Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 28. januara 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 81/04, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sudija

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, prof. dr., sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija S. Š., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-166/01 od 23. oktobra 2003. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-175/00 od 29. decembra 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    S. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića podnio je, 15. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-166/01 od 23. oktobra 2003. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-175/00 od 29. decembra 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku Kantonalnog tužilaštva Sarajevo, zatraženo je, 10. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 23. novembra 2004. godine, a Kantonalno tužilaštvo Sarajevo 18. novembra 2004. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo su, 8. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Kantonalni sud je presudom broj K-175/00 od 29. decembra 2000. godine proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99 i 15/99), izvršenog tako što je, 17. novembra 1995. godine, ispred vulkanizerske radnje vlasnika M. K., koja se nalazi u mjestu Resnik, općina Hadžići, kuhinjskim nožem, u namjeri da liši života, zadao udarac N. P. u predio donjeg dijela desne polovine prednje strane vrata, nanijevši mu tako povredu u vidu zabodine u istom predjelu sa povredom nervnog tkiva, te ga osudio na kaznu zatvora od četiri godine. Ujedno mu je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, koja će se izvršiti u ustanovi za izdržavanje kazne, te mjera sigurnosti oduzimanja predmeta - kuhinjskog noža.
  • 7.
    Vrhovni sud je presudom broj Kž-166/01 od 23. oktobra 2003. godine odbio kao neosnovanu žalbu Kantonalnog tužilaštva Sarajevo, izjavljenu protiv navedene prvostepene presude, a djelimično uvažio apelantovu žalbu, te preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni, tako da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99 i 15/99)

"Član 171. stav 1.

Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.

Član 20.

  • 1)
    Ko s umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to djelo prema zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
  • 2)
    Učinitelj će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je na brutalan i neljudski način priveden u policijsku stanicu, te ističe i povredu prava da ne bude podvrgnut torturi, nečovječnom ili ponižavajućem postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Kantonalni sud u Sarajevu u odgovoru na apelaciju ističe da je apelant u toku čitavog postupka imao branioca na čiju odbranu nije imao primjedbe, da je bio upozoren o svojim pravima i da tokom postupka nije iznosio navode u vezi sa eventualnom povredom prava zaštićenih članom 3. Evropske konvencije. Apelantove navode u vezi sa povredom prava na pravičan postupak smatra paušalnim i ničim dokazanim, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo smatra navode apelacije neosnovanim.

VI - Dopustivost

  • 11.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 12.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 13.
    U konkretnom slučaju odluka o posljednjem pravnom lijeku, koja je predmet osporavanja apelacijom, je presuda Vrhovnog suda broj Kž-166701 od 23. oktobra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 22. decembra 2003. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 15. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 14.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 15.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
    • a)
      Pravo na pravično suđenje
  • 16.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 17.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"

  • 18.
    Predmetni postupak tiče se krivične optužbe protiv apelanta, te Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
  • 19.
    Ustavni sud podsjeća na svoj raniji stav, prema kojem je nadležnost Ustavnog suda, u apelacionim postupcima, ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavno pravo, a to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnog prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 43/02).
  • 20.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 21.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 22.
    Ustavni sud primjećuje da u apelaciji nije precizirano u čemu se ogleda povreda člana 6. Evropske konvencije, te će ovo pitanje razmotriti na osnovu ukupnog sadržaja apelacije i predočenih dokumenata.
  • 23.
    Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe i to na dvije sudske instance. Apelant je u toku cijelog postupka imao branioce advokate, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, angažirani su odgovarajući sudski vještaci i izvršena potrebna stručna vještačenja. Apelant je prisustvovao suđenju, te imao priliku davati komentare i mišljenja na izvještaj sudskih vještaka i izjave svjedoka, te se ne može zaključiti da je došlo do povrede procesnih prava ili da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke kako prvostepenog tako i drugostepenog suda sadrže sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelje odluke, a način na koji su tumačili pozitivno-pravne propise ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava.
  • 24.
    Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • b)
      Zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju

Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • b)
    Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni."

Član 3. Evropske konvencije glasi:

"Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju."

  • 25.
    Apelant navodi da je prilikom njegovog lišavanja slobode policija postupala na neljudski način, da su ga prilikom ispitivanja maltretirali i da su ga sa vezanim rukama odveli u zatvor.
  • 26.
    Ustavni sud podsjeća da neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, strana 65. stav 162). Određeni nivo patnje postoji kada postoje dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu, uručena 10. septembra 1998. godine).
  • 27.
    U konkretnom slučaju apelant navodi da je prilikom hapšenja prema njemu postupano na neljudski način i da su mu ruke bile vezane prilikom odvođenja u pritvor. Ustavni sud primjećuje da apelant nije prijavio navodne povrede i neljudski tretman istražnom sudiji ili bilo kojem službeniku. Nadalje, apelant nije postavio pitanje lošeg tretmana na glavnom pretresu pred sudom kao i u postupku o žalbi. Apelantov prigovor kako je odveden u pritvor vezanih ruku, bez njegove dodatne argumentacije o ovom postupanju, može se tumačiti kao uobičajena dozvoljena mjera obezbjeđenja i sprječavanja bijega, koja ne predstavlja prekomjernu i neopravdanu upotrebu sile, niti predstavlja, samo po sebi, kršenje navedenih prava. Pored toga, apelant nije dostavio nikakve dokaze kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o kršenju navedenog prava. Ustavni sud podsjeća da u izvjesnim okolnostima može biti teško dokazati loše postupanje u vrijeme privođenja i boravka u pritvoru, ali podnosilac žalbe mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno postupanje (vidi odluku Ombudsmena za ljudska prava, predmet br. 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaj od 6. aprila 1998. godine, stav 109).
  • 28.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi paušalni i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 29.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 30.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.