USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 129/03, rješavajući apelaciju S. E. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 27. oktobra 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. E., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-289/01 od 20. marta 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
OBRAZLOŽENJE
I - Uvod
- 1.S. E. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Š. Č., advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. maja 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-289/01 od 20. marta 2003. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) zatraženo je, 21. oktobra 2003. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud dostavio je odgovor 4. novembra 2003. godine.
- 4.Federalni zavod dostavio je odgovor 22. novembra 2003. godine.
- 5.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Federalnog zavoda dostavljeni su apelantu 10. marta 2004. godine.
III - Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.Apelantici je Rješenjem direktora Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Sarajevo (u daljnjem tekstu: Društveni fond), broj 1061900692 od 27. novembra 2000. godine, priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 307,5408 KM, počevši od 1. aprila 1998. godine, s tim što je usklađena penzija, prema odlukama o usklađivanju na dan 1. januara 1999. godine, odnosno na dan donošenja rješenja, iznosila 343,7138 KM.
- 8.Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu Društvenom fondu, u kojoj je osporila njegovu pravilnost. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Društveni fond donio je rješenje, Matični broj 02/I-1061900692, 10. januara 2001. godine, kojim je žalbu odbio.
- 9.Protiv drugostepenog rješenja Društvenog fonda (sada Federalni zavod za PIO, Mostar), apelantica je podnijela tužbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinoj tužbi u upravnoj stvari radi ostvarivanja prava na starosnu penziju, donio presudu broj U-289/01 od 20. marta 2003. godine kojom je tužbu odbio.
IV - Relevantni propisi
- 10.Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/98)
Član 156. stav 1. glasi:
"Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju se primjenjivati na teritoriju Federacije propisi o penzijskom i invalidskom osiguranju koji su se primjenjivali na teritoriju Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako ovim zakonom nije drukčije uređeno".
- 11.Odluka o usklađivanju penzija kod kojih je posljednja godina rada 1996. ili 1997. godina sa penzijama kod kojih je posljednja godina rada 1995. godina ili neka ranija godina ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/98) glasi:
"1. U cilju sprječavanja nastajanja razlika između penzija ostvarenih u pojedinim razdobljima, starosne, invalidske i porodične penzije kod kojih je posljednja godina rada 1996. ili 1997. godina, izjednačavaju se sa nivoom penzija kod kojih je posljednja godina rada 1995. ili neka ranija godina tako što se, prilikom određivanja penzije, nakon prethodnog usklađivanja prema kretanju plaća u januaru tekuće godine u odnosu na cijelu prethodnu godinu, pomnože sa slijedećim koeficijentima:
- -Posljednja godina rada 1996. godina 0,5057
- -Posljednja godina rada 1997. godina 0,4018
- 2.Usklađivanje penzija na način iz tačke 1. ove odluke vršit će se od dana ostvarivanja prava na penziju".
- 2.
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda broj U-289/01 od 20. marta 2003. godine, kao i nižestepena rješenja Društvenog fonda, navodeći da je pobijanim odlukama došlo do povrede njezinog prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu koju je u vidu penzije osnovano očekivala iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 13.Apelantica ističe da nije zadovoljna sa iznosom određene penzije, jer nije izvršeno pravilno usklađivanje penzije. Smatra da je penzijsku osnovicu trebalo utvrditi sa 1996. godinom, kao posljednjom godinom rada, u periodu 1983-1996. godine.
- 14.Apelantica ukazuje da je, prema članu 156. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/98), prestala primjena Odluke o usklađivanju penzija od 24. marta 1998. godine. Nezakonitom primjenom te odluke određeni iznos penzije nepravilno je umanjen za oko 100,00 KM mjesečno.
Stoga, apelantica traži od Ustavnog suda da provede postupak i odluči o njezinoj apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
- 15.U svom odgovoru od 31. oktobra 2003. godine Vrhovni sud se pozvao na razloge navedene u presudi broj U-289/01 od 20. marta 2003. godine.
- 16.U odgovoru od 21. oktobra 2003. godine Federalni zavod - pravni sljednik Društvenog fonda, navodi da u cijelosti ostaje kod svojih rješenja i predlaže da se apelacija odbije.
VI - Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj U-289/01 od 20. marta 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 14. aprila 2003. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 13. maja 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 21.Predmetna apelacija pokreće pitanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 22.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 23.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 23.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
a) Primjena zakona
- 24.Apelantica tvrdi da je Vrhovni sud, potvrdivši drugostepeno rješenje upravnog organa, povrijedio član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije zbog toga što drugostepeni upravni organ nije primijenio Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine, umjesto ranijih propisa iz penzijskog i invalidskog osiguranja koji su se primjenjivali do stupanja na snagu navedenog zakona. Nadalje, apelantica navodi da se Vrhovni sud nije suočio sa kontradiktornim dokazima, koje je predočio drugostepeni upravni organ.
- 25.Ustavni sud napominje da država ima obavezu da apelantici prizna pravo na penziju, ako je ispunila sve zakonske uvjete. U izvršavanju ove obaveze, država se služi svojim diskrecionim ovlastima. Apelantica je zaposlenica, a ujedno i ugovorna strana ugovora o radu, koji je reguliran propisima privatnog prava. U vezi s tim, apelantičino pravo da dobije svoju penziju treba posmatrati kao "građansko pravo" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji je, stoga, primjenjiv u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Paccione protiv Italije, presuda od 27. aprila 1995. godine, serija A, broj A-315, stav 15. i dalje). Nadalje, ova obaveza mora biti izvršena u skladu sa zakonskim propisima, koji su primjenjivi na apelantičin slučaj (vidi, mutandis mutandis Odluku Ustavnog suda broj U 65/01 od 25. jula 2003. godine, tačka 45, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). To uključuje obavezu nadležnog suda da uzme u obzir sve apelantičine navode koji bi mogli biti od značaja za visinu penzije, kao i da pruži precizne razloge na kojima se zasniva presuda, te razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 252, stav 33).
