USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 26. augusta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 85/03, rješavajući apelaciju M. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija M. P., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-21/02 od 21. novembra 2002. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U-124/01 od 19. novembra 2001. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona, broj 12-06/2-23-285/01 od 16. marta 2001. godine i Rješenja Službe za stambene poslove općine Tuzla broj 05-02/2-23-3841/98 od 11. januara 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.M. P. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, kojeg zastupa S. P. rođ. P., podnio je, 13. marta 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-21/02 od 21. novembra 2002. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U-124/01 od 19. novembra 2001. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona, broj 12-06/2-23-285/01 od 16. marta 2001. godine i Rješenja Službe za stambene poslove općine Tuzla, broj 05-02/2-23-3841/98 od 11. januara 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona i B. J., kao učesnika u postupku, zatraženo je, 9. februara 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju. Odgovori na apelaciju su dostavljeni 4. i 8. marta i 23. aprila 2004. godine.
- 3.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i B. J. dostavljeni su apelantu 5. i 30. aprila 2004. godine.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.Na osnovu Ugovora o korištenju stana, broj 573/81 od 27. marta 1981. godine, zaključenog sa tadašnjom Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja Tuzla, apelant je bio korisnik stana u Tuzli, u Ulici Mitra Tifunovića Uče broj 147, stan broj devet, i u njemu je živio sve do aprila 1992. godine, kada je zbog ratnih neprijateljstava napustio Tuzlu i nastanio se u Doboju.
- 6.U toku 1987. godine vlasnik spornog stana, Sekcija za vuču vozila, iz Doboja, pokrenula je postupak raskida ugovora o korištenju predmetnog stana, zaključenog sa apelantom pred Osnovnim sudom u Tuzli. Nakon provedenog postupka, navedeni sud donio je presudu, broj P-2450/85 od 19. oktobra 1987. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev za raskid apelantovog ugovora o korištenju stana. U žalbenom postupku pred Višim sudom u Tuzli presudom, broj Gž-1956/88 od 12. februara 1991. godine, raskinut je predmetni ugovor o korištenju stana i naloženo je apelantu da iz stana iseli u roku od 15 dana.
- 7.Pošto apelant nije dobrovoljno iselio u ostavljenom roku, vlasnik stana je Osnovnom sudu u Tuzli, 30. septembra 1991. godine, podnio prijedlog za izvršenje navedene presude Višeg suda u Tuzli, prema kojem je taj sud donio Rješenje o njezinom izvršenju, broj I-16808/91 od 30. oktobra 1991. godine. Nakon toga, apelant je na to rješenje uložio prigovor na koji je isti sud donio Rješenje broj I-16808/91 od 9. juna 1992. godine, i njime odbio apelantov prigovor, a rješenje o izvršenju u cijelosti je ostalo na snazi. Ujedno, taj sud se istim rješenjem obavezao da će posebnim zaključkom naknadno odrediti datum izvršenja.
- 8.Vlasnik spornog stana, Sekcija za vuču vozila Doboj, 24. marta 1992. godine, donijela je Rješenje broj 261/92, kojim je predmetni stan dodijelila na korištenje na neodređeno vrijeme svome radniku B. J. i njegovoj porodici. Na osnovu tog rješenja B. J. zaključio je sa ovlaštenom zajednicom stanovanja Ugovor o korištenju stana, broj 291/92 od 11. juna 1992. godine, a nakon toga ušao je u njegov posjed 20. jula 1992. godine, i u tom stanu se i danas nalazi.
- 9.Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, 29. septembra 1998. godine, apelant je podnio zahtjev Službi za stambene poslove općine Tuzla za povrat u posjed predmetnog stana. Na taj zahtjev navedeni organ donio je Rješenje broj 05-02/2-23-3841/98 od 11. januara 2001. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat stana u posjed, sa obrazloženjem, između ostalog, da je apelantu prestalo stanarsko pravo na potraživanom stanu tako što je presudom Višeg suda u Tuzli, broj Gž-1956/88 od 12. februara 1991. godine, raskinut apelantov ugovor o korištenju stana.
- 10.Protiv navedenog rješenja prvostepenog organa, apelant je podnio žalbu Ministarstvu prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona, koji je svojim Rješenjem broj 12-06/2-23-285/01 od 16. marta 2001. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
- 11.Protiv drugostepenog rješenja, kao konačnog u upravnom postupku, apelant je podnio tužbu i pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Tuzli. Navedeni sud je donio presudu, broj U-124/01 od 19. novembra 2001. godine, kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu, sa obrazloženjem da su prvostepeni i drugostepeni upravni organ u potpunosti i tačno utvrdili činjenično stanje, te da nisu povrijedili zakon u postupku odlučivanja.
