Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 29. oktobra 2004. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 72/04, rješavajući apelacije Ante Jelavića i Miroslava Prce, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. člana 61. st. 1. i 3. i člana 78. stav 6. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, prof. dr., sudija

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ante Jelavića i Miroslava Prce, podnesene protiv rješenja Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. U-33-1/03 i U-33-2/03 od 12. novembra 2003. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv-281/03 od 11. jula 2003.

Ukida se Odluka o privremenoj mjeri Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 72/04 od 19. aprila 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Ante Jelavić i Miroslav Prce (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupaju Josip Muselimović, advokat iz Mostara, i Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. i 21. januara 2004. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) br. U-33-1/03 i U-33-2/03 od 12. novembra 2003. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kv-281/03 od 11. jula 2003. godine. Istim apelacijama apelanti su tražili donošenje privremene mjere, kojom bi se Kantonalnom sudu zabranilo provođenje bilo kakvih krivično-procesnih radnji prema rješenjima istražnog sudije Kantonalnog suda u predmetu koji se vodi pod brojem Ki-30/03 do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud donio je Odluku o privremenoj mjeri broj AP 72/04 od 19. aprila 2004. godine, kojom su usvojeni zahtjevi apelanata za privremeno obustavljanje postupanja u krivičnom postupku u predmetu Kantonalnog suda broj Ki-30/03.
  • 3.
    Ustavni sud je, u skladu sa članom 30. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 72/04 i AP 97/04 spoji u jedan predmet pod brojem AP 72/04, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
  • 4.
    Prema članu 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud dostavlja zahtjev o pokretanju postupka, odnosno apelaciju, donosiocu pobijanog akta radi davanja odgovora, a apelaciju dostavlja i drugoj stranci u postupku u kojem je donesena presuda koja se pobija apelacijom, radi davanja odgovora.
  • 5.
    S obzirom da se predmetne apelacije zasnivaju na tvrdnjama apelanata o retroaktivnom dejstvu određenih odredaba Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu kojeg su donesena osporena rješenja, te da je u isto vrijeme pokrenut spor pred Ustavnim sudom o ustavnosti određenih odredaba Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine, kao i Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je razmotrio odgovore koje su, na traženje Ustavnog suda, dostavili donosioci osporenih zakona.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 7.
    Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu podnijelo je Kantonalnom sudu zahtjev za provođenje istrage broj Kt-21/03 od 25. februara 2003. godine protiv više lica, među kojima su i apelanti, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02, u daljnjem tekstu KZ FBiH).
  • 8.
    Nakon što ih je pozvao Kantonalni sud u predmetu broj Ki-30/03 da iznesu svoju odbranu, apelanti su se pozvali na imunitet, ističući da se iz zahtjeva za provođenje istrage vidi da su djela koja im se stavljaju na teret izvršili u svojstvu federalnog ministra odbrane, na osnovu ovlaštenja koja su imali u okviru te funkcije.
  • 9.
    Kantonalni sud, odlučujući o prigovoru apelanata na imunitet, donio je Rješenje broj Kv-281/03 od 11. jula 2003. godine, kojim je odlučeno da apelantima ne pripada pravo na imunitet u ovom krivičnom postupku. Kantonalni sud je u obrazloženju ove odluke naveo da apelantima pripada pravo na imunitet samo od građanske, ali ne i krivične odgovornosti, u skladu sa članom 3. stav 2. Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine, te da, slijedom toga, apelantima u ovom krivičnom postupku ne pripada pravo na imunitet.
  • 10.
    Ustavni sud Federacije rješenjima br. U-33-1/03 i U-33-2/03 od 12. novembra 2003. godine odbio je žalbe apelanata protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Kv-281/03 od 11. jula 2003. godine. Obrazlažući svoju odluku Ustavni sud Federacije, između ostalog, navodi da je Amandmanom LXV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine brisan član IV.B.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je, dok je bio na snazi, bio osiguran imunitet određenim nosiocima izvršne vlasti, kao i da je, nakon toga, usvojen Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine, kojim je uspostavljen imunitet samo od građanske, a ne i od krivične odgovornosti. Pored toga, Ustavni sud Federacije smatra da odluka o postojanju ili ukidanju imuniteta ima samo karakter procesnog odlučivanja, te da ničim ne dovodi u pitanje pravila iz člana 6. stav 1. i člana 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

IV - Relevantni propisi

  • 11.
    Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/03)

"Član 3.

