USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 15. juna 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 36/03, rješavajući apelaciju N. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Usvaja se apelacija N. S.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- -presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-154/99 od 16. maja 2001. godine;
- -presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-133/98 od 21. decembra 1998. godine.
Nalaže se Osnovnom sudu u Mrkonjić-Gradu da osigura izvršenje presude tog suda, broj P-31/97 od 15. augusta 1997. godine.
Nalaže se Osnovnom sudu u Mrkonjić-Gradu da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.N. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rastoke, kojeg zastupa G. M., advokat iz Banje Luke, podnio je 20. septembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-154/99 od 16. maja 2001. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-133/98 od 21. decembra 1998. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 30. jula 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je 2. septembra 2003. godine dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je 28. oktobra 2003. godine dostavljen apelantu.
III - Činjenično stanje
Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.Apelant je, 8. februara 1990. godine, doživio povredu na radu tako što je kao radnik ŠIP "Ključ", iz Ključa, u svojstvu vozača kamiona, radeći na utovaru kamiona u vlasništvu tuženog preduzeća, doživio povrede u vidu potresa mozga, opekotina i amputacije lijeve ruke. Naime, kamion, kojim je apelant upravljao, bio je u fazi utovara i nije bio u pokretu. Međutim, na skladišnom prostoru, na kojem se apelant povrijedio, prema nalazu inspektora, nisu bili ispunjeni bezbjednosni uvjeti rada jer preko skladišta, koje je u vlasništvu RO "Budućnost" Svetozarevo, prema Pravilniku o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova ("Službeni list SFRJ" broj 69/79), nije bilo dozvoljeno vođenje električnih vodova. Zbog toga je inspektor rada zabranio rad na skladišnom prostoru, na kojem je apelant teže povrijeđen. Tuženo preduzeće nije u postupku osporilo navedene činjenice. Utvrđeno je, također, da je općim aktima tuženog preduzeća propisano da je vozač kamiona obavezan uvezati teret sajlom, što je apelant i učinio.
- 6.Povodom navedene nesreće na radu i apelantove tužbe, Osnovni sud u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) usvojio je tužbeni zahtjev i, 15. augusta 1997. godine, donio djelimičnu presudu, broj P-31/97. Apelantov tužbeni zahtjev u navedenoj presudi usvojen je na temelju čl. 173. do 177. Zakona o obligacionim odnosima i činjenice da je apelant vozač kamiona tuženog preduzeća. Sud je isključio mogućnost oslobađanja tuženog odgovornosti za štetu u smislu člana 177. navedenog zakona, jer je apelant u kritičnom momentu imao na sebi zaštitne rukavice i kožni kaput, čime je primijenio mjere zaštite na radu.
- 7.Na osnovu žalbe tuženog preduzeća, Okružni sud, navedenom presudom od 21. decembra 1998. godine, preinačio je prvostepenu presudu Osnovnog suda od 15. augusta 1997. godine tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, smatrajući da šteta za apelanta nije nastupila u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, jer je teretni kamion, kojim je apelant upravljao, bio u fazi utovara i nije bio u pokretu. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je neosnovano isključio mogućnost oslobađanja od odgovornosti tuženog preduzeća koje je predviđeno članom 177. Zakona o obligacionim odnosima. Drugostepeni sud, naime, smatra da je šteta nastala apelantovom radnjom.
- 8.Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu iz razloga navedenih u presudi broj Rev-154/99 od 16. maja 2001. godine. Vrhovni sud je, u smislu člana 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio da je za štetu prouzrokovanu djelovanjem električne struje objektivno odgovoran vlasnik dalekovoda, a ne samo vlasnik struje. Stav Vrhovnog suda je da je u konkretnom slučaju šteta nastala od uzroka koji je van stvari tuženog, čije djelovanje tuženi nije mogao predvidjeti, niti izbjeći ili otkloniti.
IV - Relevantni propisi
- 9.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03)
"Član 169. stav 1.
(1) U slučaju štete koju je prouzrokovalo lice koje za nju nije odgovorno, a naknada se ne može dobiti od lica koje je bilo dužno da vodi nadzor nad njim, sud može, kad to pravičnost zahtijeva, a naročito s obzirom na materijalno stanje štetnika i oštećenika, osuditi štetnika da naknadi štetu, potpuno ili djelimično.
Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korištenje.
Član 175.
Ako je imaocu oduzeta opasna stvar na protupravan način, za štetu koja od nje potiče ne odgovara on, nego onaj koji mu je oduzeo opasnu stvar, ako imalac nije za to odgovoran.
Član 176.
(1) Umjesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara lice kome je imalac povjerio stvar da se njome služi, ili lice koje je inače dužno da je nadgleda, a nije kod njega na radu.
(2) Ali će pored njega odgovarati i imalac stvari ako je šteta proizašla iz neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari na koje mu nije skrenuo pažnju.
(3) U tom slučaju odgovorno lice koje je isplatilo naknadu oštećeniku ima pravo da zahtijeva cijeli njen iznos od imaoca.
(4) Imalac opasne stvari koji ju je povjerio licu koje nije osposobljeno ili nije ovlašteno da njome rukuje, odgovara za štetu koja potekne od te stvari.
Član 177.
(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći, ni otkloniti.
(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
(3) Imalac se oslobađa odgovornosti djelimično, ako je oštećenik djelimično doprinio nastanku štete.
(4) Ako je nastanku štete djelimično doprinijelo treće lice, ono odgovara oštećeniku solidarno sa imaocem stvari, a dužno je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivice.
(5) Lice kojim se imalac poslužio pri upotrebi stvari ne smatra se trećim licem."
- 10.Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", broj 60/89) koji je važio u vrijeme kada se dogodila nesreća na radu u kojoj je apelant povrijeđen i pretrpio štetu na radu:
"Član 73. stav 1.
"Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, organizacija, odnosno poslodavac dužni su da radniku naknade štetu po općim načelima o odgovornosti za štetu.(...)"
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 11.Apelant se žali da su mu presudom Vrhovnog suda od 16. maja 2001. godine i presudom Okružnog suda od 21. decembra 1998. godine povrijeđeni i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se, s tim u vezi, poziva na član 169. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, tj. na princip pravičnosti i član 73. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji u konkretnom slučaju znače odgovornost tuženog preduzeća da mu štetu nadoknadi kao svom zaposleniku.
- 12.Apelant predlaže da Ustavni sud, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, apelaciju usvoji, ukine presudu Vrhovnog suda broj Rev-154/99 od 16. maja 2001. godine i presudu Okružnog suda broj Ž-133/98 od 21. decembra 1998. godine, kao i da potvrdi presudu Osnovnog suda broj P 31/97 od 15. augusta 1997. godine.
- 11.
- b)Odgovor na apelaciju
- 13.Vrhovni sud je naveo da ostaje kod svih navoda i razloga datih u osporenoj presudi broj Rev-154/99 od 16. maja 2001. godine.
- 13.
VI - Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev-154/99 od 16. maja 2001. godine i presuda Okružnog suda broj Ž-133/98 od 21. decembra 1998. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantov punomoćnik je primio 24. augusta 2001. godine. Apelacija je primljena u Ustavnom sudu 20. septembra 2001. godine. Slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 18.Apelant pobija presude Vrhovnog i Okružnog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine
"Katalog prava - Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- a)Pravo na pravično suđenje
- 19.Predmetni slučaj se odnosi, prije svega, na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
- 19.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 20.Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je, naprimjer, slučaj kad je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
- 21.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravičnost suđenja se ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68.). Također, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, dovoljno je da se apelacioni sud pozove na odredbu koja predviđa postupak na osnovu kojeg se apelacija može odbiti, a da bliže ne obrazlaže odluku (vidi odluku o dopustivosti Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Savezne Republike Njemačke od 16. jula 1981. godine, stav 3). Član 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud primijeni odgovarajući zakon ili da pravilno tumači neki zakon. Međutim, primjena pozitivno-pravnih odredbi ne može biti proizvoljna.