- 12.Nezadovoljan ovakvom presudom Kantonalnog suda u Tuzli apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu, koji je o predmetnoj žalbi donio presudu, broj Už-21/02 od 21. novembra 2002. godine. Navedenom presudom Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio pobijanu presudu Kantonalnog suda u Tuzli. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.
IV - Relevantni propisi
- 13.Zakon o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03)
Član 3. stav 1. Zakona, u relevantnom dijelu, glasi:
"Nosilac stanarskog prava na stanu Š..Ć ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 14.U svojoj apelaciji Ustavnom sudu apelant pobija odluke, navedene u izreci ove odluke, navodeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama onemogućen povratak u sporni stan, te da je presuda Višeg suda u Tuzli, kojom mu je raskinut ugovor o korištenju stana, nezakonita.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje kod svoje presude, broj Už-21/02 od 21. novembra 2002. godine. Sud ističe da je navedena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te potpuno i pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem. Stoga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona, u svom odgovoru na apelaciju, navodi da njezinom i drugim osporenim odlukama nisu narušena apelantova prava, te da je to ministarstvo pravilno odlučilo u ovoj upravnoj stvari.
Sadašnji korisnik spornog stana, B. J., kao učesnik u postupku, u svome odgovoru na apelaciju ističe da apelant nema svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu, jer je njegov ugovor o korištenju stana raskinut presudom Višeg suda u Tuzli. Nadalje, navodi da je predmetni stan dobio od vlasnika stana na korištenje na neodređeno vrijeme, u redovnoj proceduri, i da ta dodjela nije ni u kakvom odnosu sa dodjelom napuštenih stanova. Nakon toga, zaključio je ugovor o korištenju stana sa ovlaštenom zajednicom stanovanja i ušao u njegov posjed, te ga, nakon rata, otkupio i postao njegovim vlasnikom. Smatra da u provedenim postupcima za povrat stana u posjed apelantu nisu prekršena njegova ustavna prava.
VI - Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Už-21/02 od 21. novembra 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 16. januara 2003. godine, a apelaciju je podnio 13. marta 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 20.Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na poštivanje doma
- 21.Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".
- 22.Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 22.
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 23.Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantiranim članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 279-C, str. 56 stav 31).
- 24.U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li stan o kojem je riječ može da se smatra apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju "miješanje" u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.
- 25.Što se tiče pitanja da li se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom", Ustavni sud ukazuje da član 1. tačka 1. Prvog odjeljka Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima) predviđa da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove i da će imati pravo na povrat imovine koja im je oduzeta zbog neprijateljstava, počevši od 30. aprila 1991. godine. Osim toga, povratak izbjeglica i raseljenih lica je važan cilj u eliminaciji negativnih konsekvenci rata u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je jedan od osnovnih ciljeva potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 30. aprila 1991. godine. Pored toga, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 14/00 zauzeo stav da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) u cilju vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima. Prema članu II/5. Ustava, sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Ovo pravo izbjeglica i raseljenih lica uzdignuto je na nivo ustavnih prava koja su, prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, osigurana svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 33/01).
- 26.U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant imao pravni osnov za korištenje predmetnog stana sve do 12. februara 1991. godine, kada je Viši sud u Tuzli presudom broj Gž-1956/88 raskinuo ugovor o korištenju stana i naložio apelantu da se iz stana iseli u roku od 15 dana. Bez obzira na činjenicu što je apelant, ne poštujući naredbu Višeg suda u Tuzli, ostao u faktičkom posjedu stana sve do aprila 1992. godine, kada je Tuzlu i predmetni stan napustio usljed ratnih okolnosti, ne može predstavljati dovoljan argument koji bi doveo do zaključka da je predmetni stan predstavljao za apelanta "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Ovakav stav Ustavni sud temelji i na činjenici da je postupak, koji je vođen povodom zahtjeva vlasnika stana za raskid ugovora o korištenju stana, vođen prije otpočinjanja sukoba u Bosni i Hercegovini i nema nikakve dodirne tačke sa događajima koji su uslijedili nakon donošenja konačne presude koja je meritorno riješila pitanje apelantovog pravnog osnova za korištenje predmetnog stana. Osim toga, uporno odbijanje da se ispoštuje presuda Višeg suda u Tuzli i predmetni stan oslobodi od ljudi i stvari, ne može rezultirati stjecanjem bilo kakvog prava, osim ukoliko presuda očigledno ne krši ustavna prava. Međutim, s obzirom na vrijeme kada je vođen predmetni postupak, tj. prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. decembra 1995. godine, Ustavni sud nije ratione temporis nadležan da ispituje taj postupak. Konačno, samo subjektivni apelantov stav o tome da određene prostorije smatra svojim "domom" u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, ne može, bez dodatnih argumenata koji podržavaju taj stav, proizvesti nikakve pravne posljedice.