(Osobe koje imaju pravo na imunitet - isključenje od krivične i građanske odgovornosti))

Članovi Predstavničkog doma i delegati Doma naroda, kao i članovi kantonalnih zakonodavnih tijela, neće biti krivično ili građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine ili kantonalnih zakonodavnih tijela.

Predsjednik i potpredsjednici Federacije, članovi Vlade Federacije, kao i članovi kantonalnih vlada, neće biti građanski odgovorni za bilo koji postupak izvršen u okviru njihovih dužnosti u izvršnim organima Federacije, ili izvršnim organima kantona.

Član 6.

(Procedura u krivičnom postupku)

Ukoliko, u toku krivičnog postupka, osoba iz stava 1. člana 3. ovog zakona izjavi da je postupak koji je osnova za pokretanje krivičnog postupka izvršen u okviru njegovih dužnosti prema definiciji člana 4. ovog zakona, to pitanje će se raspravljati i rješavati odlukom nadležnog suda.

Resorno ministarstvo donosi standardna proceduralna pravila kojima se uređuje rješavanje tih pitanja te određuje sud nadležan za njihovo rješavanje.

Ta odluka je konačna i obavezujuća, a protiv nje se može podnijeti žalba Ustavnom sudu Federacije.

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelanti su podnijeli apelacije Ustavnom sudu u kojima, između ostalog, navode da im je navedenim rješenjima Ustavnog suda Federacije i Kantonalnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije. Prema navodima iz apelacija, povreda navedenih prava očituje se u tome što je donošenjem osporenih rješenja narušen princip zabrane retroaktivne primjene prava. Ovo se obrazlaže činjenicom da su apelanti radnje izvršenja krivičnih djela, koje im se stavljaju na teret, izvršili u vrijeme važenja KZ FBiH, koji je u članu 3. odredio da se krivična djela i krivične sankcije propisuju samo zakonom. U članu 4. KZ FBiH, navode apelanti, propisano je da će se na počinitelja krivičnog djela primijeniti zakon koji je vrijedio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a u slučaju da se poslije izvršenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primjenjivat će se onaj koji je blaži za počinitelja. S obzirom da su radnje izvršenja preduzete u vrijeme kada je na snazi bila odredba člana IV/B. tačka 4.-10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koja isključuje krivično gonjenje zbog postojanja imuniteta, apelanti smatraju da je donošenjem osporenih odluka povrijeđen institut zabrane retroaktivne primjene zakona. Ujedno, apelanti navode da su na takav način povrijeđene odredbe čl. 6. i 7. Evropske konvencije na njihovu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Visoki predstavnik navodi da je, 6. oktobra 2002. godine, donio paket zakona iz oblasti imuniteta na nivou Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, kojima se utvrđuje procedura prema kojoj se članovi parlamenta mogu pozvati na imunitet od krivične i građanske odgovornosti, a određeni nosioci izvršne vlasti mogu se pozvati na imunitet od građanske odgovornosti.
  • 14.
    Mišljenje Visokog predstavnika je da se, na način propisan osporenim zakonima, osigurava javna odgovornost dužnosnika i osoba koje obavljaju izabranu dužnost, dok se istovremeno osigurava da takve osobe uživaju takve vidove imuniteta kakvi su primjereni za ispravno vršenje njihovih funkcija i dužnosti. Konkretno, uvođenje sudske kontrole u pogledu pitanja da li određeno djelo spada u okvir dužnosti nosioca javne funkcije ili ne predstavlja korak naprijed u smanjenju ispolitiziranosti instituta imuniteta.
  • 15.
    Visoki predstavnik zaključuje da osporeni zakoni nisu u suprotnosti sa općim principom nemogućnosti retroaktivne primjene ili člana 7. Evropske konvencije, jer se ovim zakonima ne uklanja mogućnost materijalne odbrane od krivične odgovornosti za radnje izvršene prema ranije važećim zakonima, kojima se predviđala takva odbrana.
  • 16.
    Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine - Ustavno-pravna komisija je u odgovoru ocijenio opravdanom inicijativu za ocjenu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine i Zakona o imunitetu Federacije BiH.

