USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 26. augusta 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 112/03, rješavajući apelaciju Općine Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Vitez, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1919/02 od 23. januara 2003. godine, i Rješenja Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, broj UP-I-07-25-1226/01 od 25. jula 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Općina Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa N. G., advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. aprila 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1919/02 od 23. januara 2003. godine, i Rješenja Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), broj UP-I-07-25-1226/01 od 25. jula 2002. godine.
- 2.Ustavni sud je od apelanta 5. maja 2003. godine tražio dopunu navedene apelacije. Apelant je postupio prema nalogu Ustavnog suda, te je dopunu apelacije dostavio 2. juna 2003. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva zatraženo je, 11. i 25. maja 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 4.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. maja 2004. godine, dok je Federalno ministarstvo odgovor na apelaciju dostavilo 8. juna 2004. godine.
- 5.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva su, uz dopis Ustavnog suda od 15. jula 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.Apelant je Federalnom ministarstvu 17. jula 2001. godine, pod brojem 01-1-05-35-98/01, podnio zahtjev za dodjelu koncesije nad izvorištem "Ilidža" i regionalnim vodovodom Kruščica-Vitez-Zenica do granice općine Vitez. U zahtjevu za dodjelu koncesije apelant je naveo da su u zemljišnim knjigama, kao vlasništvo Općine Vitez, evidentirane zemljišne čestice na kojima se nalazi izvorište "Ilidža". Imajući u vidu činjenicu da se izvorište "Ilidža" nalazi na teritoriji općine Vitez, apelant je smatrao da je njegovo nesporno pravo da nad njim dobije koncesiju.
- 8.Federalno ministarstvo je donijelo Rješenje, broj UP-I-07-25-1226/01 od 25. jula 2002. godine, kojim je odbilo apelantov zahtjev za dodjelu koncesije nad izvorištem "Ilidža" i regionalnim vodovodom Krušćica-Vitez-Zenica do granice općine Vitez.
- 9.Federalno ministarstvo je navelo da smatra kako, u smislu odredbi čl. 33. i 35. Zakona o vodama ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/98), apelant nema pravo da dobije koncesiju nad izvorištem "Ilidža" samo na osnovu toga što se navedeno izvorište nalazi na njegovoj teritoriji.
- 10.Osim toga, Federalno ministarstvo je navelo da apelant nije podnio zahtjev za dodjelu koncesije u propisanom roku od 6 mjeseci, te stoga nije ispunio uvjet za provođenje postupka za dodjelu koncesije prema odredbama člana 231. Zakona o vodama.
- 11.Također, Federalno ministarstvo je naglasilo da je Javno preduzeće "Vodovod i kanalizacija" Zenica u propisanom roku podnijelo zahtjev za dodjelu koncesije nad izvorištem "Ilidža". Nakon provedenog postupka, Federalno ministarstvo je zaključilo da Javno preduzeće "Vodovod i kanalizacija" Zenica zadovoljava uvjete da mu se dodijele koncesije koje su regulirane članom 231. Zakona o vodama. Federalno ministarstvo je donijelo i Rješenje, broj UP-I-07-25-35/02 od 27. maja 2002. godine, kojim je Javnom preduzeću "Vodovod i kanalizacija" Zenica dodijelilo koncesiju za korištenje vode sa izvorišta "Ilidža", a s ciljem vodoopskrbe naselja Vitez i Zenica.
- 12.Apelant je pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Federalnog ministarstva broj UP-I-07-25-1226/01 od 25. jula 2002. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za dodjelu koncesije. Vrhovni sud je donio presudu, broj U-1919/02 od 23. januara 2003. godine, kojom je odbio apelantovu tužbu. U citiranoj presudi Vrhovni sud naglašava da je apelant neblagovremeno podnio zahtjev za dodjelu koncesije nad izvorištem "Ilidža", te stoga Federalno ministarstvo u obrazloženju osporenog rješenja nije moralo navoditi druge razloge o neosnovanosti zahtjeva za dodjelu koncesije.