- 22.Iako Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način primjene zakona od redovnih sudova, Ustavni sud to može učiniti u posebnim slučajevima - ako se krše ljudska prava i slobode i ukoliko činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud primijeni odgovarajući zakon ili da pravilno tumači neki zakon. Međutim, primjena pozitivno-pravnih odredbi ne može biti proizvoljna. S obzirom na to da se apelant u prvom redu žali na nepravičnost postupka pred sudovima (proizvoljnu primjenu zakona koja je vodila u lišavanje imovine) zadatak Ustavnog suda je da provjeri u prvom redu da li je Vrhovni sud ispitivao apelantovu žalbu u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, u kom cilju će se razmatrati postupci koje su vodila ova tijela kada su ispitivala predmetni zahtjev.
- 23.U postupku pred sudovima je utvrđeno da je apelant doživio nesreću na radu kao vozač teretnog kamiona tuženog preduzeća za vrijeme obavljanja redovnih radnih zadataka utovara mirujućeg kamiona i da je do povrjeđivanja došlo zato što tuženo preduzeće nije obezbijedilo sigurne uvjete za rad na skladišnom prostoru. Apelant je u kritičnom momentu na sebi imao sva neophodna zaštitna sredstva predviđena važećim propisima i pridržavao se pravila koja je tuženo preduzeće propisalo.
- 24.Ustavni sud zapaža da su drugostepeni i Vrhovni sud zaključili da je šteta nastala isključivo propustom trećeg lica, tj. propustom vlasnika skladišnog prostora (Radna organizacija "Budućnost" Svetozarevo), ne navodeći njegove propuste, i da postoje uvjeti za oslobađanje od odgovornosti tuženog u smislu člana 177. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, te u smislu člana 173. istog zakona, izveli zaključak da nastala šteta u ovom slučaju ne potječe od opasne stvari, odnosno od opasne djelatnosti, te da se tuženi ne može smatrati odgovornim za štetu.
- 25.Nasuprot navedenom stanovištu Okružnog i Vrhovnog suda, Osnovni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, koje su prihvatili i Okružni i Vrhovni sud, zaključio da je tuženi odgovoran za nastalu štetu i, prema odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima i člana 73. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, isključio mogućnost oslobađanja tuženog od odgovornosti, pozivajući se na član 177. Zakona o obligacionim odnosima jer je nesumnjivo utvrđeno da se apelant pridržavao propisanih mjera zaštite na radu.
- 26.Prema Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa (član 73. stav 1.) ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, organizacija, odnosno poslodavac, dužni su da radniku naknade štetu prema općim načelima o odgovornosti za štetu. Konačno, Ustavni sud primjećuje da su Okružni i Vrhovni sud propustili mogućnost da u konkretnom predmetu, uzimajući u obzir utvrđene činjenice, primijene i član 169. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, što je za posljedicu imalo povredu apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje. Naime, prema navedenoj odredbi, u slučaju štete koju je prouzrokovalo lice koje za nju nije odgovorno, a naknada se ne može dobiti od lica koje je bilo dužno da vodi nadzor nad njim, sud može, kad to pravičnost zahtijeva, a naročito s obzirom na materijalno stanje štetnika i oštećenika da naknadi štetu, potpuno ili djelimično. S obzirom na nesporno činjenično stanje ovog predmeta, proizlazi i po osnovu zahtjeva pravičnosti - u smislu citirane zakonske odredbe da apelant ima pravo na naknadu štete, odnosno da je tuženo preduzeće odgovorno za naknadu te štete kao subjekt koji je bio dužan da vodi nadzor nad apelantom kao njegov poslodavac.
