Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 127/02, rješavajući apelaciju "Krajina-auto" a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici, održanoj 17. maja 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "Krajina-auto" a.d. Banja Luka, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-1109/00 od 12. marta 2002 godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

OBRAZLOŽENJE

I - Uvod

  • 1.
    "Krajina-auto" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa M. Š., advokat iz Banje Luke, podnio je 29. juna 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-1109/00 od 12. marta 2002. godine. Ujedno je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio Skupštini grada Banja Luka da DOO "Rojal Vegas" iz Laktaša dodijeli gradsko građevinsko zemljište označeno kao k.č. br. 10/24 u pov. od 167 m, upisano u z.k. ul. br. 249 k.o. Banja Luka, k.č. br. 10/73 u pov. od 22 m, upisano u z.k. ul. br. 249 k.o. Banja Luka, k.č. br. 10/74 u pov. od 55 m, upisano u z.k. ul. br. 250 k. o. Banja Luka, k.č. br. 10775 (n.d. 5678/2) u pov. od 28 m, upisano u z.k. ul. br. 250 k. o. Banja Luka, do okončanja postupka o apelaciji, te da se Gradu Banja Luka, Odjeljenju za prostorno uređenje, zabrani da izda DOO "Rojal Vegas" iz Laktaša odobrenje za građenje na tom zemljištu do okončanja postupka o apelaciji. Apelant je podnio dopunu apelacije 10. maja 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku, Vrhovnog suda Republike Srpske i Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, zatraženo je, 26. februara 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud Republike Srpske je dostavio odgovor na apelaciju 19. marta 2004. godine. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku od 15 dana.
  • 4.
    Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda Republike Srpske je, 26. marta 2004. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, Područna jedinica Banja Luka, Odjeljenje za imovinsko-pravne poslove, rješavajući u predmetu utvrđivanja prvenstvenog prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta radi građenja, po zahtjevu DOO "Rojal Vegas" iz Laktaša, donijela je rješenje broj 09-475-27/97 od 8. maja 2000. godine kojim se utvrđuje da DOO "Rojal Vegas" iz Laktaša ima prvenstveno pravo korištenja, radi građenja, gradskog građevinskog zemljišta označenog kao k.č. br. 10/24 u pov. od 167 m, upisana u z.k. ul. br. 249 k.o. Banja Luka kao općenarodna imovina, zemljišno-knjižno pravo korištenja Državni osiguravajući zavod Beograd, a posjed "Autoservis" Banja Luka, k.č. br. 20/73 u pov. od 22 m, upisana u z.k.ul. br. 249. Banja Luka kao općenarodna imovina, zemljišno-knjižno pravo korištenja Državni osiguravajući zavod Beograd, a posjed javni i nekategorisani putevi, k.č. br. 10/74 u pov. od 55 m, upisana u z.k. ul. br. 250 k.o. Banja Luka kao općenarodna imovina, zemljišno-knjižno pravo korištenja Državni osiguravajući zavod Beograd, a posjed "Autoservis" Banja Luka, k.č. br. 10/75 u pov. od 28 m, upisana u z.k. ul. br. 25 k.o. Banja Luka kao općenarodna imovina, zemljišno-knjižno pravo korištenja Državni osiguravajući zavod Beograd, a posjed javni i nekategorisani putevi, k.č. br. 10/26 u pov. od 127 m, upisana u z.k. ul. br. 251 k.o. Banja Luka kao društvena svojina, zemljišno-knjižno pravo korištenja i posjed d.o.o. "Rojal Vegas" iz Laktaša i k.č. br. 10/71 u pov. od 18 m, upisana u z.k.ul. br. 252 k. o. Banja Luka kao društvena svojina, zemljišno-knjižno pravo korištenja S. Č., a posjed DOO "Rojal Vegas" iz Laktaša.
  • 7.
    Prvostepeno rješenje je doneseno na osnovu člana 43. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH", br. 34/86, 1/90, 29/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 29/94 i 23/98), pošto je utvrđeno da je podnosilac zahtjeva vlasnik zgrade izgrađene na zemljištu k.č. br. 10/26, koja ima karakter trajnog objekta, a koja je prema regulacionom planu predviđena za rušenje radi privođenja zemljišta trajnoj namjeni. Pored toga, prvostepeni organ uprave je utvrdio da je apelant (apelant "Krajina-auto" a.d. Banja Luka je pravni slijednik "Autoservis" Banja Luka i o.d.p. "Auto-krajina" Banja Luka) 1962. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa Državnim osiguravajućim zavodom Beograd o kupovini zgrade, kao i zemljišta na kojem je izgrađena, označenim kao k.č. br. 10/24 i k.č. br. 10/25. Međutim, u vrijeme zaključenja ovog ugovora na navedenim parcelama nije postojao objekt, a prije njegovog zaključenja 1959. godine je izvršena nacionalizacija predmetnog zemljišta. Prema tome, apelant nije mogao steći trajno pravo korištenja ovog zemljišta. Apelant je sada posjednik parcela označenih kao k.č. br. 10/25 i k.č. br. 10/24 i na njima ima izgrađen privremeni objekt montažnog tipa.
  • 8.
    Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu, smatrajući da je prvostepeni organ nepotpuno i netačno utvrdio činjenično stanje jer je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora između njega i Državnog osiguravajućeg zavoda Beograd na parceli k.č. br. 10/25 postojao objekt koji je kasnije, 1969. godine, oštećen u zemljotresu i srušen, a on dobio odobrenje za gradnju privremenog montažnog objekta do izgradnje novog trajnog objekta. Time je apelant stekao pravo trajnog korištenja predmetnog zemljišta i prvostepeni organ je trebalo da u njegovu korist utvrdi pravo prvenstvenog korištenja gradskog građevinskog zemljišta radi gradnje. Žalba je odbijena rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka broj 04-475-54/00 od 11. augusta 2000. godine.
  • 9.
    Vrhovni sud Republike Srpske u upravnom sporu po apelantovoj tužbi protiv rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske broj 04-475-54/00 od 11. augusta 2000. godine je donio presudu broj U-1109/00 od 12. marta 2002. godine, kojom se tužba odbija kao neosnovana. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je našao da je tužena strana pravilno postupila kada je donijela osporeni akt, te je za svoju odluku dala jasne i potpune razloge i pravilno se pozvala i na odgovarajuće zakonske propise u smislu kojih je donijet osporeni akt.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    U Zakonu o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH", br. 34/86, 1/90, 29/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 29/94 i 23/98) - relevantne odredbe glase:

"Član 31.

(1) Prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja ima raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, koje obuhvata više od polovine površine građevinske parcele i ako ukupna površina zemljišta koje je bilo u njegovom vlasništvu nije manja od površine građevinske parcele.

Član 43.

Š...Ć

(2) Ako se zgrada na osnovu rješenja nadležnog općinskog organa uprave ukloni zbog dotrajalosti ili sruši uslijed djejstva više sile, njen vlasnik ima prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja pod uvjetom da je na toj građevinskoj parceli regulacionim planom, odnosno urbanističko-tehničkim planom predviđena izgradnja zgrade na koju može imati pravo svojine."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 11.
      Apelant ističe da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak u građanskim stvarima, te pravo na imovinu zbog pogrešno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Povrede navedenih prava ogledaju se u tome što se apelantu osporenim odlukama uskraćuje prvenstveno pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta i ustanovljava se u korist drugog lica koje ne ispunjava zakonske uvjete. Navodi da u konkretnom slučaju građevinska parcela ima površinu od 417 m i čini je šest izdvojenih parcela, od kojih je na četiri, u ukupnoj površini od 272 m, apelant isključivi nosilac privremenog prava korištenja, pa je trebalo primijeniti odredbu člana 31. stav 1., a ne člana 43. stav 2. Zakona o građenju i utvrditi prvenstveno pravo korištenja radi građenja u njegovu korist.
    • 12.
      Donošenje privremene mjere apelant je zahtijevao jer je prvostepeno rješenje postalo pravosnažno i izvršno, pa bi mu njegovo izvršenje nanijelo nenadoknadivu štetu.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 13.
      U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud Republike Srpske navodi da u cjelini ostaje pri navodima iz obrazloženja osporene presude i smatra da tom presudom nije povrijeđeno nijedno zaštićeno ljudsko pravo apelanta, te je apelacija neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 14.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U konkretnom slučaju postupak pred sudom se odnosi na utvrđivanje građanskih prava apelanta, pa prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione materiae da ispita pravičnost postupka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 16.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 14. maja 2002. godine, a apelaciju je podnio 29. juna 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
  • 20.
    Slijedi da je predmetna apelacija dopustiva.

VII - Meritum

  • 21.
    Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava na pravičan postupak u građanskim stvarima i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 22.
    Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 24.
      Ustavni sud ponavlja da se postupak pred sudom u konkretnom slučaju odnosi na građanska prava apelanta, te se član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje u datom slučaju. Prema tome, ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 25.
      Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i odluku Ustavnog suda, U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
    • 26.
      Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudskog odlučenja u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
    • 27.
      Ustavni sud, općenito govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica niti da tumači pravilnost odluka nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravičan postupak, pristup sudu, efikasan pravni lijek i drugi slučajevi (vidi odluku Ustavnog suda, U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
    • 28.
      Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud Republike Srpske odluku donio u nejavnoj sjednici gdje je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, razmatrao samo procesna i pravna pitanja. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Apelant nije naveo niti jednu posebnu procesnu metodu donošenja osporene presude, za koju smatra da mu je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Što se tiče samih apelantovih navoda iz treće rečenice tačke 11. ove odluke, Ustavni sud smatra da sud nije zloupotrijebio pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi.
    • 29.
      Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 30.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu.

