USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 14. oktobra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 307/03, rješavajući apelaciju A. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija A. T., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1760/02 od 26. augusta 2003. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 02/1-1201840312 od 26. juna 2002. i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe Sarajevo, broj 1201840312 od 6. maja 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.A. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je, 21. oktobra 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1760/02 od 26. augusta 2003. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO), broj 02/1-1201840312 od 26. juna 2002. i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalne administrativne službe Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba PIO), broj 1201840312 od 6. maja 2002. godine. Ustavni sud je, 26. februara 2004. godine, zatražio od apelanta dopunu apelacije. Apelant je, 15. marta 2004. godine, dostavio dopunu apelacije.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog zavoda zatraženo je, 20. maja i 21. juna 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. juna 2004. godine, a Federalni zavod 22. jula 2004. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Federalnog zavoda su, 26. augusta 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Kantonalna služba PIO je Rješenjem broj 1201840312 od 6. maja 2002. godine odbila apelantov zahtjev za priznavanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO vojnih osiguranika) prestao da važi donošenjem Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO FBiH) u skladu sa članom 156. stav 1. tog zakona. S obzirom da je apelant svoj zahtjev podnio 4. aprila 2002. godine, nije postojala zakonska osnova da apelant ostvari pravo na invalidsku penziju prema Zakonu o PIO vojnih osiguranika. U rješenju je također navedeno da, s obzirom da je apelant i dalje u radnom odnosu, a u svom zahtjevu "traži utvrđivanje prava na invalidsku penziju bez odluke o visini isplate", u smislu člana 103. Zakon o PIO FBiH, kojim je utvrđeno da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja mogu ostvariti samo poslije prestanka osiguranja, nema zakonskog osnova za donošenje takve odluke. Apelant je uložio žalbu na to rješenje.
- 7.Federalni zavod PIO je Rješenjem broj 02/1-1201840312 od 26. juna 2002. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Kantonalne službe PIO od 6. maja 2002. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ pogrešno konstatirao da ne postoji zakonska osnova da se apelant uputi na ocjenu radne sposobnosti radi utvrđenja stepena invalidnosti s obzirom da je taj zahtjev podnesen nakon stupanja na snagu Zakona o PIO FBiH. Taj organ je utvrdio da je apelant tražio da mu se prizna pravo na invalidsku penziju "prema vojnih propisima" na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Vojno-ljekarske komisije koja je ranije utvrdila određeni stepen invaliditeta. Naime, apelant je proglašen nesposobnim za vojnu službu prema nalazu, ocjeni i mišljenju Glavne ljekarske komisije Rješenjem broj 2481/96 od 16. januara 1997. Apelant, međutim, tada nije tražio invalidsku penziju već je nastavio, kao profesionalno vojno lice, raditi na poslovima za koje nije tražio ocjenu radne sposobnosti, a za koje je, da bi bio primljen u vojnu službu, morao prilikom zaključivanja ugovora biti proglašen sposobnim. Federalni zavod PIO je zaključio da apelantu, iz navedenih razloga, a u skladu sa članom 96. stav 1. Zakona o PIO FBiH, ne pripada pravo na invalidsku penziju. Apelant je protiv tog rješenja pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom.
- 8.Vrhovni sud je presudom, broj U-1760/02 od 26. augusta 2003. godine, odbio apelantovu tužbu protiv rješenja Federalnog zavoda PIO od 26. juna 2002. godine. U obrazloženju presude je navedeno da su nadležni upravni organi pravilno odlučili da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti da se apelantu prizna pravo na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o PIO vojnih osiguranika, iako su se u svojim rješenjima pogrešno pozvali na odredbe Zakona o PIO FBiH. Naime, prema odredbi člana 24. Zakona o PIO vojnih osiguranika invalidnost prema tom zakonu nastupa kada vojnom osiguraniku prestane služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu zbog bolesti, povrede van rada ili profesionalne bolesti. S obzirom da je u postupku utvrđeno da apelantu nije prestala profesionalna služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu, apelant nije stekao pravo na invalidsku penziju.
IV - Relevantni propisi
- 9.U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list SFRJ", br. 7/85, 74/87, 20/89 i "Službenu list Republike BiH", br. 2/92, 16/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
"Član 23.
Osnovi za stjecanje prava iz invalidskog osiguranja jesu:
- 1)invalidnost
- 2)tjelesno oštećenje.
Član 24.
Invalidnost po ovom zakonu nastupa kad vojnom osiguraniku prestane služba zbog utvrđene trajne nesposobnosti za aktivnu vojnu službu uslijed bolesti, povrede van rada, povrede na radu ili profesionalne bolesti."
- 10.U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/98) relevantne odredbe glase:
"Član 98. stav 1.
Kada je za rješavanje o pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja potrebno utvrditi invalidnost i potpunu nesposobnost za privređivanje, nosilac osiguranja donosi rješenje o pravima po osnovu tih činjenica utvrđenih na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja stručnog organa za ocjenjivanje radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju.
