USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 21. jula 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
<B>OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 142/03, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija M. K., podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-97/02 od 22. jula 2002. godine i Okružnog suda u Banjoj Luci broj K-76/01 od 6. februara 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.M. K. (u daljem tekstu: apelant), iz Kneževa, kojeg zastupaju J. J. i J. I., advokati iz Banje Luke, podnio je, 21. septembra 2002. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-97/02 od 22. jula 2002. godine i Okružnog suda u Banjoj Luci broj K-76/01 od 6. februara 2002. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od učesnika u postupku Vrhovnog suda Republike Srpske, Okružnog suda u Banjoj Luci i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka zatraženo je, 21. januara 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
Vrhovni sud Republike Srpske je odgovor na apelaciju dostavio 6. aprila 2004. godine, Okružni sud u Banjoj Luci 9. februara 2004. godine, a Okružno javno tužilaštvo Banja Luka 6. februara 2004. godine.
- 3.Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda Republike Srpske, Okružnog suda u Banjoj Luci i Okružnog javnog tužilaštva su, 12. aprila 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.Okružni sud u Banjoj Luci je presudom, broj K-76/01 od 6. februara 2002. godine, apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 127. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01), izvršenog tako što je 17. maja 2001. godine u kafe-baru "Dis" u Kneževu, stojeći za šankom i razgovarajući sa S. M., konobaricom, koja je stajala sa unutrašnje strane šanka, u jednom momentu iza pojasa izvadio pištolj, repetirao ga, pa cijev usmjerio u njenom pravcu i sa udaljenosti od oko 1 m povukao obarač i tom prilikom pogodio S. u predjelu grudi, nanoseći joj time prostrjelnu ranu od koje je 8. juna 2001. godine preminula u Kliničkom centru u Banjoj Luci, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina i 6 mjeseci. Ujedno mu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja pištolja i obavezan je platiti troškove krivičnog postupka.
- 6.Vrhovni sud Republike Srpske je presudom, broj Kž-97/02 od 22. jula 2002. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu na presudu Okružnog suda u Banjoj Luci, broj K-76/01 od 6. februara 2002. godine, dok je uvažio žalbu Okružnog javnog tužilaštva iz Banje Luke i preinačio odluku o kazni, tako da se apelant osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina. Ovaj sud nije prihvatio apelantove žalbene navode, usmjerene na promjenu pravne kvalifikacije djela, prema kojima je smrt žrtve nastupila 22 dana nakon kritičnog događaja i to od posljedica neodgovarajućeg medicinskog tretmana u bolnici, a ne kao direktna posljedica ranjavanja. Nasuprot tome, prihvaćena je žalba tužioca, jer je ocijenjeno da su prvostepenom presudom precijenjene olakšavajuće okolnosti, pa je izrečena kazna zatvora u dužem trajanju.
IV - Relevantni propisi
- 7.U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantna odredba glasi:
"Član 127.
(1) Ko drugog liši života kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno pod osobito olakšavajućim okolnostima, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 8.Apelant u apelaciji navodi da oba suda u osporenim presudama pogrešno zaključuju da je žrtva preminula od prostrjelne rane i pored blagovremene hirurške intervencije. Nasuprot tome, apelant navodi činjenice da je žrtva nakon ranjavanja živjela još 22 dana i prvih dana liječenja se osjećala dobro. Pozivajući se na mišljenje sudskih vještaka, angažiranih u postupku, apelant navodi da povreda nije bila apsolutno smrtonosna i da je neposredan uzrok smrti bila infekcija. Infekcija može biti posljedica prostrela, ali i unošenja mikroorganizama u grudnu duplju kao komplikacija liječenja drenažom. Pacijentica je bila tretirana antibioticima bez urađenog antibiograma, što se smatra propustom. Poslije nastupanja komplikacija, u liječenju se lutalo i bespotrebno je izvršena hirurška intervencija odstranjivanja slijepog crijeva. Prema apelantovom mišljenju, od uzroka do posljedice uočavaju se razni propusti u nizu kauzalnog toka sastavljenog iz raznih ljudskih radnji, činjenja i nečinjenja. Činjenica je da sepsa, koja je neposredni uzrok smrti, može biti različito uzrokovana, a sud tu odlučnu činjenicu nije utvrdio i odbio je prijedlog da Institut za sudsku medicinu provede dokaze vještačenjem. Nalazeći se u sumnju, sud je trebalo da u najgorem slučaju promijeni pravnu kvalifikaciju djela na tešku tjelesnu povredu, dakle na inkriminaciju koja povlači blažu kaznu. Zbog svega navedenog, apelant smatra da suđenje nije bilo pravično i da mu je time prekršeno pravo zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
- 9.Vrhovni sud Republike Srpske, Okružni sud u Banjoj Luci i Okružno javno tužilaštvo iz Banje Luke su u odgovorima na apelaciju naveli da se apelacija zasniva na ukazivanju da je došlo do povrede apelantovih ljudskih prava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je apelacija samo ponovljena žalba na prvostepenu presudu, koju je već razmatrao drugostepeni sud. Zbog toga smatraju da, u konkretnom slučaju, nije bilo kršenja navedenih ljudskih prava.
VI - Dopustivost
- 10.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 11.U konkretnom slučaju, postupak pred sudovima se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione materiae da ispita pravičnost postupka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 12.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 13.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-97/02 od 22. jula 2002. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 27. augusta 2002. godine, a apelaciju Ustavnom sudu podnio 21. septembra 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 14.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 15.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 16.Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 17.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 17.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 18.Ustavni sud ponavlja da se postupak pred sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te se član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 19.Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 20.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i odluku Ustavnog suda, broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 21.Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudskog odlučenja u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
- 22.Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioce advokate, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, angažirani odgovarajući sudski vještaci i izvršena potrebna stručna vještačenja. Odbijen je samo prijedlog odbrane za angažiranje Instituta za sudsku medicinu radi vještačenja, jer su mišljenje u tom pravcu već dala dva sudska vještaka, pa bi to, prema mišljenju suda, samo odugovlačilo i poskupljivalo postupak. Apelant je prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izvještaj sudskih vještaka i izjave svjedoka. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Osim toga, apelant nije naveo niti jednu posebnu procesnu radnju za koju smatra da mu je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Što se tiče navoda apelanta "da je trebalo promijeniti pravnu kvalifikaciju djela na tešku tjelesnu povredu", Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi.
- 23.Uzimajući u obzir dojam, koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 24.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 25.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.