USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 4. marta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP-653/03, rješavajući apelaciju A. H.-Đ. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 9, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik,
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Jovo Rosić, sudija i
Valerija Galić, sudija
Odbijaju se kao neosnovane apelacije:
- -A. H.-Đ., podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-852/02 od 30. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1795/01 od 2. jula 2002. godine;
- -E. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-942/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-379/01 od 27. augusta 2002. godine;
- -J. Š. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-944/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-405/01 od 27. augusta 2002. godine;
- -Zdravstvene ustanove "Dom zdravlja" Bihać, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-810/02 od 14. novembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1697/00 od 2. septembra 2000. godine;
- -I. I., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-890/02 od 11. decembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Rs-879702 od 18. novembra 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Lica navedene u dispozitivu i prilogu ove odluke (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Bihaća, podnijeli su u periodu od 23. decembra 2003. do 23. januara 2004. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) navedenih u dispozitivu ove odluke.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, apelacije su dostavljene Kantonalnom sudu i drugim strankama u postupku radi davanja odgovora.
- 3.Odgovore su dostavili Unsko-sanski kanton i Kantonalni sud.
- 4.Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantima.
- 5.Ustavni sud je, u smislu člana 30. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da se apelacije odnose na isto pravno i faktičko pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku broj AP-653/03. Spojene su slijedeće apelacije: AP-653/03, AP-69/04, AP-70/04, AP-88/04 i AP-93/04.
III - Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.Apelanti su u periodu od 1. septembra 1994. do 31. decembra 1995. godine bili zaposleni u Zdravstvenoj ustanovi Dom zdravlja u Bihaću, Zdravstvenoj ustanovi Dom zdravlja u Bosanskoj Krupi i u Zdravstvenoj ustanovi Gradska apoteka u Bihaću (u daljnjem tekstu: zdravstvene ustanove). S obzirom da apelantima nisu isplaćene plaće za obavljeni rad u navedenom periodu, podnijeli su tužbe Općinskom sudu protiv zdravstvenih ustanova i Unsko-sanskog kantona. Kod apelanta Zdravstvene ustanove Dom zdravlja u Bihaću u istom periodu bili su zaposleni S. J. i dr. koji su također podnijeli tužbe Općinskom sudu protiv ove zdravstvene ustanove i Unsko-sanskog kantona iz istog razloga.
- 8.Općinski sud je svojim presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odlučio da su tužene zdravstvene ustanove obavezne apelantima, kao i tužiteljima S. J. i dr. isplatiti, na ime neisplaćenih plaća, tačno utvrđene iznose, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 1996. godine, kao i naknaditi parnične troškove u utvrđenom iznosu. Ujedno je odlučeno da se tužbeni zahtjevi u odnosu na Unsko-sanski kanton odbiju u cijelosti.
- 9.Apelanti, zdravstvene ustanove i Unsko-sanski kanton su protiv presuda Općinskog suda, koje se odnose na njih, izjavili žalbe Kantonalnom sudu. U izjavljenim žalbama apelanata presude se osporavaju iz svih zakonom predviđenih razloga, s prijedlogom da se presude u odnosu na tuženika (Unsko-sanski kanton) preinače i u tom dijelu u cijelosti udovolji njihovim tužbenim zahtjevima ili da se osporene presude u odnosu na Unsko-sanski kanton ukinu i predmeti vrate prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. U izjavljenim žalbama tuženih (zdravstvenih ustanova) ističe se da se presude Općinskog suda osporavaju iz svih zakonom predviđenih razloga, s pozivom na zaključak Vlade Unsko-sanskog kantona od 10. aprila 2001. godine. Predlaže se da se osporene presude preinače i obaveže drugotuženi Unsko-sanski kanton na isplate neisplaćenih plaća. U navodima žalbi, koje je izjavio Unsko-sanski kanton, presude Općinskog suda se osporavaju zbog bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se osporene presude ponište - preinače, tako da se odbiju tužbeni zahtjevi apelanata.
- 10.Kantonalni sud je svojim presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, izjavljene žalbe odbio kao neosnovane, a potvrdio prvostepene presude.
IV - Relevantni propisi
- 11.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03) relevantne odredbe glase:
"Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.