Član 103.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stječu se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja
Član 156. stav 1.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju se primjenjivati na teritoriji Federacije propisi o penzijskom i invalidskom osiguranju koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako ovim zakonom nije drugačije uređeno."
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 11.Apelant je u apelaciji naveo povredu prava na pravično suđenje i povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je naveo da je "Vrhovni sud odbio (moju) tužbu protiv rješenja Federalnog zavoda od 26. juna 2002. godine sa obrazloženjem da mi nije prestala aktivna vojna služba u Vojsci Federacije BiH dakle da mi nije prestalo svojstvo vojnog osiguranika zbog nesposobnosti odnosno odlaska u penziju, pa s tim u vezi da ne ispunjavam uvjete za priznavanje prava na penziju. Dakle, Sud je previdio da Ministarstvo odbrane FBiH, Kantonalna administrativna služba PIO i Federalni zavod PIO tumače da se odredbom 156. Zakona o PIO FBiH prestao primjenjivati Zakon o PIO vojnih osiguranika (dakle i da mi je prestala aktivna vojna služba zbog nesposobnosti za vojnu službu i odlaska u penziju, tuženi mi ne bi priznao penziju) tako da sam ja presudom Vrhovnog suda i citiranim odlukama diskriminiran i doveden u neravnopravan položaj sa drugim licima koja u isto vrijeme kod istog organa ostvaruju pravo na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o PIO vojnih osiguranika."
- 11.
- b)Odgovor na apelaciju
- 12.Vrhovni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da ostaje u cijelosti kod svoje presude i razloga datih u toj presudi. Taj sud nalazi da je presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te potpuno i pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 13.Federalni zavod PIO je, u odgovoru na apelaciju, naveo da, s obzirom da osporenim rješenjem tog organa nije povrijeđen zakon niti su povrijeđena apelantova ustavna prava, ostaju kod rješenja u cijelosti i predlažu da se apelacija odbije.
- 12.
VI - Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, konačna odluka koja je predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj U-1760/02 od 26. augusta 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena presuda je donesena 26. augusta 2003. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 21. oktobra 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 18.Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
a) Pravo na pravično suđenje
- 19.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 20.U skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena je samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
- 21.Ustavni sud, kao prvo, treba utvrditi da li se predmetni postupci koji su rezultirali osporenim odlukama tiču utvrđivanja apelantovih "građanskih prava i obaveza" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U skladu sa praksom Ustavnog suda pravo na penziju predstavlja pravo na imovinu, koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 5/00 od 29. septembra 2000. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 1/01). S obzirom da se osporeni postupci u apelantovom slučaju tiču utvrđivanja njegovog prava na penziju, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv.
- 22.Apelant je naveo da su upravni organi odbili njegov zahtjev za invalidsku penziju, tumačeći da je Zakon o PIO vojnih osiguranika prestao da važi u skladu sa članom 156. stav 1. Zakona o PIO FBiH, a da je Vrhovni sud previdio to tumačenje upravnih organa. Iz osporenih odluka, međutim, proizlazi da je samo Kantonalna administrativna služba na taj način tumačila tu odredbu Zakona o PIO FBiH. Naime, Federalni zavod PIO je zaključio da je to tumačenje bilo pogrešno, ali se i taj organ u svojoj odluci pozvao na Zakon o PIO FBiH, nakon što je zaključio da apelant nije stekao pravo na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o PIO vojnih osiguranika. Neosnovan je apelantov navod da je Vrhovni sud previdio da su upravni organi tumačili da je članom 156. stav 1. stavljen van snage Zakon o PIO vojnih osiguranika. Vrhovni sud je, naime, u svojoj odluci zaključio da su se upravni organi pogrešno u svojim odlukama pozvali na Zakon o PIO FBiH. U isto vrijeme je taj sud zaključio da upravni organi nisu povrijedili zakon na apelantovu štetu. Iako su se upravni organi pozvali na odredbe pogrešnog zakona, Vrhovni sud je tu situaciju ispravio tako što je meritorno riješio apelantov zahtjev primjenom Zakona o PIO vojnih osiguranika. S obzirom na već navedene principe, Ustavni sud se neće upustiti u ocjenu činjeničnog stanja koje su utvrdili upravni organi, a ne proizlazi da je osporenim odlukama povrijeđeno neko apelantovo ustavno pravo.
- 23.Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- b)Zabrana diskriminacije
- b)
- 24.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 25.Ove ustavne odredbe odgovaraju članu 14. Evropske konvencije.
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 26.Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 14. Evropske konvencije štiti pojedince ili grupe pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Belgijski lingvistički slučaj od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10).
- 27.Apelantovi navodi da je osporenim odlukama doveden u neravnopravan položaj sa drugim licima koja ostvaruju pravo na invalidsku penziju u skladu sa Zakonom o PIO vojnih osiguranika, moraju se odbiti kao neosnovani s obzirom da nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima koji potvrđuju da se ta lica nalaze u istoj ili sličnoj pravnoj situaciji kao on.
- 28.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 29.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 30.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.