Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 23. marta 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 91/04, rješavajući apelaciju A. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik,

Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija A. D., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-223/03 od 30. oktobra 2003. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-15/01 od 19. februara 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    A. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa N. G., advokat iz Sarajeva, podnio je, 21. januara 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-223/03 od 30. oktobra 2003. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-15/01 od 19. februara 2003. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. marta 2004. godine, kojom prilikom je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Kantonalnom sudu donošenje rješenja kojim se apelantu prekida izdržavanje kazne zatvora, prema pravosnažnoj Presudi tog suda broj K-15/01 od 19. februara 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te Federalnog tužiteljstva, zatraženo je, 11. januara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud i Federalno tužiteljstvo dostavili su odgovore na apelaciju 14. i 24. januara 2005. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio odgovor.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Federalnog tužiteljstva su, 23. februara 2005. godine, dostavljeni apelantu.
  • 5.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 91/04 od 19. aprila 2004. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 7.
    Kantonalni sud je Presudom broj K-15/01 od 19. februara 2003. godine apelanta proglasio krivim zbog krivičnog djela otmice iz člana 184. stav 1. Krivičnog zakona ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02), te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Na glavnom pretresu, uz saglasnost stranaka u postupku, pročitani su dokazi (detaljno nabrojani na str. 6, 7. i 8. navedene presude) koji su prikupljeni po proceduri i pred sudskim i policijskim organima SR Njemačke, s obzirom da je krivično djelo, za koje je apelant bio optužen, izvršeno na teritoriji SR Njemačke. Apelant je u toku postupka u svojoj odbrani osporio dokaze prikupljene po krivičnoj proceduri SR Njemačke, navodeći da su neprihvatljivi u smislu Zakona o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99), te zatražio od suda donošenje rješenja o izdvajanju takvih dokaza u smislu člana 79. citiranog zakona. Prigovore apelantove odbrane Kantonalni sud je odbio kao neosnovane, uz obrazloženje da je bivša SFR Jugoslavija sa SR Njemačkom sklopila međunarodni Ugovor o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, koji obavezuje i Bosnu i Hercegovinu, te dokazni materijal, koji je prikupljen u skladu sa procesnim pravilima SR Njemačke, ima istu formalno-pravnu važnost i u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Kantonalni sud je dao i obrazloženje u pogledu toga da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na odbranu iz člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), s obzirom da su na glavnom pretresu pročitani iskazi ključnih svjedoka K. B. i E. T. koje su dali pred sudskim i policijskim organima SR Njemačke, te da zbog toga apelant nije mogao direktno postavljati pitanja navedenim svjedocima. Kantonalni sud je ocijenio da čitanje iskaza spomenutih svjedoka na glavnom pretresu nije povrijedilo apelantovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije, zbog toga što se presuda ne zasniva isključivo na tim dokazima, već na ostalim materijalnim dokazima koji su detaljno pobrojani u presudi.
  • 8.
    Vrhovni sud donio je Presudu broj Kž-223/03 od 30. oktobra 2003. godine, kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, a po službenoj dužnosti preinačio prvostepenu presudu u odnosu na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela za koje je apelant osuđen, kvalificirajući ga kao krivično djelo otmice iz člana 180. stav 1. Krivičnog zakona ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03), uz obrazloženje da je u međuvremenu stupio na snagu novi krivični zakon koji je povoljniji za apelanta, te zato njega treba primijeniti. U presudi je naglašeno da apelant u žalbi navodi da se odluka Kantonalnog suda temelji na dokazima koji se nisu mogli pribaviti u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku, s obzirom da su pribavljeni prema krivičnoj proceduri SR Njemačke. Kao argument u žalbi navodi se da Bosna i Hercegovina i SR Njemačka do sada nisu zaključile međunarodni ugovor o pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, usljed čega se Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke ne može pozivati na primjenu Ugovora o pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima koje su zaključile bivša SFR Jugoslavija i SR Njemačka, a koji je objavljen u "Službenom listu SFRJ" broj 33/72. Ispitujući citirane žalbene navode Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani, uz obrazloženje da je Zakonom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni ("Službeni list Republike BiH", br. 2/92 i 13/94) preuzet i Zakon o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora ("Službeni list SFRJ", br. 55/78, 2/89 i 47/89), kao i ostali savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju međunarodnih ugovora i sporazuma. Na ovaj način preuzet je i Ugovor o pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima zaključen između bivše SFR Jugoslavije i SR Njemačke. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da je na osnovu citiranog međunarodnog ugovora SR Njemačka ustupila Bosni i Hercegovini krivično gonjenje, kao državi čiji je apelant državljanin, i tako se zapravo odrekla izvršavanja svoje jurisdikcije koja proističe iz osnovnih principa krivičnog zakonodavstva, a to je da je za suđenje u krivičnim stvarima mjesno nadležan sud na čijem je području krivično djelo pokušano ili izvršeno. Dakle, SR Njemačka umjesto da sama krivično goni apelanta ustupa krivično gonjenje Bosni i Hercegovini, nakon čega je apelantu suđeno u našoj zemlji na osnovu personalnog načela sadržanog u članu 132. tada važećeg Krivičnog zakona Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02).