- 13.Naime, apelant je Federalnom ministarstvu podnio zahtjev za dodjelu koncesije 17. jula 2001. godine. Apelant je naveo da zahtjev podnosi na osnovu čl. 69., 70. i 71. Zakona o vodama, te člana 30. Uredbe o koncesijama na vodama i javnom vodnom dobru ("Službene novine Federacije BiH", broj 8/00). Apelant je također istakao da su zemljišne čestice, na kojima se nalazi izvorište "Ilidža", u vlasništvu Općine Vitez te da su ispunjeni uvjeti za dobijanje koncesije prema članu 231. Zakona o vodama.
- 14.Vrhovni sud je naglasio da je odredbom člana 231. Zakona o vodama propisano da će se pravnim i fizičkim licima, koji su korisnici voda i vodnog dobra za čije je korištenje obavezna koncesija, dodijeliti koncesija bez provedenog konkursa ukoliko podnesu zahtjev u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o vodama. Ukoliko u navedenom roku pravna ili fizička lica ne podnesu zahtjev za dodjelu koncesije, smatrat će se da im je prestalo pravo na korištenje voda prema vodoprivrednoj dozvoli izdatoj prije stupanja na snagu Zakona o vodama.
- 15.U konkretnom slučaju apelant je zahtjev za dodjelu koncesije podnio 17. jula 2001. godine, dok je Zakon o vodama stupio na snagu 19. maja 1998. godine. Zahtjev za dodjelu koncesije se mogao podnijeti u skladu sa odredbama člana 231. Zakona o vodama do 19. novembra 1998. godine. Dakle, apelant je podnio zahtjev za dodjelu koncesije nakon proteka više od 2,5 godine, te ga se moralo odbiti neovisno od toga da li bi bio osnovan da je podnesen u zakonskom roku, jer je rok iz člana 231. Zakona o vodama materijalno-prekluzivni rok, čijim protekom stranka gubi pravo na podnošenje zahtjeva za ostvarivanje određenog materijalnog prava.
- 16.Osim toga, Vrhovni sud je odbio apelantov prigovor da je zahtjev podnio u roku, sa obrazloženjem da o tome nije pružio nikakve dokaze. Vrhovni sud je naglasio da se ne može smatrati dokazom zahtjev za dodjelu koncesije Javnog komunalnog preduzeća "Vitkom" Vitez, koji je "navodno podnesen nenadležnom organu 19. novembra 1998. godine", jer se radi o zahtjevu drugog pravnog lica a ne apelanta. Također, Vrhovni sud je odbio apelantov prigovor u pogledu rješenja o dodjeli koncesije Javnom preduzeću "Vodovod i kanalizacija" iz Zenice, sa obrazloženjem da zainteresirana lica, koja smatraju da navedeno rješenje o davanju koncesije nije doneseno u skladu sa zakonom, mogu zahtijevati izmjenu tog rješenja ukoliko su za takav zahtjev ispunjeni zakonski uvjeti.
- 17.Nakon odbijajuće presude Vrhovnog suda, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu.
IV - Relevantni propisi
- 18.Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 48/99)
"Član 48.
Stranka je osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku".
- 19.Zakon o vodama ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/98)
"Član 32.
Vodno je dobro, prema ovome zakonu, skup zemljišnih čestica koji obuhvaća:
- 1.vodonosna i napuštena korita i obale površinskih kopnenih voda i njihovi otoci
- 2.uređeni ili neuređeni inundacijski pojas.
Vodno dobro je i skup zemljišnih čestica ispod i pored vodoprivrednih objekata iz člana 19. ovog zakona.
Vodno dobro služi i za održavanje i razvoj vodoprivrednog sustava.
Vodno dobro je dobro od interesa za Federaciju i županije-kantone.
Vodno dobro koristi se na način utvrđen ovim zakonom.
Član 33.
Zemljište iz člana 32. stav 1. ovog zakona i zemljište ispod i pokraj vodoprivrednih objekata (član 32. stav 2), čiji je, prema ovom zakonu, vlasnik Federacija, vodno je dobro i u vlasništvu Federacije, osim vodnog zemljišta koje je do dana stupanja na snagu ovog zakona bilo u vlasništvu preduzeća i drugih pravnih osoba i građana.
Vodnim dobrom iz stava 1. ovog člana upravljaju javna preduzeća za vodna područja na način utvrđen ovim zakonom.
Član 35.
Javno vodno dobro čine zemljišne čestice iz člana 33. stav 1. ovog zakona koje su do dana stupanja na snagu ovog zakona bile upisane u zemljišnim knjigama odnosno katastru nekretnina kao javno dobro, vodno dobro, državno vlasništvo ili vlasništvo općine, odnosno koje su na temelju zakona postale vlasništvo države.
