesnika u postupku, zatraženo je 20. augusta 2003. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud dostavio je odgovor Ustavnom sudu 1. septembra 2003. godine, a E. H. 5. septembra 2003. godine.

Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori su 16. septembra 2003. godine dostavljeni apelantu i od njega je zatraženo izjašnjenje o Zapisniku o sudskoj nagodbi br. I-251/00 i I-54/02 od 24. februara 2003. godine.

Apelant se, na traženje Ustavnog suda, nije izjasnio o navedenom Zapisniku.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 5.
    Apelant "LAMI" d.o.o. Sanski Most zasnovao je 1. septembra 1998. godine radni odnos sa E. H. na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova trgovca.

Radnica E. H. je stupila na porodiljsko odsustvo 2. marta 1999. godine na kojem se nalazila do 2. marta 2000. godine.

  • 6.
    Zbog smanjenja obima posla apelant je odlučio da smanji broj zaposlenih, što je bio razlog za donošenje odluke o prestanku radnog odnosa radnici E. H.. Iz navedenih razloga poslodavac sa radnicom nije zaključio novi ugovor o radu nakon njenog povratka sa porodiljskog dopusta.
  • 7.
    Odlukom o prestanku radnog odnosa, broj 01-01/00 od 21. marta 2000. godine, apelant se obavezao da radnici E. H. sa danom prestanka radnog odnosa, 2. aprila 2000. godine (uključujući i otkazni rok), omogući ostvarivanje njenih prava iz radnog odnosa, tj. uplati doprinose za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje, te isplati naknade na koje ostvaruje pravo.
  • 8.
    Protiv konačne odluke o prestanku radnog odnosa E. H. je podnijela tužbu Općinskom sudu, sa zahtjevom da joj se uspostave prava iz radnog odnosa i isplate pripadajuće naknade za plaću i topli obrok u spornom periodu.
  • 9.
    Presudom Općinskog suda, broj 335/00 od 21. septembra 2000. godine, obavezana je tužena "LAMI" d.o.o. Sanski Most da vrati na posao na radno mjesto trgovca E. H. i isplati joj na ime plaće mjesečno po 200 KM, a na ime toplog obroka mjesečno po 100 KM počevši od 2. marta 2000. godine do ponovnog početka rada.
  • 10.
    Protiv presude Općinskog suda od 21. septembra 2000. godine apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
  • 11.
    Kantonalni sud je, rješenjem Gž-858/00 od 13. aprila 2001. godine, uvažio žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak.
  • 12.
    Postupajući po rješenju Kantonalnog suda u Bihaću, Općinski sud je u ponovnom postupku, presudom broj P-187/01 od 13. juna 2001. godine, utvrdio da je odluka o prestanku radnog odnosa E. H. nezakonita, te naložio apelantu da E. H. vrati u radni odnos na poslove trgovca u "LAMI" d.o.o. i da joj isplati iznos od po 200 KM mjesečno na ime naknada za plaću, počevši od 2. marta 2000. godine do 1. juna 2001. godine. Sa viškom tužbenog zahtjeva, kojim je traženo da se uplate doprinosi za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje, E. H. je odbijena.
  • 13.
    Protiv presude Općinskog suda, broj P-187/01 od 13. juna 2001. godine, apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu, koji je, postupajući po žalbi, presudom broj Rsž-194/01 od 25. januara 2002. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

IV - Relevantni propisi

  • 14.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03)

"Član 87.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani obavezni rok, u slučaju prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga iz člana 98. ovog zakona, kao i u slučaju kad zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa zbog gubitka radne sposobnosti za obavljanje tih poslova.

Član 96.

(...)

Ako sud utvrdi da je otkaz poslodavca nezakonit poslodavac će vratiti zaposlenika na rad i isplatiti mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 15.
      Apelant se "ali da su sudovi koji su odlučivali o zaštiti prava iz radnog odnosa radnice E. H., povrijedili njena osnovna ljudska prava zagarantirana čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 13. i 17. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
    • 16.
      Apelant tvrdi da mu u parničnom postupku nije omogućeno da dokaže da je zapao u ekonomske teškoće, zbog kojih je bio prinuđen raskinuti radni odnos sa tužiteljicom. Osim toga, apelant tvrdi da od tekućeg poslovanja nije bio u mogućnosti osigurati redovnu plaću ni za sebe, a zapošljavanjem viška radnika bi bila ugrožena imovina društva zbog njegove nemogućnosti izvršavanja zakonskih obaveza prema zaposlenim radnicima.
    • 17.
      Dalje ističe da je odlukama sudova povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prije svega pravo da zapošljava broj radnika za koje može osigurati plaće.

Stoga, apelant traži od Ustavnog suda da provede postupak i odluči o njegovoj apelaciji.

