USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 30. juna 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 133/03, rješavajući apelaciju "Lami" d.o.o, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija "Lami" d.o.o., podnesena protiv rješenja Općinskog suda Sanski Most, broj I-251/00 od 13. septembra 2000. godine, zaključka Općinskog suda Sanski Most, broj I-251/00 od 27. oktobra 2000. godine, rješenja Općinskog suda Sanski Most, broj I-251/00 od 15. decembra 2000. godine, i rješenja Kantonalnog suda Bihać, broj Gž-46/01 od 18. juna 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1."Lami" d.o.o. Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 5. jula 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda Sanski Most broj I-251/00 od 13. septembra 2000. godine, zaključka Općinskog suda Sanski Most broj I-251/00 od 27. oktobra 2000. godine, rješenja Općinskog suda Sanski Most I-251/00 od 15. decembra 2000. godine, i rješenja Kantonalnog suda Bihać, broj Gž-46/01 od 18. juna 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.U skladu sa članom 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelacija je dostavljena na odgovor Općinskom sudu Sanski Most i Kantonalnom sudu Bihać.
- 3.Kantonalni sud Bihać je dostavio odgovor Ustavnom sudu 7. juna 2004. godine.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.Apelant je, 1. septembra 1998. godine, zaposlio E. H. iz Sanskog Mosta na radno mjesto trgovca. E. H. je obavljala ove poslove do 2. marta 1999. godine, kada je otišla na porodiljsko bolovanje. Međutim, apelant nije plaćao naknadu za njezino porodiljsko odsustvo. Nakon toga, E. H. je podnijela tužbu Općinskom sudu Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud).
- 6.Presudom, broj P-322/00 od 19. oktobra 1999. godine, Općinski sud je usvojio tužbu E. H. i naložio apelantu da joj plati naknadu. Općinski sud je utvrdio da postoje dokazi da je E. H. bila na porodiljskom bolovanju zbog rođenja djeteta i da, prema Zakonu o zdravstvenom osiguranju, ona ima pravo na punu zdravstvenu naknadu počevši od 2 .marta 1999. godine.
- 7.Apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, navodeći povrede odredbi Zakona o parničnom postupku, pogrešnu primjenu materijalnog prava i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
- 8.Presudom broj Gž-510/99 od 6. marta 2000. godine, Kantonalni sud u Bihaću je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. Kantonalni sud je ustanovio da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da osnovno pitanje nije ima li E. H. pravo na zdravstvenu naknadu, budući da je apelant priznao svoju obavezu da plaća naknadu za prva 42 dana porodiljskog odsustva, nego je li apelant bio obavezan da plaća naknadu nakon isteka ova 42 dana.
- 9.E. H. je Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-510/99. Odlukom broj I-251/00 od 13. septembra 2000. godine (koja se pobija apelacijom), Općinski sud je usvojio prijedlog za izvršenje pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava sa žiro-računa apelanta na žiro-račun povjerioca kod tadašnjeg Zavoda za platni promet Sanski Most. Prema članu 41. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, Općinski sud je izdao nalog Zavodu za platni promet radi izvršenja na ime glavnog duga. Međutim, do izvršenja nije došlo zbog nelikvidnosti apelanta.
10 . E. H. je, 5. oktobra 2000. godine, zatražila od Općinskog suda da zaplijeni apelantovu imovinu. Zaključkom broj I-251/00 od 27. oktobra 2000. godine, Općinski sud u Sanskom Most je naložio sudskom izvršitelju da izvrši popis, procjenu i prodaju pokretnih stvari koje se nalaze u posjedu apelanta radi podmirenja apelantovog duga E. H., u iznosu od 4.000 KM.
- 11.Nakon toga, apelant je uložio prigovor Općinskom sudu u Sanskom Mostu, pobijajući, između ostalog, iznos duga utvrđenog u rješenju Općinskog suda broj I-251/00 od 13. septembra 2000. godine. Rješenjem, broj I-251/00 od 15. decembra 2000. godine, Općinski sud je djelimično usvojio apelantov prigovor i izmijenio rješenje Općinskog suda, broj I-251/00 od 13. septembra 2000. godine, u pogledu iznosa duga. U toku rasprave, strane u sporu su se složile da je mjesečna plaća E. H. iznosila 200 KM umjesto 300 KM u toku porodiljskog odsustva i po tom osnovu je obavezao apelanta da plati dug od 2.400 KM. Apelant se obavezao da će platiti ovaj iznos u roku od 15 dana, a E. H. se obavezala da će dostaviti doznake o spriječenosti za rad kako bi apelant mogao tražiti naknadu od osiguravajućeg fonda. Ostali razlozi apelanta, koje je naveo u prigovoru, odbijeni su kao neosnovani.