- 26.Ustavni sud podsjeća da svaka osoba ima pravo na to da se njen pravni problem tretira u skladu sa relevantnim pravnim odredbama u vrijeme donošenja odluke. Isto, u principu, važi i ukoliko se u toku postupka promijeni pravna osnovica za donošenje odluke (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 65/01, loc. cit., tačka 42. i dalje). Inače, takva odluka bi mogla biti u suprotnosti sa principom pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 27.U predmetnom slučaju, Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 1998. godine u članu 136. predviđa da se "korisnicima penzija koji su penziju ostvarili pod uvjetima utvrđenim prema propisima iz penzijskog i invalidskog osiguranja do dana stupanja na snagu ovog zakona penzija Š...Ć isplaćuje pod tim uvjetima". Prema članu 143. ovoga Zakona, "postupak za ostvarivanje prava pokrenut prema zahtjevu prije stupanja na snagu ovog zakona, okončat će se prema odredbama ovog zakona ako je to za osiguranika povoljnije". Apelantica je ostvarila penziju 1. aprila 1998. godine. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji je donesen 1998. godine, stupio je na snagu osam dana nakon objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH" (23. jula 1998. godine). Prema tome, odredbe Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", br. 23/82 do 44/90) i odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH", br. 38/90, 22/91 i "Službeni list RBiH", broj 24/92) pravilno su primijenjene kao materijalno-pravna osnova za apelantičin slučaj.
- 28.Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantičine tužbene navode, prema kojima je upravni organ trebao primijeniti zakon iz 1998. godine. Vrhovni sud je potvrdio drugostepeno upravno rješenje. Drugostepeni upravni organ je, bez ukazivanja na materijalno-pravnu osnovu za meritorno rješenje slučaja, potvrdio prvostepeno upravno rješenje. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je prvostepeno upravno rješenje zakonski ispravno zasnovano. Prvostepeni upravni organ je, primjenjujući član 21. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", br. 23/82 do 44/90), utvrdio da je apelantica ispunila uvjete za stjecanje prava na starosnu penziju i obračunao najpovoljniju penzijsku osnovicu na osnovu desetogodišnjeg perioda. U vezi s tim, jasno je da je prvostepeno upravno rješenje zasnovano na materijalno-pravnoj osnovi iz Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Prema tome, kako Vrhovni sud tako i upravni organi su primijenili relevantnu materijalno-pravnu osnovu pri rješavanju apelantičinog slučaja, tj. Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Činjenica da su prvostepeni i drugostepeni upravni organ, kako u dispozitivu tako i u obrazloženjima svojih rješenja, svoje procesne radnje zasnovali na odredbama Zakona iz 1998. godine, ne utiče na ovaj zaključak Ustavnog suda. Naime, primjena odredbi Zakona iz 1998. godine, koje reguliraju sam "postupak za ostvarivanje prava" (član 143), određivanje načina stjecanja i dospijevanja prava iz ove oblasti (član 103), način isplate penzije (član 104), te primjena odredbi koje predstavljaju pravnu osnovu za nastavak rada upravnih organa nakon donošenja novog Zakona (član 5) nije isključena u ovom slučaju, jer one ne utiču na uvjete pod kojima apelantica ostvaruje svoje pravo na penziju, a koji se određuju na osnovu Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja.
- 29.Nadalje, apelantica tvrdi da upravni organi i Vrhovni sud nisu pravilno utvrdili penzijsku osnovicu, te da je za nju trebalo uzeti plaće koje je ostvarila u periodu od 1983. do 1996. godine. U pogledu ove tvrdnje, Ustavni sud primjećuje da je apelantica ostvarila svoje pravo na penziju. S druge strane, sama visina penzije zavisi od utvrđenog najpovoljnijeg desetogodišnjeg perioda za penzijsku osnovicu i iznosa plaća za pojedine godine. Prema tome, visina penzije je rezultat, prije svega, utvrđenog činjeničnog stanja, koje treba da urade nadležni organi. Ustavni sud je, u skladu sa ustaljenom praksom (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04, tačka 45) ograničen na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu". U vezi s tim, apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine), u principu, ne podrazumijeva da Ustavni sud može da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene zakona, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj, inter alia, kada nadležni organi primijene pozitivno-pravne propise ili utvrde činjenično stanje na proizvoljan način.
- 30.U konkretnom slučaju, upravni organi su proveli dokazni postupak, koji je bio predmet kontrole Vrhovnog suda, što zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Vrhovni sud ukazuje na činjenicu da su upravni organi pravilno za utvrđivanje penzijske osnovice kao meritoran pokazatelj koristili obračun za utvrđivanje najpovoljnije penzijske osnovice, sačinjen 4. juna 1998. godine, i iz kojeg jasno proizlazi da je za apelanticu najpovoljnija penzijska osnovica u iznosu od 521,68044126350 KM određena prema ostvarenim plaćama u periodu 1984.-1997. godine, a ne onaj u iznosu od 482,13862521349 KM određen prema zaradama ostvarenim u periodu 1983.-1996. godine. Apelantica nije konkretno navela razloge zašto bi pozivanje na ovaj obračun vodio ka proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.
- 31.U vezi sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporena presuda nije povrijedila član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 32.Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije potrebno posebno razmatrati apelantičine navode koji se odnose na navodne povrede njezinih imovinskih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 33.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
U 129/03
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.