Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 22. aprila 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 418/04, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

David Feldman, prof., sudija

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, prof. dr., sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija M. S., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj Už-226/02 od 25. decembra 2003. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-136/01 od 27. marta 2002. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać broj 11/2-23-593-UP-2/01 od 12. maja 2001. godine i Rješenja općinskog načelnika - Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać broj 3/36-372-2013/98/3 od 28. marta 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je, 26. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-226/02 od 25. decembra 2003. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-136/01 od 27. marta 2002. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj 11/2-23-593-UP-2/01 od 12. maja 2001. godine i Rješenja općinskog načelnika - Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać (u daljnjem tekstu: općinski načelnik) broj 3/36-372-2013/98/3 od 28. marta 2001. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog ministarstva zatraženo je, 30. decembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalno ministarstvo dostavilo je odgovor na apelaciju 31. januara 2005. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog ministarstva je dostavljen apelantu 18. februara 2005. godine.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Rješenjem općinskog načelnika broj 3/36-372-2013/98/3 od 28. marta 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 11/2-23-593-UP-2/01 od 12. maja 2001. godine, odbijen je apelantov zahtjev za povrat u posjed stana u Bihaću u Ulici 27. juli broj 31, jer nije bio nosilac stanarskog prava na tom stanu, već njegov zakupac na osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa nadležnim organom bivše JNA.
  • 7.
    Presudom Kantonalnog suda broj U-136/01 od 27. marta 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už-226/02 od 25. decembra 2003. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog konačnog rješenja donesenog u upravnom postupku.

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    Zakon o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03)

"Član 3. stav 1.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a

Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) - u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Nosilac stanarskog prava na stanu iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
  • 10.
    Apelant ističe da je 30. aprila 1991. godine bio u faktičkom posjedu spornog stana i da je stanje na taj dan, u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj U 14/00, polazna tačka za sve pravne sporove koji se vode sa ciljem vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima. Nadalje, apelant navodi da su nižestepeni organi propustili utvrditi činjenicu da je on "pravni sljedbenik" stanarskog prava i da je ispunio osnovni uvjet - više od 15 godina neprekidne aktivne vojne službe.
  • 11.
    Nadalje, apelant ističe da su isto "vanredno stanarsko pravo iskoristile njegove kolege koje su imale isti status u JNA do 19. maja 1992. godine", te da su do sada otkupili svoje stanove i smatra da se i njemu moraju omogućiti ista prava.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    Kantonalno ministarstvo u odgovoru na apelaciju navodi da je apelant bio zakupac spornog stana na osnovu ugovora o zakupu koji je zaključen na period od 19. januara 1989. godine do 10. januara 1991. godine, te da nije imao svojstvo nosioca stanarskog prava u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Zbog toga je odbijena njegova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja, te ne postoji povreda apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.

VI - Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-226/02 od 25. decembra 2003. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 9. marta 2004. godine, a apelacija je podnesena 26. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 17.
    Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na poštivanje doma

  • 18.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku".

Član 8. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

  • 2.
    Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 19.
    Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava, garantirana ovim članom. Stav 2. člana 8. Evropske konvencije dozvoljava javnim vlastima, u određenim slučajevima, miješanje u prava pojedinaca garantirana prvim stavom člana 8. Evropske konvencije. Da bi miješanje javnih vlasti bilo opravdano ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koji se mora primijeniti na dati predmet; i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke. Ukoliko se ustanovi da je miješanje javnih vlasti bilo u skladu sa zakonom, mora se utvrditi je li to miješanje bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu" i je li miješanje bilo u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. U tom kontekstu treba razmotriti je li odluka javnih vlasti imala legitiman cilj i je li predstavljala mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu.
  • 20.
    Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi može li se u konkretnom slučaju predmetni stan, čije je vraćanje u posjed apelantu osporeno, smatrati apelantovim domom u okviru značenja iz člana 8. Evropske konvencije.
  • 21.
    Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava izraz "dom" odnosi se kako na iznajmljeni dom, tako i na dom u privatnom vlasništvu. U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio obim člana 8. Evropske konvencije, tako da se primjenjuje i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 55/02 od 26. septembra 2003. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 3/04, tačka 28). Osim navedenih kriterija pomoću kojih se određuje šta se može smatrati "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je ustanovio i praksu prema kojoj se stan ili dio stana ne može smatrati domom u okviru značenja iz člana 8. Evropske konvencije ukoliko je on "nezakonito korišten" ili se "osoba ilegalno uselila u njega" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/01 od 31. augusta 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 33/01, kao i Odluku Ustavnog suda broj U 31/01 od 21. decembra 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 13/02).
  • 22.
    U konkretnom slučaju predmetni stan je bio u vlasništvu bivše JNA do 19. maja 1992. godine, kada se JNA povukla sa teritorije Bosne i Hercegovine prema Rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN dokument, S/RES/752 (1992) od 15. maja 1992. godine). Nakon toga, predmetni stan je postao vlasništvo Republike BiH, odnosno kasnije Federalnog ministarstva odbrane-Federalnog ministarstva obrane. Nadalje, nesporno je da je apelantu Rješenjem Komande garnizona Bihać broj 22-2/14 od 19. januara 1989. godine, predmetni stan dat u zakup do 10. januara 1991. godine. Međutim, članom 2. ugovora o zakupu stana, koji je apelant zaključio na osnovu navedenog rješenja sa Vojnom ustanovom za upravljanje i održavanje stambenog fonda JNA Zagreb, broj 18/10/89 od 2. juna 1989. godine, predmetni stan dat je apelantu u zakup od 15. januara 1989. godine, pa sve dok mu traje aktivna služba u JNA.
  • 23.
    Dakle, apelant je boravio u predmetnom stanu na zakonit način do 10. januara 1991. godine, do kada mu je rješenjem Komande garnizona Bihać dat stan u zakup, ali i nakon tog datuma, sve do njegovog napuštanja stana, u smislu ugovora o zakupu stana. Pored toga vlasnik stana, odnosno bivša JNA, nije tražila apelantovo iseljenje nakon 10. januara 1991. godine, što je, de facto, bila saglasnost da apelant i dalje koristi stan. S obzirom na to, kao i na kontinuitet apelantovog nesmetanog korištenja stana sve do maja 1992. godine, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
  • 24.
    Nadalje, imajući u vidu da je osporenim odlukama apelantu uskraćeno pravo na povrat predmetnog stana u posjed, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li miješanje u apelantovo pravo na dom opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije. Apelantu je pravo na povrat predmetnog stana u posjed uskraćeno na osnovu člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, upravni organi koji su rješavali apelantov zahtjev za povrat stana u posjed, a i redovni sudovi u postupku kontrole zakonitosti upravnih rješenja, smatrali su da se ne može udovoljiti apelantovom zahtjevu, s obzirom da na spornom stanu nije imao konstituirano stanarsko pravo jer nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana.
  • 25.
    U predmetnom slučaju primijenjena je odredba člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima, mada bi, s obzirom da se radi o stanu koji je bio u vlasništvu bivše JNA, bila moguća i primjena člana 3a. tog zakona. Naime, apelant je sporni stan koristio u svojstvu zakupca u skladu sa ugovorom o zakupu tog stana koji je zaključio sa JNA, a nije imao zaključen ugovor o korištenju stana, te, stoga, nije bio nosilac stanarskog prava što je uvjet da bi mu se vratio stan u posjed. Istina, Ustavni sud je ranije zaključio da čak i osobe koje nisu zaključile ugovor o korištenju stana sa nadležnim stambenim organom (imaju samo rješenje o dodjeli stana), te stoga nisu formalno dobile stanarsko pravo, imaju pravo na povrat stana u posjed (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00, od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 33/01).
  • 26.
    Međutim, apelant je bio zakupac na spornom stanu na osnovu zaključenog ugovora o zakupu sa ranijim vlasnikom, iz kojeg nije mogao crpiti stvarno-pravna ovlaštenja vlasničkog karaktera. Dakle, apelant nije imao konstituirano stanarsko pravo na stanu, niti je imao rješenje o korištenju stana, što bi bio minimum vlasničko-pravnih ovlaštenja u odnosu na sporni stan, a na kojima se zasniva osnovanost zahtjeva za povrat stana u posjed. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje vlasti u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom.
  • 27.
    Kako je miješanje vlasti u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje je li predmetno miješanje u apelantovo pravo na dom "neophodno u demokratskom društvu". Ustavni sud, dakle, mora procijeniti je li negativna odluka o apelantovom zahtjevu za povrat spornog stana bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno je li postignuta neophodna ravnoteža između apelantovog interesa da nastavi koristiti sporni stan i predaje spornog stana organu koji ima pravo raspolaganja.
  • 28.
    S jedne strane, Zakon o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima omogućava osobama koje su stekle stanarsko pravo, kao i članovima njihovog porodičnog domaćinstva, povratak u ranije stanove. Međutim, to pravo nije pruženo osobama koje su imale "slabiju" vezu sa ranijim stanom, odnosno koje nisu imale konstituirano stanarsko pravo ili bar rješenje o dodjeli stana na korištenje, odnosno koje su stan koristile po drugom osnovu, npr. na osnovu ugovora o zakupu, kao apelant. S druge strane, u okolnostima u kojima, prema raspoloživom stambenom fondu, nije moguće zadovoljiti većinu stambenih potreba nosilaca prava raspolaganja na predmetnom stanu, Ustavni sud smatra da je legitiman cilj da se stan na kojem nije bilo zasnovano stanarsko pravo stavi na raspolaganje nosiocu prava raspolaganja. Postojanje ovakvog legitimnog cilja Ustavni sud je konstatirao čak i u slučajevima kada se nosiocima stanarskih prava osporavalo pravo na povrat ove kategorije stanova stana, zbog neispunjavanja uvjeta iz člana 3a. navedenog zakona, tako da se do istog zaključka mora doći i kada su u pitanju stanovi korišteni na osnovu ugovora o zakupu, kao u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na dom predstavlja proporcionalnu mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi zaštite prava drugih.
  • 29.
    Iz svega izloženog slijedi da nije povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 30.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu."

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 31.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
  • 32.
    Pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj ako bi se apelantova imovina mogla smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije.
  • 33.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02). U konkretnom slučaju apelant nije vlasnik stana, niti nosilac stanarskog prava na stanu koji je bio predmet njegovog zahtjeva za povrat u posjed. Slijedi, da odbijanje apelantovog zahtjeva da mu se vrati u posjed stan na kojem je bio zakupac ne predstavlja lišavanje apelanta postojeće imovine.
  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 35.
    U svjetlu zaključaka u pogledu navodnih povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII - Zaključak

  • 36.
    Ne postoji povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada se ne udovolji zahtjevu zakupca vojnog stana za povrat tog stana u posjed.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.