Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 43/03, rješavajući apelaciju L. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 17. maja 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija L. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-14/01 od 21. juna 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

OBRAZLOŽENJE

I - Uvod

  • 1.
    L. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prisoja, općina Tomislavgrad, kojeg zastupa M. B., advokat iz Tomislavgrada, podnio je 22. oktobra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-14/01 od 21. juna 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je 2. oktobra 2003. godine, na osnovu člana 21. stav 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Kantonalnog javnog pravobranilaštva Livno da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Ustavni sud je 16. oktobra 2003. godine primio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, a 27. oktobra 2003. godine odgovor od Kantonalnog javnog pravobranilaštva Livno.
  • 4.
    Apelantu su, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 26. decembra 2003. godine dostavljeni odgovori na apelaciju. Apelant je 26. januara 2004. godine dao izjašnjenje povodom odgovora na apelaciju.
  • 5.
    Na traženje Ustavnog suda, 5. marta 2004. godine Općinski sud u Tomislavgradu dostavio je kompletan spis broj P-28/00.

III - Činjenično stanje

Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.

  • 6.
    Presudom Općinskog suda u Tomislavgradu broj P-28/00 od 1. juna 2000. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je zatražio da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na stanu u stambeno-poslovnoj zgradi u Prisoju, površine 56 m, južni ulaz, II kat desno, a koji je koristio od 1973. godine, te istovremeno naloži Osnovnoj školi "Stjepan Radić" iz Prisoja (u daljnjem tekstu: Škola) da apelantu, kao nosiocu stanarskog prava, u roku od 15 dana izda podobnu ispravu za upis prava korištenja stana, a da u protivnom takvu ispravu zamijeni ova presuda.
  • 7.
    Općinski sud je utvrdio da je apelantu, kao zaposleniku u Školi, 9. aprila 1973. godine, rješenjem Općinskog sekretarijata za privredu i finansije Općine Duvno broj 04/7-360-15/73, dodijeljen predmetni stan u Prisoju. Apelant je koristio stan sve do 1980. godine, kada je trajno prestao sa korištenjem stana, jer se sa članovima obitelji preselio u novoizgrađenu porodičnu kuću u Prisoju, koju je gradio uz pomoć kredita koji mu je odobrila Škola. Nakon njegovog iseljenja stan je otpočeo koristiti drugi zaposlenik Škole. Apelant je, iako nije koristio predmetni stan od 1980. godine, 1. jula 1999. godine podnio zahtjev Školi za otkup stana. Školski odbor je, 27. marta 2000. godine, odlučio da konkretan predmet riješi sud, a apelantov zahtjev za otkup stana je 28. marta 2000. godine odbijen.
  • 8.
    U toku postupka pred Općinskim sudom u Tomislavgradu apelant nije dokazao da je na osnovu rješenja o dodjeli stana zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana.
  • 9.
    Kantonalni sud u Livnu je, 21. septembra 2000. godine, odlučujući o žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda u Tomislavgradu broj P-28/00 od 1. juna 2000. godine, donio je presudu broj Gž-115/00 kojom je žalbu odbio i presudu Općinskog suda potvrdio.
  • 10.
    Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je 21. juna 2001. godine, odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj Gž-115/00 od 21. septembra 2000. godine, radi utvrđivanja postojanja stanarskog prava, donio presudu broj Rev-14/01 kojom se revizija odbija.

IV - Relevantni propisi

  • 11.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/48, 12/87, 36/89, "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 2/93 i "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/98, 38/98 i 19/99)

"II Stjecanje stanarskog prava

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno stjecati stanarsko pravo. Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo.

Član 26.

Ugovor o korištenju stana zaključuje se u pisanom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana.

Ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo ugovor o korištenju stana koji nije zaključen u pismenom obliku.

Ugovor o korištenju stana treba da sadrži naročito:

  • -
    imena ugovornih strana,
  • -
    naznačenje rješenja o davanju stana na korištenje,
  • -
    ulicu i broj zgrade u kojoj je stan, te broj prostorija i površinu stana,
  • -
    odredbe o stanarini: iznos, vrijeme kada treba da se plaća stanarina, način plaćanja stanarine, promjene visine stanarine i dr.,
  • -
    odredbe o korištenju zajedničkih prostorija i uređenju, kao i o korištenju zemljišta koje pripada zgradi, te iznos i način plaćanja naknade ako se ona plaća pored stanarine;
  • -
    obaveze davaoca stana na korištenje odnosno stambene zajednice u pogledu održavanja stana i zgrade i zajedničkih prostorija u zgradi;
  • -
    obaveze nosioca stanarskog prava u pogledu održavanja stana,
  • -
    posebna prava i obaveze nosioca stanarskog prava,
  • -
    mjesto i datum zaključenja ugovora i potpise ugovornih strana."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 12.
      Apelant smatra da sudovi nisu povjerili dužnu pažnju utvrđivanju činjenice "uništavanja" ugovora o korištenju predmetnog stana, čime mu je "uskraćeno osnovno građansko pravo na stan kao uvjet za egzistenciju." Apelant navodi da je ranije izbačen iz stana zbog različitog političkog uvjerenja, smatrajući da je bio u neravnopravnom položaju u odnosu na druge zaposlenike u Školi koji su otkupili društvene stanove, dok to njemu nije dozvoljeno zato što se kantonalna javna pravobraniteljica u sudskom postupku stavila na stranu drugog zaposlenika Škole. Apelant se poziva na kršenje člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odredbi člana 2/1) c), d) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koje se odnose na jednakost pred zakonom, zabranu svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, spolu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom i socijalnom porijeklu i pravo na imovinu kao i na odredbe čl. 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant predlaže da se usvoji njegova apelacija, omogući otkup predmetnog stana u skladu sa Zakonom o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo i ukinu presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnog suda i Općinskog suda.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 13.
      U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine ističe da je obrazloženje osporene odluke dato u presudi broj Rev-14/01 od 21. juna 2001. godine.
    • 14.
      Kantonalno javno pravobranilaštvo Livno u odgovoru na apelaciju navodi da je Kantonalnom javnom pravobranilaštvu bio dostavljen apelantov zahtjev, koji se odnosio na ovjeru ugovora o kupoprodaji predmetnog stana. Kako nije bio dostavljen dokaz da je apelant nosilac stanarskog prava, tj. da ima ugovor o korištenju stana sklopljen sa davateljem stana na korištenje, ili pravosnažnu odluku suda, kojom se utvrđuje da je nosilac stanarskog prava ili akta nadležnog organa, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima predmet je vraćen a apelant je upućen da dostavi neophodnu dokumentaciju. Nakon toga, apelant je podnio tužbu sudu kojom je tražio da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. U toku postupka je utvrđeno da je apelant dobio stan na korištenje 1973. godine, da nikad nije sklopio ugovor o korištenju stana i da je stan napustio 1980. godine kada je preselio u novosagrađenu porodičnu kuću. Među strankama je bilo nesporno da je apelant napustio stan 1980. godine i od tada stan koristi drugi nastavnik iste škole duže od 20 godina. Po pravosnažnosti presuda Općinskog i Kantonalnog suda Škola je dodijelila predmetni stan zaposleniku koji ga je koristio duže od 20 godina, poslije apelantovog iseljenja. S njim je sklopila i ugovor o korištenju stana, nakon čega je Kantonalno javno pravobranilaštvo ovjerilo ugovor o kupoprodaji na osnovu uredne i potpune dokumentacije. Nadalje se ističe da je neosnovana primjedba apelanta u odnosu na Kantonalno javno pravobranilaštvo, jer se zakonski zastupnik u konkretnom predmetu ponašao stručno i odgovorno u duhu pozitivnog zakonodavstva. Kantonalno javno pravobranilaštvo predlaže odbijanje apelacije, tvrdeći da nije bilo povrede važećih zakonskih normi, a time ni povrede apelantovih prava.

VI - Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
    • a)
      Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis
  • 17.
    Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis je princip ograničen na vrijeme nakon 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. U konkretnom slučaju apelant je, 8. februara 2000. godine, pokrenuo postupak za utvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu, koji se odnosi na okolnosti dodjele stana, koja se ranije dogodila i okončala apelantovim iseljenjem 1980. godine. Međutim, osnovni predmet apelacije je presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je konačno odlučeno o pravnom zahtjevu apelanta, koja je, kao i presude Općinskog suda u Tomislavgradu i Kantonalnog suda u Livnu, donesena u okviru vremenske nadležnosti Ustavnog suda. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odluči o apelaciji protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-14/01 od 21. juna 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Događaji koji su se desili do stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine mogu se uzeti u obzir ukoliko je neophodno da se ocijeni ustavnost osporene presude.
  • 18.
    Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 27. augusta 2001. godine i apelaciju podnio 22. oktobra 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 20.
    Prema članu 31. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud kod odlučivanja "ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu".

Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju, koje garantiraju član II/3.e), f) i k), član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se, također, poziva na povredu čl. 14. i 17. Evropske konvencije.

  • 21.
    Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine apelaciona nadležnost Ustavnog suda se odnosi na ustavna pitanja i Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje da li je kroz primjenu zakona došlo do povrede ljudskih prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i njenim protokolima.
  • 22.
    U konkretnom predmetu postavlja se pitanje da li je Vrhovni sud pobijanom presudom povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu. Istovremeno se postavlja pitanje da li je Vrhovni sud, na apelantovu štetu, povrijedio pravo zabrane diskriminacije.
    • a)
      Pravo na pravično suđenje - član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. Evropske konvencije
  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 24.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije, garantira svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno pravo da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv VB, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
  • 25.
    Iz tvrdnji apelanta proizlazi da je presudom Vrhovnog suda apelant ostao bez sudske zaštite, jer sud nije sa potrebnom pažnjom proveo dokazni postupak u vezi sa navodnim uništavanjem ugovora o korištenju stana, dok se javna pravobraniteljica stavila na stranu drugog lica.
  • 26.
    Ustavni sud smatra da je apelantu u predmetnom slučaju bila pružena mogućnost da dostavi sve dokaze i da sudu predloži nove, ukoliko je to potrebno, tokom cjelokupnog sudskog postupka i to na tri sudske instance. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelanta i dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
    • b)
      Pravo na dom - član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, član 8. Evropske konvencije

Pravo na dom zaštićeno je članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.

Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

(...)"

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 27.
    Iz podataka sudskog spisa broj P-28/00, koje apelant nije osporio, proizlazi da apelant nije bio trajno nastanjen u stanu u Prisoju jer je 1980. godine, odselivši u svoju porodičnu kuću, trajno prestao sa korištenjem predmetnog stana kojeg je do tada smatrao svojim domom.
  • 28.
    U tim okolnostima, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, te ovaj dio navoda iz apelacije mora biti odbijen kao neosnovan.
    • c)
      Pravo na imovinu - član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu.

(...)"

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri posebna pravila:

(1) mirno uživanje imovine;

(2) ne lišavanje nikoga njegove imovine, osim ako je to u interesu društva i ako je u skladu sa zakonom i općim principima međunarodnog zakona;

(3) upotrebljavanje imovine prema općem interesu i plaćanje poreza i drugih prinosa i novčanih kazni.

  • 29.
    Ova pravila nisu "razdvojena" u smislu da su međusobno nepovezana. Drugo i treće pravilo se tiče određenih slučajeva sukobljavanja sa pravom na mirno uživanje imovine i trebalo bi, dakle, da bude konstruirano u svjetlu principa iskazanih u prvom pravilu (Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 198. godine, serija A br. 98, stav 37 in fine; Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A br. 102. stav 106).
  • 30.
    Pojam "imovina", koji se javlja u članu 1. Protokola broj 1, ne treba da se tumači na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31. stav 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).
  • 31.
    Ustavni sud ukazuje da se konkretan predmet odnosi na utvrđivanje apelantovog stanarskog prava na predmetnom stanu. Zakon o stambenim odnosima na jasan i nedvosmislen način propisuje uvjete za stjecanje stanarskog prava. Ustavni sud ističe da je čl. 11. i 26. Zakona o stambenim odnosima predviđeno da stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Ugovor o korištenju stana zaključuje se u pisanom obliku, čiji je sadržaj vezan za prava i obaveze nosioca stanarskog prava i davaoca stana Zakonom određen. Ugovor o korištenju stana, koji nije zaključen u pismenom obliku, ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud utvrdili su da apelant nije bio nezakoniti korisnik namjenskog stana za zaposlenike Škole. Stan je apelant koristio na osnovu rješenja Općinskog sekretarijata za privredu i finansije Općine Duvno, broj 04/7-360-15/73 od 9. aprila 1973. do 1980. godine. Na ovaj način apelant nije stekao i status nosioca stanarskog prava, niti u vrijeme korištenja stana, jer nije mogao dokazati da je zaključio ugovor o korištenju stana sa nadležnom institucijom. Apelant je predmetni stan napustio 1980. godine preseljenjem sa članovima domaćinstva u porodičnu kuću (napravljenu i uz pomoć kredita Škole) da bi (nakon skoro 20 godina od iseljenja), u namjeri da otkupi sporni stan, tražio uspostavu svoga statusa na predmetnom stanu kao nosioca stanarskog prava.
  • 32.
    Ustavni sud ističe da su Vrhovni sud, a prethodno Općinski sud u Tomislavgradu i Kantonalni sud u Livnu primijenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, odlučivši na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja.
  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da osporena presuda Vrhovnog suda nije povrijedila apelantova prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant nije stekao "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada osoba nema konstituirano pravo na određenu imovinu.
    • b)
      Nediskriminacija
  • 34.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Nediskriminacija

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

Član 17. Evropske konvencije glasi:

"Ništa se u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom".

  • 35.
    Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31., stav 32).
  • 36.
    Iz sadržaja apelacije proizlazi da se apelant žali na diskriminaciju u postupanju sudova koji su odlučivali o njegovoj tužbi za uspostavljanje - utvrđivanje stanarskog prava i odbijajućim presudama omogućili neravnopravnost zaposlenika Škole u otkupu stanova.
  • 37.
    Ustavni sud ističe da je zabrana diskriminacije centralni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i Ustava Bosne i Hercegovine, čemu se mora pridavati osobita važnost. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da se uživanje prava i sloboda, predviđenih u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, osigurava svim licima bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.
  • 38.
    Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitom tretmanu pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999., tačka 120., odluke januar-juli 1999.; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000., tačka 53, Odluke januar-juni 2000.; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001., tačka 154.).
  • 39.
    Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio argumente na kojima zasniva svoje navode, osim fotokopije dviju stranica djelovodnika Škole iz 1973. godine o evidentiranju rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju stana za apelanta, bez naznake broja i datuma navedenih akata. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili način tumačenja i primjene zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
  • 40.
    Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te praksu Ustavnog suda izraženu u tački 39. ove odluke, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede čl. 14. i 17. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 41.
    Polazeći od navedenog, a u skladu sa članom 59. stav 2. tačka 2. i članom 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

U 43/03

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r,