USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 23. jula 2004. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 37/03, rješavajući apelaciju S. K. i H. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Valerija Galić, sudija
Jovo Rosić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija S. K. i H. J., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev.100/02 od 13. novembra 2002. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-442/01 od 26. novembra 2001. godine i presude Općinskog suda u Bihaću, broj P-578/97 od 29. januara 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.S. K. i H. J. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Bihaća, koje zastupa Š. A., advokat iz Bihaća, podnijeli su 10. februara 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev.100/02 od 13. novembra 2002. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-442/01 od 26. novembra 2001. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-578/97 od 29. januara 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je, 26. maja 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je, 7. juna 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud je, 16. juna 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od M. K., tužioca u parničnom postupku protiv apelanata (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je, 26. maja 2004. godine, da dostavi odgovor na apelaciju.
- 5.Tužilac je, 8. juna 2004. godine, dostavio odgovor na apelaciju.
- 6.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužioca su, 30. juna 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 8.Tužilac je protiv apelanata i Općine Bihać, 30. jula 1996. godine, podnio tužbu Općinskom sudu radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed poslovnih prostorija u objektu "Tržni centar 2" u Harmanima u Bihaću (u daljnjem tekstu: sporne poslovne prostorije).
- 9.Općinski sud je, 29. januara 2001. godine, donio presudu, broj P-578/97, kojom je utvrdio vlasništvo tužioca na spornim poslovnim prostorijama. Općinski sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na trećetuženog - Općinu Bihać. Tom presudom je naloženo apelantima da predaju sporne poslovne prostorije u posjed tužiocu, uz naknadu zakupnine prema dogovoru, kao i da tužiocu izdaju ispravu podobnu za zemljišno-knjižni prijenos vlasništva, odnosno upis prava vlasništva na spornim poslovnim prostorijama. Općinski sud je donio takvu presudu utvrdivši da je tužilac, 18. maja 1984. godine, sa SIZ-om za stanovanje Bihać zaključio ugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje spornih poslovnih prostorija, isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u njihov posjed. Taj sud je ocijenio da je pravna osnova tužbenog zahtjeva sadržana u odredbi 455. Zakona o obligacionim odnosima koji određuje bitne elemente ugovora o kupoprodaji, a to su predmet i cijena, a ugovor je bio sačinjen u propisanoj pismenoj formi, te je u potpunosti izvršen. Međutim, odlukom SIZ-a za stanovanje Bihać od 18. februara 1986. godine, odobrena je izmjena ugovora o udruživanju sredstava, tako da je umjesto tužiočevog imena navedeno ime jednog od apelanata. Apelanti su nasilno ušli u posjed spornih poslovnih prostorija, promijenili bravu i nastavili ih koristiti. Općinski sud je zaključio da je navedena odluka o izmjeni ugovora o udruživanju sredstava bila protuzakonita, te da Zakon o obligacionim odnosima ne poznaje takvu vrstu izmjene ugovora, te je i sam ugovor kao takav ništav, s obzirom da je predmet tog ugovora bio poslovni prostor koji je već bio prodat tužiocu. Općinski sud je naveo da sporne poslovne prostorije nisu mogle biti u prometu u skladu sa članom 458. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
- 10.Apelanti su Kantonalnom sudu uložili žalbu protiv presude Općinskog suda od 29. januara 2001. godine.
- 11.Kantonalni sud je, 26. novembra 2001. godine, donio presudu broj Gž-442/01, kojom je žalba apelanata odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u dijelu koji se odnosi na utvrđenje prava vlasništva tužioca nad spornim poslovnim prostorijama i predaju u posjed. Kantonalni sud je uvažio žalbu apelanata i ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je naloženo apelantima da tužiocu predaju ispravu za upis prava vlasništva, isplate zakupninu i nadoknade troškove postupka, i vratio u tom dijelu predmet Općinskom sudu na ponovni postupak. Taj sud je prihvatio zaključak Općinskog suda da su apelanti bili u posjedu spornih poslovnih prostorija bespravno, te da je bila ispravna odluka tog suda da ih obaveže da predaju tužiocu u posjed sporne poslovne prostorije. U obrazloženju presude Kantonalnog suda se, inter alia, navodi da je članom 8. ugovora o udruživanju sredstava bilo propisano da nakon završetka izgradnje, te tehničkog prijema i primopredaje, tužilac stiče pravo vlasništva i pravo korištenja spornih poslovnih prostorija.