Javnim vodnim dobrom smatraju se, sve do dokaza suprotnog, i one zemljišne čestice iz člana 33. stav 1. ovog zakona koje su do dana njegovog stupanja na snagu bile upisane u zemljišne knjige odnosno katastar nekretnina, ali niko nije naveden kao vlasnik.
Član 231. st. 1. i 2.
Pravnim odnosno fizičkim osobama koje su korisnici voda i javnog vodnog dobra iz člana 33. stav 1. ovog zakona za čije je korištenje po ovom zakonu obavezna koncesija, a ispunjavaju propisane uvjete, dodijelit će se koncesija bez provedenog konkursa.
Osobe iz stava 1. ovog člana dužne su, u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti zahtjev za davanje koncesije. Ako u tom roku ne podnesu zahtjev smatrat će se da im je prestalo pravo na korištenje voda po vodoprivrednoj dozvoli izdatoj prije stupanja na snagu ovog zakona odnosno javnog vodnog dobra po rješenju nadležnog tijela donesenog prije stupanja na snagu ovog zakona".
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 20.Apelant se žali da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 21.Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u sljedećem:
- a)Rješenjem broj UP-I-07-25-35/02 od 27. maja 2002. godine koncesija za korištenje vode sa izvorišta "Ilidža" data je Javnom preduzeću "Vodovod i kanalizacija" Zenica. U navedenom postupku apelant nije učestvovao kao stranka, a za citirano rješenje apelant je saznao iz obrazloženja Rješenja Federalnog ministarstva broj UP-I-07-25-1226/01 od 25. jula 2002. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za dodjelu koncesije nad izvorištem "Ilidža". Apelant smatra da je ovakvim postupkom, osim prava na pravičan postupak, prekršen i član 48. Zakona o upravnom postupku.
- b)Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi i u odnosu na postupak i ovlasti koje ima Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva.
- c)Apelant smatra i da je pravičnost postupka narušena time što Vrhovni sud nije uzeo u obzir zahtjev za dodjelu koncesije koji je podnijelo Javno komunalno preduzeće "Vitkom" Vitez. Apelant naglašava da je Javno komunalno preduzeće "Vitkom" Vitez osnovala Općina Vitez, da njime upravlja Općina Vitez i da ono odgovara za svoj rad Općini Vitez. Zbog toga apelant smatra da je Vrhovni sud morao zaključiti da je apelant zahtjev za dodjelu koncesije podnio u roku.
- a)
- 22.Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je Općina Vitez vlasnik zemljišnih čestica na kojima se nalazi izvorište "Ilidža" za čije je korištenje tražena koncesija. Traženu koncesiju apelant nije dobio, te smatra da se nisu ostvarili uvjeti uplitanja u imovinu koji su predviđeni članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
- 23.Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je zahtjev za dodjelu koncesije podnesen nakon proteka materijalno-prekluzivnog roka iz člana 231. Zakona o vodama, te da je na osnovu te činjenice zahtjev trebalo odbiti. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da apelant nije naveo konkretne činjenice i dokaze koji bi ukazivali da je u predmetnom sudskom postupku narušeno pravo na pravičan postupak i pravo na imovinu.
- 24.Federalno ministarstvo, u odgovoru na apelaciju, navodi da apelant nije podnio zahtjev za obnovu postupka na presudu Vrhovnog suda. Zahtjev za obnovu postupka predviđen je članom 52. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 2/98 i 8/00) i apelant ga je bio dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije, što znači da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova. U nastavku odgovora, Federalno ministarstvo detaljno obrazlaže zašto nije došlo do povrede prava na apelantovu imovinu. Suština se sastoji u tvrdnji Federalnog ministarstva da: "voda je resurs, a apelant spominje izvorište koje je u vlasništvu Općine Vitez. Predmet koncesije nije zemljište nego voda kao resurs, odnosno pravo na korištenje resursa. Dakle, zemljišna parcela može i pripadati općini Vitez, ali voda iz izvorišta je opće dobro". Na kraju, Federalno ministarstvo je naglasilo da ne postoje ni povrede prava na pravičan postupak jer je apelant sve vrijeme postupka bio tretiran kao ravnopravna stranka.
