Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 29. septembra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 112/03, rješavajući apelaciju "CARSIN Export-Import" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija "CARSIN Export-Import" d.o.o. Sarajevo, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Uvl-24/99 od 4. jula 2002. godine i broj U-165/98 od 22. aprila 1999. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    "CARSIN Export-Import" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 26. augusta 2002. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-24/99 od 4. jula 2002. godine i broj U-165/98 od 22. aprila 1999. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    U skladu sa članom 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva finansija, Poreska uprava - Centralni ured Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo finansija) koje je bilo druga stranka u postupku u kojem su donesene presude koje se pobijaju apelacijom, zatraženo je, 6. oktobra 2003. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovore na apelaciju dostavili su Vrhovni sud 16. oktobra 2003. godine, a Federalno ministarstvo finansija 24. oktobra 2003. godine. Ovi odgovori su dostavljeni apelantu u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 8.
    U periodu od 10. jula do 11. jula 1997. godine izvršena je neposredna inspekcijska kontrola zakonitosti poslovanja apelanta kao poreskog obveznika i konstatirane nepravilnosti kod obračuna i plaćanja javnih prihoda, na osnovu čega je izvršen obračun poreskih obaveza, te Rješenjem Poreske uprave Kantonalnog ureda Sarajevo - Odjeljenje za inspekcijske poslove, broj 10-9/03-459-758/97 od 11. augusta 1997. godine, naloženo da se utvrđene poreske obaveze uplate u zakonom propisanom roku. Konkretno, navedenim rješenjem utvrđeno je da poreske obaveze apelanta sa pripadajućim kamatama iznose ukupno 3.812.010 dinara.
  • 9.
    Apelant je uložio žalbu protiv Rješenja Poreske uprave Kantonalnog ureda Sarajevo - Odjeljenje za inspekcijske poslove, broj 10-9/03-459-758/97 od 11. augusta 1997. godine. Federalno ministarstvo finansija odbilo je ovu žalbu kao neosnovanu Rješenjem broj 10/02-459-1854/97 od 22. januara 1998. godine. U svom rješenju Federalno ministarstvo finansija je zaključilo da je prvostepeni organ uprave prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja, kao i donošenja osporenog rješenja, pravilno primijenio materijalne propise, zatim, da se pravilno pozvao na odgovarajući propis i da je osporenim rješenjem apelantu ispravno naloženo da izvrši uplatu poreskih obaveza.
  • 10.
    Vrhovni sud je presudom broj U-165/98 od 22. aprila 1999. godine, odlučujući u upravnom sporu po apelantovoj tužbi protiv Rješenja broj 10/02-459-1854/97 od 22. januara 1998. godine, tuženog Federalnog ministarstva finansija, odbio tužbu. Vrhovni sud je zaključio, na osnovu odredaba čl. 26., 27. i 28. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95), da je apelant dužan za usluge platiti porez na promet, kao i kamate zbog neblagovremenog plaćanja poreza, jer nijednom odredbom navedenog zakona nije propisano da ne postoji obaveza plaćanja poreza na promet kod otkupa sekundarnih sirovina od građana u slučaju gotovinskog plaćanja.

U presudi je dalje obrazloženo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za prodaju proizvoda bez plaćanja poreza na promet u slučaju gotovinskog plaćanja predviđenim Pravilnikom o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga koji je stupio na snagu 22. februara 1997. godine. Naime, odredbama člana 20. st. 3. i 4. ovog pravilnika je propisano da se prilikom otkupa sekundarnih sirovina od građana plaćanje može vršiti u gotovom novcu bez plaćanja poreza na promet, ali da se otkup može vršiti samo od obveznika poreza na dohodak od poljoprivredne djelatnosti kojem je poljoprivreda osnovno zanimanje, što konkretno nije slučaj. Dodaje se da je neosnovan prigovor apelanta da nije obavezan platiti porez na promet sekundarnih sirovina, zbog toga što je brisana odredba člana 20. stav 4. navedenog pravilnika. Razlog je što je Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o prometu proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97), na čije se odredbe apelant poziva, donesen u novembru 1997. godine, pa se ne može primjenjivati retroaktivno, odnosno na promet izvršen do njegovog stupanja na snagu.

