USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 45/03, rješavajući apelaciju V. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 17. maja 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija V. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev. 38/00 od 22. aprila 2000. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
OBRAZLOŽENJE
I - Uvod
- 1.V. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mrkonjić-Grada, koju zastupa G. M., advokat iz Banje Luke, podnijela je 13. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev. 38/00 od 22. aprila 2000. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, zatražen je odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda 10. oktobra 2003., a od DP "Zadružne trgovine" 13. oktobra 2003. godine. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. oktobra 2003., a DP "Zadružna trgovina" 3. novembra 2003. godine. Ustavni sud je 2. aprila 2004. godine, na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovore učesnika u postupku dostavio apelantu.
III - Činjenično stanje
- 3.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 4.M. B., apelanticin muž, bio je vlasnik kuće u Mrkonjić-Gradu u površini od 90 m i dvorišta u površini od 70 m, upisane na k.č. 24/31, p.l. 138, k.o. Mrkonjić-Grad. U kući je bio smješten poslovni prostor. Nakon završetka Drugog svjetskog rata došlo je, odlukom Finansijskog odsjeka Općine Mrkonjić-Grad, broj 03/3-16/22 10-4 od 8. aprila 1959. godine, do nacionalizacije imovine. DP "Zadružna trgovina", sa sjedištem u Mrkonjić-Gradu, kod koje je M. B. bio zaposlen, ušla je u poslovni prostor. Odluka o nacionalizaciji je, nakon uložene žalbe, poništena. Ipak, DP "Zadružna trgovina" je ostala u posjedu kuće. Navedenu imovinu naslijedila je apelantica rješenjem o nasljeđivanju.
- 5.Apelantica je, 14. aprila 1997. godine, podnijela tužbu Osnovnom sudu u Mrkonjić-Gradu protiv DP "Zadružna trgovina" za predaju u posjed navedene kuće. Apelantica sebe smatra vlasnicom kuće te je, da bi dokazala tu činjenicu, Osnovnom sudu donijela na uvid kopiju katastarskog izvoda posjedovnog lista kao i uvjerenje o nasljeđivanju. DP "Zadružna trgovina" je odgovorila na tužbu protivtužbom radi utvrđivanja valjanosti kupoprodajnog ugovora od 30. aprila 1964. godine.
- 6.Apelantica tvrdi da su u spis uložena "dva neovjerena ugovora datirana sa 30. aprila 1964. godine, ali sa različitim sadržajem". Prvim ugovorom ugovorena je kupoprodaja spornih nekretnina i cijena od 2.000.000 tadašnjih dinara i isplata cijene u dvije rate (prva rata do 20. septembra 1964. i druga rata do 1. maja 1965. godine). Drugim ugovorom je konstatirano da je kupoprodajna cijena plaćena, a porez na promet uplaćen. "Međutim", navodi apelantica, "nijedan ugovor nije ovjeren iako nije bilo nikada smetnji za ovjeru ugovora, te da je isplaćena kupoprodajna cijena prodavaču isti bi ga potpisao u sudu." Apelantica, štaviše, navodi nelogičnost u jednom od ugovora da je kupac 12. novembra 1969. godine platio porez na promet, iako je ugovor datiran 30. aprila 1964. godine.
- 7.Presudom broj P.129/97 od 28. novembra 1997. godine, Osnovni sud u Mrkonjić-Gradu je odbio tužbu kao neosnovanu. Taj sud je nakon dokaznog postupka zaključio da je kupoprodajni ugovor valjan, i da je na osnovu njega DP "Zadružna trgovina" stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama. U obrazloženju presude je, inter alia, navedeno da je "nesporno da je tadašnji direktor "Zadružne trgovine" Uredu za katastar SO Mrkonjić-Grad podnosio zahtjev za izdavanje posjedovnih listova, a radi ovjere spomenutog ugovora kod nadležnog suda. Ugovori nisu ovjereni, a direktor P. se ne sjeća zbog čega nisu".
- 8.Apelantica je, potom, uložila žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci. U svojoj žalbi apelantica je, između ostalog, izrazila sumnju u vjerodostojnost iskaza svjedoka, valjanost potpisa na ugovorima, te činjenicu da je na drugom ugovoru, u tački IV, navedeno da je "dana 12. novembra 1969. godine, kupac izvršio plaćanje poreza na promet". Okružni sud je presudom broj Gž.1058/98 od 21. oktobra 1999. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju se, između ostalog, navodi da je ugovor vjerovatno "antidatiran", pa iz toga razloga postoji nelogičnost u datumima plaćanja poreza na promet i sastavljanja ugovora. Osim toga, taj sud se osvrnuo na činjenicu da je apelantica čekala više od 30 godina od zaključenja ugovora da pokrene postupak.
- 9.Apelantica je, kao posljednji pravni lijek, uložila reviziju. Svojom presudom broj Rev-38/00 od 22. aprila 2000. godine, Vrhovni sud je djelimično udovoljio reviziji, a ostali dio revizije odbio kao neosnovan. Sud je presudio da se "Zadružna trgovina" ne može smatrati vlasnikom kuće pošto kao takva nije zavedena u katastru, ali da je ugovor valjan pravni posao. Sud je, međutim, odbio apelanticin zahtjev za vraćanje kuće u posjed, jer se ugovor iz 1964. godine može smatrati pravosnažnim.
- 10.Nezadovoljna odlukom Vrhovnog suda, apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu.
IV - Relevantni propisi
- 11.Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH", br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i "Službeni list RBiH", br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94)
Član 46. glasi:
"Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona, iako nisu sačinjeni u pismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju.
Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ovog zakona, ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ovog zakona, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona."
