USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 21. jula 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 72/03, rješavajući apelaciju H. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija H. Š. iz Bosanske Krupe, podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-708/01 od 30. januara 2002. godine, i Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, broj P.190/00 od 12. aprila 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.H. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa A. A., advokat iz Cazina, podnio je 29. aprila 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-708/01 od 30. januara 2002. godine, i Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, broj P.190/00 od 12. aprila 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.U skladu sa članom 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 29. septembra 2003. godine zatraženo je od Kantonalnog suda, Općine Bosanska Krupa i M. T., iz Bosanske Krupe, koji su bili druga strana (tuženi) u postupku u kojem je donesena presuda koja se pobija apelacijom, da odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovore na apelaciju dostavili su Kantonalni sud 13. oktobra 2003. godine i M. T. 6. oktobra 2003. godine, i ovi odgovori dostavljeni su apelantu u skladu sa članom 25. Poslovnika Ustavnog suda. Općina Bosanska Krupa nije odgovorila na apelaciju.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.Apelant je 25. septembra 2000. godine podigao mandatnu tužbu protiv Općine Bosanska Krupa i M. T., sa prijedlogom da sud usvoji predloženi platni nalog kojim će se naložiti tuženim da plate tužitelju solidarno iznos od 14.524,80 KM na ime sanacije i adaptacije prostora, sa zateznom kamatom počevši od 25. septembra 2000. godine pa do konačne isplate, te da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.
- 6.Rješenjem Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, broj Pl-35/00 od 29. septembra 2000. godine, u cijelosti je usvojen predloženi platni nalog i tužitelju (apelantu), na ime troškova izdavanja platnog naloga, dosuđen je iznos od 435 KM.
- 7.Protiv ovog platnog naloga tuženi Općina Bosanska Krupa i M. T. su uložili prigovore, osporavajući u cijelosti osnovanost izdatog platnog naloga, jer je tužilac (apelant) svojom voljom predmetni stan sanirao vlastitim sredstvima.
- 8.Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, broj P.190/00 od 12. aprila 2001. godine, usvojeni su prigovori tuženih Općine Bosanska Krupa i M. T., koje su izjavili protiv platnog naloga ovog suda, broj Pl- 35/00 od 29. septembra 2000. godine, te je isti platni nalog u cijelosti ukinut, kako u pogledu glavne tražbine, tako i kamate te troškova za izdavanje platnog naloga. U obrazloženju ove presude se navodi da je, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je rješenjem Općinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Bosanska Krupa, broj 04/1-373/96 od 20. maja 1996. godine, apelantu dodijeljen na privremeno korištenje napušteni trosobni stan površine 94 m2 u Bosanskoj Krupi, kojeg je nosilac stanarskog prava M. T. napustio nakon 30. aprila 1991. godine. Istim rješenjem apelantu je odobreno da može koristiti stan najduže jednu godinu od prestanka neposredne ratne opasnosti, a nakon proteka tog roka dužan je napustiti stan i predati ga Općini Bosanska Krupa, slobodan od lica i stvari. Apelant je 23. maja 1996. godine, uz prisustvo predstavnika Općine Bosanska Krupa, M. T. i predstavnika SIZ-a stanovanja Bosanska Krupa, izvršio detaljan pregled stana i utvrđeno je da je stan potpuno demoliran i postavljeno je pitanje da li je uopće isplativo vršiti sanaciju tog stana, ali je apelant tada izjavio, a što je u zapisniku konstatirano, da će stan o svom trošku adaptirati i koristiti jedan dio za stanovanje, a jedan dio za poslovni prostor, a nakon toga je konstatirano u zapisniku da treba omogućiti apelantu da stan sanira, da jedan dio pretvori u poslovni prostor pod uvjetom da po isteku roka za korištenje poslovni prostor vrati u stambeni prostor. Apelant je od 20. juna 1996. godine pa do 9. januara 2001. godine koristio predmetni stan tako što je koristio jednu sobu koju je adaptirao u cijelosti i u kojoj je imao otvorenu fotografsku radnju. Apelant je za adaptaciju stana obezbijedio stolariju za sve prostorije, ulazna vrata te druge radnje, dok je cijelo vrijeme živio u svojoj kući u Bosanskoj Krupi.