(...)
Član 296.
(1) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.
(2) Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
(...)
Član 360.
Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 361.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
(...)
Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Član 365.
Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.
Član 366.
(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.
(2) Isto dejstvo ima davanje zaloga ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
(...)
Član 387.
Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Član 391.
Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.
Član 392.
(1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje.
(2) Zastarijevanje prekinuto od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.
(...)".
- 12.U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa, koji se primjenjivao u vrijeme nastanka konkretnih potraživanja ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list R BiH", br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase:
"Član 49.
(...)
Lični dohodak isplaćuje se najmanje jedanput mjesečno.
(...)
Član 79.
U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo da zahtijeva zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... u skladu sa zakonom.
(...)".
- 13.U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) odgovarajuće odredbe glase:
"Član 13.
Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacionog prava.
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno".
- 14.U Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
"Član 1.
Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije sticanje dobiti.
Ustanova ima svojstvo pravnog lica.
Član 39.
Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje .... zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova.
Član 41.
Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže.
Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drugačije određeno.
Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je da: pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.
(...)".
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 15.Apelanti traže da se ukinu osporene presude, da se naloži tuženima da solidarno isplate dosuđene im iznose na ime zaostalih plaća, sa zakonskom kamatom i naknade dosuđene parnične troškove za svakog apelanta. Apelant, Zdravstvena ustanova "Dom zdravlja" Bihać, traži da se naloži drugotuženom Unsko-sanskom kantonu da tužiteljima S. J. i dr. isplati iznose dosuđene osporenim presudama. Ističu da su zdravstvene ustanove neprofitabilne i da nemaju vlastitih sredstava za isplatu redovnih plaća, a pogotovo za isplatu ratnih plaća, koje Unsko-sanski kanton nije doznačio, iako je na to po zakonu bio obavezan.
- 16.Apelanti smatraju da je u više navrata Unsko-sanski kanton priznao dug i ukazuju na Uredbu sa zakonskom snagom o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92) koja je u spornom periodu bila na snazi, a prema kojoj je Unsko-sanski kanton supsidijarno odgovoran za obaveze zdravstvenih ustanova kao njihov osnivač.
- 15.
- b)Odgovor na apelaciju
- 17.Kantonalni sud, u svom odgovoru na apelacije, navodi da i dalje ostaje pri stavu izraženom u osporenim presudama i predlaže Ustavnom sudu da odbije apelacije kao neosnovane.
- 18.Kantonalno pravobranilaštvo u Bihaću, koje zastupa Unsko-sanski kanton, u svom odgovoru je zauzelo identično stanovište kao i Kantonalni sud i predložilo Ustavnom sudu da odbije apelacije kao neosnovane.
- 17.
VI - Dopustivost
- 19.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- a)Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae
- a)
- 20.Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede svojih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravično suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravičan postupak. Ustavni sud u ovom slučaju ima nadležnost ratione materiae.
- b)Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis.
- b)
- 21.U pogledu nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, Ustavni sud može odlučivati, u principu, samo o ustavnim pitanjima po presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. decembra 1995. godine (vidi odluku Ustavnog suda, U 2/98 od 5. juna 1998. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 22/98).
- 22.Ustavni sud nije nadležan da razmatra pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ima nadležnost da razmotri činjenice vezane za događaje koji su se desile prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine u svrhu dobivanja dodatnih informacija. Prema tome, apelacije su dopustive zbog toga što su iscrpljeni svi dostupni pravni lijekovi i s obzirom da su apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana prijema osporene sudske odluke.
- 23.U predmetnim slučajevima apelanti tvrde da im nisu isplaćene "ratne" plaće. Iako se sporna potraživanja u navedenim slučajevima odnose na period nastao prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, pravo apelanata na njihovu plaću je potvrđeno sudskim presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Ove sudske presude su stvorile opravdana očekivanja da će apelantima biti isplaćene plaće. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.
- 24.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 25.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
- 26.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama su presude protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporene presude apelanti su primili u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
- 28.Slijedi da su predmetne apelacije dopustive.