VI - Dopustivost
- 25.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 26.Ustavni sud naglašava da je, u konkretnom slučaju, apelant Općina Vitez. Općine su definirane Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 1/94). Usporedbom relevantnih odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine sa odredbama člana 34. Evropske konvencije, vidljivo je da "Općina" ne spada u krug "pojedinca, nevladinih organizacija i udruženja građana" koje, u principu, štiti član 34. Evropske konvencije. Stoga, striktno slijedeći odredbe člana 34. Evropske konvencije, "Općina" ne bi mogla biti ovlašteni subjekt koji bi mogao podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Međutim, u Odluci AP 39/03 od 27. februara 2004. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 19/04) Ustavni sud je zauzeo stav da, u skladu sa odredbama člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda, kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U konkretnom slučaju, apelant se pojavljuje kao stranka u postupku za dodjelu koncesije, koji je konačno završen presudom Vrhovnog suda. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je apelant ovlašten podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Za detaljnije razloge u pogledu dopustivosti o ovom pitanju, Ustavni sud se poziva mutatis mutandis na svoju Odluku broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine.
- 27.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 28.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda, broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
- 29.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj U-1919/02 od 23. januara 2003. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zahtjev za obnovu postupka ne smatra se efektivnim pravnim lijekom, zbog čega apelanti nisu dužni da ga iscrpe prije podnošenja apelacije. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 21. februara 2003. godine, a apelaciju je podnio Ustavnom sudu 18. travnja 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 30.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
Pravo na pravičan postupak
- 31.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici utvrđuje da:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
Š...Ć"
- 32.Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosio na dodjelu koncesije. Dodjela koncesije podrazumijeva stjecanje određenih imovinskih prava, s obzirom da koncesija u međunarodnom pravu znači davanje povlastice određenom fizičkom ili pravnom licu da vrši određena prava, koja se najčešće odnose na eksploataciju prirodnih bogatstava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
- 33.Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 34.Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68., i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 35.Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
- 36.U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati apelantove prigovore koji se odnose na povredu prava na pravičan postupak.
- 37.Kao prvi prigovor apelant je naveo da nije učestvovao u postupku koji je rezultirao Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-07-25-35/02 od 27. maja 2002. godine, kojim je Javnom preduzeću "Vodovod i kanalizacija" Zenica dodijeljena koncesija nad izvorištem "Ilidža". Također, apelant je istakao da mu navedeno rješenje nije uručeno. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u presudi, broj U-1919/02 od 23. januara 2003. godine, odbio navedeni apelantov prigovor, uz obrazloženje da zainteresirana lica, koja smatraju da rješenje o dodjeli koncesije nije doneseno u skladu sa zakonom, mogu zahtijevati izmjenu tog rješenja ukoliko su ispunjeni zakonski uvjeti za takav zahtjev. U skladu sa tačkom 33. ove odluke, Ustavni sud naglašava da ne vidi ni jedan razlog da navedeno obrazloženje Vrhovnog suda smatra proizvoljnim, niti da smatra da se njime krše apelantova ustavna prava, ili pak, da je takvim obrazloženjem apelant ostao uskraćen za neko od procesnih prava ili da je bio izložen diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud neće ulaziti u daljnje ispitivanje navedenog obrazloženja Vrhovnog suda. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je predmet ove apelacije postupak po zahtjevu za dodjelu koncesije koji je podnio apelant, a ne postupak za dodjelu koncesije na zahtjev Javnog preduzeća "Vodovod i kanalizacija" Zenica, te da se kod ispitivanja pravičnosti postupka treba ograničiti na postupak za dodjelu koncesije koji je vođen na zahtjev apelanta, a ne drugog pravnog lica. Također, Ustavni sud primjećuje da iz odredbi člana 48. Zakona o upravnom postupku nije proizlazila obaveza organa uprave da obavijesti apelanta da se vodi postupak za dodjelu koncesije na zahtjev drugog pravnog lica. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud odbija navedeni apelantov prigovor kao neosnovan.