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Ustav Bosne i Hercegovine

"Aneks II tačka 2.

Kontinuitet pravnih propisa

Svi zakoni, propisi i sudski poslovnici, koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostat će na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine.

Član IV.3.h)

Odluke Parlamentarne skupštine neće stupiti na snagu prije nego što budu objavljene".

  • 10.
    Ustav Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/94)

"Poglavlje IX član 5.

  • 1)
    Svi zakoni, drugi propisi i pravosudni poslovnici na snazi u Federaciji na dan stupanja na snagu ovog ustava ostaju na snazi u mjeri u kojoj se ne kose s ovim ustavom, ukoliko mjerodavno tijelo vlasti ne odredi drukčije.
  • 2)
    Svi međunarodni ugovori i sporazumi na snazi u Federaciji na dan stupanja na snagu ovog ustava ostaju na snazi ukoliko ih ne opozove predsjednik Federacije prema članu VII.4.(2)".
    • 11.
      Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni ("Službeni list Republike BiH", broj 2/92)

"Član 1. Poglavlje I. Potpoglavlje 4. tačka 6.

Preuzimaju se i primjenjuju u Republici Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Republika) kao republički zakoni sljedeći savezni zakoni:

  • 6)
    Zakon o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora ("Službeni list SFRJ", br. 5/78, 2/89 i 47/89) kao i savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju međunarodnih ugovora i sporazuma."
    • 12.
      Zakon o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom ("Službeni list Republike BiH", broj 13/94)

"Član 1. stav 1. tačka 3.

Potvrđuju se uredbe sa zakonskom snagom koje je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine donijelo na osnovu Amandmana LI tačka 5. stav 3. na Ustav Republike Bosne i Hercegovine u funkciji Skupštine Republike Bosne i Hercegovine i to:

  • 3)
    Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni ("Službeni list RBiH", broj 2/92)".
    • 13.
      Zakon o ratifikaciji Ugovora između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Savezne Republike Njemačke o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima ("Službeni list SFRJ", broj 33/72)

"Član 1. u relevantnom dijelu glasi:

Š...ĆRatifikuje se Ugovor između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Savezne Republike Njemačke o pravnoj pomoći u krivičnim stvarimaŠ...Ć

Član 2.

Tekst Ugovora glasi:

Član 1. stav 1.

Strane ugovornice obavezuju se da će, prema niže navedenim odredbama i uvjetima, u najvećoj mogućoj mjeri uzajamno ukazivati pravnu pomoć u svim postupcima u pogledu krivičnih djela za koja su u vrijeme kada je zatražena pravna pomoć nadležni pravosudni organi države molilje.

Član 18. st. 1. i 2.

  • 1)
    Svaka država ugovornica može, umjesto da sama krivično goni, zamoliti drugu državu ugovornicu da preuzme krivično gonjenje protiv lica koje na njenoj teritoriji ima uobičajeno boravište, a naročito protiv državljanina te države, zbog krivičnog djela izvršenog na teritoriji države molilje.
  • 2)
    Ako jedna država ugovornica zamoli drugu državu ugovornicu da preduzme krivično gonjenje, organ zamoljene države ispitat će da li po njenom pravu to lice može biti krivično gonjeno. Ako postoji nadležnost zamoljene države, ne može se odbiti krivično gonjenje iz razloga što je djelo izvršeno u inostranstvu".
    • 14.
      Zakon o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora ("Službeni glasnik BiH", broj 29/00)

"Član 1.

Ovim se zakonom uređuju postupak zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora i druge radnje u vezi s međunarodnim ugovorima koje zaključuje Bosna i Hercegovina.

Član 23.

Na sukcesiju međunarodnih ugovora države prethodnice Bosne i Hercegovine, primjenjuju se pravila međunarodnog prava i odredbe Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na ugovore iz 1978. godine.

Član 35.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih obaveza ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94)".

  • 15.
    Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02)

"Član 132.

Krivično zakonodavstvo u Federaciji važi za državljanina Bosne i Hercegovine kad na teritoriji Bosne i Hercegovine ili u inostranstvu učini koje drugo krivično djelo osim krivičnih djela navedenih u članu 131. ovog zakona."

  • 16.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99)

"Član 8. stav 2.

  • 2)
    Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.

Član 328. stav 2. u relevantnom dijelu glasi:

Š...ĆVijeće može, uz saglasnost stranaka i branitelja, odlučiti da se zapisnik o ranijem saslušanju svjedoka ili vještaka, odnosno njegov pismeni nalaz i mišljenje pročita iako svjedok, odnosno vještak nije prisutan, bez obzira na to da li je bio pozvan na glavni pretresŠ...Ć

Član 330.

Poslije dovršenog saslušanja svjedoka ili vještaka i poslije čitanja svakog zapisnika ili drugog pismena, zapitat će predsjednik vijeća stranke, branitelja i oštećenog imaju li što primijetiti."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelant navodi da su osporenim presudama povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije, pravo na zabranu retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
  • 18.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prvenstveno u tome što se osporene presude zasnivaju na dokazima koji su pribavljeni protivno odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, međunarodnih ugovora i Zakona o krivičnom postupku. Redovni sudovi su osporene presude zasnovali na nedozvoljenim dokazima, zato što su prikupljeni u SR Njemačkoj, prema krivičnoj proceduri SR Njemačke, u postupku u kojem apelant nije učestvovao niti mu je data mogućnost da ispituje svjedoke optužbe u skladu sa članom 6. stav 3.d. Evropske konvencije.
  • 19.
    Apelant osporava i validnost svih ostalih materijalnih dokaza koji su pročitani na glavnom pretresu, a koji su detaljno nabrojani na str. 6, 7. i 8. presude Kantonalnog suda, zbog toga što su i oni prikupljeni u SR Njemačkoj i prema krivičnoj proceduri SR Njemačke. Apelant smatra neutemeljenim zaključak redovnih sudova da se dokazi prikupljeni u SR Njemačkoj mogu koristiti u krivičnom postupku koji se vodi u Bosni i Hercegovini na osnovu Ugovora o pravnoj pomoći koje su zaključile bivša SFR Jugoslavija i SR Njemačka, te koji je proglašen saveznim zakonom i objavljen u "Službenom listu SFR Jugoslavije", broj 33/72, a koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuje na osnovu Zakona o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni. Kao razlog apelant navodi da Bosna i Hercegovina i SR Njemačka do sada nisu zaključile bilateralni ugovor o pružanju pravne pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, te da sa gledišta Ustava Bosne i Hercegovine redovni sudovi u Bosni i Hercegovini ne mogu primjenjivati međunarodni Ugovor o pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima koji su zaključile bivša SFR Jugoslavija i SR Njemačka. Apelant naglašava da odluka o ratifikaciji Ugovora o pružanju pravne pomoći između SFR Jugoslavije i SR Njemačke nije objavljena u "Službenom glasniku BiH", pa se stoga redovni sudovi ne mogu pozivati na njegovu primjenu, koja je u ovom slučaju suprotna i članu IV/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, apelant tvrdi da je donošenjem Zakona o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora prestala važnost Zakona o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni, te da je primjenom citiranog međunarodnog ugovora, u konkretnom slučaju, došlo do povrede Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na međunarodne ugovore, čija je potpisnica Bosna i Hercegovina.
  • 20.
    Dakle, suštinu povrede prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što redovni sudovi, navodno, nisu imali ustavnu i zakonsku osnovu da, u konkretnom slučaju, primjenjuju Ugovor o pružanju pravne pomoći zaključen između SFR Jugoslavije i SR Njemačke, zbog čega osporene presude nisu pravno valjanje, jer se pretežno zasnivaju na materijalnim dokazima prikupljenim u SR Njemačkoj i prema krivičnoj proceduri SR Njemačke.

b) Odgovor na apelaciju

  • 21.
    U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud i Federalno tužiteljstvo ostali su kod navoda iz osporenih presuda.

VI - Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-223/03 od 30. oktobra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 26. novembra 2003. godine, a apelacija je podnesena 21. januara 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 25.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 26.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije, pravo na zabranu retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
  • 27.
    Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode u pogledu kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.d. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 28.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć

  • 3.
    Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe. "

  • 29.
    Prije svega, Ustavni sud naglašava da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom da se radi o krivičnom predmetu gdje je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te osuđen na kaznu zatvora. Dakle, nema nikakve sumnje da je ishod predmetnog postupka bio od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega", kako je to naglašeno u prvoj rečenici člana 6. Evropske konvencije.
  • 30.
    U ovom slučaju, Ustavni sud treba prvo ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na ispitivanje svjedoka optužbe iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, s obzirom da apelant tvrdi da mu je navedeno pravo povrijeđeno, zbog toga što su na glavnom pretresu pročitani iskazi ključnih svjedoka K. B. i E. T. koje su dali u skladu sa krivičnom procedurom SR Njemačke, te pred sudskim i policijskim organima SR Njemačke.
  • 31.
    Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji već objasnio da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva pravila, koja su nezavisna jedno od drugog, i to: a) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i b) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe za svjedoka optužbe. S obzirom da su se u ranijim slučajevima pred Ustavnim sudom, kao i u ovom, apelanti pozivali na prvo pravilo člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, Ustavni sud je naglasio da citirana odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiteljem, u vezi sa pozivanjem i ispitivanjem svjedoka. Međutim, Ustavni sud je naveo i da spomenuta odredba Evropske konvencije nema apsolutno dejstvo, tj. da prava optuženog na pozivanje i ispitivanje svjedoka nisu neograničena (npr.: korištenje iskaza tzv. zaštićenih svjedoka kada se ne dozvoljava da optuženi direktno ispituje svjedoka). U situaciji kada nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, presuda se ne može isključivo ili uglavnom zasnivati na svjedočenju tog svjedoka. Korištenje kao dokaza izjave koju je, u prethodnoj fazi postupka, dala osoba koja kasnije, u skladu sa nacionalnim pravom, odbije da te dokaze ponudi u sudnici, može dovesti do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu. Isto se odnosi na izjavu svjedoka koji je nestao i stoga ne može biti pozvan u sudnicu (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 48/04 st. 24-26).
  • 32.
    Navedena praksa se može primijeniti i u ovom slučaju. Naime, nesporno je da su na glavnom pretresu pročitani iskazi svjedoka K. B i E. T., te da im apelant nije mogao direktno postavljati pitanja. Međutim, navedeni iskazi pročitani su na osnovu ovlaštenja koja su sudu data članom 328. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, čemu se apelant nije protivio. Nakon čitanja iskaza svjedoka, apelant je imao priliku da se na njih izjasni u skladu sa članom 330. Zakona o krivičnom postupku. Dakle, redovni sudovi su postupali u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku, koje reguliraju situaciju kada se na glavnom pretresu direktno ne ispituje svjedok, već se čita njegov iskaz koji je prethodno dat. Osim toga, bitno je naglasiti da redovni sudovi svoje presude ne zasnivaju isključivo na iskazima svjedoka K. B. i E. T., već na ostalim materijalnim dokazima koji su detaljno nabrojani na str. 6, 7. i 8. osporene presude Kantonalnog suda. Prema tome, ispunjen je uvjet iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije da, u slučaju kada optuženi ne može direktno postavljati pitanja svjedoku optužbe, presuda kojom se utvrđuje njegova krivica ne može se zasnivati isključivo na iskazima svjedoka koji su pročitani na glavnom pretresu.
  • 33.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.

Ostali apelantovi navodi u odnosu na povredu prava na pravično suđenje

  • 34.
    Apelantovi navodi u pogledu toga da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zato što redovni sudovi nisu imali ustavnu i zakonsku osnovu da, u konkretnom slučaju, primjenjuju Ugovor o pružanju pravne pomoći zaključen između SFR Jugoslavije i SR Njemačke, te da stoga osporene odluke nisu pravno valjane, jer se uglavnom zasnivaju na dokazima prikupljenim u SR Njemačkoj i prema krivičnoj proceduri SR Njemačke se moraju razmatrati u sklopu općeg pravila pravičnog suđenja sadržanog u članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 35.
    Glavno pitanje koje Ustavni sud treba da riješi u ovom slučaju je jesu li redovni sudovi imali ustavnu i zakonsku osnovu da primjenjuju Ugovor o pružanju pravne pomoći zaključen između SFR Jugoslavije i SR Njemačke, te da presudu zasnivaju na dokazima koji su prikupljeni u drugoj državi i prema proceduri druge države. Apelant tvrdi da Bosna i Hercegovina nije zaključila bilateralni sporazum sa SR Njemačkom o pružanju pravne pomoći, da citirani Ugovor nije objavljen u "Službenom glasniku BiH", te da je s aspekta Ustava Bosne i Hercegovine njegova primjena nemoguća i u suprotnosti s članom IV/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, Zakonom o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora i Bečkom konvencijom o sukcesiji država u odnosu na međunarodne ugovore.
  • 36.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud naglašava da je međunarodnim priznanjem države Bosne i Hercegovine, 1. marta 1992. godine, nastala pravna praznina u pogledu reguliranja onih pravnih oblasti koje su do tada bile regulirane saveznim zakonima bivše SFR Jugoslavije. Kada se uzme u obzir ta činjenica, onda se ciljnim (teleološkim) tumačenjem Uredbe sa Zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni od 11. aprila 1992. godine, dolazi do zaključka da je navedena Uredba donesena u svrhu reguliranja onih pravnih oblasti koje su do tada bile regulirane saveznim zakonima bivše države. Tako su preuzeti i savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju međunarodnih ugovora i sporazuma, zato što su takvim zakonima regulirane pravne oblasti koje su bitne za funkcioniranje svake države u njezinom odnosu s drugom državom, kao što je, na primjer, pružanje pravne pomoći između dvije države, koje je regulirano bilateralnim sporazumom. U tom smislu, Ustavni sud se poziva na drugi dio odredbe člana I. potpoglavlja 4. tačka 6. citirane uredbe, koja glasi: "kao i savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju međunarodnih ugovora i sporazuma". Upravo na osnovu te odredbe preuzet je i savezni zakon, kojim je ratificiran Ugovor o pružanju pravne pomoći između bivše SFR Jugoslavije i SR Njemačke, te su se po toj osnovi njegove odredbe mogle i primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Navedena uredba postala je zakon donošenjem Zakona o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom od 9. juna 1994. godine. Dakle, Bosna i Hercegovina na svojoj teritoriji primjenjuje Ugovor o pružanju pravne pomoći zaključen sa SR Njemačkom, čije relevantne odredbe obavezuju našu državu na saradnju u krivičnim stvarima sa SR Njemačkom (vidi na primjer čl. 1. i 18. citiranog ugovora).
  • 37.
    Kontinuitet zakona koji se primjenjuju na teritoriji Bosne i Hercegovine nije prekinut donošenjem Ustava Federacije BiH, 30. marta 1994. godine, čijim se Poglavljem IX član 5. predviđa da svi zakoni i drugi propisi, te međunarodni ugovori i sporazumi koji su bili na snazi u vrijeme stupanja na snagu Ustava Federacije BiH, ostaju na snazi dok ih ne opozove predsjednik Federacije. Dakle, savezni zakon kojim je ratificiran Ugovor o pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima između SFR Jugoslavije i SR Njemačke ostao je na snazi s obzirom da nisu stavljeni van snage citirani propisi na osnovu kojih se navedeni savezni zakon primjenjuje u Bosni i Hercegovini.
  • 38.
    Stupanjem na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine, nastavljen je kontinuitet propisa, jer se u članu 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine predviđa da svi zakoni i propisi koji su bili na snazi u trenutku stupanja na snagu Ustava ostaju da važe u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti s Ustavom, te dok drugačije ne odredi kompetentni organ vlasti Bosne i Hercegovine. Dakle, član 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine ostavlja na snazi propise kojim je preuzet savezni zakon o ratifikaciji Ugovora o pružanju pravne pomoći između SFR Jugoslavije i SR Njemačke te koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini, s obzirom da "kompetentni organ vlasti Bosne i Hercegovine" nije osporio ustavnost zakona kojima su preuzeti savezni zakoni koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 39.
    Prema tome, apsolutno su neosnovani apelantovi navodi da redovni sudovi, u konkretnom slučaju, nisu imali ustavnu i zakonsku osnovu da na glavnom pretresu izvode dokaze koji su prikupljeni u SR Njemačkoj i prema krivičnoj proceduri SR Njemačke.
  • 40.
    Neosnovani su i apelantovi navodi da je donošenjem Zakona o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora stavljen van snage Zakon kojim se potvrđuje Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Naime, članom 35. citiranog zakona stavljen je van snage bivši savezni Zakon o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih obaveza ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), koji se odnosio na postupak zaključivanja međunarodnih ugovora između dvije države. Međutim, nije stavljen van snage dio citirane Uredbe sa zakonskom snagom koji glasi "kao i savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju međunarodnih ugovora i sporazuma", na osnovu čega se u konkretnom slučaju u Bosni i Hercegovini može primjenjivati Ugovor o pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima zaključen između bivše SFR Jugoslavije i SR Njemačke. Osim toga, Ustavni sud ne vidi ni jedan razlog da bi mogao smatrati da je osporenim presudama povrijeđena Bečka konvencija o sukcesiji država u odnosu na međunarodne ugovore, kada je prethodno obrazloženo na osnovu koje ustavne i zakonske osnove je, u konkretnom slučaju, bila moguća primjena Ugovora o pružanju krivične pomoći zaključenog između SFR Jugoslavije i SR Njemačke. Ustavni sud smatra da primjena Ugovora o pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima nije u suprotnosti ni sa članom IV/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, s obzirom da je navedenim članom regulirano da odluka Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine neće stupiti na snagu prije nego što se objavi, a u konkretnom slučaju objašnjeno je da postoji ustavna i zakonska osnova na osnovu koje se u Bosni i Hercegovini može primjenjivati navedeni ugovor, s obzirom da je preuzet odlukom Skupštine Bosne i Hercegovine koja je objavljena u tadašnjem službenom listu, a kontinuitet preuzimanja i primjenjivanja navedenog saveznog propisa omogućen je citiranim ustavnim odredbama.
  • 41.
    U konkretnom slučaju, redovni sudovi su prilikom donošenja osporenih presuda mogli koristiti dokaze koji su prikupljeni u SR Njemačkoj i prema proceduri SR Njemačke, na osnovu citiranog Ugovora o pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini. U skladu s navedenim Ugovorom, SR Njemačka je Bosni i Hercegovini ustupila dokaze koje su njezini pravosudni i policijski organi prikupili istražujući i dokumentirajući krivično djelo koje je počinjeno na njezinoj teritoriji, a koji su korišteni onda kada je apelantu suđeno u Bosni i Hercegovini, na osnovu personalnog načela iz člana 132. Krivičnog zakona. Prema tome, dokazi dobijeni na taj način se ni u kojem slučaju ne mogu smatrati nedozvoljenim dokazima u smislu člana 8. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, jer postoji zakonska osnova prema kojoj su mogli biti korišteni.
  • 42.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali apelantovi navodi

  • 43.
    Ustavni sud odbija kao paušalne apelantove navode da je osporenim presudama došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na zabranu retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije, prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, s obzirom da apelant nije dao bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje navode u tom pravcu.

VIII - Zaključak

  • 44.
    Nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što su redovni sudovi u konkretnom slučaju koristili dokaze koje su prikupili pravosudni i policijski organi SR Njemačke, s obzirom da su navedeni dokazi ustupljeni Bosni i Hercegovini na osnovi Ugovora o pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima koje su zaključile bivša SFR Jugoslavija i SR Njemačka, koji je kao savezni zakon preuzet Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni, te koji i dalje egzistira kao relevantni propis u Bosni i Hercegovini, na osnovi kontinuiteta propisa iz člana 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Poglavlja IX Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 45.
    Na osnovi člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.