VII - Meritum
- 29.Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Unsko-sanski kanton, kao drugotužena stranka u postupku pred redovnim sudovima, nije solidarno obavezan na isplatu neisplaćenih plaća. Osim toga, apelanti ukazuju na povredu prava na nediskriminaciju u vezi sa uživanjem prava na pravičan postupak. Konačno, apelanti se pozivaju na primjenu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
Primjena Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima
- 30.U pogledu primjene Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, na koju se apelanti pozivaju, Ustavni sud podsjeća da ova Deklaracija nije pravno obavezujući ugovor, te da nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi odluku Ustavnog suda, U 17/00, od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). Slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnim slučajevima.
Pravo na pravičan postupak
- 31.Pravo na pravičan postupak zaštićeno je članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
- 32.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
...
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
- 33.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 33.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 34.Prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda". Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, "prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
- 35.Ustavni sud nema sumnje u ovim slučajevima da je spor oko isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Darnell v VB, od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder v. VB, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; odluka Ustavnog suda, U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 36.Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obavezu funkcionalno organizirati svoj pravni sistem. Pravni sistem svake države mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sustava prilikom utvrđivanja (između ostalih) građanskih prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
- 37.Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionisao. Koja će se ograničenja nametnuti, zavisi od specifičnosti konkretnog pravnog sistema, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5).
- 38.U okviru tih ograničenja, u pogledu ostvarivanja građanskih prava, spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulisano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe toga prava i obaveze redovnih sudova. Ovo zbog toga, što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od strane redovnih sudova, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica da li je došlo do kršenja ustavnih prava (vidi odluku Ustavnog suda, U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 39.Ustavni sud primjećuje da su sudovi udovoljili zahtjevima apelanata u pogledu poslodavca (prvotuženog) i naredili isplatu plaća u traženim iznosima. U pogledu ograničenja ostvarivanja građanskih prava apelantima u odnosu na Unsko-sanski kanton, zbog nedostatka pasivne legitimacije, sudovi su zaključili da ovaj kanton nije poslodavac i da apelanti nisu kod njega u radnom odnosu. Dalje se navodi da su javne institucije pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zaključak ne utiče ni činjenica da taj kanton finansira navedene javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o ustanovama i Zakona o radu.
- 40.Ustavni sud smatra da je apelantima u predmetnim slučajevima pružena mogućnost da iznesu i brane svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu osporili ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve apelantove navode i tvrdnje, pri čemu su nekim dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
- 41.U skladu s tim, Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnim slučajevima postoji efikasan sistem ostvarivanja građanskih prava apelanata. U konkretnim slučajevima, to se najbolje pokazuje time što su apelanti uspjeli sa svojim tužbenim zahtjevima. Ustavni sud, također, smatra da je opravdano tumačenje i obrazloženje redovnih sudova u pogledu ograničenja ostvarivanja ovih prava u odnosu na Unsko-sanski kanton. Razlog ograničenja je proporcionalan cilju koji se želi postići. Tim ograničenjem, što je najbitnije, nije došlo do ograničenja građanskog prava u svojoj suštini. Iz tih razloga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 42.U pogledu tvrdnji apelanata da neće moći realizirati svoja potraživanja u izvršnom postupku, pa samim tim da nema pravičnog postupka, Ustavni sud navodi da, u principu, izvršni postupak ne može povrijediti pravo na pravičan postupak. Naime, u izvršnom postupku se ne utvrđuju građanska prava i obaveze. Ipak, pod nekim uvjetima, neizvršenje odluka može voditi ka povredi ovoga člana (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Vasilopoulou v. Greece, od 21. marta 2002. godine, aplikacija broj 47541/99, stav 16 f). Međutim, u ovoj fazi postupaka, navodi apelanata o nemogućnosti izvršenja su samo pretpostavke i Ustavni sud ih mora odbiti kao neosnovane.
- 43.Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije
- 44.Apelanti smatraju da su žrtve diskriminacije u vezi sa poštivanjem prava na pravičan postupak. Naveli su da su sudovi njihov predmet drugačije riješili nego identičan predmet u drugom sudskom postupku i smatraju da su imali pravo na identičan sudski ishod.