- 12.Apelanti su protiv presude Kantonalnog suda izjavili Vrhovnom sudu reviziju zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
- 13.Vrhovni sud je, 13. novembra 2002. godine, donio presudu, broj Rev.100/02, kojom je revizija apelanata odbijena. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužilac zaključio ugovor o kupovini spornih poslovnih prostorija, da je ugovor realiziran tako da je tužilac isplatio kupoprodajnu cijenu i stupio u posjed prostorija u kojima je bio do sredine 1986. godine, kada su apelanti u lokal provalili i promijenili bravu. Taj sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo - čl. 454. i 455. Zakona o obligacionim odnosima i član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kada su zaključili da je tužilac vlasnik spornih poslovnih prostorija koje apelanti drže bez pravnog osnova.
- 14.Apelanti su iselili iz spornih poslovnih prostorija 10. januara 2003. godine, kada je u izvršnom postupku u te prostorije uveden tužilac.
IV - Relevantni propisi
- 15.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94) koji se, u skladu sa članom IX/5.I Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, primjenjuje kao federalni zakon
"Član 454.
Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
Prodavac nekog prava obavezuje se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahtijeva držanje stvari, da mu preda stvar.
Član 455.
Ugovor o prodaji nepokretnih stvari koji društvena pravna lica stavljaju u pravni promet u okviru svog redovnog poslovanja mora biti zaključen u pismenoj formi.
Član 458. stav 1.
Stvar o kojoj je ugovor mora biti u prometu, te je ništav ugovor o prodaji stvari koja je van prometa.
Š...Ć"
- 16.Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98)
"Član 43. st. 1. i 2.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Š...Ć "
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 17.Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju kako je u parničnom postupku protiv njih primjena zakona bila proizvoljna, te da je zbog toga došlo do povrede prava na pravičan postupak. Oni dalje navode da je do povreda prava na pravičan postupak i prava na imovnu došlo jer je u parničnom postupku protiv njih povrijeđena apsolutna nadležnost, s obzirom da se u konkretnom predmetu radilo o upravnoj, a ne sudskoj stvari. Naime, apelanti smatraju da Općinski sud nije bio ovlašten da procjenjuje zakonitost ili nezakonitost akta SIZ-a stanovanja Bihać o izmjeni ugovorne strane u ugovoru o udruživanju sredstava, s obzirom da je to upravni akt. Apelanti smatraju kako je tužilac mogao i ranije reagirati i ustati sa tužbom zbog smetanja posjeda, ako je smatrao da je bio smetan u posjedu i da je sporni poslovni prostor bio njegovo vlasništvo, te da u periodu od 10 godina nije poduzeo nikakav postupak pred bilo kojim organom, niti je prema navedenom lokalu poduzimao bilo kakve aktivnosti.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.Kantonalni sud, u odgovoru na apelaciju, navodi da je prvostepenu presudu u parničnom postupku protiv apelanata procijenio u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti i zauzeo stanovište koje je u svojoj presudi obrazložio. Taj sud ostaje pri svom stanovištu navedenom u svojoj presudi od 26. novembra 2001. godine, te navodi kako se u apelaciji ponavljaju razlozi koji su navedeni u žalbi, radi pobijanja prvostepene presude, a kasnije u postupku revizije. Kantonalni sud smatra da je nesvrsishodno ponovo se upuštati u ocjenu predmeta, koji za taj sud ima značenje presuđene stvari. Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
- 19.Općinski sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo kako smatra da je presuda tog suda, koja se pobija apelacijom, donesena u zakonito provedenom postupku u kojem su provedeni iscrpni dokazi. Apelantima je, kako se navodi u odgovoru, data razumna mogućnost da izlože svoje navode, iznesu i predlože dokaze, kao i da se suprotstave argumentima tužioca u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, odnosno poštivanjem prava na pravično suđenje. Prema mišljenju tog suda, u postupku donošenja presude od 29. januara 2001. godine, nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje, kao ni pravo na imovinu, pa predlažu da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
- 20.Tužilac u odgovoru na apelaciju navodi da su apelanti u parničnom postupku pred Općinskim sudom aktivno učestvovali u postupku i da ih je zastupao punomoćnik, advokat, pa u tom postupku nisu njihova prava bila suspendirana u bilo kojem pogledu i njihov zastupnik je savjesno i uredno zastupao apelante, davao očitovanja i podnosio prijedloge. Tužilac navodi da je dokazano da su apelanti, uz pomoć osoba u administraciji SIZ-a stanovanja Bihać, promijenili subjekt ugovora o udruživanju sredstava na strani kupca, tako što su izbrisali tužioca, a naveli jednog od apelanata kao kupca. Tužilac navodi da je njegov zahtjev za utvrđenje vlasništva bio pravovremen što je sud svakako procijenio, a nema ni sumnje da se radi o predmetu iz sudske nadležnosti, a ne upravne kako to tvrde apelanti. Tužilac zaključuje da ne smatra da je na bilo koji način bilo povrijeđeno pravo apelanata na mirno uživanje imovine, već im je, naprotiv, sudskim odlukama uskraćeno pravo uživanja tuđe imovine što opravdava odluku suda.