Polazeći od ovakvog činjeničnog utvrđenja, Općinski sud je zaključio da apelant nema pravo na povrat sredstava ni od vlasnika niti od nosioca stanarskog prava, koja je uložio u predmetni stan, jer se apelant sam obavezao da će "o svom trošku" adaptirati stan, a što znači da se na taj način odrekao prava da, prema odredbi člana 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, traži naknadu od bilo koga, pa čak i ako su troškovi koje je imao bili nužni i korisni za objekt.
- 9.Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-708/01 od 30. januara 2002. godine, apelantova žalba podnesena protiv presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, broj P-190/00 od 12. aprila 2000. godine, odbijena je kao neosnovana, a prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je u presudi obrazložio da u cijelosti prihvata činjenično utvrđenje prvostepenog suda, koje se ni žalbom ne dovodi u sumnju i zaključio, kao i prvostepeni sud, da apelantu ne pripada pravo da na osnovu člana 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, traži povrat sredstava koja je uložio u predmetni objekt, jer se sam obavezao adaptirati stan. U presudi se, dalje, navodi da je u momentu kada je apelant dao izjavu da će adaptirati predmetni stan, njegov interes bio da sebi obezbijedi poslovni prostor, kako je i učinio, te da je bez značaja i to što je kasnije, 1998. godine, zaključen ugovor o zakupu između Općine Bosanska Krupa i apelanta, kao i da, suprotno apelantovom mišljenju, u konkretnom pravnom odnosu nemaju primjenu odredbe čl. 749-770. Zakona o obligacionim odnosima, jer se te odredbe odnose na ugovor o nalogu.
IV - Relevantni propisi
- 10.U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03) odredbe na koje se apelant poziva glase:
"Član 9.
Predaja stana u posjed nosiocu stanarskog prava vrši se uz prisustvo službene osobe nadležnog organa.
O predaji stana i imovine u njemu sačinjava se zapisnik koji, pored ostalog, treba da sadrži detaljni opis zatečenog stana i stvari u njemu.
U slučaju kada zapisnik iz vremena kada je stan napušten ne postoji, nadležni organ vrši kontrolu stana u vrijeme donošenja rješenja iz člana 6. ovog zakona. Nadležni organ je u skladu sa svojim ovlastima dužan zatražiti pokretanje krivičnog postupka protiv sadašnjeg korisnika koji prilikom dobrovoljnog, odnosno prinudnog iseljenja, nezakonito otuđi imovinu ili stvari iz stana, odnosno koji stan svjesno ošteti. Nadležni organ je u rješenju dužan obavijestiti, odnosno upozoriti sadašnjeg korisnika o krivičnim sankcijama u skladu sa članom 7. stav 1. tačka 7. ovog zakona.
(...).
Član 18.a)
Osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koja je uložila svoja sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78 i 39/85 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je prethodni nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed.
U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1. nosilac stanarskog prava može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje.
Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja stana od trenutka kada je stan napušten od strane nosioca stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed nosiocu stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom. Sve popravke od strane nosioca stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine da stan vrati u stanje prije njegovog napuštanja, smatrat će se kao "sredstva kojima je nosilac stanarskog prava otklonio ratnu štetu" u svrhu otkupa stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00 i 32/01)".
- 11.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99), koji je bio na snazi do 5. novembra 2003. godine, relevantne odredbe glase:
"Član 374.
(...)
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 336. stava 2. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
Član 350.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 357.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.
(...)"
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant pobija presudu Kantonalnog suda, broj Gž-708/01 od 30. januara 2002. godine, žaleći se da je, kao i prvostepena presuda Općinskog suda u Bihaću, broj P-190/00 od 12. aprila 2000 godine, povrijedila njegova ustavna i međunarodno priznata ljudska prava i osnovne slobode. Apelant tvrdi da su mu povrijeđeni zabrana diskriminacije iz člana 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u pogledu prava na jednakost pred zakonom, jer je doveden u nejednak položaj u odnosu na druge osobe koje su, saglasno članu 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, dobile novčanu satisfakciju za uložena sredstva na ime neophodnih troškova u stanovima koje su koristili kao privremeni korisnici; pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer drugostepeni sud pogrešno smatra da se on odrekao prava na naknadu za utrošena sredstva, iako taj sud ne osporava činjenicu da je građevinski materijal, ugrađen u predmetne prostorije, apelantovo vlasništvo, a prvostepeni sud ne osporava da su učinjeni troškovi bili nužni pa je apelant lišen svoje imovine, odnosno nije dobio materijalnu satisfakciju koja za njega predstavlja znatnu ekonomsku vrijednost, dodajući da bi odvajanje građevinskog materijala koji je ugradio u predmetni stan oštetilo predmetni stan, što bi predstavljalo krivično djelo u smislu člana 9. istog zakona; pravo na rad i mogućnost zarađivanja, te pristojan život za njega i njegovu porodicu, predviđeno članom 6.1) i članom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer je Općina Bosanska Krupa time što je dala kredit za nabavku opreme za obavljanje fotografske djelatnosti i u zakup poslovne prostorije, apelantu jedno kratko vrijeme priznala pravo na rad i na mogućnost zarađivanja, koje mu je aktom prisilnog iseljenja iz predmetnih prostorija uskraćeno.
b) Odgovori na apelaciju
- 13.Kantonalni sud, u svom aktu od 13. oktobra 2003. godine, navodi da je svojom presudom broj Gž-708/01 od 30. januara 2002. godine odbio apelantovu žalbu podnesenu protiv presude Općinskog suda u Banjoj Luci, broj P-190/00 od 12. aprila 2001. godine, jer je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi isplate iznos od 14.524,80 KM, zbog toga što se apelant sam obavezao da uloži sredstva u adaptaciju poslovnog prostora da bi taj prostor dobio na korištenje pa se, u konkretnom slučaju, ne može primijeniti odredba člana 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
- 14.M. T. u svom odgovoru u cijelosti osporava navode apelanta. Navodi da je apelant na svoju ruku otvorio poslovni prostor - fotografsku radnju u jednom dijelu predmetnog stana na kojem on ima stanarsko pravo, te u istom prostoru radio od 1996. do momenta ispražnjenja stana, i u njega sračunato uložio sredstva, iako je znao da za privremeno korištenje predmetnog stana ima privremeno rješenje na godinu dana. Dodaje i da je on penzioner te da nema mogućnosti niti se smatra obaveznim da apelantu bilo šta nadoknadi za ono što je radio bez njegovog pristanka.
VI - Dopustivost
- 15.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
- 16.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."
- 17.U konkretnom slučaju predmet osporavanja je presuda Kantonalnog suda, broj Gž-708/01 od 30. januara 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 4. marta 2002. godine, a apelaciju je podnio 29. aprila 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-708/01 od 30. januara 2002. godine, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 19.Prema članu 31. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud kod odlučivanja "ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu." U konkretnom slučaju apelant se žali da su mu povrijeđeni pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na jednakost pred zakonom i pri tome se poziva na član 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka i član 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad, mogućnost zarađivanja i pristojan život za sebe i svoju porodicu, predviđenom članom 6.1) i članom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog činjenice da nije dobio materijalnu satisfakciju za sredstva koja je uložio na ime neophodnih troškova u stan koji je dobio na privremeno korištenje.
- 20.Nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na pitanja koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud, općenito govoreći, nije nadležan da vrši primjenu utvrđivanja činjenica niti da pravno tumači odluke redovnih sudova osim ukoliko odluka redovnog suda krši ustavna prava. To je u slučaju da odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi i u drugim slučajevima).
- a)Nediskriminacija u vezi sa pravom na jednakost pred zakonom - član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima
- a)
- 21.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 22.Član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je naveden u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, glasi:
"Sva su lica jednaka pred zakonom i imaju pravo bez diskriminacije na podjednaku zaštitu zakona. U tom smislu, zakon mora da zabranjuje svaku diskriminaciju i da osigura svim licima podjednaku i uspješnu zaštitu protiv svake diskriminacije, naročito u pogledu rase, boje, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog i socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja".
- 23.Dakle, prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, uživanje prava, predviđenog Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i drugim međunarodnim sporazumima na koje se poziva, zaštićeno je od svih oblika diskriminacije. Stoga je i nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje da li postoji diskriminacija u vezi sa tim pravima.
- 24.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6. strana 86, stav 4. tačka 42). Isto se može primijeniti mutatis mutandis, na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.
- 25.Ustavni sud podsjeća da se pitanje diskriminacije pojavljuje samo kada su osobe, koje se nalaze u istoj situaciji, tretirane na različit način. U konkretnom slučaju apelant, u pogledu prava na jednaku zaštitu pred zakonom, ne daje nikakav razlog na osnovu kojeg se može zaključiti da je bio tretiran drukčije od ostalih osoba u istoj situaciji. Činjenica što je apelant tražio da predmetni napušteni stan "o svom trošku" adaptira i koristi jedan dio za stanovanje, a jedan dio za poslovni prostor (zapisnik od 23. maja 1995. godine) i dobio taj stan na privremeno korištenje, a najduže na jednu godinu dana od prestanka neposredne ratne opasnosti (rješenje nadležnog organa uprave od 20. maja 1996. godine), kao i što relevantna zakonska odredba propisuje da osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a koja je uložila svoja sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava, ne daje osnova za zaključak da je apelant, u vezi sa pravom da traži povrat uloženih sredstava, tretiran drukčije od osoba u istoj situaciji. Stoga Ustavni sud zaključuje da nije bilo diskriminacije apelanta u pogledu prava na jednaku zaštitu pred zakonom.
- b)Pravo na imovinu - član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju
- b)
- 26.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu".
- 27.Član 1. protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 27.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 28.Pojam "imovina", koji se javlja u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge zakonske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom. 31. stav 50).
- 29.Konkretni predmet odnosi se na novčano potraživanje po osnovu ulaganja apelanta za adaptaciju napuštenog stana kojeg je dobio na privremeno korištenje. Ustavni sud konstatira da su Kantonalni sud i, prethodno, Općinski sud u Bosanskoj Krupi, odlučili, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, da apelantu ne pripada pravo da mu se, na osnovu odredbi člana 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, vrate sredstva koja je uložio u napušteni stan koji je dobio na privremeno korištenje, niti mu to pravo pripada na osnovu odredbi čl. 749. do 770. Zakona o obligacionim odnosima, koje uređuju ugovor o nalogu, jer je sam preuzeo da "o svom trošku" adaptira predmetni stan. Ustavni sud smatra da, u ovakvim okolnostima, apelant nije stekao imovinu koja bi mogla biti zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa samim tim da taj član nije primjenjiv na predmetni slučaj.
c) Drugi aspekti
- 30.Apelant se u svojoj apelaciji žali i na povredu prava na rad i mogućnost zarađivanja za pristojan život za sebe i svoju porodicu i pri tom se poziva na član 6.1) i član 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. On, naime, tvrdi da je Općina Bosanska Krupa, davanjem kredita za nabavku opreme za obavljanje fotografske djelatnosti te u zakup poslovnih prostorija za obavljanje djelatnosti, njemu jedno kratko vrijeme priznala pravo na rad i mogućnost zarađivanja, koje mu je uskraćeno aktom prisilnog iseljenja iz predmetnog stana, Ustavni sud primjećuje da navodna odluka o prisilnom iseljenju nije bila predmet spora koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda pa, samim tim, ne mogu biti ni predmet razmatranja pred Ustavnim sudom. U takvim okolnostima Ustavni sud zaključuje da za razmatranje apelacije u navedenom smislu nisu ispunjeni uvjeti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i odgovarajućih odredbi Poslovnika Ustavnog suda. Naime, apelaciona nadležnost Ustavnog suda, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosi se na pitanja iz ovog Ustava, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Dalje, član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda predviđa da Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u propisanom roku od 60 dana. U navedenom kontekstu, Ustavni sud zaključuje da navode apelanta, koje se odnose na ova prava, nije neophodno posebno razmatrati.
VIII - Zaključak
- 31.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.