- 45.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 46.Član 14. Evropske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 47.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska v VB, od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
- 48.Različit tretman u pogledu različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama treba da se uzme u obzir u slučajevima u kojim sudovi ne uživaju pravo slobodne procjene, kao što je slučaj sa odmjeravanjem kazne u sličnim krivičnim predmetima. U takvim slučajevima treba da se poštuje nezavisnost sudova u pogledu njihovog odlučivanja (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. v SR Njemačke, od 21. novembra 1990, aplikacija broj E 15252). Ipak, ako ne postoji slobodna procjena, identični predmeti bi trebali da budu odlučeni na identičan način. Takva obaveza proizlazi iz principa pravne sigurnosti, koji operira kao sastavni element principa vladavine prava unutar demokratskog društva u pogledu svih ustavnih prava (vidi mutatis mutandis presudu Evropskog suda za ljudska prava, Iatridis v Grčke, od 25. marta 1999, Izvještaji i odluke 1999-II, stav 58).
- 49.Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, naprimjer, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna. Čim je odluka zakonita i ustavna, gubi se pravni interes za dokazivanjem diskriminacije i traženjem jednakog tretmana. Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne sigurnosti, ali je u skladu sa principom pravne države iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu.
- 50.Da bi dokazali diskriminaciju, apelanti su se, s jedne strane, pozvali na odluku Ustavnog suda (odluka od 10. i 11. maja 2001. godine, U 4/02, stav 28). Ipak, ova sudska odluka nije relevantna za predmete apelanata, jer odluka U 4/02 ukazuje samo na definiciju pojma "diskriminacije", bez mogućnost njene primjene na predmetne slučajeve. S druge strane, apelanti smatraju da su nadležni sudovi trebali da postupe na isti način kao i u predmetu Gž.650/00 (presuda Kantonalnog suda u Bihaću od 6. novembra 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bihaću, broj PR-125/99 od 5. maja 2000).
- 51.U predmetu Gž.650/00 radi se o tužbi radnice suda protiv Unsko-sanskog kantona zbog neisplaćenih, a zarađenih, plaća za isti vremenski period kao i kod apelanata. Tužiteljica nije tužila i samog poslodavca. Tuženi Unsko-sanski kanton je isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare. U tom predmetu, sudovi su, smatrajući Unsko-sanski kanton pasivno legitimiranim u sporu, obavezali Kanton na isplatu neisplaćenih plaća. Prigovor zastare je odbijen, jer je trogodišnji rok zastare prekinut 8. januara 1999. godine, kada je Kanton izdao potvrdu o dugovanim plaćama radnici suda.
- 52.Da bi utvrdio diskriminaciju, Ustavni sud, prema definiciji Belgijskog jezičkog slučaja, mora analizom predmetnih slučajeva doći do zaključka da li se radi o (a) različitom tretmanu (b) u analognoj situaciji (c) iz nekog od razloga navedenih u odredbi o zabrani diskriminacije (d) bez objektivnog i razumnog opravdanja za takav tretman. Ipak, radi racionalnosti postupka, Ustavni sud će prvo utvrditi da li su osporene presude u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer bi u tom slučaju nestao pravni interes apelanata da dokazuju diskriminaciju.
- 53.Prema Zakonu o ustanovama, javne ustanove se osnivaju radi obavljanja zakonom utvrđenih javnih djelatnosti u koje spada i zdravstvo. Javne ustanove imaju svojstvo pravnog lica i nemaju profitni karakter, mada mogu raspolagati i sredstvima iz samofinansiranja. Na kojem se državnom nivou osnivaju javne ustanove, zavisi od organizacije svake pojedinačne države. Tako je, prema članu III/2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zdravstvo u zajedničkoj nadležnosti federalne vlasti i kantona. Na koji način će se regulisati zdravstvo (zajednički ili odvojeno), zavisi od međusobnog dogovora ovih dviju vlasti (član III/3 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Ako je nadležnost dogovorom prenesena na kantonalnu vlast, onda kanton ima obavezu da finansira rad kantonalnih javnih zdravstvenih ustanova. Način finansiranja kantonalnih javnih ustanova, modaliteti i opseg tog finansiranja, je predmet daljnjeg dogovora i zakonske operacionalizacije predmetne materije. U tom smislu, prema zakonu, javna ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže, a osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Prema članu 41. Zakona o ustanovama kada je osnivač odgovoran za obaveze javne ustanove, dužan je, pored ostalog, da pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. Navedeno upućuje da zakonsko regulisanje i konkretna operacionalizacija finansiranja moraju da budu efikasno uređeni, kako bi, između ostalih, radnici kantonalnih javnih institucija mogli efikasno ostvarivati svoja stečena prava, kao što je pravo na plaću.