- 27.Proizlazi da su Okružni i Vrhovni sud zanemarili relevantne materijalno-pravne zakone i zaključili da se nesreća nije dogodila na radu i u vezi sa radom i da tuženi nije odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio. Na taj način Okružni i Vrhovni sud su zanemarili apelantovo pravo jer nisu primijenili zakon koji, kao lex specialis u konkretnom slučaju, ima prioritet nad općim zakonima i mora biti primijenjen na konkretan slučaj. Ustavni sud, polazeći od navedenog, ukinuo je osporene presude Okružnog i Vrhovnog suda i naredio izvršenje presude Osnovnog suda broj P-31/97 od 15. augusta 1997. smatrajući pravilnim zaključak suda da je tuženo preduzeće odgovorno za štetu koju je apelant pretrpio u predmetnom slučaju, kako je to predviđeno navedenim relevantnim zakonskim propisima. Slijedi da su Okružni i Vrhovni sud osporenim odlukama povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- b)Pravo na imovinu
- b)
- 28.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 29.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 29.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 30.Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvi korak se sastoji u razmatranju da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja riječi "imovina", a koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 31.Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluke Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Pravo za koje apelant tvrdi da ga je stekao, moglo bi se smatrati imovinom ukoliko za to postoji pravna osnova. U konkretnom slučaju se radi o zahtjevu apelanta na naknadu štete što, prema ustaljenoj jurisprudenciji Ustavnog suda, predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 32.Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
- 33.Ustavni sud primjećuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On, naime, nije naveo da li osporene presude predstavljaju lišavanje imovine u smislu druge rečenice stava 1. ovog člana, nadziranje korištenja imovine u smislu stava 2. ovog člana, ili miješanje sa pravom na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice stava 1. ovog člana. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o lišavanju imovine, jer se preinačenje prvostepene presude Osnovnog suda od 15. augusta 1997. godine presudom Okružnog suda donesenom 21. decembra 1998. godine i odbijanje apelantove revizije kao neosnovane presudom Vrhovnog suda od 16. maja 2001. godine zasniva na pogrešnoj primjeni relevantnih materijalno-pravnih propisa na nesporno činjenično stanje i apelant lišava stečenog prava na naknadu štete koja mu pripada saglasno članu 73. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji, kao lex specialis, u konkretnom slučaju ima prioritet nad općim zakonima i mora biti primijenjen na konkretan slučaj.
- 34.U skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da liši nekoga imovine u "javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava". Primjenjujući ovu rečenicu na konkretan slučaj, to znači da Ustavni sud mora utvrditi da li je lišavanje apelantovog prava kao uposlenika tuženog preduzeća, koji je nesreću na radu, tj. štetu, pretrpio radeći redovan posao kod tuženog i u vezi sa radom bilo a) zakonski predviđeno, b) u skladu sa javnim interesom. Osim toga, u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, lišavanje imovine mora biti u skladu sa načelom proporcionalnosti, tj. mora postojati razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići. Takva proporcionalnost ne može se podržati ako je na pojedinca stavljen "pretjeran" teret (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Lithigow i drugi protiv Velike Britanije, od 8. jula 1986. godine, serija A broj 102. stav 120.).
- 35.Ustavni sud zapaža da lišavanje imovine u konkretnom slučaju ne samo da nije predviđeno relevantnim Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa, već naprotiv, to lišavanje nije ni moguće. Jer, navedeni zakon je lex specialis i ima prioritet nad općim zakonima, te se kao takav mora primijeniti na činjeničnu osnovu ovog slučaja. Ustavni sud, stoga, zaključuje da je, s jedne strane, apelant imao jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i modaliteta ostvarivanja svojih prava, a s druge strane, osporene presude Okružnog i Vrhovnog suda, koje se apelacijom pobijaju, neosnovano su zaključile da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno da nisu povrijeđena njegova ustavna prava, te da je on odgovoran za štetu koju je pretrpio, odnosno da je šteta nastala od uzroka koji je izvan stvari tuženog preduzeća, čije djelovanje navodno tuženi nije mogao predvidjeti, niti izbjeći ili otkloniti. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama apelant lišen prava na imovinu čime je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 36.S obzirom na zaključak iz prethodnog stava, Ustavni sud zaključuje da nije potrebno razmatrati druge elemente člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 37.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 38.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.