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 12.Apelantica tvrdi da je došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 12.
- b)Odgovor na apelaciju
- 13.U svom odgovoru na apelaciju, od 28. oktobra 2003. godine, Vrhovni sud je ostao pri navodima iz osporene presude.
- 14.DP "Zadružna trgovina", u svom odgovoru na apelaciju od 3. novembra 2003. godine, navodi da je nesporno da je apelanticin prednik ponudio ovom preduzeću kupovinu spornih nekretnina, da je zaključen valjan ugovor, te da je u ovom slučaju Evropska konvencija ispoštovana.
- 13.
VI - Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 17.Kupoprodajni ugovor je potpisan 1964. godine, tj. prije 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. Kako to predviđaju opće priznate odredbe međunarodnog prava, Ustav se ne može primjenjivati retroaktivno. Dakle, Ustavni sud, u principu, nije kompetentan da razmatra događaje koji su se desili prije 14. decembra 1995. godine. S druge strane, apelantica tvrdi da nije imala pravičan postupak. Ustavni sud primjećuje da je cjelokupan postupak pokrenut nakon 14. decembra 1995. godine. Prema tome, Ustavni sud jeste nadležan da odluči o pitanju da li su ili ne parnični postupci koje je apelantica pokrenula nakon 14. decembra 1995. godine, provedeni u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, tj. Evropskom konvencijom.
- 18.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev. 38/00 od 22. aprila 2000. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 12. novembra 2001. godine, a apelacija Ustavnom sudu je dostavljena 13. decembra 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 19.Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
Član 6. Evropske konvencije
- 21.Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći, prije svega, da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije. Ove odredbe Evropske konvencije odgovaraju članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 22.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 23.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 23.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 24.Iz apelacije se može zaključiti da se apelantica poziva na pravo na pravičan postupak u pogledu dokaznog postupka. Apelantica smatra da je kompletan postupak zasnovan na nekvalitetnim dokazima, da sudovi nisu uzeli u razmatranje njene žalbene navode u pogledu identičnosti potpisa na ugovorima. Dalje se navodi da sudovi nisu utvrdili tačan period u kojem je tužena strana držala u posjedu sporne nekretnine. Konačno, apelantica tvrdi da su sudovi proizvoljno primijenili član 46. Zakona o prometu nepokretnosti.
- 25.Ustavni sud naglašava da, u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque and Jabardo v. Spain, od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, paragraph 68; (vidi odluku Ustavnog suda, U 63/01, od 27. juna 2003. godine, stav 19), pitanje da li je ispoštovan princip pravičnog suđenja se mora cijeniti na osnovu postupka u cjelini, s obzirom na to da se nedostatak do kojeg je došlo u jednoj fazi postupka, može popraviti u naknadnoj fazi postupka. Ovo znači da obično nije moguće da se odredi da li je postupak bio pravičan ili ne dok se postupak ne okonča i ne donese konačna sudska odluka. Ustavni sud, dalje, smatra da pravo na pravičan postupak daje, inter alia, mogućnost organu koji odlučuje da predoči razloge presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02). Konačno, van nadležnosti Ustavnog suda je da cijeni kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom.
- 26.U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da, iako postoji određena nekonzistentnost obrazloženja sudskih presuda u pogledu trajanja dužine posjeda tužene strane, ovo pitanje nije u tolikoj mjeri od značaja za cjelokupan predmet, prije svega u pogledu samog pitanja valjanosti kupoprodajnog ugovora.
- 27.Ustavni sud ponavlja da nema nadležnost, u principu, da cijeni kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud se neće miješati u ovlasti sudova da poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. Ova sudijska sloboda proizlazi iz principa demokracije iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u nju se niko ne smije miješati. Ustavni sud primjećuje da je apelantica imala mogućnost prisustvovanja javnoj raspravi, izjašnjenju i suočenju izvedenim dokazima. Ustavni sud, također, primjećuje da apelantica nije tražila grafološko vještačenje potpisa, kao efektivnog dokaznog sredstva u konkretnom slučaju. Konačno, Vrhovni sud s razlogom zamjera apelantici period čekanja više od 30 godina za pokretanje postupka, što je opravdano s tačke gledišta pravne sigurnosti.
- 28.Uzimajući u obzir ovaj zaključak i prethodnu tačku ove odluke, Ustavni sud smatra da procjena dokaza nije proizvoljno utvrđena na štetu apelanta niti je propust sudova takve prirode da utiče na pravičan postupak kao cjelinu.
- 29.Ustavnom sudu preostaje još da riješi pitanje da li su se sudovi proizvoljno pozvali na član 46. Zakona o prometu nepokretnosti. Ustavni sud naglašava da princip pravne države i član 6. Evropske konvencije zahtijevaju da se sud pozove na određenu pravnu normu. Pravna osnova presude ne smije da bude proizvoljna, tj. van konteksta konkretnog predmeta, niti njeno tumačenje smije da bude van okvira jezičkog značenja. Pobijane presude ukazuju na član 46. Zakona o prometu nepokretnosti. Ovaj član, u stavu 2., glasi: "Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ovog zakona, ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ovog zakona, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona."
- 30.Iz citirane odredbe jasno proizlazi da je ovjera potpisa neophodna u slučaju samo kada jedan ugovor nije izvršen. Uzimajući u obzir činjenicu da su sudovi dokazali da je predmetni kupoprodajni ugovor izvršen, sasvim je opravdano pozivanje na ovu odredbu. Shodno tome, pobijana presuda se opravdano oslanja na pravnu osnovu za svoje odlučenje.
- 31.Konačno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 32.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 33.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
U 45/03
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.