- 54.Bez obzira na interni način finansiranja kantonalnih javnih institucija, radnici ne mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja u državi, na određenom nivou, operira kao nosilac ili sunosilac budžetskih obaveza. Zakonom o ustanovama (član 4) jasno je određeno da svi radnici ostvaruju sva svoja prava iz radnog odnosa u javnim ustanovama u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove. To je i logično, jer javna ustanova ima status pravnog lica, ima prava i obaveze i uživa zakonsku slobodu u pogledu svojih prava i obaveza. Prema tome, samo javna institucija može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima.
- 55.Međutim, ako se pojavi spor između radnika javne institucije i same institucije, nadležni kanton se, bez obzira što ne može biti stranka, pa ni imati pasivnu legitimaciju u sporu, ne može oglušiti o ishod spora, ako je njegova intervencija neophodna da bi se ostvarila efikasna zaštita prava radnika koja proizlaze iz presude nadležnog suda. Da li je intervencija neophodna, zavisi od slučaja do slučaja. Slijedi da efikasnost ostvarenja ovih građanskih prava radnika treba da budu na prvom mjestu, ukoliko ne postoje ograničenja u njihovom ostvarenju, koja bi bila opravdana i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 56.Nakon uvida u dostavljene dokumente, vidljivo je da je Unsko-sanski kanton pripremao svoju finansijsku intervenciju, kako bi dotične javne ustanove ispunile obaveze u pogledu isplate neisplaćenih plaća njihovih radnika što nije uvjet za postojanje pasivne legitimacije Unsko-sankog kantona u ovim sporovima.
- 57.Na osnovu izloženoga, Ustavni sud zaključuje da Unsko-sanski kanton nije mogao imati svojstvo tuženoga u sporu u predmetima koje apelanti osporavaju. Presude nadležnih sudova, zasnovane u granicama zakonskih odredbi, su donesene u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju pravni interes dokazivanja diskriminacije. Samim tim, nije potrebno da se ulazi u pitanje da li je postojao različit tretman, analogna situacija i osnova diskriminacije u pogledu drugih građana koji su ostvarivali slična prava.
- 58.Ustavni sud zaključuje da osporene presude redovnih sudova nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 59.Pravo na imovinu zaštićeno je članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 60.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu."
- 61.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 61.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 62.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 63.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, plaće spadaju u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Smokovits i dr. v Grčke, presuda od 11. aprila 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Na ovo ne utiče činjenica da apelanti nisu dobili plaće, jer oni imaju zakonski opravdano očekivanje za njihovu isplatu.
- 64.Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi udovoljili apelantima u pogledu tužbenih zahtjeva. Ograničenje pristupa sudu u smislu člana 6. Evropske konvencije i nemogućnost ostvarivanja svojih prava u odnosu na Unsko-sanski kanton je opravdano. Ipak, kako je to objašnjeno u dijelu ove odluke koja se odnosi na diskriminaciju, ova činjenica neće uticati na efikasnu zaštitu prava apelanata. Kanton je interno odgovoran za funkcioniranje javnih institucija i njegova intervencija, ako je neophodna, se ne može izbjeći.
- 65.U pogledu tvrdnji apelanata da neće moći realizirati svoja potraživanja u izvršnom postupku, Ustavni sud podsjeća na tačku 47. ove odluke i na činjenicu da apelanti nisu ni tražili, odnosno podnijeli zahtjev za izvršenje osporenih presuda, pa su navodi apelanata o nemogućnosti izvršenja, također, samo pretpostavke i Ustavni sud ih mora odbiti kao neosnovane.
- 66.Ustavni sud zaključuje da osporene presude redovnih sudova nisu povrijedili prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 67.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 68.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.