VI - Dopustivost
- 21.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 23.U konkretnom slučaju, odluka o posljednjem pravnom lijeku, koja je predmet osporavanja apelacijom, je presuda Vrhovnog suda, broj Rev.100/02 od 13. novembra 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelanti su primili 10. decembra 2002. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 7. februara 2003. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 24.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 25.Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- a)Pravo na pravično suđenje
- a)
- 26.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
- 27.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 27.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"
- 28.Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa njegovom dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovnog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede osnovnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
- 29.Apelanti navode da redovni sudovi u parničnom postupku, koji je protiv njih pokrenuo tužilac, nisu riješili njihove osnovne prigovore u vezi sa činjenicom da je jedan od apelanata imao ugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje spornih poslovnih prostorija, koji je zaključio sa SIZ-om stanovanja Bihać, te da su apelanti ulagali u dogradnju spornih poslovnih prostorija koje nisu bile dovršene. Apelanti smatraju da, prema prethodno navedenom, oni nisu držali bespravno u posjedu sporne poslovne prostorije, nego su imali pravo da steknu vlasništvo nad spornim poslovnim prostorijama kao na novoizgrađenoj stvari. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak protiv apelanata upravo išao u pravcu utvrđenja prava vlasništva na spornim poslovnim prostorijama. Općinski sud je u tom parničnom postupku utvrdio pravo vlasništva tužioca na spornim poslovnim prostorijama prema ugovoru od 18. maja 1984. godine. Općinski sud je zaključio da se u suštini radilo o ugovoru o kupoprodaji, s obzirom da su se stekle sve pravne pretpostavke za postojanje takvog ugovora, naime tužilac je isplatio kupovnu cijenu, a SIZ stanovanja Bihać mu je predao u posjed sporne poslovne prostorije. Općinski sud je u tom parničnom postupku procijenio i valjanost izmijenjenog ugovora o udruživanju sredstava u kojem je naveden jedan od apelanata kao ugovorna strana na osnovu odluke SIZ-a stanovanja od 18. februara 1986. godine, i zaključio je kako se radilo o ništavom ugovoru, jer je predmet ugovora bila stvar koja nije bila u prometu. Ne može se zaključiti da je na taj način Općinski sud povrijedio princip stvarne nadležnosti i rješavao upravnu stvar, pa je neosnovan navod apelanata o "apsolutnoj" nenadležnosti redovnih sudova u tom parničnom postupku.
- 30.U pogledu ostalih navoda apelanata, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u parničnom postupku protiv apelanata proveo temeljit dokazni postupak uvidom u relevantnu dokumentaciju i saslušanjem brojnih svjedoka, utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne odredbe materijalnog zakona. Tako utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog zakona je prihvatio i Kantonalni sud u svojoj presudi od 26. novembra 2001. godine, a zatim i Vrhovni sud u presudi od 13. novembra 2002. godine, donesenoj o apelantovoj reviziji.
- 31.Ustavni sud podsjeća i da su apelanti u predmetnom parničnom postupku imali advokata koji ih je zastupao i koji je aktivno učestvovao u postupku, data im je prilika da u postupku pred Općinskim sudom iznesu svoje argumente i predlažu dokaze, tako da su i u tom smislu zadovoljeni principi pravičnog suđenja. Ustavni sud podsjeća na princip izražen u tački 28. ove odluke i zaključuje da u parničnom postupku protiv apelanata redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalni zakon, niti je povrijeđeno neko od ustavnih prava apelanata.
- 32.Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- b)Pravo na imovinu
- b)
- 33.U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ponovo podsjeća na princip izražen u ovoj odluci, prema kojem taj sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučaju kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. Ustavni sud je već zaključio kako redovni sudovi, presudama u parničnom postupku protiv apelanata, nisu povrijedili pravo na pravičan postupak, pa u svjetlu zaključka u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati apelaciju u odnosu na navode apelanata u vezi sa povredom prava na imovinu.
- 34.Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 35.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 36.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.