VI - Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
  • 20.
    U konkretnom slučaju, apelacijom se pobijaju odluke koje su konačne o pitanju imuniteta, dok još uvijek nisu donesene konačne odluke o pitanju krivice apelanata za krivična djela za koja su optuženi. Međutim, Ustavni sud smatra da je imunitet važno prethodno pitanje koje se razmatra posebno od cjelokupnog krivičnog postupka, s obzirom da je iz odredbi Zakona o imunitetu vidljivo da, ukoliko se istakne prigovor imuniteta, nadležni sudovi prvo trebaju donijeti odluku o tom pitanju. Kada se jednom riješi pitanje imuniteta, ono se više ne može postavljati u određenom krivičnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da se standardi prava na pravičan postupak odnose i na postupak u kojem se odlučuje o pravu na imunitet, jer ukoliko se odbije prigovor imuniteta i nastavi sa krivičnim postupkom, pitanje imuniteta se više ne može isticati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacije u ovom slučaju dopustive, iako još uvijek nisu donesene konačne odluke o pitanju krivice apelanta za krivična djela za koja su optuženi.
  • 21.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama su rješenja Ustavnog suda Federacije br. U-33-1/03 i U-33-2/03 od 12. novembra 2003. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporena rješenja apelanti su primili 8., odnosno 5. decembra 2003. godine, a apelacije su podnesene 14. i 21. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

a) Ranija praksa Ustavnog suda

  • 23.
    Prije svega, Ustavni sud podsjeća na raniju praksu u odlučivanju o apelacijama gdje su se apelanti u sudskim postupcima pozivali na imunitet.
  • 24.
    U izvjesnom broju slučajeva Ustavni sud je zaključio da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što je krivični postupak pokrenut prije nego što je riješeno pitanje imuniteta. U tim slučajevima Ustavni sud nije ispitivao pitanje imuniteta u meritumu, nego je konstatirao da se ono treba riješiti u zakonom propisanoj proceduri. Tom prilikom, naglašeno je da su redovni sudovi bili obavezni da razmotre pitanje imuniteta kao važno prethodno pitanje u krivičnom postupku, a njihov propust Ustavni sud je smatrao povredom prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takav stav Ustavni sud je zauzeo u odlukama br. U 59/01, U 60/01 i U 61/01 ("Službeni glasnik BiH", broj 24/02).
  • 25.
    Ustavni sud napominje da je odluke u navedenim predmetima donio 10. maja 2002. godine. U to vrijeme pravne okolnosti su bile bitno drukčije od okolnosti u konkretnom slučaju. Naime, tada je bio na snazi član IV/B.4.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/94), koji je striktno zabranjivao vođenje krivičnog postupka protiv određenih nosilaca izvršne vlasti za krivična djela učinjena u vršenju njihove dužnosti. Navedena odredba iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine bila je inkorporirana i u kantonalne ustave, tako da su i određeni nosioci kantonalne izvršne vlasti uživali imunitet od krivičnog gonjenja za krivična djela učinjena u okviru njihove dužnosti. Osim toga, u to vrijeme nije postojala jasna procedura koja bi propisivala postupanje sudova u slučaju istaknutog prigovora imuniteta.
  • 26.
    U konkretnom slučaju, pravne okolnosti su značajno izmijenjene. Amandmanom LXV ("Službene novine Federacije BiH", broj 52 od 28. oktobra 2002. godine) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine brisan je član IV/B.4.10 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koji je određenim nosiocima izvršne vlasti garantirao imunitet od krivičnog gonjenja. Osim toga, donijet je Zakon o imunitetu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 32/02), kao i Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/03). Navedenim zakonima je definiran krug osoba koje uživaju pravo na imunitet, te uspostavljena jasna procedura koju su sudovi dužni poštovati prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru imuniteta.
  • 27.
    Ustavni sud naglašava da je donio Odluku broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine, kojom je utvrdio da su osporene odredbe Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine i Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 28.
    Imajući u vidu navedeno, te posebno novonastalu pravnu situaciju, Ustavni sud zaključuje da se predmetne apelacije ne mogu riješiti u skladu sa praksom iz odluka Ustavnog suda u predmetima br. U 59/01, U 60/01 i U 61/01.
  • 29.
    Apelanti pobijaju navedena rješenja Ustavnog suda Federacije, tvrdeći da je njima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te da je narušen princip zabrane retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 30.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 31.
    Ustavni sud napominje da je u svojoj odluci broj U 5/99 od 3. decembra 1999. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 3/00) zauzeo stav da je nadležan da ispituje da li je presuda (odluka) ustavnog suda entiteta u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati da li su osporena rješenja Ustavnog suda FBiH, kojim je konačno odlučeno o istaknutom prigovoru imuniteta, povrijedila prava apelanata na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 32.
    Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju njegov zadatak nije da ispita da li apelanti imaju ili nemaju pravo na imunitet, jer je to pitanje konačno riješeno odlukama Ustavnog suda Federacije. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je da ispita da li su osporena rješenja Ustavnog suda Federacije povrijedila prava apelanta na pravično suđenje, u postupku u kojem je odlučivano o njihovom prigovoru imuniteta.
  • 33.
    U konkretnom slučaju, apelanti smatraju da je Ustavni sud Federacije u osporenim rješenjima pogrešno tumačio i primijenio materijalno pravo, čime je povrijedio njihovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 34.
    Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02), prema kojem "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava".
  • 35.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda apelacija kao i priložene dokumentacije ne može se zaključiti da su rješenjima Ustavnog suda Federacije povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelanata. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava (na primjer da sudovi nisu bili nepristrani, da je apelantima uskraćeno pravo na pristup sudu ili efektivan pravni lijek). Još manje može se tvrditi da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom da je Ustavni sud u svojoj odluci broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine utvrdio da su odredbe Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine i Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, a navedeni zakoni bili su temelj Ustavnom sudu Federacije prilikom donošenja rješenja koja se pobijaju apelacijom. Osim toga, rješenja Ustavnog suda Federacije sadrže sasvim dovoljno razloga iz kojih se može vidjeti zašto taj sud smatra da su prigovori apelanata u pogledu imuniteta u ovom slučaju neosnovani.
  • 36.
    Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c) Zabrana retroaktivne primjene prava

  • 37.
    Član 7. Evropske konvencije glasi:

"1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

  • 2.
    Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda".
  • 38.
    Retroaktivnu primjenu prava apelanti vide u tome što je, u njihovim slučajevima, Ustavni sud FBiH primijenio Zakon o imunitetu koji je donio Visoki predstavnik, a ne ranije ustavne odredbe prema kojima su oni uživali imunitet od krivičnog gonjenja, posebno kada se ima u vidu da su one važile u vrijeme kada su oni navodno počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.
  • 39.
    Ustavni sud je već obrazložio da smatra da su apelanti imali pravično suđenje tokom postupka u kojem se odlučivalo o istaknutim prigovorima imuniteta. Također, konstatirano je da se neće ulaziti u način na koji je Ustavni sud Federacije primijenio materijalno pravo u konkretnim slučajevima.
  • 40.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije potrebno posebno ispitivati da li je osporenim rješenjima Ustavnog suda Federacije narušen princip zabrane retroaktivne primjene prava, posebno kad se ima u vidu da je Ustavni sud, u svojoj odluci broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine, utvrdio da su odredbe Zakona o imunitetu Bosne i Hercegovine i Zakona o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te da nemaju retroaktivno dejstvo koje je zabranjeno članom 7. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 41.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je imunitet pitanje koje se razmatra posebno od cjelokupnog postupka, te kad se jednom riješi, više se ne može isticati u tom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da standardi prava na pravičan postupak vrijede i za postupak u kojem se odlučuje o istaknutom prigovoru imuniteta, te konačnu odluku o tom pitanju može biti ispitivati Ustavni sud. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije ustanovio da je pobijanim rješenjima Ustavnog suda Federacije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti da je njime narušen princip zabrane retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije.
  • 42.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. i člana 78. stav 6. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 43.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

IZDVOJENO MIŠLJENJE

VALERIJE GALIĆ, SUDIJE USTAVNOG SUDA BiH U ODLUKAMA USTAVNOG SUDA BiH U PREDMETIMA BR. AP 72/04; AP 58/03; AP 412/04; AP 527/04; AP 548/03 I AP 591/03 DONESENIM NA PLENARNOJ SJEDNICI USTAVNOG SUDA BiH ODRŽANOJ 29. OKTOBRA 2004. GODINE I ODLUCI USTAVNOG SUDA BiH U PREDMETU AP 322/04 DONESENOJ NA PLENARNOJ SJEDNICI USTAVNOG SUDA BiH ODRŽANOJ 19. NOVEMBRA 2004. GODINE

Na osnovu člana 41. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04) izdvajam svoje mišljenje, suprotno odlukama Ustavnog suda BiH u navedenim predmetima u dijelu koji se odnosi na povredu prava apelanata na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. S obzirom da se u navedenim apelacijama pobijaju odluke redovnih sudova i Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine o pitanju prava na imunitet, u principu, iz istih razloga, dajem jedinstveno izdvojeno mišljenje iz sljedećih razloga:

  • 1.
    Ustavni sud Federacije BiH je, odlučujući o žalbama apelanata na rješenja nadležnih redovnih sudova o pitanju njihovog prava na imunitet od krivične odgovornosti, donio rješenja kojima je odbio žalbe i potvrdio rješenja redovnih sudova, prema kojima je utvrđeno da apelanti nemaju pravo na imunitet od krivične odgovornosti. Suštinski razlozi za ovakve odluke redovnih sudova i Ustavnog suda FBiH su da je imunitet privilegija javno-pravnog karaktera, koja traje dok traje funkcija nosilaca imuniteta, te da prema Zakonu o imunitetu FBiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/03) koji je stupio na snagu 6. oktobra 2002. godine, nosiocima izvršne vlasti u Federaciji BiH i kantonima, je priznat samo imunitet od građanske odgovornosti.

Pored toga, Ustavni sud FBiH svoja rješenja zasniva i na činjenici da je Amandmanom LXV na Ustav FBiH (stupio na snagu također 6. oktobra 2002 godine), brisan član IV.B.4.10. Ustava FBiH kojim je bio utvrđen imunitet za predsjednika Federacije, potpredsjednika Federacije, premijera, zamjenika premijera i ostale članove Vlade FBiH.

  • 2.
    Većinskim odlukama Ustavnog suda BiH, kojima je odlučeno o pojedinačnim navedenim apelacijama, podržan je ovakav pravni stav Ustavnog suda FBiH. Ustavni sud BiH smatra da rješenja Ustavnog suda FBiH sadrže sasvim dovoljno razloga iz kojih se može vidjeti zašto taj sud smatra da su prigovori apelanata u pogledu imuniteta neosnovani, te smatra da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud BiH se poziva i na svoju odluku broj U 24/03 od 22. septembra 2004. godine, kojom je utvrđeno da su odredbe Zakona o imunitetu BiH i Zakona o imunitetu FBiH u skladu sa Ustavom BiH, a navedeni zakoni su bili osnova Ustavnom sudu FBiH za donošenje rješenja koja se pobijaju navedenim apelacijama.
  • 3.
    Moje mišljenje je da su pobijana rješenja Ustavnog suda FBiH, podržana većinskim odlukama Ustavnog suda BiH, pogrešna iz sljedećih razloga:

3.1. Nesporno je, kako se to ističe u rješenjima Ustavnog suda FBiH, da je imunitet privilegija javnopravnog karaktera data nosiocu javne funkcije u njegovom svojstvu nosioca javnopravne funkcije, a ne kao privatnog lica - ne radi zaštite njegovih ličnih interesa, nego radi interesa institucije, kako se nosioci tih funkcija ne bi tendencioznim optužbama sprječavali u vršenju svoje funkcije. To znači da se nosilac javne funkcije ne može odreći te privilegije. Imunitet je vezan za vršenje funkcije u strogom smislu.

3.2. Imunitet, kao pravo javnopravnog značaja, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava je izdvojen iz obima zaštite građanskih prava koje garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, kada je u pitanju krivična optužba, odnosno u krivičnim slučajevima garancije člana 6. Evropske konvencije, prema praksi Evropskog suda, mogu uključiti i pitanje imuniteta od krivičnog gonjenja ako ono može biti relevantno da se o njemu odluči prije nego se slučaj uputi na suđenje, odnosno ako će pravičnost suđenja biti dovedena ozbiljno u pitanje zbog inicijalnog propusta da se ti zahtjevi poštuju. Evropski sud je jasno stavio do znanja da postojanje optužbe ne ovisi uvijek o službenom činu, u nekim situacijama to može imati oblik drugih mjera koje sadrže implikaciju takvog navoda ili koje na sličan način suštinski utječu na situaciju osumnjičenog, npr. zahtjev za ukidanje imuniteta licu (vidjeti presudu od 19. februara 1991. godine, Frau, A 195-E, str. 73).