  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 18.
      Kantonalni sud u Bihaću, u odgovoru na apelaciju, navodi da u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu apelanta kao ni prava na koja se apelant poziva, i da su razlozi za takvu ocjenu dati u presudi tog suda od 25. januara 2002. godine koja se apelacijom pobija.
    • 19.
      E. H. u odgovoru na apelaciju ističe da su odluke sudova pravične i na zakonu zasnovane, a smatra da je apelacija neosnovana. Istakla je da je između nje i apelanta u vezi sa ovim sporom sačinjena sudska nagodba br. I-251/00 i I-54/02 kod Općinskog suda u Sanskom Mostu, 24. februara 2003. godine, prema kojoj je međusobnim potraživanjem izvršena kompenzacija, tako da se sudska nagodba može smatrati kao definitivno presuđena stvar, što apelaciju čini bespredmetnom. U prilog tvrdnji priložila je zapisnik o sudskoj nagodbi i predlaže da sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.

VI - Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda, od 25. januara 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 14. februara 2002. godine, a apelacija je dostavljena Ustavnom sudu 4. aprila 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 24.
    Ustavni sud u ovom predmetnom slučaju treba utvrditi da li je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i povrede prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 25.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 26.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 27.
    Ustavni sud zapaža da se apelant "ali na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer mu, u postupku pred sudom, nije omogućeno da dokaže da je zapao u ekonomske teškoće zbog kojih je bio prinuđen raskinuti radni odnos sa E. H., te da je Općinski sud pogrešno ocijenio činjenice koje se odnose na ovaj predmet i pogrešno primijenio zakon, a Kantonalni sud po žalbi apelanta potvrdio odluku tog suda.
  • 28.
    Ustavni sud ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira pravo na pravičnu raspravu, međutim sud je u više navrata ocijenio da nije u njegovoj nadležnosti da zamijeni svojom vlastitom procjenom činjenice i primjenu zakona i ocjenu domaćih sudova (vidi odluku Doma za ljudska prava broj CH/00/4128, DD "Trgosirovina" Sarajevo od 6. decembra 2000. godine; broj CH/99/2565, Banović, odluka od 8. decembra 1999. godine; odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 39/02, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02).
  • 29.
    Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo nikakvu proceduralnu grešku ili neregularnost koje bi mogle uticati na pravičnost postupka, niti bilo koji drugi element koji bi postupak učinio nepravičnim. Suprotno navodima iz apelacije, iz stanja spisa po mišljenju Ustavnog suda proizlazi da je apelantu dana mogućnost da zastupa svoje interese u svim postupcima na svim nivoima, a iz potpunih i jasnih razloga pobijanih odluka, donesenih na osnovu zakona, se zaključuje da nema dokaza da sudovi nisu postupali pravično, kao što to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 30.
    Apelant, dalje, navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

  • 31.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

...

  • k)
    pravo na imovinu

...".

  • 32.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u relevantnom dijelu, glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava".

  • 33.
    Ustavni sud zapaža da se apelant "ali na odluke sudova zbog utvrđene obaveze da tužiteljicu E. H. vrati u radni odnos i, u skladu sa zakonom, zaključi ugovor o radu, stoga će ispitati je li došlo do povrede eventualnih apelantovih prava na okolnosti ovih žalbenih navoda.
  • 34.
    Apelant navodi da bi zapošljavanjem viška radnika došlo do umanjenja njegove imovine jer bi bila ugrožena imovina društva zbog nemogućnosti njegovih izvršavanja zakonskih obaveza prema zaposlenim radnicima.
  • 35.
    Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prava ili interesi ekonomskog karaktera predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U slučaju kad navedenu odredbu nije moguće primijeniti jer nisu utvrđena građanska prava i obaveze, Evropska komisija za ljudska prava nije primjenjivala član 1. Protokola broj 1 (predstavka 2175/93) Aires protiv Portugala, OI, 81-B. (1995).
  • 36.
    Ustavni sud ističe da, iako su ekonomski interesi povezani sa poslovanjem društva u konkretnom slučaju, očekivanja apelanta da bi moglo doći do umanjenja imovine društva izvršavanjem obaveza prema bivšoj zaposlenici E. H., nema razumno opravdanje za prihvatljivost primjene člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S druge strane, treba primijetiti da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali općenito je prihvaćeno stajalište da to ne uključuje pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marckx protiv Beligije, od 13. juna 1979. godine, serija A, tačka 31. stav 50).
  • 37.
    Ustavni sud podsjeća da je poslovanje privrednog društva zasnovano na principima tržišne ekonomije koja ne podrazumijeva garantiranu dobit, stoga apelant ne može uživati zaštitu koju garantira član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer u konkretnom slučaju procjena o ugroženosti imovinskih interesa nema pravnog uporišta za primjenu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 38.
    Ustavni sud zapaža da je, pred Općinskim sudom, između apelanta i E. H. sačinjen Zapisnik o sudskoj nagodbi, broj I-251/00 i I-54/02 od 24. februara 2003. godine, o kompenzaciji međusobnih potraživanja u vezi sa isplatom plaća i naknade plaća po osnovu bolovanja tužiteljici E. H., i smatra da je u ovom dijelu dalje razmatranje apelacije bespredmetno.
    • c)
      Članovi 13. i 17. Evropske konvencije
  • 39.
    S obzirom na zaključak u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati ovaj dio apelantove žalbe.

VIII - Zaključak

  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.