- 38.Kao drugi prigovor, apelant je naveo da povredu prava na pravičan postupak vidi i u odnosu na postupak i ovlasti koje ima Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva. Ustavni sud naglašava da navedeni prigovor neće razmatrati jer je postavljen neprecizno, odnosno iz njega se ne vidi na osnovu kojih zakonskih odredbi apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno "u odnosu na postupak i ovlasti koje ima Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva". Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud odbija navedeni apelantov prigovor kao paušalan.
- 39.Kao treći prigovor apelant je naveo da je pravičnost postupka narušena time što Vrhovni sud nije uzeo u obzir zahtjev za dodjelu koncesije koji je podnijelo Javno komunalno preduzeće "Vitkom" Vitez. Apelant navodi da je Javno komunalno preduzeće "Vitkom" zahtjev za dodjelu predmetne koncesije podnijelo u roku, tj. 19. novembra 1998. godine, i to kantonalnom organu koji nije odlučio o tom zahtjevu. Apelant navodi da je Javno komunalno preduzeće "Vitkom" Vitez osnovala Općina Vitez, te da njoj odgovara za svoj rad. Zbog toga apelant je smatrao da je Vrhovni sud trebao uzeti u obzir da je apelant podnio zahtjev za dodjelu koncesije u roku, s obzirom da je taj zahtjev prethodno podnijelo Javno komunalno preduzeće "Vitkom" Vitez. Ustavni sud primjećuje da je navedeni prigovor Vrhovni sud odbio uz obrazloženje da se prilikom ocjene da li je apelant blagovremeno podnio zahtjev za dodjelu koncesije ne može prihvatiti zahtjev Javnog komunalnog preduzeća "Vitkom" Vitez, s obzirom da se radi o zahtjevu drugog pravnog lica a ne apelanta. Ustavni sud se ponovo poziva na tačku 33. ove odluke, te naglašava kako u navedenom obrazloženju Vrhovnog suda ne vidi elemente proizvoljnosti, niti se može zaključiti da su primijenjeni zakonski propisi koji su sami po sebi neustavni, niti da su apelantu bila uskraćena neka od njegovih procesnih prava ili da je bio izložen diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud neće ispitivati obrazloženje Vrhovnog suda, koje je dato u pogledu blagovremenosti apelantovog zahtjeva za dodjelu predmetne koncesije. Osim toga, Ustavni sud naglašava da na zahtjevu za dodjelu koncesije, koje je podnijelo Javno komunalno preduzeće "Vitkom" Vitez, nigdje nije navedeno da se taj zahtjev podnosi u ime Općine Vitez, pa Ustavni sud ne vidi ni jedan razlog zbog kojeg je Vrhovni sud trebao smatrati da je navedeni zahtjev apelant podnio blagovremeno. Također, ostaje nejasno zašto apelant nije koristio zakonom predviđene mogućnosti da se riješi zahtjev za dodjelu koncesije koji je podnijelo Javno komunalno preduzeće "Vitkom" Vitez, ukoliko je zaista zahtjev namjeravao podnijeti preko tog preduzeća, nego je tek 17. jula 2001. godine, pod brojem 01-1-05-35-98/01, podnio novi zahtjev za dodjelu predmetne koncesije Federalnom ministarstvu. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud odbija navedeni apelantov prigovor kao neosnovan.
- 40.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelant imao na raspolaganju pravičan postupak za dodjelu koncesije koji je proveden u skladu sa odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te konstatira da pravo na pravičan postupak nije povrijeđeno odlukama koje se pobijaju apelacijom.
Pravo na imovinu
- 41.Ustavni sud konstatira da, u svjetlu zaključka donesenog u pogledu navodne povrede prava na pravičan postupak, nije neophodno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču navodne povrede prava na imovinu. Navedeni zaključak Ustavni sud je zauzeo u skladu sa praksom iz mutatis mutandis odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine.
VIII - Zaključak
- 42.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelant imao pravičan postupak u pogledu svog zahtjeva za dodjelu koncesije, te da su prigovori koju su isticani u apelaciji isticani i pred Vrhovnim sudom, koji je navedene prigovore odbio uz obrazloženja za koja Ustavni sud ni u kojem slučaju ne može reći da su bila proizvoljna, ili da su zasnovana na propisima koji su sami po sebi neustavni. Također, ne može se reći da je apelant u postupku pred Vrhovnim sudom bio uskraćen za neko od njegovih procesnih prava ili da je bio izložen diskriminaciji.
- 43.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 44.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s.r.