(...)".

  • 31.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 32.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje jeste opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lnnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
  • 33.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01 od 25. februara 2002. godine, tačka 28., "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 20/02). S druge strane, pojam "imovina" koji se javlja u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava.
  • 34.
    U konkretnom slučaju apelant ima posjed i stečeno pravo privremenog korisnika na dijelu građevinske parcele na kojoj je, odlukom prvostepenog upravnog organa, utvrđeno prvenstveno pravo korištenja kao trajno pravo u korist drugog lica. Ovo predstavlja zakonsko pravo sa ekonomskom vrijednošću koje se može smatrati imovinom apelanta, pa slijedi da se postupak tiče prava na mirno uživanje imovine. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je bilo kršenja prava na imovinu apelanta.
  • 35.
    Ustavni sud uočava da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugim riječima, apelant nije naveo da li osporena presuda predstavlja "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice stava 1. ovoga člana, "nadziranje korištenja imovine" u smislu stava 2. ovoga člana, ili miješanje sa pravom na mirno uživanje na imovinu u smislu prve rečenice stava 1. ovoga člana. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o lišavanju imovine jer se konstituiranjem trajnog prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta, kao jačeg prava na strani drugog lica, apelant lišava svog dosadašnjeg prava privremenog korisnika i posjednika.
  • 36.
    U skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da liši nekoga imovine u "javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava". Primjenjujući ovu rečenicu na konkretan slučaj, to znači da Ustavni sud mora utvrditi da li je lišavanje apelantovog prava, kao privremenog korisnika građevinskog zemljišta, bilo (a) zakonski predviđeno, (b) u skladu sa javnim interesom. Osim toga, a u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava, lišavanje imovine mora biti u skladu sa principom proporcionalnosti, tj. razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići. Takva proporcionalnost ne može se podržati ako je na pojedinca stavljen "pretjeran" teret (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Lithigow i drugi protiv Velike Britanije, od 8. jula 1986. godine, serija A broj 102, stav 120).
  • 37.
    Ustavni sud primjećuje da je lišavanje imovine predviđeno Zakonom o građenju. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je, s jedne strane, apelant imao jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i modaliteta ostvarivanja svojih prava, a s druge strane, da je presuda suda, koju apelant pobija, ukazala na jasnu pravnu osnovu za svoju opravdanost s formalne tačke gledišta.
  • 38.
    Slijedeće pitanje, koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom, jeste da li citirana zakonska odredba, kao takva, predstavlja izraz javnog interesa. Javni interes postoji u činjenici da je država zainteresirana za efikasno funkcioniranje pravnog sistema i u tako značajnoj oblasti kao što je urbanističko planiranje i građenje na gradskom građevinskom zemljištu, odnosno za privođenje ovog zemljišta trajnoj namjeni i time unapređenje njegovog kvaliteta. Privođenje gradskog građevinskog zemljišta trajnoj namjeni u odnosu na privremeno korištenje i privremene objekte predstavlja unapređenje javnog interesa.
  • 39.
    Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti da li je zakonsko rješenje proporcionalno cilju koji se želi postići. Ustavni sud smatra da je utvrđeno pravo vlasnika zgrade, koja je na osnovu rješenja nadležnog organa uprave uklonjena zbog dotrajalosti ili srušena usljed više sile, da ima prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja pod datim urbanističkim uvjetima, proporcionalno cilju koji se želi postići, a to je omogućavanje vlasniku ponovne izgradnje imovine. Ovo ne može predstavljati pretjeran teret za drugu stranu tim prije što se ovo pravo utvrđuje u postupku pred organom uprave, odnosno sudom, pa objema stranama na raspolaganju stoje adekvatna pravna sredstva i proceduralne garancije.
  • 40.
    Ustavni sud napominje da je apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine), u skladu sa ustaljenom praksom, ograničena na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu", i Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu tumačenja i primjene nižerangiranog prava, sve dok te odluke ne zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očigledno proizvoljna. S obzirom da Ustavni sud ne vidi zloupotrebu prava u ovom slučaju, navodi apelanta se moraju odbiti kao neosnovani.
  • 41.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila pravo apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 42.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 43.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 44.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

AP 127/02

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.