3.3. Ustavni sud BiH, u odlukama koje su predmet ovog izdvojenog mišljenja, u dijelu koji se odnosi na dopustivost apelacija, također, ističe da je imunitet od krivične odgovornosti važno prethodno pitanje koje se razmatra posebno od cjelokupnog krivičnog postupka, pa se standardi prava na pravičan postupak odnose i na postupak u kojem se odlučuje o pravu na imunitet.

3.4. Pravo na pravičan postupak sa svim elementima, sadržanim u članu 6. Evropske konvencije, prema mom mišljenju, predstavlja možda najznačajnije i najdalekosežnije jamstvo iz Evropske konvencije. To pravo epitomizira gotovo sva tzv. procesna ljudska prava i logički prethodi svim ostalim materijalnim (supstancijalnim) ljudskim pravima koja bez odgovarajućeg mehanizma njihove zaštite ne bi bila ni moguća. Zbog toga je Evropski sud za ljudska prava često upozoravao na "prominentno mjesto koje pravo na pravičan postupak zauzima u demokratskom društvu".

3.5. Zato, smatram da je bilo veoma bitno da redovni sudovi u proceduri odlučivanja o prigovoru imuniteta apelanata da bi pravilno odlučili primijene relevantne materijalno-pravne propise. Međutim, redovni sudovi, što je podržao i Ustavni sud FBiH, u postupku odlučivanja su retroaktivno primijenili Zakon o imunitetu, onako kako je to navedeno u tački 1. ovog izdvojenog mišljenja, iako u tekst Zakona nije izričito unesena klauzula retroaktivnosti.

3.6. S obzirom da je pitanje retroaktivnosti Zakona o imunitetu FBiH bilo predmet ustavno-pravnog spora pred Ustavnim sudom BiH istovremeno kada i apelacije, Ustavni sud je u predmetima AP 58/03 i AP 72/04 donio privremene mjere, kojima je privremeno obustavio postupanje u krivičnim postupcima koji se vode protiv apelanata pred nadležnim sudom do donošenja odluke Ustavnog suda o ocjeni ustavnosti člana 8. Zakona o imunitetu FBiH.

3.7. Ustavni sud BiH je, na plenarnoj sjednici održanoj 22. septembra 2004. godine donio Odluku U 24/03, kojom je utvrđeno da su Zakon o imunitetu BiH i Zakon o imunitetu FBiH u skladu sa Ustavom BiH. U obrazloženjima spornih odluka, Ustavni sud BiH se poziva na Odluku U 24/03. Polazeći od izreke Odluke, Ustavni sud BiH zaključuje da je Ustavni sud FBiH pravilno primijenio Zakon o imunitetu kada je odbio žalbe apelanata. Međutim, osim uopćenog zaključka da je pravilno primijenjen Zakon o imunitetu FBiH, uopće se ne daje odgovor na navode apelanata o retroaktivnoj primjeni Zakona o imunitetu FBiH.

3.8. Smatram da je ovakav zaključak Ustavnog suda BiH suprotan i samoj Odluci U 24/03. Nesporno je da je u izreci Odluke U 24/03 sadržano odlučenje Ustavnog suda o suglasnosti pobijanih odredbi zakona o imunitetu sa Ustavom BiH. Međutim, u obrazloženju odluke je sadržana interpretacija pobijanih odredbi Zakona o imunitetu, pored ostalog, i člana 8. sa aspekta retroaktivnosti. U konkretnom slučaju, smatram da pored izreke posebnu pravnu snagu imaju i dijelovi obrazloženja Odluke U 24/03. Tako se u tački 37. pored ostalog navodi: ".... Nakon prestanka obavljanja funkcije, imunitet djeluje ratione materiae u pogledu akata koji su učinjeni ranije u okviru vršenja službene funkcije da bi se spriječilo da institucija ili funkcija koju je osoba obavljala bude indirektno napadnuta pravnim djelovanjem protiv prethodnog nosioca funkcije kada nosilac tekuće funkcije uživa imunitet..."

Posebno smatram značajnu tačku 68. koja glasi: "Međutim, zbog razloga koji su ranije objašnjeni, osporeni zakoni ne lišavaju lica retroaktivno bilo kojeg prava. U kontekstu krivičnog postupka, oni jednostavno propisuju proceduru u kojoj sud odlučuje da li je lice koje traži imunitet djelovalo u okviru tog imuniteta kada je počinilo djela za koja je optuženo, a nadležno lice ili tijelo imunitet nije oduzelo ili skinulo. Ako se nekom licu stavlja na teret neko krivično djelo, normalno je da se primjenjuju materijalni i krivični zakoni koji su na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo, a što se tiče proceduralnih pravila, primjenjuju su ona koja su na snazi u vrijeme samog procesa. Prema stanovištu Ustavnog suda, osporeni zakoni jednostavno propisuju novu proceduru vezanu za odlučivanje da li je neko lice djelovalo u okviru svog pravnog imuniteta u vrijeme navedenog krivičnog djela. Sve dok je procedura pravična (a Ustavni sud je upravo naznačio da je procedura u principu pravična), osporeni zakoni ne pokreću pitanje ničega što bi moglo biti okarakterizirano kao zakoni sa retroaktivnim djelovanjem ili što bi bilo nesaglasno sa principima Ustava Bosne i Hercegovine".

3.9. Polazeći od citiranih dijelova obrazloženja, smatram da je obrazloženje spornih odluka kontradiktorno obrazloženju Odluke U 24/03. Ako Ustavni sud BiH u navedenoj odluci smatra da Zakon o imunitetu nije retroaktivan, pri tome polazeći od nespornog principa u međunarodnom pravu zabrane retroaktivnosti pravnih normi (tačka 67. Odluke U 24/03) nije jasno zašto podržava retroaktivnu primjenu Zakona o imunitetu FBiH koju zastupaju redovni sudovi i Ustavni sud FBiH u odnosu na pravo na imunitet apelanata. Smatram da se na takav način krši općenita zabrana retroaktivnog učinka pravnih normi, ili njihovih odredbi iz člana I/2. Ustava BiH, prema kojem je Bosna i Hercegovina država vladavine prava, čije je jedno od osnovnih obilježja zahtjev stroge pravne kontrole i uspostava povjerenja u pravni poredak, u što spada i zabrana retroaktivnog djelovanja pravnih normi ili njihovih odredbi. Zabrana retroaktivnosti počiva na načelu pravne sigurnosti.

3.10. Zbog navedenog, smatram da su osnovani navodi apelanata da im je pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno retroaktivnom primjenom zakona, povrijeđeno pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema mom mišljenju, redovni sudovi su utvrdili pogrešno pravno stajalište, koje su potvrdili Ustavni sud FBiH i Ustavni sud BiH, sa aspekta primjene materijalnog prava o pitanju imuniteta od krivične odgovornosti apelanata - ranijih nosilaca izvršne vlasti. U konkretnim slučajevima smatram da je o pravu na imunitet apelanata trebalo odlučiti primjenom ustavnih odredbi koje su bile na snazi u vrijeme kada su apelanti obavljali dužnost u tijelima izvršne vlasti i, navodno, počinili inkriminirane radnje zbog kojih se vodi krivični postupak prema proceduri propisanoj Zakonom o imunitetu. Svako drukčije tumačenje i način na koji su primijenili navedeni zakon niži sudovi, prema mom mišljenju, su pogrešni i proizvoljni pa mogu dovesti do arbitrarnosti, a u konkretnim slučajevima retroaktivna primjena Zakona o imunitetu FBiH je dovela do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

3.11. Iz navedenih razloga smatram da je trebalo usvojiti apelacije u odnosu na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuti rješenja Ustavnog suda FBiH i redovnih sudova i predmete vratiti redovnim sudovima na ponovni postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava BiH i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i pravnim stajalištima Ustavnog suda izraženim u Odluci U 24/03. Međutim, zbog suprotnih mišljenja nisam se mogla složiti sa odlukama u navedenim predmetima, koje su donesene većinom glasova mojih uvaženih kolega sudija Ustavnog suda BiH.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.