  • 11.
    Presudom Vrhovnog suda, broj Uvl -24/99 od 4. jula 2002. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda, broj U-165/99 od 22. aprila 1999. godine. Nasuprot tvrdnjama podnosioca zahtjeva, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepenom presudom pravilno ocijenjeno da se osporeno rješenje temelji na pravilnoj primjeni materijalnog prava i da u postupku nisu počinjene povrede pravila postupka. Vrhovni sud je dalje u svojoj presudi obrazložio da nije osnovan apelantov prigovor, istaknut u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o tome da je Federalno ministarstvo finansija dalo tumačenje o primjeni propisa koji se odnose na otkup industrijskih i drugih otpadaka od građana i prema kojem poreski obveznici nisu dužni plaćati porez na promet proizvoda, kao i da nije uzet u obzir apelantov prigovor da se prilikom otkupa industrijskih otpadaka pridržavao navedenog tumačenja Instrukcije tuženog organa. Ovo stoga što se obaveza plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga temelji na odredbama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, pa tumačenje Federalnog ministarstva finansija u primjeni zakona ne može biti osnov za odlučivanje o zakonskoj obavezi poreskih obveznika, niti se na osnovu takvog tumačenja poreski obveznik može osloboditi zakonske obaveze plaćanja poreza. Konačno, Vrhovni sud ukazuje i da autentično tumačenje zakonskih propisa može dati samo donosilac zakona, dakle Parlament, a tumačenja drugih organa nemaju obavezujući karakter, pa apelant neopravdano i u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje da se prilikom otkupa industrijskih otpadaka od građana pridržavao određenog tumačenja Federalnog ministarstva finansija, jer je njegova obaveza bila da se kao poreski obveznik pridržava zakona i zakonskih obaveza u pogledu plaćanja poreza.

IV - Relevantni propisi

  • 12.
    Prema Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95), porez na promet proizvoda plaća se na promet koji služi krajnjoj potrošnji, te na promet reprodukcijskog materijala (član 5). Članom 6. stav 2. tačka 1. istog zakona propisano je da se prometom proizvoda, koji služi krajnjoj potrošnji, smatra promet proizvoda koji je plaćen gotovinom, čekom sa tekućeg računa i kreditnom karticom. Osim toga, i odredbom člana 14. stav 5. istog zakona propisano je da je poreski obveznik poreza na promet proizvoda pravno lice koje neposredno od građana kupi proizvode.

13 Prema članu 8. stav 2. navedenog zakona, promet industrijskih i drugih otpadaka bez plaćanja poreza može se vršiti samo pod uvjetom da se plaćanje obavlja sa žiro-računa kupca na žiro-račun prodavca, a stavom 3. istog člana predviđeno je da će ministar finansija propisati u kojim slučajevima se plaćanje neće obavljati preko žiro-računa.

  • 14.
    Prema članu 20. stav 3. Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", br. 4/97 i 6/97), promet poljoprivrednih proizvoda i industrijskih i drugih otpadaka može se vršiti bez plaćanja poreza na promet proizvoda i u slučaju kada pravna lica otkup ovih proizvoda obave od građana u gotovini, a ne preko žiro- računa. Međutim, prema stavu 4. člana 20. Pravilnika, otkup ovih proizvoda u smislu stava 3. istog člana može se obavljati samo od obveznika poreza na dohodak od poljoprivredne djelatnosti kojem je poljoprivreda osnovno zanimanje. Navedena odredba stava 4. člana 20. Pravilnika brisana je članom 6. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97), koji je stupio na snagu 6. decembra 1997. godine.
  • 15.
    Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/20) predviđao je u vrijeme podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda broj U-165/98 od 22. aprila 1999. godine, u članu 45. da:

"Protiv pravomoćne sudske odluke najvišeg suda kantona/županije, kao i protiv odluke vijeća Vrhovnog suda Federacije, donesene u upravnom sporu, stranka može Vrhovnom sudu Federacije podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za preispitivanje). Taj zahtjev se može podnijeti zbog povrede federalnog zakona ili zbog povrede pravila federalnog zakona u postupku koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari.".

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 16.
      Apelant se u svojoj apelaciji žali da su presude Vrhovnog suda broj Uvl-24/00 od 4. jula 2002. godine i broj U-165/08 od 22. aprila 1999. godine povrijedile njegovo pravo na imovinu.

Apelant navodi da su osporene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer apelant nije vršio nabavku otpadaka za krajnju potrošnju pa, prema odredbama člana 5. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, a u vezi sa odredbama člana 8. stav 3. tačka 3. i stav 4. istog zakona, i ne postoji obaveza plaćanja poreza na promet na otkup industrijskih i drugih otpadaka. Dodaje i da je Federalno ministarstvo finansija svoju obavezu iz člana 8. stav 4. navedenog zakona, da propiše u kojim slučajevima se plaćanje neće obavljati preko žiro-računa, čime bi i otkup otpadaka za gotovinu bio oslobođen plaćanja poreza na promet, izvršio i kroz akte - odgovore na upit poreskih obveznika i prije stupanja na snagu Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Dalje, da je taj pravilnik u odredbi člana 20. stav 4. sadržavao grešku, koja je brisana kasnijim izmjenama. Apelant posebno ističe da je poreska uprava, prilikom kontrole i utvrđivanja poreskih obaveza na osnovu kupovine otpadaka od građana za gotovinu, imala prema nekim drugim preduzećima drukčiji pristup u odnosu na apelanta, tj. tim preduzećima nije izvršila obračun poreza na promet kao što je uradila apelantu (primjer preduzeća "Vukoja Komerc" d.o. i dr.).

Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju te poništi osporene presude, kao i upravne akte koji su im prethodili i apelanta oslobodi "nezakonito utvrđenih poreskih obaveza".

  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 17.
      Vrhovni sud u svom odgovoru podsjeća na svoj raniji stav da ne daje dodatna obrazloženja svojih odluka pored obrazloženja sadržanih u samim odlukama.
    • 18.
      Federalno ministarstvo finansija smatra da su u konkretnom slučaju za utvrđivanje poreske obaveze primijenjene odredbe, u to vrijeme mjerodavnih propisa, člana 14. stav 5., a u vezi sa članom 8. st. 2. i 3. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95) i člana 20. st. 3. i 4. Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", br. 4/97 i 6/97). Dodaje i da je Pravilnikom o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, članom 20. st. 3. i 4. propisano da se pri otkupu poljoprivrednih proizvoda, industrijskih i drugih otpadaka, što ga obave pravna lica od građana, isplata može obaviti u gotovu, a ne preko žiro-računa, samo od obveznika poreza na dohodak od poljoprivredne djelatnosti kojem je poljoprivreda osnovno zanimanje, što konkretno nije slučaj, kao i da je neosnovan apelantov poziv na brisanje odredbe stava 4. člana 20. navedenog pravilnika, jer je pravilnik kojim je brisana ta odredba donesen u novembru 1997. godine, a inspekcijski nadzor u konkretnom slučaju obavljen je u julu 1997. godine.

Federalno ministarstvo finansija dalje navodi da je neutemeljeno svako apelantovo pozivanje na akte Federalnog ministarstva finansija, kojim se daju odgovori na konkretno postavljena pitanja poreskih obveznika u okviru činjenica i okolnosti koje su predočili poreski obveznici, te ti odgovori ne mogu biti tumačenja Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i pravilnika o primjeni tog zakona za sve obveznike.

VI - Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
  • 20.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
  • 21.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu.
  • 22.
    U konkretnom slučaju konačna odluka, protiv koje nema drugih pravnih lijekova mogućih po zakonu, je presuda Vrhovnog suda broj Uvl-24/99 od 4. jula 2002. godine, kojom je odlučeno o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda broj U-165/98 od 22. aprila 1999. godine (ovaj pravni lijek, u vrijeme podnošenja apelantovog zahtjeva, bio je dopušten iz istih razloga na kojima se zasniva apelacija - zbog povrede federalnog zakona). Nadalje, apelant je protiv osporene presude Vrhovnog suda, broj Uvl-24/99 od 4. jula 2002. godine, podnio apelaciju 26. augusta 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 24.
    Ustavni sud u ovom predmetu ima zadatak da ispita da li se presudama Vrhovnog suda, broj Uvl-24/99 od 4. jula 2002. godine i broj U-165/98 od 22. aprila 1999. godine, donesenim u upravnom sporu u pravnoj stvari naplate javnih prihoda, krši apelantovo pravo na imovinu zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 25.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 26.
    Ustavni sud ističe da je pravo na imovinu inkorporirano u Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. predviđa da se prava zaštićena Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članu II/3. k) štiti pravo na imovinu.
  • 27.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iziskuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici tog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo nadziranja korištenja imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje te se, stoga, trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa, iskazanom u prvom stavu.
  • 28.
    Ustavni sud smatra da je u ovom slučaju utvrđena apelantova obaveza za plaćanje poreza na promet proizvoda i usluga. Dakle, obaveza apelanta proističe iz propisa koji jasno potpadaju u domen javnog prava pa, u skladu sa tom činjenicom, Ustavni sud zaključuje da se predmetni spor ne tiče prava na imovinu ovog pravnog lica. U konkretnom slučaju se postavlja pitanje primjenjivosti člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 29.
    Ustavni sud ističe da obaveza plaćanja poreza na promet ima osnovu u Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga.
  • 30.
    U konkretnom predmetu, apelant se žali na pogrešno tumačenje i primjenu Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. U tom pogledu, Ustavni sud navodi da nije njegov zadatak da ispituje ispravnost tumačenja i primjene zakona koji nisu ustavne prirode već da je to zadatak redovnih sudova.
  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da u ovom predmetu član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije primjenjiv.
  • 32.
    U odnosu na apelantove navode, koji se odnose na povredu zabrane diskriminacije u vezi sa pravom na imovinu, koja je zagarantirana članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u svjetlu svojih zaključaka u odnosu na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije neophodno razmatrati ove apelantove navode. Osim toga, apelant ne nudi, osim paušalnih tvrdnji, konkretne dokaze da je u predmetnom slučaju različito "tretiran" od drugih u identičnoj situaciji. Dalje, kako to navodi u svom odgovoru Federalno ministarstvo finansija, odgovori koje daje to ministarstvo na upit poreskih obveznika, zavise od okolnosti konkretnog slučaja i ne odnose se na sve poreske obveznike.

VIII - Zaključak

  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.