- 27.Prema navedenom, apelant je presudom Višeg suda u Tuzli, broj Gž-1956/88 od 12. februara 1991. godine, dakle prije 30. aprila 1991. godine, kao polazne tačke za razrješenje svih imovinsko-pravnih sporova nastalih kao rezultat rata u Bosni i Hercegovini, izgubio status nosioca stanarskog prava i pravni osnov za korištenje stana, te je od dana donošenja presude apelant bio bespravni korisnik stana. Dakle, navedena presuda, u skladu sa načelom pravne sigurnosti, proizvodi pravno djelovanje nakon navedenog datuma i utemeljena je na činjenicama i okolnostima koje su postojale prije nego što je apelant napustio stan u svojstvu raseljenog lica. Što se tiče postupaka za povrat stana koje je apelant naknadno vodio, a koji su rezultirali presudom Vrhovnog suda broj Už-21/02 od 21. novembra 2002. godine, u okolnostima navedenog slučaja i nisu mogli rezultirati drukčijim ishodom pa Ustavni sud zaključuje da osporene odluke sudova i upravnih organa nisu povrijedile apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 28.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
- 29.Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 30.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 31.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 31.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 32.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo je općeg karaktera i izražava princip mirnog uživanja posjeda. Drugo pravilo je sadržano u drugoj rečenici prvog stava i obuhvata lišavanje posjeda i podvrgava ga određenim uvjetima. Treće pravilo, koje je sadržano u drugom stavu, dopušta ugovornim stranama da kontroliraju upotrebu imovine, inter alia, u skladu sa općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. Međutim, ova tri pravila nisu nezavisna u smislu da su nepovezana; drugo i treće pravilo se bave konkretnim slučajevima miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i ova dva pravila bi se trebala tumačiti u svjetlu općeg principa izloženog u prvom pravilu.
- 33.Pri ocjeni da li je došlo do povrede apelantovog prava na mirno uživanje imovine, prvo se mora ocijeniti da li se apelantov zahtjev odnosi na pitanje posjeda koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 34.Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Nadalje, Ustavni sud se prisjeća da, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "posjed" koji se štiti može biti samo "postojeći posjed" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele presuda od 23. novembra 1983., serija A broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A broj 332, tačka 31). Stoga, Ustavni sud smatra da pravo, za koje apelant tvrdi da mu je osporenim presudama uskraćeno, predstavlja zaštićeni posjed ukoliko se temelji na valjanoj pravnoj osnovi.
- 35.U konkretnom slučaju, apelant mora biti u stanju dokazati da ima pravo na predmetnu imovinu kako bi ona predstavljala posjed u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatira da je Viši sud u Tuzli u žalbenom postupku, svojom presudom broj Gž-1956/88 od 12. februara 1991. godine, raskinuo apelantov ugovor o korištenju spornog stana. Dakle, radi se o pravosnažnoj sudskoj odluci protiv koje je apelant mogao ulagati samo vanredna pravna sredstva. Štoviše, i da je apelant upotrijebio određeno vanredno pravno sredstvo s ciljem pobijanja navedene presude Višeg suda u Tuzli, ostaje pitanje koliko je takav pravni lijek efektivan da ispita tu presudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da je donošenjem spomenute presude Višeg suda u Tuzli prestala postojati pravna osnova za apelantovo korištenje spornog stana. Radi toga, Ustavni sud smatra da taj stan za apelanta ne može predstavljati zaštićeni posjed u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 36.Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 37.S obzirom na navedeno, u situaciji kada je apelant prije 30. aprila 1991. godine na osnovu pravosnažne sudske presude izgubio pravo na korištenje stana i stan mu se iz tog razloga ne vrati u posjed, ne postoji povreda njegovog prava na poštivanje doma i prava na imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 38.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s.r.