- 12.Apelant je nakon toga uložio žalbu Kantonalnom sudu u Bihaću protiv rješenja Općinskog suda broj I-251/00 od 15. decembra 2000. godine. Predložio je da se izvršenje rješenja obustavi i da se E. H. uputi na parnicu za naknadu troškova porodiljskog odsustva. Apelant je istakao da je prvostepeni sud nepravilno primijenio Zakon o zdravstvenom osiguranju jer poslodavac nije dužan obezbijediti sredstva za isplatu naknade za bolovanje. Apelant je, nadalje, istakao da se slaže da plati naknadu, ali kada E. H. dostavi doznake. Apelant je istakao i da je prvostepeni sud pogrešno primijenio Zakon o sudskim taksama s obzirom da se na sporove iz radnih odnosa ne plaća sudska taksa.
- 13.Kantonalni sud je djelimično uvažio žalbu kao osnovanu. Rješenjem, broj Gž-46/01 od 18. juna 2000. godine, Kantonalni sud u Bihaću je zaključio da je prvostepeni sud donio ispravnu odluku u ovom predmetu i da je apelantova obaveza da plati 2.400 KM E. H. zasnovana na pravosnažnoj presudi. Strane u postupku nisu osporavale sam iznos spora i apelant se složio da plati ustanovljeni iznos. Kantonalni sud je, nadalje, istakao da nema osnova u Zakonu o izvršnom postupku da se E. H. uputi na parnicu što je predlagao apelant. S druge strane, Kantonalni sud je ustanovio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio Zakon o sudskim taksama, pa je izmijenio prvostepeno rješenje u tom dijelu.
IV - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.Apelant se žali na povredu prava na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), budući da niži sudovi nisu ispitali žalbene navode iz žalbi. Nadalje, apelant se žali na povredu člana 17. Evropske konvencije jer mu nisu bila osigurana prava u parničnom i izvršnom postupku. Apelant se žali i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je činjenica da E. H. nije dostavila doznake i tako onemogućila apelanta da traži naknade od osiguravajućeg fonda. Nadalje, apelant tvrdi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu jer je njegovo pravo zloupotrijebljeno u korist trećeg lica. Apelant tvrdi i da je povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer su nižestepeni sudovi propustili da ga upute kako da zaštiti svoja prava i prava E. H.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.Kantonalni sud navodi da su navodi apelanta neosnovani, s obzirom na to da je Kantonalni sud razmotrio sve aspekte apelantovog predmeta kada je odlučivao o predmetnom pitanju. Kantonalni sud, stoga, drži da nije došlo do povrede apelantovih prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V - Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja je Rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-46/01 od 18. juna 2001. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 5. jula 2001. godine, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je predviđeno članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI - Meritum
Pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima (član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije)
- 20.Apelant se žali na povredu prava na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da niži sudovi nisu procijenili navode apelanta iznesene u žalbama.
- 21.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 22.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 22.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 23.Pristup sudu je neodvojivi element člana 6. Evropske konvencije, ali može biti ograničen ukoliko je u skladu sa legitimnim ciljem i ako je proporcionalan. U ovom slučaju apelant je imao neograničen pristup sudu pa se, prema tome, ne čini da su njegova prava u ovom pogledu bila povrijeđena na bilo koji način. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude. U slučaju navodnih povreda (materijalnog ili proceduralnog) zakona, sud treba da provjeri da li je postupak u cijelosti bio pravičan (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, U 62/01, "Službeni glasnik BiH", broj 24/02). Neznatne greške u pravnom i činjeničnom pogledu ne moraju značiti da je prekršen princip prava na pravičan postupak, osim ako je rezultat takvih grešaka povreda prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Ako su pogreške iz prvobitno provedenog postupka ispravili sudovi u kasnijem postupku, u tom slučaju ne postoji povreda prava na pravičan postupak.
- 24.Na osnovu ovakvih standarda, Ustavni sud smatra da postupci pred nižim sudovima nisu bili nepravični. Apelantu je data puna mogućnost da bude saslušan, a sudovi su djelimično usvojili apelantove žalbene navode. Apelant nije pokazao na koji način su to niži sudovi primijenili materijalne i proceduralne odredbe na arbitraran način, što je navodno povrijedilo apelantovo pravo na pravično saslušanje. Ustavni sud, zbog toga, smatra da su apelantove žalbe o povredi njegovog prava, zaštićenog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, neosnovane. Apelacija je u ovom pogledu odbijena kao neosnovana.
Ostali navodi
- 25.Apelant u svojoj apelaciji iznosi čitav niz navodnih povreda Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, uključujući član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud napominje da puko nabrajanje prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije ne može predstavljati osnovu za preispitivanje ukoliko navodi apelanta nisu na jasan način obrazloženi.
- 26.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da, u svjetlu svog zaključka u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije neophodno da razmatra ostale navode apelanta.
VII - Zaključak
- 27.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 28.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine