Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 109/04, rješavajući apelaciju M. T., S. L.. M. N. i M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I - Uvod

  • 1.
    M. T., S. L., M. N. i M. K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Maoče, koje zastupa O. M., advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnijeli su 30. januara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-11/03 od 27. novembra 2003. godine. Dopunu apelacije apelanti su podnijeli 23. novembra 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Apelacionog suda zatraženo je, 10. novembra 2004. godine, od učesnika u postupku Zagrebačke banke-Unikredit d.d. Sarajevo, koja je singularni sukcesor Komercijalne banke d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotužena 31. januara 2005. godine, od d.j.l. "Eskoprom" Maoča (u daljnjem tekstu: drugotuženi) 29. decembra 2004. godine i od USAID Business Finance (u daljnjem tekstu: trećetuženi) 11. januara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Apelacioni sud je odgovor dostavio 24. novembra 2004. godine, prvotužena 14. februara 2005. godine, dok drugotuženi i trećetuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Apelacionog suda je 9. februara 2005. godine dostavljen apelantima, a odgovor prvotuženog 17. februara 2005. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija M. T., S. L., M. N. i M. K., podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Rev-11/03 od 27. novembra 2003. godine.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-122/02-I od 12. jula 2002. godine poništen je sporazum - sudsko poravnanje zaključeno kod Osnovnog suda pod brojem Ip-34/97 od 22. jula 1997. godine između apelanata i tuženih, jer je prvotužena dovela apelante u zabludu da će im dati kredit u iznosu od 280.000,00 DM, što prvotužena nikada nije učinila. Istom presudom odlučeno je da se briše zabilježba o založnom pravu na nekretninama apelanata, određena Rješenjem Osnovnog suda broj Ip-34/97 od 22. jula 1997. godine.
  • 7.
    Apelacioni sud, rješavajući o žalbi trećetuženog protiv navedene prvostepene presude, presudom broj Gž-85/03 od 4. juna 2003. godine uvažio je žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbene zahtjeve apelanata u cijelosti i obavezao ih da trećetuženom solidarno naknade troškove postupka. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Apelacioni sud utvrdio da je zasnovano založno pravo na nekretninama apelanata za obezbjeđenje sredstava kredita od 700.000,00 DM koja se usmjeravaju drugotuženom, a dio kredita usmjerava se apelantima. Apelanti kao fizička lica nisu mogli dobiti sredstva kredita, te su postigli sporazum sa drugotuženim da on u njihovo ime nastupi kao korisnik kredita i zaključi ugovor sa davaocem kredita. Založene nekretnine predstavljaju garanciju da će cijeli iznos kreditnih sredstava biti vraćen davaocu kredita, tj. trećetuženom, sa kojim je drugotuženi zaključio ugovor o kreditu. Nadalje, utvrđeno je da apelanti ne mogu tražiti poništenje sporazuma o zasnivanju založnog prava na njihovim nekretninama jer su one garant za otplatu cijelog iznosa kredita, a apelanti su ušli u taj rizik računajući na povjerenje drugotuženog, pošto je to njihov interes nalagao, te pošto je to bio jedini način da kreditna sredstva u novčanom iznosu budu odobrena drugotuženom. Prvotužena je, kao agent banke, dostavila sredstva kredita, koja su inače vlasništvo trećetuženog, drugotuženom.
  • 8.
    Odlučujući o reviziji apelanata Apelacioni sud je presudom broj Rev-11/03 od 27. novembra 2003. godine reviziju odbio. U obrazloženju ove presude je navedeno da se navodi revizije odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa kako se na taj način faktički osporava i utvrđeno činjenično stanje koje se ne može pobijati revizijom, Apelacioni sud je prihvatio odlučne činjenice onako kako su već utvrđene i utvrdio da nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku RS".

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94)

"Član 61.

(1) Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lica sa kojima se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržineŠ...Ć.

Član 1097.

(1) Poravnanje je ništavo ako je zasnovano na pogrešnom vjerovanju oba ugovarača da postoji pravni odnos koji u stvari ne postoji i ako bez tog pogrešnog vjerovanja ne bi među njima bilo ni spora ni neizvjesnostiŠ...Ć.

Član 1098.

Odredbe poravnanja čine cjelinu, te ako je jedna odredba ništava, cijelo poravnanje je ništavo, izuzev kada se iz samog poravnanja vidi da se ono sastoji iz nezavisnih dijelova"

  • 10.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH", br. 5/00, 1/01 i 6/02)

"Član 312.

Revizija se može izjaviti:

Š...Ć

zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

Š...Ć

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja Š...Ć.

Član 313.

Apelacioni sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelanti se žale da im je osporenom sudskom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
  • 12.
    Apelanti ističu da povredu prava na pravičan postupak vide u tome što presuda Apelacionog suda ne sadrži obrazloženje u vezi sa navodima iz revizije, a koji se odnose na to da je sporni sporazum zaključen u bitnoj zabludi o namjeri ili motivu i da kao takav treba biti ništav. Nadalje, smatraju apelanti, odbijanjem revizije i održavanjem hipoteke na nekretninama koja je na snazi, onemogućeno im je nesmetano korištenje i mirno uživanje njihove imovine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju ostao kod navoda iznesenih u osporenoj presudi smatrajući da je postupak proveden u skladu sa zakonom, da je pravilnost primjene materijalnog prava, koju su apelanti revizijom pobijali, posmatrana sa aspekta primjene materijalnog prava na činjenično stanje utvrđeno u nižestepenim odlukama, te smatra da nije došlo do povrede navedenih prava apelanata.
  • 14.
    Prvotužena u odgovoru na apelaciju ističe da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise. Nadalje, ističe da ne postoji ni jedan razlog na osnovu kojeg bi se moglo smatrati da su redovni sudovi primijenili materijalno pravo proizvoljno i diskriminacijski ili da je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, te smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravičan postupak. Ističe da su apelanti dobrovoljno pristali, bez prinude i zablude, da svoju imovinu stave kao obezbjeđenje kredita koji je odobren drugotuženom, sa kojim su bili u kooperantnom odnosu, a saglasili su se da se imovina može prodati ukoliko potraživanje davaoca kredita ne bude namireno u iznosu i rokovima predviđenim ugovorom o kreditu, te smatra da ne postoji povreda prava na mirno uživanje imovine.

VI - Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda, broj Rev-11/03 od 27. novembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelanti su primili 4. decembra 2003. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjet iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjet u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 19.
    Apelanti pobijaju navedenu presudu, tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 20.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Postupak, u konkretnom slučaju, se odnosi na poništenje sudskog poravnanja, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    U apelaciji se apelanti žale, uglavnom, na pogrešnu primjenu materijalnog prava i zbog nepotpunog obrazloženja osporene odluke.
  • 23.
    Nadležnost Ustavnog suda, u apelacionim postupcima, ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavno pravo, a to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnog prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 43/02).
  • 24.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 25.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 26.
    Iako se Ustavni sud, u konkretnom slučaju, neće upuštati u ocjenu načina na koji je tumačio zakon Apelacioni sud, ipak će ispitati je li primjena relevantnih zakonskih odredbi kršila pravo na pravičan postupak, garantiran Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
  • 27.
    Nesporno je da su apelanti zaključenju spornog sporazuma - sudskog poravnanja, čije poništenje traže, pristupili svojevoljno, sa ciljem da preko drugotuženog, sa kojim su bili u poslovnom odnosu, dobiju kredit iako su bili svjesni rizika u koji ulaze, tj. da će sredstva kredita preko prvotužene biti plasirana drugotuženom. Obaveza prvotužene je bila da odobrena sredstva stavi na raspolaganje drugotuženom, što je i učinila. Davalac kredita, tj. trećetuženi, nije ni bio u obavezi da dostavi iznos kredita direktno apelantima, već drugotuženom preko prvotuženog, tako da prvotuženi nije ni mogao apelante dovesti u zabludu. Apelanti su, upravo iz potrebe da dobiju kredit, dali traženu garanciju, tj. založili svoje nekretnine kako bi osigurali cjelokupni kredit. Zabluda, u smislu Zakona o obligacionim odnosima, postoji ako se odnosi na bitno svojstvo predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor, ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takvog sadržaja.
  • 28.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da Apelacioni sud u osporenoj presudi nije zloupotrijebio niti proizvoljno primijenio pozitivne propise time što je, u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima i Zakonom o parničnom postupku, odbio reviziju. Proizlazi da ovakvom primjenom pozitivno-pravnih propisa nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje.
  • 29.
    U vezi sa prigovorom apelanata da osporena presuda ne sadrži obrazloženje u odnosu na revizione navode, odnosno da nije dato obrazloženje zbog čega Apelacioni sud ne prihvata navode da je sporni sporazum - poravnanje zaključen u bitnoj zabludi o namjeri ili motivu, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud naveo sve potrebne razloge i primijenio zakonske propise koji daju odgovor na to pitanje. Nadalje, Ustavni sud ističe da je revizioni sud detaljno i dovoljno obrazložio navode koji se odnose na bitnu zabludu, obim odgovornosti apelanata kao i razloge zbog čega je revizija odbijena. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 30.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

  • 31.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 32.
    Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer se apelanti žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava u osporenoj odluci, a Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnu primjenu prava, niti je utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.
  • 33.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine

Mato Tadić